A drugog januara l944. godine dodaje: «Iskazi ljudi koje poznajem i kojima vjerujem ubijedili su me da je Mihailović vodenički kamen privezan o vrat mladoga kralja i da kralj nema nikakvih izgleda sve dok ga se ne otarasi».
Nekoliko dana kasnije britanski premijer se iz Afrike javio i maršalu Titu, također pismom. «Mnogo Vam hvala», napisao je pored ostalog, «na ljubaznom telegramu koji ste mi u vezi sa mojim ozdravljenjem poslali u svoje ime i u ime patriotske i partizanske armije Jugoslavije. Od majora Dikina (Deakina), jednog od mojih prijatelja, saznao sam sve o Vašim junačkim podvizima. Najiskrenije želim da Vam pružim svaku pomoć koja se nalazi u ljudskoj moći putem prekomorskih pošiljaka, vazdušne podrške i pomoći koju će Vam ukazati komandosi u borbama na ostrvima. Brigadni general Meklin (Maclean) je također jedan od mojih prijatelja i kolega u Parlamentu. Pored njega u Vašem će štabu uskoro služiti i moj sin, major Rejndolf Čerčil (Randolph Churchill), koji je i sam član Parlamenta.
Pred nama stoji jedan vrhunski cilj, a to je da od prljave nacističkofašističke ljage očistimo evropsko tlo. Možete biti sigurni da mi Britanci ni najmanje ne želimo da određujemo buduću vladu Jugoslavije. Istovremeno se nadamo da ćemo u najvećoj mogućoj mjeri svi udružiti svoje snage da bismo zajedničkog neprijatelja doveli do poraza, poslije kojeg će narod svojom voljom odlučiti o obliku svoje vlade.
Riješio sam da britanska vlada prekine sa pružanjem svake dalje podrške Mihailoviću i da isključivo pomaže Vas; stoga ćemo biti sretni ako kraljevska jugoslovenska vlada ukloni Mihailovića iz svojih savjeta...
Možete biti sigurni da ću o svemu podrobno obavještavati svoje prijatelje – maršala Staljina i predsjednika Ruzvelta (Roosevelta); isto tako se od sveg srca nadam da će vojna misija koju sovjetska vlada upućuje u Vaš štab u sličnom skladu sarađivati sa angloameričkom misijom na čijem se čelu nalazi brigadni general Meklin. Budite dobri da sa mnom vodite prepisku preko generala Meklina i naznačite sve čime smatrate da Vam mogu pomoći, jer sam čvrsto riješen da učinim najbolje što mogu.
Unaprijed se radujem kraju Vaših patnji i oslobođenju čitave Evrope od tiranije...».
Prepiska među njima je trajala cijelu godinu da bi se iz nje razvila želja sa susretom. Predsjednik Čerčil je ugostio maršala Tita istog ljeta u Napulju, u vili jednog svog generala. Bješe dvanaesti dan avgusta, divan sunčan dan, u kome su se oba državnika osjećala veoma prijatno. Maršal Tito je, direktno s fronta, došao u uniformi pokazujući na taj način da nije došao ljetovati već da kratko «u četiri oka» upozna svog velikog saveznika s prilikama u kojima ratuje i sa idejama koje ga nose. Čerčil ga je takvog i očekivao. Nasuprot maršalu, on je nosio lahko bijelo ljetno odijelo. No, to mu nije smetalo da odmah, nakon upoznavanja, povede riječ o ratu.
- Divim vam se, maršale - rekao je posve iskreno. - Jedini ste komandant koji ratuje direktno iz rova, odakle i njegova vojska.
- Takve su prilike - kratko će maršal.
- Cijenim i vašu skromnost. Vaši partizani nadmašuju moja očekivanja. S vrlo oskudnim naoružanjem i nedovoljnom opremom postižete sjajne rezultate. Žao mi je što to prije nisam znao.
- Ni sada nije kasno da nam pomognete.
- Da, učinit ću to. Odmah i obilato. Moram animirati i svoje američke saveznike. Gospodin Ruzvelt još vjeruje Mihailoviću. Trebat će nešto vremena da ga razuvjerimo i da vašu partizansku borbu prizna kao antifašističku, jedinu na balkanskim prostorima. Za koji dan će jugoslovenski kralj Petar Drugi Karađorđević potpisati dekret kojim ukida četničku Vrhovnu komandu s Mihailovićem na čelu. Sva vojska, jednako srpska, hrvatska i slovenačka, dužna je stupiti pod Vašu komandu. To će ubrzati okončanje rata u Jugoslaviji.
- Namjeravaju li anglo-američke snage izvršiti invaziju na Balkan?
- Slomit ćemo neprijatelja i bez nje.
- Bila bi mi čast da Vas vidim u svojoj zemlji - rekao je na kraju maršal Tito.
- Hvala, bit će prilika za to. Želim i sada doći do vas, ali sam prestar i pretežak za skakanje padobranom.
- Poslali ste svog sina, gospodine predsjedniče. To nam
veoma mnogo znači - rekao je maršal Tito.
Tito tada nije znao da je predsjednik Čerčil još 8. juna ove godine poslao zahtjev vladi Sjedinjenih Američkih Država da se složi s podjelom interesnih sfera na Balkanu. Prema vlastitom planu Bugarska i Rumunija bile bi prepuštene sovjetskoj nadležnosti a Jugoslavija «ravnomjerno podijeljena» na sovjetsku i britansku «zonu uticaja».
Rađeno mu je to iza leđa.
*
Ademaga Mešić je praznične dane Nove godine provodio u svom prostranom stanu u Zagrebu, odakle se pružao širok pogled na glavni trg. Nije izlazio jer snijeg i hladnoću nije podnosio a nije ga privlačio ni sjaj ulice koja od Božića stoji iskićena i koja još vri od slavlja. U kući ga zadržavaju još bezvoljnost i ravnodušnost jer se osjeća usamljenim, isključenim iz živih tokova života koji se vide vani. Što od duševne tjeskobe što od usahle nade u sretan ishod rata, počeo je svijet gledati praznim očima. Sve teže je podnosio nastalo sivilo, ne samo zbog tereta proživljenih godina nego i zato što se više nije imao čemu radovati. Nastavljao je živjeti s mislima na prošlo vrijeme i na zavičaj koji je sve dalji od njega. Katkad mu se čini da ga više neće ni vidjeti. Tanjio se i njegov osjećaj prema hrvatstvu. Posljednji put je o njemu pisao proljetos, kad je još vjerovao u sretan ishod rata. Bile su to žive, vatrene riječi, kakvim se uvijek služio u jeku svoje snage. Tekst pod naslovom «Budimo složni i za dom spremni» «Hrvatski narod» će objaviti u junu. U cijelosti on glasi: «Smatram da me moj život i dosadašnji rad ovlašćuju i pozivaju da se ponekad javno, putem našeg hrvatskog tiska, obratim našem svijetu i podsjetim ga na one misli kojima se moramo rukovoditi u našem narodnom i državnom životu. Ja sam uvijek radio na slozi između jednokrvne braće Hrvata muslimanske i Hrvata katoličke vjere. Tim sam putem uvijek išao i u toj sam bratskoj slozi i suradnji gledao i napredak, pa i sam spas jednih i drugih. Za vrijeme austr-ugarske uprave moje društvo i ja, - zvali smo se «Napredni muslimani Hrvati», - vodili smo zajedničku borbu i zbliženje među Hrvatima obadviju vjera, jer su nam i tada bili zajednički probici, kako u kulturnom tako i u nacionalnom pogledu.
Premda se kojiput čuje da je bivša Monarhija štitila hrvatstvo, pa ga čak širila i nametala, ja znam vrlo dobro, kao i svaki istinoljubivi čovjek, koji je pratio prilike i događaje otvorenim očima, da je Monarhija prema svima drugima pokazivala više obzira nego prema hrvatstvu.
Ovaj tekst je napisao prije nego što je čuo riječi jednog fratra, nekad ranije izgovorene na konferenciji istomišljenika u Zenici, a koje glase: «Mi puškom i nožem u ruci biološki istrebljujemo Srbe, a uspjeli smo našom mudrom politikom da Srbi istrijebe Muslimane. Ostatak Muslimana mi ćemo sami likvidirati». Znao je tog časa da se više ni jednom neće oglašavati, niti će izlaziti iz stana a kamoli u javnost. Svoju ulogu u aktivnom životu je smatrao okončanom. Razlog nije bio samo u tome što se razočarao u tokove događaja nego i u tome što mu se poljuljalo vlastito vjerovanje, ubjeđenje i nada u sretan ishod rata.
Zavaljen u naslonjač, prelistavao je i povremeno čitao novine zadržavajući se na vijestima koje su stizale iz zavičaja. Ovaj grad mu nije mogao nadomjestiti ono što je ostavio u Tešnju. A imao je predosjećaj da se tamo više neće ni vratiti. «Nemam više vremena ni za što», razmišljao je, «a ni osobite volje. Potrošio sam i jedno i drugo. Lijepo je ovdje, ali mi duši ipak nešto fali. Drukčije je biti Hrvat ovdje, a drukčije u Bosni». Što je više stario, osjećajući tjelesnu i duhovnu slabost, to je više mislio na prohujalo doba, kad je u svim važnim zbivanjima u zemlji bilo i njega.
Raznježi se kad naiđe na vijest ili novinski osvrt na nekog svog dragog poznanika i prijatelja ili na nešto što je i sam stvarao. U «Novom Beharu» od l. siječnja je pročitao tekst što ga je napisao Edhem Mulabdić, posljednji veliki kulturni i prosvjetni radnik iz njegove generacije i najstariji njegov prijatelj. Ovo ga je vratilo u vrijeme mladosti, na početak vijeka, kad je s njim, i s ostalim naprednim Muslimanima, počinjao raditi na preporodu naroda, kad su ljudima govorili kako im je škola potrebna isto kao i hrana. Hljebom se hrani tijelo a knjigom duh. Edhem Mulabdić je sada napisao: «Ovim brojem ulazi «Novi Behar» u jedno novo svoje razdoblje, prelazi u vlastničtvo «Narodne Uzdanice». Već dug niz godina služi i «Narodna Uzdanica» našoj zajednici pomažući našu mladež na naukama i zanatima i šireći tako prosvjetu u našoj zajednici, kao što je i «Novi Behar» davao na godine islamskom dielu hrvatskog naroda u našoj domovini liepu građu za čitanje i tako direktno moralno utjecao na kulturno unapređivanje naše zajednice. Obje ove naše ustanove posvetiše se izključivo preporodu naše zajednice, a sad će, ako Bog da, nastaviti pomažući se međusobno i zajednički predano raditi.
I «Novi Behar» i «Narodna Uzdanica» imaju svoju liepu prošlost, a poziv im je gotovo istovjetan, te se obje mogu da podiče svojim radom i uspjehom u našoj maloj zajednici. One su se obje rodile i posvetile svoj rad izključivo našoj zajednici. «Novi Behar» radi od početka pojave bivšeg «Behara» evo punih 25 godina, a «Narodna Uzdanica», djelo onih istih rodoljuba, koji udariše temelj i «Beharu» i jednom društvu, kakvo je «Narodna Uzdanica», samo onda bijaše pod drugim imenom, a kad to društvo udari drugim neželjenim pravcem, niče i ono među nama pod imenom «Narodne Uzdanice», i ta se ustanova sada može podičiti svojim dvadesetgodišnjim obstankom i plodom dosad neviđenim u našoj zajednici.
Zato su obje ove naše institucije izvor težnja i nastojanja one naše generacije, koja je pod konac prošloga stoljeća uvidjela, da bez temeljita preporoda naše zajednice nema života, a preporoda nema bez obćenite prosvjete u narodu.
«Novi Behar» je počeo izlaziti pod prvim svojim imenom «Behar» l. svibnja l900. godine. Njegova pojava bijaše jedna senzacija u našoj islamskoj zajednici. Njegovih hiljadu primjeraka, što je izlazilo svakih l5 dana, razgrabljeno je i nije se čitalo nego «gutalo». To je osokolilo pokretače njegove, pa su sve više okupljali mladež i starije radnike oko sebe. Nakon deset godina svoga izlaženja i plodonosna rada obustavljen je na žalost odlukom njegove uprave. Upravo zatim dolazi poznati svjetski rat (l9l4. - l9l8.) koji je i sam nepovoljno utjecao na svaki kulturni rad, i tek godine l927. dolazi do oživljavanja lista pod imenom «Novi Behar», koji se na sreću održa i koji je vršio svoju veliku kulturnu misiju među nama punih petnaest godina, da ga evo sad preuzme u svoje vlastničtvo «Narodna Uzdanica» kao najpozvanija naša ustanova i kao suradnica njegova na zajedničkoj ideji, na ideji preporoda, šireći zdravu prosvjetu u našoj zajednici.
Tako se eto nakon toliko godina sjedinjuju ove dvie naše kulturne ustanove, i to nakon dugogodišnjeg rada, kad bi svaka od njih mogla da proslavi svoj jubilej, jer «Narodna Uzdanica» djeluje punih dvadeset godina, za koje je vrieme izvela hiljade svojih štićenika na pavi put, a «Behar», odnosno «Novi Behar» dao je našoj zajednici za dvadeset i pet godišta toliko isto obilnih knjiga punih najljepše građe, pisane u našoj narodnoj i vjerskoj zajednici i namienjeno toj istoj zajednici.
Tračak vedrine ga je obasjao kad mu je jednog dana na vratima pozvonio čovjek s kojim se nije dugo čuo ni vidio – Elez Dervišević. Ovaj sredovječni Bjeljinac, bivši austrougarski vojnik i nekadašnji miljenik carskog Beča, sada je fotelju gradonačelnika Bijeljine zamijenio za oficirsku uniformu domobranske vojske. Ademaga mu se obradovao kao sinu.
- Zahvaljujem na tome - rekao je mladi čovjek grleći se s njim. - I ja tebe doživljavam kao oca.
A onda se obratio domaćici:
- Tebe, Ajiša-hanuma, molim dozvoli da ti poljubim ruku. Došao sam vas oboje još jednom vidjeti, možda posljednji put.
- Zašto posljednji? - iznenadiše se oni.
- Rat se bliži kraju, gubimo ga. U novoj državi meni neće biti mjesta. Komuniste, kao i vi, ne podnosim.
- Hrvatska će opstati - usprotivi se Ademaga.
- Da, ali ne ovakva.
- Šta kaniš činiti?
- Otići u svijet, možda u Siriju... puno je potlačenog, neslobodnog muslimanskog svijeta na zemaljskoj kugli. Želim se boriti u nekoj muslimanskoj vojsci. Do sada, u oba rata, činio sam to za druge. I oba puta izgubio.
- Ne vjeruješ u budućnost naših muslimana?
- Malo nas je, slabi smo. Vazda ćemo biti predmet podkusurivanja jačih od sebe. Možda bismo se održali da nas komšije drže ravnima sebi. Uz to, svaki teži da nam užu domovinu pripoji svojoj matici ili, u najmanju ruku, da je međusobno podijele.
- To pripremljeni komunistički ustav nije predvidio.
- Nije, ali ni jedna vlast nije vječna.
- Zagovara jednakost među narodima, pravdu jednaku za sve.
- To su činile i prethodne pa... je li je bilo? Naša je sudbina da nemamo čvrsto tlo na zemlji. A sad: namjeravate li vi nekud u svijet?
- Ne - odgovori Ademaga - nemam razloga za to.
- A tvoje doglavništvo? Misliš li da će ti komunisti oprostiti?
- Nemaju mi šta opraštati. Nisam nikada nikome učinio nikakvo zlo.
- Ah, dragi Ademaga! Kad te protivnik ne voli, izmislit će razlog da ti dohaka. Dovoljno mu je, recimo, kad je riječ o tebi, što razgovaraš s Poglavnikom.
- Razgovaram, ali o tome da se ne hapsi i ne ubija nevini
svijet, da se ne čine zločini, da se ne kalja obraz hrvatske vlasti, da...
- Vjeruješ komunistima? - prekide ga Elez.
- Ako nisu pravedni, nisu ni trajni - odgovori Ademaga. - Uostalom, sudbina je svakome neizbježna.
- Dobro - reče mladi čovjek i ustade. - Onda vam želim
sretan ostanak, mir i rahatluk.
*
U očekivanju završnog čina rata, Predsjednik nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije maršal Tito i predsjednik izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije Ivan Subašić potpisali su l. novembra u Beogradu «sporazum o obrazovanju jedinstvene jugoslovenske vlade» koja će pripremiti izbore za ustavotvornu skupštinu.
Čim se kroz Malu Bukovicu pronijela novost da Teslić drže partizani i da je grad trajno oslobođen, Smailbegovići su zamolili svoju radnicu Božicu Janković da otputuje u to mjesto i sretne se s njihovim bratom Šefketom, borcem krajiške brigade. Za boravak joj je naznačena kuća Aziza Begovića u Stenjaku, gdje će je prihvatiti njegov sin Ejub. On će je provesti u komandu mjesta, gdje će predati njihova pisma. Mada pisma nisu imala pečat osobite tajnosti, smislili su da ih ona prenese u opancima. Od lokalne hrvatske vlasti žena je dobila odobrenje za put, urednu propusnicu. Najteže je bilo proći kroz Doboj jer grad nije slobodan a kontrole putnika su bile stalne i vrlo temeljite.
Božica je imala sreću. Prošla je sve kontrole, domobranske, ustaške i njemačke; one na željezničkim stanicama u Rudanci, Doboju i Jelahu kao i one u vozovima između tih mjesta. Razdaljinu od Jelaha do Teslića, dugu petnaest kilometara, prevalila je pješačeći jer vozovi nisu saobraćali. Partizani su, oslobađajući grad, pokidali prugu.
Iznenadila se što ju je dočekao invalid u kolicima a još više što je, nasuprot tom tjelesnom nedostatku, imao blago, zadovoljno lice. Nije imao kahve pa ju je poslužio čajem a za obrok joj je ponudio krišku kukuruznog hljeba i šolju mlijeka. To joj nije bilo neobično jer su oskudica i glad vladali svuda. Međutim, bješe joj neprijatno što je dvori čovjek nesposoban za život. «Ko zna otkud mu i ovo što meni daje», pomislila je.
Bila je nestrpljiva u čekanju da vidi Šefketa Smailbegovića. Prošlo je puno vremena kako je otišao od kuće. Nije ga viđala sve vrijeme niti je šta čula o njemu. Sjeća se samo njegovih boravaka na imanju u vrijeme školskih raspusta. Iz svijeta, gdje je učio školu, donosio je vedrinu, živost i šalu, ono što, inače hladni i ozbiljni Smailbegovići, nisu imali. Pošto se završi raspust i on ode, imanje je potanjalo u mir i sumornu tišinu.
S njime se srela u komandi mjesta. Od pisama što ih je donijela, Šefket je izdvojio svoje a druga je predao dežurnom oficiru. Na mladom momku je zapazila jasne tragove rata. Bješe mršav, sasušena lica, tamne i ogrubjele kože, sa usnama sivim poput zemlje. Neugledna je bila i uniforma koju je nosio. Život mu se zadržao jedino u očima. Obradovao se što je vidi a pošto je pročitao pismo, još se i osmjehnuo.
- Živi su - rekao je - dobro su. I ti si, vidim, dobro. Drago mi je.
- Imaš li ti njima šta poručiti? Ja se odmah vraćam.
- Nemoj. Ostani neko vrijeme. Slobodan sam danas. Podijeli sa mnom, mojim drugovima i ovim napaćenim svijetom radost slobode. Večeras dajemo priredbu za građane, poslije je igranka i narodno veselje. Jesi li već primijetila živost na ulicama? Mjesto je puno svjetlosti i veselja.
- Jesam, lijepo je, ali meni nije do pjesme, ili sam, more bit´, nesposobna da se veselim, ne znam...
- Božice! - prekinuo ju je glasom koji je zazvučao koliko šaljivim neslaganjem toliko i ozbiljnom molbom. - Porušio sam prugu da bih imao ovo što vidiš, a ti to ne osjećaš. Uostalom -dodade duhovito - dići ću i ostatak pa se nećeš moći vratiti.
Ona se najzad osmjehnula i zaklimala glavom.
- Hm, da nije tebe, nikad se ne bih nasmijala.
- Nekad si bila obazrivija prema meni - on će zatim ozbiljno. - Nisam zaboravio kakva si bila.
- To je bilo prije. Tad si još bio dječak.
- Dječak?! - uzviknuo je kobajagi uvrijeđeno. - Zar sam ostario?
Opet se nasmiješila, ovaj put sjetno.
- Nemojmo o tome. Sad je drukčije, imam dijete.
On je izvio obrve, iznenadio se. I ušutio. Šutnja je potrajala. Sjedili su jedno prema drugom kao što sjede ljudi koji ne znaju kako valja dalje. On je, naposljetku, progovorio tonom gubitnika:
- Nisam mislio da ćeš se tako brzo udati. Prije polaska u rat, kad si me ispraćala i željela da se vratim, mislio sam da će biti vremena za nas dvoje.
- Nisi imao pravo tako misliti. Ti si Smailbegović, gospodin, beg... a ko sam ja?
- Provodimo revoluciju, Božice. Težimo jedinstvu i jednakosti među svim ljudima. Begovi i gospoda trajno ostaju u prošlosti.
Dan su sve do kasne večeri proveli zajedno, u šetnji i razgledanju mjesta. Svuda naokolo bujao je život. Iz parkovskog paviljona dopirala je vesela i glasna muzika; mladići i djevojke su cvijećem kitili grad, lijepili su plakate, parole, dizali transparente i zastave; u Radničkom domu su partizanski glumci i horovi uvježbavali svoje tačke za priredbu; djeca su slobodno trčkarala po pločnicima, krilata u svojoj razdraganosti... Grad se punio svjetlom i toplinom.
Druženje su završili na priredbi. Sjedili su jedno do drugog. On se na tren odvojio jedino kad je trebao izaći na pozornicu. Recitovao je jednu baladu, dirljivu ratnu poemu, kojom je ganuo publiku. Vratio se ispraćen dugim pljeskom.
- Zamalo nisam zaplakala - šapnula mu je Božica kad se nanovo smjestio do nje.
- Nije ni trebalo - uzvratio je. - Ovo je ipak vrijeme radosti i slavlja, a ne suza.
Nakon svečanosti ispratio ju je na konak i tada se s njom oprostio. Ona se sutradan vraćala kući a on na vojnu dužnost.
Zaspala je s mislima na proživljeni dan. Osjećala je nejasnu promjenu u sebi, radost kojoj nije znala pravi izvor. «Zar tako malo treba da se doživi sreća?» razmišljala je. »Ili ja samo mislim da je to sreća? Možda je to samo novo iskušenje kome treba da nasjednem». U san je tonula s mišlju na momka.
Odjednom se trgla i podigla glavu. Probudilo ju je naglo uzbuđenje, osjećaj izazvan strahom od nesreće. Buljila je u mrak kao u čudo. Činilo joj se da vidi avet u njemu. Drhtala je. To što je vidjela bilo je strašno kao smrt. Loš predznak? Slutnja? Odakle to? Zašto?
Ne zaspa više. Neki nemušti glas ju je odvraćao od odlaska kući. Ne, ne danas! Slušala je i poslušala taj glas. Čim je svanulo, opremila se i napustila stan. Pošla je u Komandu mjesta. Pitala je za Šefketa. «Ne možeš više razgovarati s njim», rečeno joj je, «na zadatku je». «Mogu li samo minut, samo jednu riječ da mu kažem?» «Požuri onda na teretnu stanicu, možda ga zatekneš».
Na toj stanici ne bješe nikog osim voda vojske pod oružjem koji se ukrcavao na otvorene vagone, spremne da ih manevarska lokomotiva nekud odveze. Preletjela je očima po njima i u jednoj grupi poznala Šefketovo lice. Mahnula mu je. On je to opazio i odmah sišao s platforme vagona.
- Otkud ovdje? - upitao je iznenađen.
- Šefkete - počela je ne krijući uzbuđenje i s upola glasa - moraš li ići kuda ste pošli?
- Kako se uzme, ali zašto je to važno?
- Važno je. Slutim nesreću.
- Oh, Božice! Došla si samo zbog te gluposti?
- Molim te, poslušaj me... ne idi... smisli neki izgovor.
- Taman posla, ja ne vjerujem u predkazanja. Uostalom, idem samo u izviđanje, do Blatnice i nazad.
- Povjeruj makar jednom, sad. Učini to za mene.
- Praznovjerna si, Božice. Bude li prilike, učinit ću za tebe mnogo više.
- Šefkete - ponovi razočarano jer osjeti da će izgubiti molbu, zbog čega stade kršiti ruke - preklinjem te... sanjala sam te... strašno je...
- Šta je strašno?
- Vidjela sam te mrtvog.
- Hm, plašiš se samo ružnog sna? Kad je tako, reći ću ti ovo: govore da sanjana smrt čovjeku produžava život. Ti si mi, ustvari, svojim snom produžila život. Hvala ti. Smiri se i sad se lijepo vrati kući. Sretno! Vidimo se uskoro u oslobođenoj Maloj Bukovici. Požurio je jer je voz polazio. Zaskočio se i pridružio drugovima. Gledala je za njim skamenjena od potonule nade. Ostala je tako dok se voz nije izgubio na horizontu. Nije više imala šta misliti. Stajala je kao kip, zaboravljajući čak i to da se treba vratiti. U jednom trenutku je prenu novi zvuk na šinama. Tamo je, iz ložionice, izvedena drezina na ručni pogon, na čijem su se platou nalazila dva željezničara. Prema smjeru vožnje ona zaključi da će za vozom, u Blatnicu. Diže ruku i, pošto vozilo stade, priđe ljudima.
- Hoćete li u Blatnicu? - upita.
- Hoćemo, ako mognemo - rekoše uglas.
- Zašto nije sigurno?
- Pruga vodi kroz šumu. U njoj još ima bandi.
- Mogu li s vama?
- Nije dopušteno.
- Platit ću. A šume se ne bojim.
- Onda se penji.
U vožnji joj se ponovo uskomešaše misli. Šta joj bî da se odluči na ovo, da krene na ovako neizvjestan put? Čime još može uticati na tog svojeglavog momka? Može li on biti u pravu? Da li samo lahkovjerni pridaju važnost snovima? Šta da mu sad kaže? Možda ovo: «Hoću da se uvjerim kako te ostavljam živa i zdrava. Hoću da tvojoj braći imam šta pričati o tebi. Zbog tebe su me i poslali ovamo».
Prvih petnaest kilometara drezina se kretala u miru, čak u nekoj blagonaklonoj tišini. Šume s obje strane doline dičile su se svojim bojama ruja i purpura. Ali od polovine puta, odakle se stere nenaseljen kraj a brda se primiču pruzi i obalama Usore, vožnja je počela gubiti sigurnost jer su se iz daljine začuli pucnji pušaka. Spočetka slabi i rijetki, ali su se brzo složili u paklenu vatru. Negdje se razvijala žestoka borba. Vozač drezine je na kraju zakočio vozilo, ustao i oslušnuo, tražeći jasan znak u kome se pravcu pucnjava širi. Eho je stizao s prostora kome su se uputili. Put se mogao nastaviti tek pošto borba prestane i opasnost mine.
Čekanje je potrajalo. Pucnjava je sporo jenjavala. Kad je napokon zavladala tišina, ponadali su se da će s mirom ući u Blatnicu. Ne bî tako. Nakon jednog zavoja, dočeka ih prizor od koga u prvi mah zanijemiše. Voz partizanskog izviđačkog voda bješe sav u plamenu. Bilo je jasno: napali su ga četnici. Dogorijevao je sam, jer pored njega nikog nije bilo, ni branilaca, ni napadača. Jedni druge su zatjerali negdje duboko u šumu pa se više niti vide niti čuju.
Sve troje pojuriše mjestu okršaja. Na tlu s obje strane voza crnili su se leševi i jedne i druge vojske. Dok su željezničari žurili da vide ima li znakova života u nekome od njih, Božica je od stravičnog iznenađenja stajala kao ošamućena i nije se usuđivala da korakne. Dlanovima je zaklanjala lice kako joj ga jara plamena ne bi spržila. Smrad i dim su je gušili. To ju je pokrenulo. Tek tada je jasno pomislila na Šefketa: je li ovdje ili nije? Stala ga je tražiti. No nije mogla vidjeti svako lice. Neka su bila zaronjena u krv i blato. Od onih koje je vidjela ni jedno nije bilo njegovo. Tek u produžetku pruge opazila je jedno koje se micalo. Pritrčala mu je i – s obje ruke poklopila svoja usta. On! Spustila se kraj njega, podigla mu glavu sebi u krilo, krajičkom svoje košulje obrisala mu lice i tiho ga zovnula. On je progledao s naporom. Poznao ju je. Otvarao je usta pokušavajući da govori. Jedva ga je čula. «Nemoj... više... sanjati... ružne snove», prošaputao je. I izdahnuo.
Ona mu je sklopila oči.
*
Od ranog proljeća dolina Bosne južno i sjeverno od Doboja vri od ratnih sukoba. Oslobodilačka vojska neprestano kida željezničke pruge, najčešće onu između ovog grada i Dervente, uspijevajući da je poruši i u kilometrima dužine. Prekida i ostale komunikacije. Okupatori ih popravljaju, oslobodioci ruše. Diverzanti su najčešće napadali teretne vozove, one koji su prevozili ratni materijal, vojnu opremu i hranu te na taj način pomagali svojim jedinicama da se naoružavaju i snaže. Pod kraj godine počela su i bombardovanja savezničkih aviona. Posljednje sedmice novembra bombardovan je Doboj i mitraljirani svi položaji okupatora. Pogođeni su željeznička stanica, mostovi, magacini, kasarne... Grad nije oslobođen, ali je slomljen moral neprijateljske vojske. U tom vremenu iz ta dva grada na stranu oslobodilačke vojske prešlo je nekoliko hiljada neprijateljskih vojnika, pretežno domobrana. Mreža željezničkih pruga oko Doboja služila je okupatoru za sigurnije povlačenje, ne samo s ovog područja nego s cijelog juga zemlje. Sa okupatorima su odstupale i fašističke sluge - ustaše i četnici. Nijemcima su od koristi bili naročito četnici jer su neprekidno napadali narodnooslobodilačke odbore, komande oslobođenih mjesta, partizanske bolnice, ubijali komuniste te partijske i pozadinske radnike. Ovi izdajnici nisu imali značajnog uspjeha u borbama s oslobodilačkom vojskom, ali jesu, višestruko, u teroru i nasilju nad nezaštićenim nesrpskim narodom.
Ma koliko su se komunikacije rušile i putovanja bila neizvjesna i opasna, ljude iz srednje Bosne te južnih krajeva, čak i od Sarajeva, glad je tjerala da rizikuju život i krenu za hranom. Mogli su je naći u selima sjeverno odavde, mjestima smještenim u plodnim poljima, kod težaka koji su uspijevali zasijati njive. Ni ova sela je nisu imala dovoljno, čak ni za sebe, pa ipak su ljudi, kad im se pokaže zlato, prodavali žito.
Doći u neko takvo selo, nije značilo i vratiti se. Kupce hrane su presretali šverceri, vojni dezerteri, žandari, oružnici... otimali im hranu i novac i, ako nije moglo drukčije, ubijali ih.
Neki nevoljnici i mušterije, koji su imali poznanstva ili rođake u Maloj Bukovici, svraćali su i ovamo, bilo da traže žito bilo da čekaju popravak pruge, kada će vozom nastavljati put. Među takvima se jednom pojaviše dvojica mladih Sarajlija iz «Merhameta», oba pred kućom braće Smailbegovića, Halid Kajtaz i Alija Izetbegović. Nur-efendija je Kajtaza već poznavao, a Izetbegovića samo po imenu familije. Ovaj bješe tek nešto stariji od Kajtaza. Imao je svijetlosmeđu valovitu kosu, plave oči i tih melodičan glas. Oba mladića su, uz to, pripadala organizaciji Mladih muslimana, generaciji koja se spremala provoditi preporod u islamu. Radeći u «Merhametu», brinuli su se za šehidske porodice, muhadžire i šehersku sirotinju. Zbog toga se i jesu zaputili u Posavinu.
Ugošćavajući ih, domaćin je zaželio da razgovaraju o njihovoj budućoj organizaciji jer, čuvši samo za pripreme, drugo ništa nije znao.
- Osnovno je - odmah poče Kajtaz - da ne prihvatamo komunističke ideje jer su ateističke. One ugrožavaju našu najsvetiju ideju - islam.
A njegov drug dodade:
- Odlučni smo čuvati islam, širiti ga i približavati mladima, naročito mladima.
- Činite li to sa istomišljenicima ostalog dijela svijeta? - pitao je Nur-efendija.
- Da, mada se ne ugledamo na njihove organizacije, njihov program i metod rada. Nastojimo ostati svoji, poštujući vlastite posebnosti: kulturu, tradiciju, historiju... Za taj cilj religija nam je najjače sredstvo.
- A komunizam - nastavi Kajtaz - koji nam je, nažalost, već u kući, strogo će to priječiti.
- Ne mislite valjda primjenjivati nasilne metode? - pitao je dalje domaćin.
- Bezbeli. Mislimo da će nam biti dovoljna riječ, misao, nauka... A da bismo u tome bili spremni i superiorni, moramo se temeljito obrazovati i istrajavati u vjerskoj dosljednosti.
- Hoće li to biti dovoljno protiv režima koji će imati vojsku, policiju, državni aparat?...
- Hoće ako obezbijedimo više pristalica nego on.
- Komunisti - kazao je Izetbegović - već sad misle da će predstavljati trajan sistem, koji mogu štititi uništavanjem ideoloških protivnika. Griješe. Silom se ideja ne uništava. Djelovat ćemo iz ilegale.
- Šta s našom narodnošću? - upita domaćin. - Dosadašnji društveni sistemi je nisu priznavali.
- I ona je u biti naše ideje. Imat ćemo stalno na umu ono što je nedavno kazao srpski ajan Rodoljub Čolaković, visoki komunistički ideolog. Rekao je «U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slavenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele».
- U Srbe ili Hrvate?
- Bezbeli. Puno Muslimana se tako već izjasnilo ili razmišja da se tako izjasni. Eto, zato smo mi, mladi Muslimani, potrebni svom narodu.
- A šta je vaša literatura? Samo Kur´an ili?...
- Razgovaramo inače o problemima islama i Muslimana. Pokušavamo skupiti neku objektivnu i potpunu literaturu i da o nekim stvarima sami pišemo. Dobro nam služe knjige doktora Metiljevića «Islam u svjetlu istine» i knjiga književnika i islamskog teoretičara Osmana Nuri Hadžića «Muhamed i Kur´an». Te i takve knjige su nam već proširile vidike jer su nam otkrile mnogo šta novo, što nismo na vjeronauci učili o islamu. U njima smo otkrili sasvim novi pogled na islam. Ovaj pogled i ovo tumačenje potpuno se razlikuju od onoga što dosad propovijedaju hodže i imami. Naši teološki učenjaci su nosioci preporoda islama. Oni smatraju, i mi to prihvatamo, da dosadašnji stalež hodža i šehova nisu sposobni da obnove islam. Ovakvi kakvi su, ne mogu biti nosioci preporoda. Nedovoljno obrazovani i neobaviješteni, nisu u stanju, na primjer, mijenjati kriv pogled, kakvim islam vide kršćani širom Evrope. Evropsko gledanje islama je dobrim dijelom utemeljeno križarskim ratovima u vrijeme velikih konfrontacija između islama i kršćanstva, kada je kršćanskom svijetu islam prikazivan u najgorem svjetlu. Mi ćemo se stoga truditi da svijet, ne samo u našoj domovini, stekne prave slike o islamu.
Domaćini su ispratili mlade goste uz jedno iskreno «Daj, Bože, da to bude tako!»
*
Vrijeme na prijelazu iz prošle u ovu godinu, cijele zime, zaledilo je Posavinu oštrim snijegom i mrazom a ljude brigom kako će preživjeti surovost treće godine rata. Sela su, tako i Tarevci, na poticaj partijskih ljudi i narodnih odbora stvarala izvjesne zalihe hrane, smještajući ih u baze iskopane u zemlji. Kopali su ih noću i žurili da ih završe prije snjegova. Ostavljani su i prostori za smještaj ranjenika koje je oslobodilačka vojska tu ostavljala i zbrinjavala nakon okončanih bitaka. Imućniji Tarevljani su baze kopali ispod svojih kuća ili štala. Ahmet Muratbegović ih je na svom posjedu imao nekoliko.
Najviše ranjenika u Tarevce smjestila je Šesnaesta vojvođanska divizija koja se, nakon borbi u Posavini, našla u Modriči. Svoju divizijsku bolnicu ova jedinica je zaprežnim kolima prevezla u tarevačku školu a ranjenike koji nisu mogli stati u nju, razdijelila je po seoskim kućama, onim koje su se mogle brinuti o njihovoj sigurnosti, ishrani i liječenju. Ratne okolnosti su na taj način selo preobrazile u zajednički stacionar muslimanskih muhadžira i ranjenika oslobodilačke vojske. Zdravi, bolesni i ranjeni su se međusobno toliko zbili i stijesnili da niko nije mogao komotno disati.
Kuća Ahmeta Muratbegovića je iznenada prekipila od ljudskih duša. Postojećim nevoljnicima se pridružiše partizani Halil i Šahzija, Ahmetova djeca, oboje oboljeli od tifusa. S ratišta su dopremljeni na nosilima. Tijela su im sagorijevala u visokoj temperaturi, ležali su gotovo bez svijesti. Bez kose, bez zjenica, bez glasa i daha, ličili su na aveti. Videći ih takve, Umihana, mati njihova, pade u dert, jednako pogođena jadom, brigom, mukom i duhovnim bolom. Uza sve to, u kući više nije imala mjesta. Čak i baze bjehu popunjene. Muž joj se sjeti tavana, jedinog mjesta s koga se mogu izbaciti stvari i smjestiti bolesnici. Brzo je pozvan seoski stolar da od dasaka skuje zidove i sećije. Sećije će služiti za ležaje. Nabavljena je i peć. Pozvan je i doktor. Umihana se klanjanjem i dovama obraćala Bogu moleći Ga da joj ne uzima djecu. Nije se odvajala od njih, ali nije dočekala da nekome čuje glas. Umrli su lahko i tiho, u razmaku od dva dana.
Djecu su joj sahranili njihovi ratni i partijski drugovi. Učinili su to na svoj, ateistički način. Nad tabutima su se smijenili govori predstavnika vojne i nove civilne vlasti a na kraju su humke zakićene nizovima vijenaca. Bješe to ovdje prva sahrana bez vjerskog obreda. To je ožalošćenoj majci produbilo bol.
- Zagrnuše ih kao živinu - govorila je kroz suze. - Tako nikad ni jedan musliman nije otpremljen na ahiret. Jadna ja, šta sam dočekala!
- Sami su se odrekli Boga - pokušavao ju je smiriti muž
Ahmet. - Htjeli u komuniste... Sahrana? Ko zna koliko je i važna? U «mom» ratu su izginule Muslimane, kad ih bitka naslaže gomilu, trpali pod zemlju bez hodže i dove. Malo ko je imao vlastiti mezar, makar i ovakav kakav dobiše naša djeca. Katkad su leševe bacali u zajedničku grobnicu, skupa sa inovjercima. Ostavljano je da ih neko, ako mu je stalo, na «onom» svijetu razvrstava.
- Govoriš kao ćafir - uzdisala je ona. - Izlaziš iz dina.
- Već sam izašao - priznade on. - S vlastitom voljom ili ne više nije važno, jer ljudski život ni kod Boga nije puno na cijeni. U to sam se uvjerio davno, na frontu u rovovima. Nego, ostade li imalo rakije u onoj mojoj šiši?
U jeku šeste neprijateljske ofanzive, osobito poslije borbi na Šamcu, oslobodilačka vojska je potisnuta iz Posavine. Njemački tenkovi su se približavali Modriči. Uslijedio je brz transport partizanskih ranjenika iz Tarevaca preko Duge Njive i Vranjaka na Vučijak. S Nijemcima su nadirali i četnici. U selu je zavladala uzbuna. Mada u oskudici vremena i nedostatku zaprežnih kola, brižne i dovitljive Tarevljanke su se snašle. Zadržale su sve
partizanke, ranjene i oboljele djevojke, preodjele ih u muslimansku narodnu nošnju i dale im privremena muslimanska imena. One pak, kao i muškarci, da ne bi svoje domaćine izložili stradanju, naumile su odmah napustiti kuće i pred fašistima se skloniti u potoke i šumu. Seljaci na to nisu pristali. U ledenim januarskim noćima ranjenici bi se pomrzli ili podlegli ranama. «Ako se moradne ginuti», govorili su im, «zajedno ćemo».
Nijemci su zauzeli Modriču a četnici Tarevce. U selo je na mladom i snažnom vrancu pred svojom vojskom ujahao četnički komandant. Stariji mještani, koji su se zatekli vani, u njemu poznadoše bivšeg kmeta Hasan-bega Muratbegovića, Ahmetovog rahmetli oca. Svoj ulazak četnici su pratili pjesmom. Veselje su uveličali goneći pred sobom zarobljenu partizanku, kojoj su na čelu izrezali kožu u vidu zvijezde petokrake. Rana bješe svježa pa su djevojci curci krvi klizili niz lice.
Srpsku nacionalnu vojsku – četnike – smijenila je hrvatska nacionalna vojska – ustaše. Ovi su likovali na širi i bučniji način. Slaveći Poglavnika i svoju državu, okupljali su svijet kome su govorili o konačnom slomu partizana, iza kojih ni trag nije ostao. Kako o svojoj vojsci ovdašnji narod danima i sedmicama zaista ništa nije čuo a ni to da je negdje oslobođeno neko mjesto, počeo je vjerovati da je ona poražena. Puno ljudi je zbog toga počelo padati u malodušnost i letargiju.
Od duhovnog klonuća svoje Tarevljane spasili su skojevci, mladići i djevojke nepokolebljivi u svojoj vjeri da je narodna vojska neuništiva. Tad se istakla Begzada Muratbegović, koja je gled sestre Šahzije i brata Halila, krenula istim putem. U
dogovoru s drugovima izradila je plakat na kome je ispisala riječi: «Partizani sada ratuju protiv četnika u Srbiji. Pri kraju su da ih dotuku. Uskoro se vraćaju. Budite strpljivi i ne nasjedajte ustaškoj propagandi».
Plakat je osvanuo na mjesnoj čitaonici.
Bio je to ljudima najdraži tekst što su ga posljednjih godina rata čitali.
Nadlijetanje savezničkih aviona i snažno bombardovanje tokom cijele godine svih neprijateljskih položaja i uporišta u ovom dijelu zemlje slabilo je ljudsku volju i borbeni moral njemačke i hrvatske vojske. Nijemci su iz istočne Bosne povukli ostatke svoje l3. SS divizije s čijim snagama su osiguravali svoje povlačenje, a Hrvati, ustaše i domobrani, ostajali bez ljudstva jer su im se jedinice osipale. Nije bilo dana da im se pojedinci ili grupe nečujno uvuku u selo i svraćaju u avlije nudeći svoje oružje i uniforme za bilo kakvo civilno odijelo i koju kunu, tek toliko da mogu stići do svojih kuća. Zalazili su čak i u mjesnu čitaonicu nadajući se da će sresti ljude koji će im pomoći. Odbornik Jusuf Begović je takve dočekivao s posebnim merakom. Upućivao ih je na seljake za koje je znao da imaju razloga za kupovinu oružja. Na ovaj način je rasla tarevačka partizanska četa koja je ubrzano sticala više oružja nego hrane.
Mještane je ovo dezertiranje podsjećalo na početak rata, slom Kraljevine, kada je, isto ovako, njena vojska pred okupatorima i fašistima davala oružje i uniforme za gunj i opanke. Sada su se uloge ratnika samo zamijenile. Kraj rata se počeo nazirati.
Sa širokih terena Srbije i Crne Gore, zajedno sa okupatorima, u smjeru sjeverozapada povlačila se i poražena srpska i crnogorska nacionalna vojska. Služeći fašistima i sama se
zarazila fašizmom. Ona je, slijedeći svoj Vrhovni štab s generalom Dražom Mihailovićem, u decembru pokušala prodrijeti u Tuzlu pa, pošto nije uspjela jer ju je odbacila oslobodilačka vojska, prešla je Majevicu i Trebavu i spustila se u Posavinu. Tarevce je izabrala za oba svoja štaba: Vrhovni, s generalom Mihailovićem, i štab Rasinsko-topličkog korpusa, s komandantom Keserovićem.
Kad je Jusuf Begović kazao svom tetku Ahmetu
Muratbegoviću kako je njegova kuća odabrana za smještaj vrhovnog četničkog štaba, ovaj je, nasuprot svojoj otupjelosti na vanjska zbivanja, planuo kao vatra.
- Ne može! Ne dam!
- Ali tetak - začudio se odbornik - to ne smiješ reći. Ti znaš što je srpska sila.
- Prekipjela je i sila! Zbog nje sam ostao bez zdravlja, ostao bez imetka, ostao bez djece... Šta mi još mogu uzeti? Ovo malo bezvrijedne kože? Nek´ uzmu i nju!
- Šta onda da tamo kažem? - zabrinuo se odbornik.
- Što god hoćeš!
Znajući za surovost ove vojske i drastične kazne što ih ona provodi prema protivnicima, odbornik se nije usudio da odbijanje spomene u nižem štabu pa je oficira za vezu zamolio neka ga predstavi vrhovnom komandantu. Nadao se da će ovaj čovjek, obrazovan i iskusan, biti širih pogleda te da će prihvatiti objašnjenje koje mu donosi. General je, zaista, ostao suzdržan kad ga je čuo. Da li je taj mir bio prividan, čime je samo prikrivana srdžba, odbornik nije mogao naslutiti. Tek, mir je potrajao. Seljak je gledao u generala, dugo zamišljenog, kako gladi svoju gustu bradu, skida naočari pa trlja oči, a onda, otrgnut od misli, naglo pita:
- Šta ono reče, odborniče? Odbija nas primiti?
- Ne, nego upućuje na obzir.
- Kakav obzir?
- Rekao sam: kuća mu je odranije zaražena klicama tifusa. Dvoje djece mu je već umrlo od njega.
- A... tako... pa dobro... šta onda nudiš?
- Drugu uglednu kuću, gospodine, čardak Vejsila
Muratbegovića, brata Ahmetovog.
- Zna li selo da u svoje kuće mora smjestiti vojsku, da je
mora i hraniti?
- Zna, ali ne zna do kada će.
- To ga se ne tiče. Idi!
Odbornik je poslije na pitanja zabrinutim seljacima odgovarao isto: prije će snjegovi okopniti nego što će ova vojska otići.
