Još otkako sam počela podučavati evropsku historiju prije neke dvije decenije, uvijek mi je upadalo u oči kako historija Bošnjaka i balkanskih muslimana u širem okviru nisu u potpunosti integrirane u velike evropske narative. Dva stoljeća su muslimani najveća vjerska manjina u Evropi, a opet rijetko ih se spominje u udžbenicima ili na časovima evropske historije u pogledu njihovih doprinosa i iskustava u razvoju moderne Evrope i u značajnim događajima evropske prošlosti.

Budu tu poneke reference na gastarbajtere u Njemačkoj, na debate u feredžama u Francuskoj ili Handžar diviziji, ali upadljiv je nedostatak sistematskog opšteg znanja javnosti u vezi sa evropskom historijom muslimana.

To je dalo podstreka mitovima, neistinama i polemikama koji su imali značajne političke i društvene posljedice. Kako historija evropskog projekta izgleda drugačije kada integriramo muslimanske perspektive? Kako nam proučavanje muslimanskih političkih, pravnih i društvenih aktivnosti omogućava da mislimo i pišemo drugačije o temama kao što su državljanstvo, manjinska i ljudska prava, liberalizam, nacionalizam, diskriminacija i nasilje. Da bih došla do ovih pitanja, pisanju i organiziranju svoje knjige sam pristupila sa metodologijom koja se razlikuje od onih koje koriste mnogi istoričari.

Počinjem s tim kako su Balkanci i muslimani doživjeli raspad Osmanskog svijeta i svoje izmještanje u druge evropske države. Umjesto da radimo u okviru samo jednog nacionalnog ili državnog konteksta, kao što muslimani u Austro-Ugarskoj ili muslimani u Jugoslaviji, uključujem analizu i izvore iz mnogih različitih regija. Ozbiljno shvatam ideju da su to prostori Osmanske Evrope (3:43) kao i ideju da država i nacije koje su naselili nisu nužno predodređeni.

Političke granice, pokreti, vlade, države i zakoni mijenjaili su se mnogo puta u ovom kutku Evrope tokom 19. i 20. stojeća. Svi ovdje to znaju. A opet i dalje počinjemo sa pretpostavkom da su države i nacije naši organizacioni principi. Kao historičarka pokušavam da se nađem u tim trenucima promjena i neizvjesnosti i da razumijem izvore sa kojima su se ljudi suočili i odluge koje su donesene.

Pokušavam razmišljati o tome kako su politika, prava i društvo izgledali iz drugih perspektiva. Ispitujem odnose muslimana sa različitim državama kao i međusobne odnose muslimana. Termin musliman je naravno varljiv jer nije postojalo nikakvo jedinstveno muslimansko iskustvo. U knjizi se trudim pozabaviti ovom velikom raznolikošću među muslimanima te proučiti sukobe oko toga ko ima pravo da govori u ime muslimana u širem smislu. Razlog zbog kojeg pokušavam analizirati muslimansko iskustvo kroz jezične, regionalne, političke, klasne i vjerske razlike je taj što ideja jedinstvenog muslimana leži u srži načina na koji su evropski državnici razumijevali ove različite zajednice u kritičnim trenucima pravnih i političkih pregovora.

Po domaćim zakonima i ustavima kao i međunarodnim sporazumima muslimani su redovno tretirani kao jedinstvena i jasno definisana grupa. Također se od njih očekivalo da kolektivno pregovaraju o pravima, bilo vjerskim kao što su brak, bilo građanskim pravima i obavezama kao što su imovina, mobilizacija, porezi i školstvo. Mnoge muslimanske vođe, bio to muftija u Novoj Varoši, kadija u Baru, reisu-l- ulema u Bosni ili ministar muslimanskog odjela u Beogradu su se morali hvatati ukoštac sa muslimanskim potrebama, zahtjevima i ciljevima.

Još jedna razlika moje metodologije je to što uzimam širok vremenski okvir kako bih ostavila mjesto za atipične hronološke granice. Historijske periodizacija se manjinama često nameće što nam više govori o imperijalističnim vremenskim okvirima nego o proživljenim stvarnostima. Naprimjer, za muslimana u Sandžaku i na Kosovu revolucija, nemiri, bune i strana okupacija su bili narativ koji je trajao od 1908. do ranih 2020. Za pripadnike bosanske uleme koji su pregovarali u uslovima islamskog prava, debate iz ranih 1920. su se prenosili do sredine 1940. U cjelini uzevši, knjiga istražuje historiju Balkana od Berlinskog kongresa do ranog socijalističkog perioda kroz iskustva različitih muslimanskih zajednica. 

Moja početna tačka u 1878. je zakonska. Poslije Berlinskog kongresa, muslimanima u novim državama je, kroz međunarodne sporazume, dat jedinstven pravni status koji je kombinirao prava državljana sa posebnim vjerskim pravima. U ranijim ratovima i izmjenjama granica, prilikom međunarodnih pregovora, muslimani su u zakonu i međunarodnoj imaginaciji bili neraskidivo vezani za osmansku državu. Prema tome, kada bi se političke granice promijenile, muslimani su uglavnom protjerivani.

Ako bi i ostajali, kako što su male zajednice ostajale na mjestima poput Srbije ili Grčke, dobijali bi status stranaca sa ograničenim pravima. Međutim, tokom 1870. dolazi do mijenjanja termina političke pripadnosti, prosvjetljujući koncepti liberalizma i slobode su uticali na to kako su evropske diplomate razmišljale o državama, državljanstvu i muslimanima.

Velike sile su pritiskale nove vlade kojima su date osmanske zemlje na Balkanu da daju državljanstvo svim muškarcima na njihovim teritorijama, nezavisno od njihove religije. U pravnom pogledu, ovo su bili prvi muslimanski državljani Evrope. Oni se nisu morali odreći islama da bi dobili državljanstvo kao što su to morali, na primjer, u Francuskoj do 1946. niti su, makar na papiru, imali drugačija politička, imovinska i građanska prava za razliku od drugih evropskih država. Svi znamo da su obećanja jedno, a stvarnost drugo. I čitav ovaj proces i crtanje novih granica je bio inherentno nasilan.

Ipak, iz zakonske perspektive, ovo je bilo značajna prekretnica. Međutim, postojala je tu jedna kvaka. Samo oni osmanski muslimani koji su pristali na nove političke granice su mogli uračunati na prava i zaštitu koje daje državljanstvo. Nisu mogli preispitivati ili osporavati sami sistem i morali su prihvatiti uslove članstva u novom uređenju i pokazati lojalnost novoj državi tako što će ispunjavati obaveze državljana. Plaćati poreze, služiti u vojsci, učiti nove jezike, slati djecu u državne škole. Ali niko nije ni pomislio da ih pita kome oni želi plaćati poreze, u čijoj vojsci žele služiti, kojim jezikom govoriti i kakva država u kojoj živi treba da bude.

To nazivam prinudnim državljanstvom, alternativa je bilo protjerivanje, zatvor, diskriminacija i smrt. Ova ideja da tzv. velike sile i međunarodni sporazumi mogu nanovo isctrtati granice i dati nečiju zemlju kojoj god državi žele je ugrađena u pravnu logiku međunarodnog sistema i međunarodnog zakona i prelila se i u 21. stoljeće. To najočitije danas vidimo na djelu u Palestini. Značajna je, također, ono što je bilo uklopljeno u Berlinski kongres i naknadne zakone, garancija da će muslimani zadržati vjersku samoupravu.

To je značilo da muslimani zadržavaju ovlasti islamskih sudova, medrese, mektebe i vakufe, i da nastavljaju suditi u društveno-vjerskim pitanjima prema šerijatu. Ova vjerska prava uokvirena u kontekst slobode, vjerske slobode i zakona će imati značajne posljedice na način na koji su bosanski muslimani i zakonodavci pregovarali o statusu muslimanskih prava i u državama koje su došle kasnije. Sukobe, pokrete, reforme i rasprave oko ovih tema pratim kroz masivni državotvorni projekat Prve Jugoslavije koja je integrirala više zajednica muslimana nego bilo koja druga evropska država osim Sovjetskog saveza.

Analiziram muslimansku političku i društvenu akciju u ovom vremenu zajedno sa drugim globalnim događanjima tog vremena, na primjer, sa krajem Osmanskog carstva, Panislamskim pokretom i Hitlerovim novim evropskim poretkom. Pokušavam da smještam različite muslimanske pokrete i ideje i u ovaj globalni i evropski kontekst. Knjigu završavam ranim periodom socijalizma budući da su one pravne debate, masivni pokreti i institucionalni pregovori koji su počeli tokom 1880. naglo završili tokom ranog socijalističkog perioda. (14:21) 

Naravno, tu dolazi i kritičari. U protekle tri godine knjiga je dobila mnogo nagrada i pohvala, postala je svjetski poznata što mi je velika čast. Ona je također bila predmet brojnih kritika. Neke od njih sam očekivala, naročito od političkih grupa u Zapadnoj Evropi, Americi, Izraelu i raznim dijelovima Balkana koji ne posmatraju muslimane kao Evropljane. To su grupe koje žele da izbrišu muslimanske historije na Balkanu i njihov suverenitet i legitimitet.

Smatram da knjiga definitivno i naučno pokazuje da su njihovi politizovani stavovi o muslimanima pogrešni i da nemaju utemeljena u historijskoj analizi. Ono što mi je komplikovanije su kritike koje su se pojavile od naučnika s bošnjačke strane i kosovskih Albanaca kao i od nekih osmanskih historičara koji su izrazili frustraciju načinima na koje pokušavam napisati kolektivni narativ muslimana umjesto da se prave razlike između različitih nacionalnih grupa. Neki tvrde da bih trebala koristiti izvore na više jezika, drugi da umanjujem značaj historije kolonizacije.

A tu je ljutnja u pogledu načina na koji sam pisala o islamskim političkim pokretima kao i o zakonskoj reformi i šerijatskom pravu u okviru različitih državotvornih projekata u 20. stoljeću. Također je bilo optužbi da to nisu moje historije pa da ih nemam pravo pričati. Iskreno, te kritike su mi posebno teško pale. Jedna od stvari koju volim u pogledu toga što sam historičarka koja radi na Balkanu je što sam uvijek bila dobrodošla u vaše intelektualne prostore.

Čak i kad se spotičem kroz jezik, čak i kada predstavljam ideju za koju znam da će biti nepopularna. Ovo je upotpunosti vaša historija i upravo stoga se već 20 godina trudim učiti od svih vas, dijeliti ideje i učestvovati u historijskim razgovorima. Vjerujem da međusobno učenje tuđih historija predstavlja temeljnu vrijednost nauke. To je znak poštovanja i angažovanosti sa drugim ljudima i dijelovima svijeta. Također smatram da je to neophodan element u bilo kakvoj transnacionalnoj i međunarodnoj historiji kao karakteristika stava koji je otvoren prema svijetu, a radoznao u vezi sa različitosima. 

Pozivam vas da pročitate moje djelo i razgovarate sa mnom ako imate ikakvo pitanje. Ne odgovaram na ljutite postove na društvenim mrežama, prijetnje niti ad hominem napade na internetu, ni na mene ni na moju djecu ali uvijek ću se uključiti u konstruktivnu kritiku i intelektualnu raspravu s međusobnim poštovanjem s vama.

Dakle, koji su to neki od tih kontroverznih argumentata i kako ih pokušavam predstaviti u transnacionalnim okviru? 

Argument jedan. Planski, historija muslimanskih prava i statusa u Evropi je počela kroz pravne pregovore. Muslimanima su data specifična zakonska i vjerska prava kao muslimanima. Time su se razlikovali od drugih evropskih vjerskih i nacionalnih manjina. Jezik, etnička pripadnost, kultura, religija, rasa su oblikovali načine na koje su evropska društva koncentrirala muslimane i to su postale prizme kroz koje su muslimani identificirali i pregovarali o svojoj političkoj pripadnosti.

Drugi argument je povezan sa prvim. Usljed centralnosti zakonske oblasti u definisanju statusa muslimana, oni muslimani koji su se bavili zakonom, kao što su islamski pravnici, šerijatske sudije, muftije i kadije su igrali značajne uloge u usaglašavanju muslimanskih iskustava sa novim državama i različitim nacionalnim i ideološkom projektima.

Očekivanja da profesionalni pravnici trebaju biti medijatori sa državom su ponekad prelazila u direktne zatjeve. Na primjer, 1906. godine su Austro-Ugarske vlasti napravile predavanje koje se trebalo proslijediti svim šerijatskim sudačkim školama u Bosni na temu općih zakona državnog prava i državnog prava Austrije i Ugarske.

Predavanje je podučavalo šta to čini državu i kako ona funkcionira u međunarodnom sistemu, također je naglašavalo obaveze državljana. Nije bilo ničega vjerskog u tom predavanju ali dajući ovo predavanje šerijatskim školama, vlasti su pokušale da svoju misiju državnosti proguraju dublje u šerijatske mase.

Od pravnih stručnjaka se također očekivalo da preuzmu odgovornosti koje su prevazilazile upravljanje muslimanskim vjerskim pitanjima. Dokumentiranje muslimana za popis, služba u saboru, veza sa vojnim komandama, praćenje djece kako bi se osiguralo da se upišu u školu. To su često bili muškarci pozivani na državna savjetovanja od kojih se očekivalo da predstavljaju muslimanske interese pred građanskim vlastima.

Sa jedne strane, ovakav sistem je nametao nepravedne obaveze i opterećenja za muslimansku zajednicu i muslimanske pravnike i zakonodavce. Naprimjer, muftiji bjelopoljskom je prijećeno hapšenjem nakon Balkanskih ratova kada muslimanske porodice nisu slale svoju djece u školu. Mnoge članove El Hidaje su komunisti hapsili i likvidirali jer se nisu prilagođavali režimu i nisu uvjeravali svoje šire zajednice da to čine.

Međutim, s druge strane, taj sistem je davao uporište pripadnicima muslimanske zajednice da ističu nedosljednosti u državnim sistemima ili da zahtijevaju prava. To me dovodi do trećeg argumenta – posredovanje. 

Muslimani nisu bili tihe žrtve političke transformacije njihovih zemalja. U periodu svakog važnijeg sporazuma i svake vidljive promjene političkih granica oni su podnosili peticije stranim međunarodnom tijelima i zahtijevali zaštitu i prava. Dizali su bune, razvijali su alternativne političke strukture, otvarali su tajne medrese, eksperimentirali su s novim vrstama institucija kao što su banke i društva. Ustavne odredbe za šerijatsko zakonodavstvo u prvom Ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca demonstriraju mogućnost političkog pregovaranja.

Argument četiri. Historije balkanskih muslimana tokom tvorbenog perioda različitih modernih država odslikavaju ono što antropolog Talal Asad opisuje kao mit o evropskom sekularizmu. Premda postoje značajni teoretski radovi o mitu liberalnog sekularizma, mi kao historičari tek polako stvaramo široku bazu studije kako bismo to objasnili konkretnim terminima.

Ovaj mit vidimo na djelu u slučajevima kada su muslimani ukazivali na činjenicu da su škole mjeste prozelitizacije, a učitelji i udžbenici degradiraju islam i islamske historije. Također ga vidimo u odbacivanju rada petkom, radu tokom ramazana, pogrebnim običajima, u vojsci u Srbiji, Jugoslaviji, NDH... Moderni evropski državni projekat tvrdi da je sekularan, ali on je osmišljen i institucionalizovan u ranijim državnim strukturama sa orijentalističnim predrasudama koje muslimane tretiraju kao druge, strance, kao odstupanje od neke abstraktne evropske norme.

To jasno vidimo kad evropske procese i izgradnje država promatramo iz muslimanske perspektive i na Balkanu. To me dovodi do petog i završnog argumenta. Analizirajući državno tvorstvo 19. i 20. stoljeća, vidimo da je hijerarhija državljanstva ugrađena u evropske države i društva tokom razrađivanja samog koncepta državljanstva i da su muslimani dosljedno ostavljeni na dnu. 

Reis Džemaludin Čaušević je to znao i 1919. godine ukazivao na to licemjerje. Evropski državnici nikad muslimane nisu posmatrali kao potpuno ravnopravan dio evropskih projekata, čak i kada su im davali prava i pokušavali da ih integriraju u nove države i društva. Alternativno, muslimani su posmatrani kao strani uljezi, historijski okupatori, takozvani turski jaram, kao nazadni, praznovjerni i nepoznati susjedi ili kao djelimični pripadnici nacije koje je potrebno civilizirati.

U osmrtnici Huseina Črčevića, muslimana iz Nikšića iz 1892. možemo saznati da je bio vrijedan trgovac, domaćin, častan građanin i patriota. I možda najvažnije, čovjek koji je znao da je u njega srpska krv. Osmrtnica napominje da je uvijek imao interese nacije na umu, u svom radu, čak i tokom rata čime se demonstrira da je njegov patriotizam prema Crnoj Gori bio jači od bilo kakve naklonosti prema Osmanijama. Biti pripadnik nacije je istovremeno bilo i nasljedno i rasno.

Za muslimane također je značilo dokazivanje svoje lojalnosti. Ovaj komplikovani konstrukt nam pokazuje ne samo kako su muslimani mogli biti prihvaćeni u nacije, već i kako su mogli biti isključeni ako bi pogrešna osoba njihovo djelovanje protumačila kao nešto što pokazuje nelojalnost. Ovaj hijerarhija je očita i u zahtjevima za repatrijaciju nakon Prvog svjetskog rata u kojima su milioni muslimana iz balkanskih država koji su bili raseljeni podnosili molbe srpskim konzulatima da se vrate u svoje domove. Molbe su im uglavnom bile odbijane. Službenici su uglavnom te ljude opisivali kao one koji su prekinuli veze „sa našom državom“.

Ovakav se jezik tipično koristio za opisivanje izdajnika ali su ga koristili i za muslimanske civile koji su, kako tvrde, pokazali političku lojalnost Osmanlijama kada su napustili svoje domove. Samim tim što su otišli, smatrani su nelojalnima. Međunarodna zajednica nije bila od neke naročite pomoći. Sve do 1926. godine muslimani čak ni zakonski nisu bili smatrani izbjeglicama. Lojalnost nije bila jedina stvar u konzularnim umovima, bojali su se da će muslimanske izbjeglice, uglavnom žene i djeca, pasti na teret državnog budžeta. Oni nisu imali pravo da se vrate svojim kućama iako su, po svemu sudeći, pripadali muslimanskoj naciji.

Neki službenici su se pitali mogu li musliman i biti od koristi pa su razmišljali da muslimanskim izbjeglicama dopuste povratak u zemlju ako pristanu kolonizirati Makedoniju, dakle, samo ako obave posao prisilne nacionalizacije prostora muslimana koji su govorili turskim i albanskim. Ovakvi zahtjevi će se redovno javljati u narednim decenijama. Od njih će se zahtijevati da dokazuju svoju pripadnost kroz nasumične kriterijume, za razliku od kršćana, oni su morali služiti interesima države kako bi im se dao pristup, to je bio cilj kojeg se neprestano pomjeralo u zahtjevima za državljanstvom.

Bošnjačka historija predstavlja kritičan dio duže historije evropskih muslimana i dio je dugačke historije evolucije muslimanske političke pripadnosti, prava i državljanstva u Evropi. Ove historije su smišljeno gurane pod tepih kako u globalnim diskursima tako i u evropskim svjetonazorima stvarajući narative o pravima i iskustvima muslimana Evrope. Moja knjiga pokušava integrirati neke od tih priča nacionalne historije. Objavljena je na engleskom i pisana je tonom usmjerenim ka ljudimac koji nisu specijalizirani. Nadam se da će otvoriti nove načine na koji će historlčari pisati o historiji muslimana u Evropi već i same Evrope.