Bosanskohercegovački reper Frenkie predstavio je svoj jubilarni deseti album “Manifest”, koji donosi jedanaest novih pjesama i dva videospota. Na pjesmama čujemo prepoznatljivog Frenkija, koji propituje trenutačno stanje društva, identitet, naš mentalitet i percepciju sebe samog i društva u cjelini. O novim pjesmama i “stanju nacije” za Stav govori Adnan Hamidović Frenkie.

STAV: Zapalili ste društvene mreže novim pjesmama, čini mi se da su ljudi posebno “osjetili” pjesme “Identitet” i “Sivi dom”. Je li to bilo očekivano, kako Vi doživljavate ove pjesme, mislite li da su ljudi na prvo slušanje prepoznali snagu poruka koje ste poslali?

FRENKIE: Bilo mi je jasno da će pjesma zbog tematike izazvati dosta reakcija. “Identitet” zbog trenutne situacije, a “Sivi dom” jer je ta priča i taj mentalitet naša svakodnevnica. Na kraju, to je i smisao muzike, da izazove neke emocije i misli. Jasno nam je svima da živimo u opakom vremenu, rat u Ukrajini, genocid u Gazi, brojni protesti oko tog sukoba, gdje se jasno vidi da građani imaju suprotne stavove od političara. Zatim, kad složimo sliku i pogledamo našu regiju, tu je također napeto. Političari u komšiluku rade sve kako bi nas oslabili i destabilizirali, i ne samo u komšiluku, čak i političari u našoj državi. To je danas svima jasno. U takvom vremenu za mene je bitno da zauzmem jasan stav i kažem na čijoj sam strani. To je možda i najbitnija poruka.

STAV: Šta za Vas lično znače pitanja identiteta, šta Vas definira, bez čega ne biste bili Vi?

FRENKIE: Mislim da se identitet kod svakog čovjeka sastoji od više slojeva, ovisno o njegovom životnom iskustvu i kako on sebe definiše. Pošto sam vjernik, meni sve počinje od toga, a onda ide dalje, sin, brat, muž, otac, muzičar, umjetnik, aktivista, Bosanac, Švabo itd. Ja sam po tom pitanju uvijek bio inkluzivan i dodajem na tu listu kako život ide. Mislim da je bezveze ograničavati se na samo dvije-tri stvari.

STAV: U jednom stihu kažete: “Bosna je tu, Allahimanet”. Jesmo li mi kao narod, kao stanovnici ove zemlje konačno shvatili da je to činjenica, da ova zemlja nije od danas do sutra i da, konačno, s ponosom kažemo: “Ma, Allahimanet svima”?

FRENKIE: Više je to poruka susjednim političarima da konačno istinski prihvate postojanje Bosne i Hercegovine. Jer očigledno je da oni Bosnu vide kao “privremenu tvorevinu” i da iza kulisa rade sve da je oslabe. Ima tu politike i blefiranja, ali ima ljudi koji zaista žele da Bosna ne postoji. Ja sam toga svjestan, živim s tom činjenicom i želim kroz muziku da dižem svijest o tome. Nemam ništa protiv nikoga i svima bujrum, al’ shvatite da ćemo se mi brinuti o našoj državi, a ne vi!

STAV: Pročitao sam jedan komentar koji kaže da su u ovim pjesmama sadržane sve frustracije običnog čovjeka. Posmatrate li sebe nekada kao “medij” koji prenosi puls naroda, jeste li Vi neko ko dobro osjeti taj puls, osjeti “kako narod diše”?

FRENKIE: Pošto svoju inspiraciju crpim uglavnom iz svakodnevnice, onda se može reći da je posmatram i pretapam u rime. Nekada to uspije bolje, nekada lošije. S ovim pjesmama sam, izgleda, ubo. Čovjek najbolje piše o onome što je proživio i osjetio na svojoj koži, tako da o socijalnim temama nije teško pisati jer smo konstantno pod tim pritiskom. Hip-hop je aktivistička muzika, to sam nekad malo zaboravio, ali sada mi je to na prvom mjestu. Više ne kalkulišem šta bi publika voljela čuti i kuda se kreću trendovi, pišem ono što hoću, pa slušao ko slušao.

STAV: Slušajući “Sivi dom” stalno mi se vrti pitanje kada ćemo prestati živjeti od nostalgije, kada ćemo raskrstiti sa “svetim kravama”. Čini mi se da se i Vi isto pitate. Može li se ova pjesma shvatiti kao “dosta je više”?

FRENKIE: Moj prijatelj iz Hrvatske kada dođe u Bosnu obavezno sluša lokalne radiostanice. Prvo se sat smije pjesmama i priči koju čuje, a onda gasi jer mu nije više ni smiješno ni simpatično. Samo neko kukanje, samo rat, svi žrtve, stare pjesme, ko da je prošao kroz portal u prošlost. Možda to najbolje objašnjava u kakvoj mi atmosferi živimo. Toliko smo navikli na to da mora neko sa strane doći da nam otvori oči.

STAV: Kada razmišljate o bosanskohercegovačkom društvu i društvenim odnosima, imate li osjećaj da vrijeme stoji, da uvijek iznova slušamo “šuplje, glupe fraze”, a jedino što se mijenja je da brojimo nove sijede?

FRENKIE: Zašto se istih dvadeset naslova vrti ukrug? Kao da mediji imaju neke paterne, pa samo uvrste druga imena. Ja sam napisao tu pjesmu za 15 minuta, jer kad sam počeo da nabrajam te naslove samo je krenulo da lije. Novinari, nemojte biti k’o ja, potrudite se oko članka malo duže od mene.

STAV: “Najteži je pogled, pogled u ogledalo”. Šta vidite u ogledalu, vidite li sebe boljeg, sretnijeg, zadovoljnijeg nego jučer?

FRENKIE: Najteže je prihvatiti poraz i shvatiti da je tvoje prošlo. To su unutarnje bitke i razmišljanja kroz koja svako kad-tad prođe. Ja sam se bavio idejom da ovo bude moj posljednji album, jer se muzika kojom se bavim toliko promijenila pa se osjećam kao stranac u tim krugovima. Ali ovaj album mi je dokazao da nisam upravu, ipak ima još snage i talenta.

STAV: Na muzičkom planu “možda si mator, ali još si relevantan”, no, na ličnom planu šta Vas je promijenilo, šta je utjecalo na to da, ako nije neumjesno pitanje, postanete privrženiji vjeri? Koliko vam sada znači to življenje vjere?

FRENKIE: To valjda dođe s četrdesetim. Čovjek tada duhovno sazrije pa je spreman za teška pitanja. Ja sam uvijek bio vjernik, ali sada sam zaronio dublje i vratio se na fabričke postavke. Kada mi se to desilo, sjetio sam se izjave Zlatana Ibrahimovića. On se posvađao s trenerom jer ga je ovaj postavljao na poziciju koja mu je bila nova i neprirodna pa mu je nakon utakmice rekao: “Treneru, ja sam Ferari, a ti me voziš k'o da sam Golf 2.” E, takav je život bez vjere, vozi to, al’ nazor, i sve je u crvenom.

STAV: Na kraju, može li se ovaj album posmatrati kao neka vrsta poziva da se svi pogledamo u ogledalo, vidimo ko smo, šta smo i da se, konačno, oslobodimo nepotrebnih tereta?

FRENKIE: Tačno tako, i da ne izgubimo identitet. Mi smo Evropljani, i sutra ćemo ako Bog da živjeti u Evropskoj uniji i to treba tako. Ali ne smijemo zaboraviti odakle smo i ko smo i toga se ne smijemo nikada odreći. Ne smijemo smatrati sebe manje vrijednim od drugih i dosta je podaničkog, gubitničkog, žrtva mentaliteta!