Jedno od najznačajnijih, a svojom širinom i iscrpnošću dugo vremena i ponajbolje djelo na engleskom jeziku o historiji osmansko-turske poezije predstavljao je rad škotskog orijentaliste i turkologa E. J. W. Gibba. Riječ je o seminalnoj, šestotomnoj studiji Historija osmanske poezije. Iako je rad od početka naišao na kritike u turskoj književnoj kritici zbog metodologije i autorove kritičke evaluacije pojedinih pjesnika i osmanske književnosti uopće, on je ipak ostavio trajan i bitan trag u promišljanju o klasičnoj osmanskoj poeziji (barem s ove strane Bosfora), tako da se i nakon 120 godina od objavljivanja smatra referentnim štivom za izučavanje te i dalje umnogome neshvaćene i za savremeni um možda neshvatljive/neuhvatljive književnosti.

Život njegovog autora, posvećenog i povučenog istraživača, iako relativno kratak i ne odveć pustolovan, sam po sebi jedno je zanimljivo poglavlje u dugoj historiji fascinacije Zapada onime što, uvjetno rečeno, možemo nazvati islamskom kulturom; fascinacije koja je, znamo, nerijetko prelazila i u fetišizaciju, ali koja je ipak, u konačnici, doprinijela sveukupno boljem razumijevanju Evropljana njihovog “stoljetnog neprijatelja”.

Jedan od onih koji je udario čvrste temelje naučnom izučavanju osmanske književnosti na engleskom jeziku jeste, dakle, Elias John Wilkinson Gibb, rođen 3. juna 1857. u Glasgowu. Bio je sin jedinac Jane Gilman i Eliasa Johna Gibba, trgovca vinom, okolnost koja će, možda, izazvati blagi osmijeh kod onih koji poznaju značaj figure krčmarice/vinotočije u divanskoj poeziji, ali na životopisnoj mapi mladog Gibba ucrtane su stajale i konkretnije skretnice koje će ga kasnije opredijeliti za istočni parnas. Naime, još kao dječak, odrastajući u imućnoj porodici s izvrsnim akademskim pedigreom (jedan njegov stariji rođak bio je profesor orijentalnih jezika na Univerzitetu u Glasgowu), Gibb je, kao mnogi prije i poslije njega, ostao očaran maštovitošću i prostodušnom ljepotom priča iz Hiljadu i jedne noći.

Kao mlad, razvio je i dar za učenje jezika, pa kada je jednom upisao studij matematike, nije mu trebalo dugo da promijeni taj za studij evropskih jezika, francuskog, italijanskog i njemačkog. Kao rezultat tog ranog perioda nastao je i njegov prevod jedne srednjovjekovne francuske priče, nakon čega se, ne zaboravljajući nikad dječački zanos izmaštanim svijetom polumitskog Bagdada, u potpunosti posvetio jeziku halife Haruna er-Rešida i ostalih junaka Šeherzadinih. Ali nije se samo zadržao na arapskom nego je savladao perzijski, te posebno i turski, pribavivši tako sebi sva tri zlatna ključa visoke osmanske kulture na čiju je razmetljivu raskoš tadanje carstvo Osmanovih potomaka samo moglo gledati suznim okom sina razmetnog.

No, kako ćemo vidjeti, Gibb je o tanzimatskoj i savremenoj turskoj književnosti imao često pozitivnija mišljenja nego o nekim refleksima klasične i postklasične osmanske poezije, i to iz razumljivih razloga. Zadržavajući puni imunitet jednog laika, primijetit ćemo da se moderno oko brzo umori lutajući svim tim beskrajnim baštama solufa, madeža, elifa, krčmi, harabata, sultanovih pohoda, lejli, medžnuna, rustema i kao Asaf mudrih vezira, pa ono izgubljeno i ne htijući začas sleti s hartije tražeći nešto našem svijetu bliže, i možda zato, niže. Stoga, blago onim “starim ašicima” koji kroz kakofoniju i jeku minulih stoljeća i dalje jasno čuju otužni zov naja.

 

Mladi ašik Gibb na univerzitetu je proveo samo dvije godine (1873–1875), nikada ne diplomiravši i tako svojim radom u potpunosti personificirajući onaj olinjali, zaboravljeni aksiom da je znanje bitnije od zvanja. Sa samo dvadeset i dvije godine, Gibb je 1879. objavio svoj prvi prevod s turskog. Bio je to jedan izvod iz historije Tadžu-t-tevarih Hodže Sadeddina (c. 1536–1599), učitelja sultana Murata III i kasnije šejhul-islama. Samo djelo prati historiju Osmanlija od osnivanja carstva do vladavine Selima I, ali Gibb je za svoj prevod odabrao poglavlje o osvajanju Carigrada. Odabir nije bio slučajan. U Rusko-turskom ratu od 1877. do 1878. godine Osmansko Carstvo je pretrpjelo velike gubitke, pa je “bolesnik s Bosfora” izgledao još iznemoglije. Zato je, po vlastitom priznanju, Gibb odabrao osvajanje Konstantinopolja kao sudbonosni trenutak u osmanskoj, ali i evropskoj historiji, nakon kojeg je Carstvo raslo i njegova kozmopolitska kultura počela da cvjeta.

Dvije godine nakon izdavanja tog prevoda, primljen je za člana “Royal Asiatic Societyja” (Kraljevsko azijatsko društvo), najviše akademije u Velikoj Britaniji i Irskoj za izučavanje “nauke, književnosti i umjetnosti” Azije, a nešto kasnije i u francusku verziju iste. Tim putem uspostavio je mnoge korisne i drage veze sa savremenim orijentalistima, koje je često i nesebično ugošćavao u svom domu. Neki od njegovih najbližih saradnika bili su James Woodhouse, autor standardnog tursko-engleskog rječnika, i posebno Edward Granville Brown, kasniji profesor arapskog na Cambridgeu i stručnjak za perzijsku kulturu.

U to vrijeme Gibb se počinje više fokusirati na osmansku poeziju, pa je tako 1882. izdao antologiju Osmanske poezije, koju je posvetio Woodhouseu. Antologija sadrži biografije važnijih osmanskih pjesnika, što je ukazivalo na pravac u kojem će ovaj marljivi orijentalista usmjeriti svoj rad. U naredne četiri godine objavit će jedan prevod Alija Aziza Krećanina (u. 1798, osmanski ambasador u Pruskoj, ukopan u Berlinu) i stanovitog Šejh-zadea.

S obzirom na to da je poticao iz imućne porodice, Gibb nikada nije morao da brine o novcu. To mu je omogućilo neovisan i slobodan rad, tako da je vremenom sakupio nezanemarljivu biblioteku arapskih, perzijskih i turskih rukopisa, među kojima se nalazi nekoliko Mushafa, te Zafernama i Divan našeg Alaudina Sabita. Kontakti vrijednog Gibba se nisu završavali sa sunarodnjacima sličnih interesa, već je on razvio bliske kontakte i prepisku s nekoliko turskih autora, među kojima su bili Zija Paša (Abdulhamid Zijaeddin) i Namık Kemal, vodeći književnici Tanzimata i vođe prozapadnog mladoosmanskog pokreta. Posebno je potonji od ove dvojice imao presudan utjecaj na Gibbovu kritičku evaluaciju i promišljanje o osmanskoj književnosti.

Godine 1889. Gibb je ostavio svoje istraživačke papire na barem nekoliko dana i sretno stupio u brak s Idom W. E. Rodriguez, nakon čega se sa svojom izabranicom preselio u London, gdje će živjeti do kraja života. Tu je upoznao turskog pjesnika i dramaturga Abdulhaka Hamida Tarhana, čiji je rad mnogo cijenio, kako navodi Catherine Ansorge, istraživačica univerzitetske biblioteke Cambridgea (gdje se nalaze rukopisi iz Gibbove zaostavštine). Zahvaljujući dobrom poznavanju i pisanog i govornog turskog, često se družio s Turcima i vjerovatno ostalim muslimanima koji su u to vrijeme bili u Londonu. Tako za Gibba bliski prijatelj Edward Granville Brown navodi da je razvio “duboke simpatije prema muhamedanskoj misli”. Zanimljivo je da Gibb nikada nije boravio u Turskoj, iako je te godine putovao po Italiji i Francuskoj.

Londonske godine provodi u predanom i iscrpnom radu, pripremajući materijal za svoj magnum opus Historija osmanske poezije.

Prvi tom velike Gibbove studije objavljen je 1900. godine. Sadrži iscrpan uvod i fokusira se na prvi period osmanske poezije (1300–1450). Zanimljivo, već na prvoj stranici, u predgovoru, Gibb spominje i jednog bošnjačkog književnika, čuvenog Muhameda Nerkesija iz Sarajeva, pozivajući se na njegovo poznato djelo Hamsa (Petoknjižje). Naime, postavljajući tezu da je osmanska proza manje razvijena od poezije i da u klasičnom dobu i proza slijedi pravila i duh poezije, navodi upravo kao primjer Hamsu  našeg pjesnika.

Kao što i sam Gibb piše, do njegovog vremena uopće nije postojao kritički pregled osmanske književnosti na engleskom jeziku. On se stoga odlučio prvo pružiti prikaz poezije, sa željom da u budućnosti svoj rad proširi i na prozu. Međutim, u novembru 1901, dok je završavao drugi tom Historije, Gibb se razbolio od šarlaha i umro 5. decembra, u naponu akademske snage i intelektualne moći. Sahrani velikog orijentaliste prisustvovali su i njegovi prijatelji muslimani, među kojima i pjesnik Abdulhak Hamid Tarhan. 

Željom njegovih roditelja i supruge, rad na rukopisu ostalih tomova Historije koji su manje-više bili spremni za objavljivanje preuzeo je Gibbov prijatelj Edward Granville Browne. Tako je drugi tom, uveliko završen još za života svoga autora, objavljen 1902, treći – 1904, četvrti 1905, peti 1907. i šesti, koji je zapravo antologija turskih originala svih pjesama koje je Gibb preveo kao primjere u svojoj Historiji¸ 1909. godine. Njegova kolekcija djela na arapskom, perzijskom i turskom, brojem 422 jedinica, poklonjena je Univerzitetskoj biblioteci u Cambridgeu. U znak sjećanja na sina, Gibbova mati 1902. ustanovila je memorijalni fond/povjereništvo, koje do danas finansira izdavanje djela iz arapske, perzijske i turske historije, književnosti i filozofije.

Iako je Historija osmanske poezije zadržala status referentnog teksta i stoljeće nakon objavljivanja, već na samom početku naišla je na kritike. Možemo i pretpostaviti zašto, ako se samo sjetimo da je Elias John Wilkinson Gibb ipak bio čovjek svog vremena, vremena nezajažljivog evropskog imperijalizma, socijalnog darvinizma i dakako, orijentalizma. Tako je turska štampa popratila prvo izdanje Historije negativnim komentarima, smatrajući Gibbove ne tako blagonaklone ocjene pojedinih pjesnika neutemeljenim, a njegovu periodizaciju i metode pogrešnim (inače je cjelokupno djelo prvi put prevedeno na turski 1999. godine). Takav status manjkavog, neobjektivnog djela ispunjenog predrasudama prema Turcima Historija ima i danas u republici. I na Zapadu mu je ugled, naravno, značajno opao, a kritičari još, pored problematičnih viktorijanskih nazora, navode i činjenicu da se Gibb previše oslanjao na sekundarne izvore i pogotovo svoje prijatelje među književnicima Tanzimata.

Iako to može iznenaditi pokojeg kiklopa, sve ove i druge ovdje nenavedene kritike sasvim su normalna stvar za jedno djelo pisano koncem devetnaestog stoljeća. Pod normalnim smatramo ponajprije to da se ono kontekstualizira. A jedna od najbitnijih činjenica u Gibbovom radu jeste nepobitan i ogroman utjecaj književnika Tanzimata, posebice Namıka Kemala, s kojim je Gibb održavao živu korespondenciju. Međutim, to samo po sebi stvara jedan svojevrstan paradoks. Naime, ovdje imamo evropskog pisca koji piše o njemu stranoj, “orijentalnoj” književnosti, posuđujući kritiku i stavove o njoj od “domicilnih” pripadnika iste, koji vlastitu, neevropsku književnost gledaju posuđenim (ili zamišljenim, svejedno) očima jednog zapadnjaka. No, i to je, čini se, samo privid. Jer Namık Kemal i njegovi istomišljenici jednostavno su željeli raskinuti s tradicionalnim, “zatvorenim” formama divanske poezije, okrećući se prema “realnom svijetu” i društvu, stvarajući nove forme naspram kojih one stare, klasične moraju izgledati izvještačeno. Pri tome je evropska književnost mogla poslužiti kao model. Zasigurno, nijedna književnost nije lišena takvog procesa? Ali najzad dolazimo i do izvora one ironije koja prožima ova razmatranja i nedoumice.

Mi, snena djeca zaborava čije književno naslijeđe čine, makar kulturološki, makar simbolički, makar samo podsvjesno, ona tek nedavno (jer pola stoljeća jeste nedavno) otkrivena imena Nerkesija, Sabita, Sudija, Vahdetija, Fevzija, Lamekanija, Bajezidagića, Arifa Hikmeta i drugih, mi, njihovi potomci, dakle, prema njihovim djelima stojimo kao stranci u vlastitoj kući. I njihovog našeg jezika tek treba da se sjetimo, bogatiji za znanje hiljadu drugih, i time više ne i tuđih, jezika. Riječju, nije li vrijeme da napišemo historiju naše književnosti?

Historija osmanske poezije ima zanimljiv epitaf. Gibb ga navodi kao “časni hadis”, ali, po svemu sudeći, bit će da je apokrifan. Možda je stih iz nekog gazela, nečija hrabra hiperbola? Glasi ovako:

Bog ima  riznice ispod Arša, čiji ključevi su jezici pjesnika.