Evropski komesar za proširenje Mađar Oliver Varhelyi, prilikom posjete Beogradu, podržao je velikosrpske stavove o predloženoj Rezoluciji UN-a o memoriranju zločina genocida u Srebrenici. Paralelno je Mađarska najavila da neće podržati rezoluciju u UN-u. Evropska komisija “potiho” se ogradila od njegovih izjava, kao da se radi o ličnim, a ne o evropskim stavovima. To je bilo prihvatanje laži jer je Varhelyi bio u službenoj posjeti Beogradu, a izjavu je dao kao komesar Evropske unije.

Njegova šefica, predsjednica Evropske komisije, Njemica Ursula von der Leyen, ne progovara, kao da se nju ne tiče šokantno soliranje njenog komesara. Predlagač rezolucije je Njemačka iz koje dolazi i Von der Leyen. Dakle, po dva osnova je predsjednica Evropske komisije morala reagirati: Kao predstavnica Njemačke u Evropskoj komisiji i kao šefica Oliveru Varhelyiju, koji je dužan iznositi usaglašena stajališta Evropske komisije, a ne podržavati sramne stavove Aleksandra Vučica i srbijanskog pokrovitelja Viktora Orbana, koji se, uz već iskazanu islamofobiju, ovim postupkom pridružio negaciji genocida utvrđenog presudama Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) i Međunarodnog suda pravde (MSP). Te je presude svojim rezolucijama potvrdio i Evropski parlament u tri navrata. Dakle, tako su, zahvaljujući evropskoj birokratiji, rezolucije o Srebrenici donesene u tri navrata postale nebitne. Nema veće tragedije evropske administracije od ovog vlastitog nepriličnog i haotičnog odnosa prema Genocidu u Srebrenici.

Ništa čudno. Evropska administracija ponaša se dementno, kao da nikad nije čula za presude međunarodnih sudova koje govore o najgorim zločinima i najgorem zločinu genocida u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ni Konakovićevo pismo Varhelyiju, ni saopćenje SDA nisu tretirali šutnju predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen.

“Mi, Zeleni, u Njemačkoj i u Evropi, podržavamo sankcije Sjedinjenih Američkih Država pojedincima u Bosni i Hercegovini koje su usmjerene na ljude iz svih etničkih grupa. Ali, također, sumnjam da neke od dotičnih osoba prije imaju imovinu u Austriji, na Kipru ili u Njemačkoj, a ne u SAD-u. Zato je veoma važno da Evropska unija podrži ove sankcije”, rekao je prije tri godine Erik Marquardt, hrabri mladi Nijemac, poslanik u EU parlamentu u intervjuu za Oslobođenje.

“Po mom mišljenju”, kaže on, “trebali bismo uvesti sankcije pojedincima na nivou EU, a ako to ne uspije, onda bi neke članice Unije i Ujedinjeno Kraljevstvo trebali istupiti i uvesti bilateralne sankcije.”

Postoje ozbiljne činjenice o korupciji među emisarima koji rovare po Bosni i Hercegovini.

“Dokument koji je procurio pokazuje da je Oliver Varhelyi ranije sklapao vrlo upitne poslove sa Dodikom. I da je Dodiku obećao novac iz EU fondova. Znači, Dodik pokušava destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, a odgovorni komesar za to mu obećava novac? Ovo nije način kako mi radimo u EU i Varhelyi ovdje ne zastupa stav Evropske komisije”, rekao je Marquardt i dodao:

“Prošle sedmice sam pitao predsjednika Evropske investicijske banke Wernera Hoyera šta se zapravo dešavalo sa isplatama Republici srpskoj. Nažalost, još nisam dobio odgovor. Ne smije se desiti da RS sada dobije još više novca zato što Dodik prijeti otcjepljenjem. Moramo vrlo pažljivo provjeriti šta će se sada dogoditi s novcem.”

Ovo je bio najgori primjer korupcije. Nažalost, koliko se zna, nikada nije istražen, niti se krenulo dalje od javnih optužbi. Da se iole posumnjalo u Varhelyija, da li bi bio počašćen novom visokom funkcijom u evropskoj administraciji Von der Leyen?

Nama Varhelyija, kao i njemu slične lobiste, ovdje naturaju kao pregovarače za određene opcije i nacije. I, kako vidimo, nije samo riječ o brutalnim lobistima za određene nacije na Balkanu. Riječ je o ozbiljno korumpiranim osobama. Usput, Evropska unija ne dozvoljava lobističko djelovanje. 

Na stranu što je Varhelyi izdao svog bajagi prijatelja ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, koji mu je vjerovao kao što vjeruje brojnim licemjerima iz Evropske unije, ali šta je Konakovic radio u UAE, za koji je pupčanom vrpcom vezan, ako Vučić kaže da njegovi prijatelji UAE i Bahrein neće glasati za rezoluciju UN-a?

Da apsurd bude upotpunjen, Konaković se ovih dana susreo sa Angelinom Eichhorst, generalnom direktoricom Službe za vanjske poslove EU.

Zna li ministar Konaković da se radi o osobi za Bosnu približno opasnoj koliko i Varhelyi? 

U julu 2015. godine Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjske polove i sigurnosnu politiku, iznenada je uz suze napustila posao. Njeno se djelovanje svelo uglavnom na katastrofalne pokušaje promjene granica Kosova i Bosne i Hercegovine. Mogherini je imenovala sebi dostojnu nasljednicu Angelinu Eichhorst za zamjenicu generalnog direktora za Zapadnu Evropu, Zapadni Balkan i Tursku u Evropskoj službi za vanjske poslove u Briselu.

Bodo Veber je davno primijetio: “Gospođa Eichhorst je bila glavna saradnica Federice Mogherini u neuspješnom pokušaju u kojem su se stavili na stranu dva predsjednika iz regije – Vučića i Thacija, u njihovoj opasnoj namjeri da postignu sporazum Srbije i Kosova o razmjeni teritorija. Da je taj pokušaj uspio, zapalio bi cjelokupnu regiju”, rekao je Bodo Weber.

S Eichhorst smo dobili novu nevolju oko nasilnog nametanja pitanja Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Odjel u Službi za vanjske poslove EU, kojim rukovodi Angelina Eichhorst, namjeravao je u dokument o Bosni i Hercegovini uvrstiti preporuku koja, suštinski, podrazumijeva stvaranje treće izborne jedinice u Federaciji BiH. To je u posljednji trenutak spriječeno.

Ali, zar iste ciljeve danas ne dijele “trojka” i Eichhorst? O čemu može razgovarati ministar Konaković s osobom koja otvoreno zagovara podjelu Bosne i Hercegovine? Jedna od ključnih poluga te podjele je novi izborni zakon po željama HDZ-a?

Godinama nas Evropska unija zatrpava i razara s ljudima koji više liče na brutalne lobiste nego li na iole objektivne emisare koji trebaju nešto normalno napraviti na Balkanu.

Skupština Srbije je 30. marta 2010. godine usvojila Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici u julu 1995. godine u kojem je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka.

Deklaracija, koju je predložila vladajuća koalicija predvođena Demokratskom strankom tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, usvojena je sa 127 glasova za i 21 glasom protiv, nakon višesatne burne rasprave.

Deklaracija se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde kojom je utvrđeno da je u Srebrenici jula 1995. godine izvršen genocid. U tekstu se osuđuje zločin na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, bez spominjanja termina genocid.

Dakle, Parlament Srbije pozvao se na presudu MSP-a o odgovornosti Srbije za nesprječavanje genocida. Danas ondje vlada potpuna histerija oko obične deklaracije o genocidu u Srebrenici, pa se čini suludim od Vučića i vladajuće garniture da negiraju ono što je usvojio njihov najviši zakonodavni organ – Skupština Srbije.

Pitanje je ima li iko u Srbiji da protiv Vučića, Brnabićke, Vulina i ostalih podnese krivične prijave zbog negiranja genocida, jer je to kažnjivo i po Krivičnom zakonu Srbije?

Evropska komisija ima mogućnost da evropska sredstva od šest milijardi eura, namijenjena za plan ekonomskog rasta Zapadnog Balkana, uvjetuju Srbiji prihvatanjem rezolucije o Srebrenici u UN-u. Posebno jer među 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije postoji član pet: “Poduzeti konkretne korake na unapređenju okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevazišlo naslijeđe rata.”

Ova preporuka je sama po sebi opća, te je ocjenu njene provedbe stoga teško provesti, jer ne sugerira konkretne korake. Ali, kao što rekosmo, Evropska komisija kao i sve službe Evropske unije ne žele znati za presude međunarodnog pravosuđa u kojima su većinom procese vodili i donosili presude najveći evropski pravosudni autoriteti.

Ima li smisla napominjati tu birokratsku evropsku strukturu na vrhunska pravosudna imena, koja su daleko iznad stručnosti i znanja političkih podobnih sveznalica, kojima je ključni domet šutnja na ispade primjeraka iz vlastitih redova?     

U pravosuđu svih evropskih država historijski je revizionizam kažnjiv. Negiranje Genocida u Srebrenici u suprotnosti je s najosnovnijim evropskim vrijednostima. U posljednje vrijeme na izborima u evropskim članicama pobjeđuje politička radikalna desnica i lideri koji jašu na primitivnim nacionalizmima i revizionističkim ispadima. Evropska birokratija na ovom slučaju s negatorom genocida Varhelyijem pokazuje da nema ništa sporno u negiranju historijskih, pravosudno dokazanih činjenica.

Evropa jaše na sličnom konju iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Hipokrizija se događa na najvišim državnim nivoima: javna laž koju propagiraju režimi redovno za posljedicu ima nacionalno sljepilo. Evropska unija bajagi kažnjava Mađarsku za ono što radi Viktor Orban, ali njenoj birokratiji ne smeta njegovo provokativno i brutalno miješanje u procese u Bosni i Hercegovini. Štaviše, EU nam ovdje stalno ubacuje njegove ljude koji otvoreno obavljaju posao protiv Bosne i Hercegovine. Mađarska kvota za evropske funkcije ispunjava se tako što se Orbanu daje mogućnost da svojim kadrovima sa svojim idejama patrolira po Balkanu, najviše u Bosni i Hercegovini. Evropsko licemjerje time je dostiglo vrhunac: Eto ti Orbane tamo neke Bosne, na periferiji EU, pa se pravite važni i veliki.    

Šutnja predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen na ispade njenog komesara Olivera Varhelyija ispostavlja se kao višegodišnja ozbiljna bolest evropske birokratije, ponajviše vidljiva u Bosni i Hercegovini.

U koju to Evropsku uniju idemo? Šta nam to obećavaju? U Evropsku uniju Olivera Varheljyija i Evropsku uniju šutnje Ursule von der Leyen?