STAV: Pripadate generaciji pjesnika koja je stupila na književnu scenu krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako danas vidite sebe i generaciju kojoj pripadate?

DEDOVIĆ: Kulturni okvir u kojem smo se kretali bio je određen trima konstantama: jugoslavenskom književnom tradicijom avangardne i moderne književnosti, svjetskom književnošću, kao i svjetskim supkulturnim muzičkim strujanjima i njihovim domaćim kreativnim derivatima. Da prevedem na jezik konkretnog iskustva: Za osjećaj svijeta, a time i za pjesmu, jednako su bili važni, naprimjer, tamno obojeni songovi Leonarda Cohena i njihove erotske iskrice, Crnjanski s Lirikom Itake, Encesbergerov Mauzolej, Ajgijeva lirika, rok koncerti na “Skenderiji” ili u “Zetri”, od grupe “Wishbone Ash” do “Azre”, zatim Walter Benjamin, kasni Nietzsche i rani Marx, film Stalker Andreja Rubljova ili Coppolina Apokalipsa sada. Ovako bi se moglo dugo nabrajati.

Jednako važno bilo je transgeneracijsko druženje u sarajevskim ugostiteljskim objektima – od “Zvona” preko “Kluba književnika”, bistroa “Korzo” i “Lovca” na Titovoj, do “Doma pisaca”. Drugi ljudi su nad punim limenim pepeljarama razgovarali o politici, fudbalu i ženama. Mi smo svoju strast usmjerili na knjige, ali i na muziku, film, slikarstvo.

Naša čežnja za svijetom nas nije činila njegovim bitnim dijelom, ali smo bili uvjereni da je pupak svijeta tu, za našim stolom. Imali smo vjerovatno neskroman osjećaj estetske i intelektualne nadmoći u odnosu na malograđanski, umirući socijalizam. Ali smo u isto vrijeme bili i duhovna djeca njegove najkreativnije decenije, osamdesetih.

STAV: Budući da u Vašoj književnosti postoji intenzivni dijalog s društvenim, čak političkim pitanjima, kakav je danas Vaš odnos prema pitanju angažmana u poeziji?

DEDOVIĆ: “Idiotes” je po starogrčkom poimanju stvari bio čovjek koji se ne miješa u javni život, insistirajući na svojoj privatnosti. Svjesni laik, politički diletant po izboru.

Naravno, postoji i kliše o pjesniku koji nije sav svoj – boem koji pijan recituje, ukleti pjesnik, jurodivi stihoklepac, genijalni marginalac, pri čemu je, po prirodi stvari, genijalaca malo, ali marginalaca mnogo. Pjesnik je u neprosvijećenoj ili, bolje rečeno, napola opismenjenoj kulturi, neka vrsta društvenog Ćorkana, njegov bol je sprdnja i zabava čaršiji.

Kada izađete iz okvira tog klišea, ne pristanete da budete idiot, već na javni tas stavite svoje obrazovanje, višejezičnost, moralni kompas, svoja uvjerenja koja počivaju na vrijednostima, onda prema larpurlartističkom rigidnom čistunstvu više i niste pjesnik, već čovjek koji pjesmama maskira politički eros. Kao da je apolitičnost kvalitet po sebi. Da zatvorimo krug – u staroj Grčkoj bi zagovarače pjesnikovog zanemarivanja suštinskih problema vremena i jezičke zajednice kojoj propada nazvali idiotima, a današnji “idioti” bi, prema svemu ovome, morali osporiti Homera zbog angažovanog pristupa Trojanskom ratu.

S druge strane, sve ovo ne može biti opravdanje za plakativnu dnevnopolitičku književnost. Namjenski stihovi ne proizlaze iz unutrašnje već iz spoljašnje nužnosti, oni nisu poezija već njena mimikrija.

STAV: Vaša je poezija u vrlo tijesnom dijalogu sa stvarnošću. Koliko su promjene mjesta boravka utjecale na to da mijenjate svoj odnos prema samom jeziku poezije?

DEDOVIĆ: Raspričanost se svela na mjeru nužnu za tekst. Sažimanje, a ne rasplinjavanje, preciznost, a ne široka jezička gesta, postaju bitni. Okružen drugim jezikom, shvatio sam da maternji jezik može postati tek unutrašnje stanje, bez svakodnevne upotrebne vrijednosti. To iskustvo je potresno, jer samorazumljivost, sveprisutnost otpadnu s jezika kao malter koji su mu zalijepile okolnosti. Pomoli se ono što nam je bitno – jezik kao identitet. Na drugom jeziku ne postoji jedno cijelo djetinjstvo, ne postoji majčin glas koji boji riječi. Kada se jezik povuče na unutrašnje granice, onda je svako uludo trošenje riječi jezičko rasipništvo ravno nasilju nad jezikom. Zbog toga današnji svijet s njegovom digitalnom kakofonijom doživljavam kao kraljevstvo jezičkih bogalja i nasilnika. Izmještanje iz sopstvenog jezičkog okruženja jeste šansa da izoštrite jezičko čulo za ono što je bitno.

Isto se odnosi i na našu stvarnost. Tek nam je njeno uništenje, ili naše izmještanje iz nje, pokazalo njen značaj. I potkrijepilo svijest o neponovljivosti trenutaka, neponovljivosti mjesta. Neponovljivosti nas u tom trenutku i na tom mjestu. Ako je neko pjesnik iz unutrašnje nužnosti, on je u potrazi za momentom koji će biti odškrinuto prozorče u neki vid beskonačnosti. Isto tako, njega zanima svakodnevni detalj koji ima potencijal da se u njemu ogledne cijeli proturječni univerzum ljudskog.

STAV: Primjetno je da u svoju poeziju sistematično uvodite elemente neposrednog iskustva, odnosno egzistencijalnog okvira uvjetovanog ratnim i poratnim traumama...

DEDOVIĆ: Pisanjem se u meni razvila oblikotvorna volja da od raznorodnih iskustava u posttraumatičnim društvima, kao i u emigraciji, stvorim nešto estetski razumljivo za budućnost. Mi generacijski nismo usamljeni. Pjesnici su poslije oba svjetska rata pokušali dati svoj odgovor na činjenicu velikog klanja i industrijskog ubijanja.

Jedna od ključnih antologija za njemački ekspresionizam poslije Velikog rata zvala se Menschheitsdämmerung – Sumrak čovječanstva. Izašla je 1920. godine. Dadaisti su u Zürichu već bili artikulisali svoj protest. Ubrzo potom pojavljuju se futuristički i nadrealistički odgovori na stanje tog sumraka. Dakle, generacije zatečene varvarstvom tražile su svoj odgovor. Iz te muke nastali su i Crnjanski i Andrić. To pitanje dodatno se radikalizuje poslije Drugog svjetskog rata. Teodor Adorno formuliše 1949, a objavljuje 1951. godine esej Kritika kulture i društvo: “Napisati pjesmu poslije Aušvica jeste varvarstvo”. Mladi Tadeusz Różewicz to formuliše slično: “Nisam mogao da shvatim da postoji poezija iako je ubijen čovjek.” Ali iz ove globalne traume, kao i iz skepse koja počiva na njoj, nastala je velika poezija. Sjetimo se Churchillove dijagnoze da Balkan stvara više istorije nego što je može potrošiti. Mislim da su estetski najosvješćeniji predstavnici generacija devedesetih ponovo suočeni s tim istorijskim “viškom” njega tretirali kao umjetnički materijal. Ili kako je to još Hölderlin formulisao: Ali gdje je opasnost, raste i spasonosno.

STAV: Vidite li danas mogućnost ponovne pojave snažnog stvaralačkog talasa, sličnog onom koji su proizvele ratne bosanske godine? Koga biste izdvojili iz mlađe generacije pjesnika koja ima “mastilo” u krvi?

DEDOVIĆ: Meni su po senzibilitetu bliski Zvizdić, Šehić, Kujović i prerano preminuli Emir Šaković, sve njih sam upoznao još krajem devedesetih. Oni su tada bili mlade nade. Ne toliko u prozi koliko u poeziji, zadržali su svježinu i kao predstavnici srednje generacije. Onda je tu i čitav niz hercegovačkih imena, neću posebno isticati nikoga. I naposljetku, pojavili su se ženski samosvjesni glasovi. I u traumatizovanim, ranjenim zemljama poezija se obnavlja ne pitajući. Problem je, možda, što ozbiljan lektorski i urednički rad u mnogim izdavačkim kućama više ne postoji. A digitalizovana komunikacija do te je mjere demokratizovala objavljivanje da su spomenarske pjesmice i ispovjedni treš postali javno dobro. Pa pored viška teške istorije, imamo i višak lakih stihova.

No, vrijeme će, kao i uvijek, odlučiti koji su stihovi sposobni da putuju kroz njega.

STAV: Zbigniew Herbert  zabilježio je: “Ko ima bolju umjetnost, ima bolju vlast.” Kakav je u tom pogledu danas odnos vlasti i umjetnosti na prostoru bivše Jugoslavije?

DEDOVIĆ: Dok je umjetnost predstavljala društveni surogat slobode, i umjetnici i vlast i publika pridavali su joj pretjerani značaj – pripisivali su joj atribute društvene moći i uticaja koji nije posjedovala. To je vrijeme u kojem si zbog stihova mogao zaglaviti u zatvoru, ali i vrijeme kada je poezija punila sale.

U tranzicionom košmaru i divljim tržišnim uslovima umjetnost, naročito poezija, naizgled je postala anahrona, suvišna. Tako je to kada vladaju oni koji ništa ne čitaju.

Strateški značaj poezije za čovječanstvo, pa time i za svaku civilizovanu vlast, najbolje je opisao Brodski u svojem govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade 1987. godine. Parafrazirat ću ga – ako je jezik to što nas izdvaja iz životinjskog carstva, i ako je poezija najviša forma jezika, nije li poezija onda – cilj naše vrste? Poezija kao cilj čovječanstva? Postavite ovo pitanje predstavnicima vlasti pa ćete znati gdje smo.

STAV: Osjećate li se pripadnikom izopćenih pjesnika, u kontekstu pripadnosti elitama nacionalne literature?

DEDOVIĆ: Ne. Manjinska, individualna pozicija u svim pitanjima nije mi nikada bila strana. Inače, ja sam svoj izbor napravio devedesetih. Otišao sam iz zemlje da ne bih ubijao i da ne bih bio ubijen. Shvatam da bi nekima i danas bilo draže da se desilo ili jedno ili drugo, kako bi Dedović, kao i mnogi drugi, bio još jedan dokaz da van krda nema opstanka. “Elite” koje tako rezonuju, a u suštini imaju ortačko-burazerski mentalitet, naprosto me ne interesuju. Nisu me one stvorile, postojim i pišem ne zbog njih već uprkos njima.

STAV: Sarajevo, grad Vaše novinarske, pjesničke, ljubavne i ljudske inicijacije….

DEDOVIĆ: Da, tako sam zapisao. Sve to je Sarajevo bilo u mom životu tokom osamdesetih. Radost koju sam osjećao kada bih autobusom iz Tuzle silazio od Kobilje Glave prema gradu bila je pouzdan znak da mi se taj grad zauvijek uvukao pod kožu. Ma koliko ga ove decenije, ratno i poratno mrcvarenje promijenili, ja na licu tog grada kao na palimpsestu još čitam ono što je u meni izazivalo tu radost. O tome završavam proznu zbirku Priče iz Mrakuše.

STAV: Novinarstvo…

DEDOVIĆ: Imam sreću da se profesionalno bavim novinarstvom za kuću koja uredno plaća, čiji je redakcioni okvir podnošljiv i gdje mogu pored dnevnoaktuelnih analiza objavljivati i portrete gradova, čak i esejističke tekstove.

Inače, postfaktičko novinarstvo balkanskog kova, udruženo s kloakom društvenih mreža i sveprisutnom poetikom rijalitija, dobrim dijelom odgovorno je za održavanje modusa mržnje u postjugoslavenskim društvima. Svjetski trend neselektivnog dilanja poluistinama nije mnogo drugačiji, ali su polazne tačke kultura koje se suočavaju s njim različite. U devastiranim kulturama ovakvo medijsko okruženje jak je katalizator za nastanak dominantne, kulturno devastirane svijesti. Možda je utješno to što je jedan jedini dobar stih u stanju da višestruko nadživi ukupna životna djela “novinara”, “influensera” i drugih sveštenika digitalne logoreje.