Rat u Ukrajini otkrio je mnoge nedostatke u evropskom pristupu proširenju. Na zapadnom Balkanu, regiji koja teži pridruživanju euroatlantskim integracijama, politička i sigurnosna zabrinutost je stvarna. Gotovo sve zemlje Balkana pridružile su se sankcijama protiv Rusije koje su uvele Evropska unija i Sjedinjene Države; to nisu učinile samo Srbija i BiH, gdje je utjecaj Rusije značajan. Ostaje zabrinutost da bi regija mogla biti pogodno tlo za Rusiju da potakne probleme i dodatno oslabi Evropsku uniju i NATO.

Potrebna je nova transatlantska geopolitička strategija kako bi se regija brzo približila euroatlantskom kišobranu i izolirala od većeg utjecaja Rusije i Kine, dviju zemalja koje se percipiraju kao glavni vanjski faktori koji ne dijele nužno iste sociopolitičke i socioekonomske vrijednosti ​kao euroatlantska zajednica. Regija je i dalje od geostrateške važnosti za Evropu, ali na kraju je na društvima regije da odrede kako će izgledati njezina buduća politička i sigurnosna konfiguracija.

Evropski su čelnici na posljednjem vanrednom sastanku Vijeća Eropske unije odobrili pomoć Ukrajini unatoč prijetnjama Mađarske vetom. Ovaj vanredni sastanak bio je posljedica nejedinstva na sastanku Vijeća održanom u decembru i na kojem su se čelnici država članica Evropske unije složili započeti pristupne pregovore s Ukrajinom i Moldavijom, dodijeliti Gruziji status zemlje kandidatkinje i odobriti početak pristupnih pregovora za Bosnu i Hercegovinu nakon što se ispune određeni kriteriji.

Šest zemalja Zapadnog Balkana teži ulasku u Evropsku uniju i NATO, a sve su osim Kosova već zemlje kandidatkinje za prvi; sa svoje strane, Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija također uživaju članstvo u NATO-u. Proces pristupanja Evropskoj uniji donedavno je bio glavna gravitacijska sila za političare i građane. Međutim, zbog brojnih unutrašnjih problema, Evropska unija nije ispunila očekivanja regije, a regionalni čelnici nisu uspjeli provesti potrebne reforme kako bi postigle veću integraciju svojih zemalja u zajednicu. Kao posljedica svega toga, proces proširenja je zastao, bilateralna pitanja ostaju neriješena, a razvoj nedostaje u mnogim društvenim i institucionalnim područjima. Već 2000. godine, na zagrebačkom samitu, Evropska unija je proglasila svoju predanost regiji. Samit u Solunu 2003. dodatno je naglasio tu predanost izjavom da sve zemlje zapadnog Balkana imaju jasnu perspektivu zajednice.

Kosovo je bilo zastupljeno na oba samita. U prvom je Bernard Kushner, bivši šef misije Ujedinjenih naroda na Kosovu, sjedio u ime kosovskih vlasti; na samitu koji je uslijedio, Kosovo je bilo prisutno sa statusom promatrača. Kosovo nije proglasilo svoju nezavisnost do 2008. godine, iako je njegova perspektiva pridruživanja Evropskoj uniji proglašena prije tog datuma. Još uvijek nije dobilo status zemlje kandidata, iako je službenu prijavu podnijelo u decembru 2022.

Jedna od prepreka kandidaturi je nejedinstvo na razini Evropske unije. Do danas su državnost Kosova priznale 22 države članice; pet ih to nije učinilo (Cipar, Grčka, Rumunjska, Slovačka i Španija). Ovo nepriznavanje koči put Kosova prema Evropskoj uniji. Još jedna prepreka je neriješeni bilateralni spor sa Srbijom, koja čini okosnicu procesa dijaloga koji potiče Evropska unija. Nedostatak napretka u tom dijalogu jasno se prevodi u nedostatak napretka u procesu integracije Kosova i Srbije u Evropsku uniju.

U svakom slučaju, kandidatura Evropske unije za članstvo ostaje daleka perspektiva za Balkan. Regija, koja se smatra geostrateškom važnom za Europu, pati od neriješenih sukoba proizašlih iz raspada Jugoslavije i krvavih ratova koji su ga pratili. Ispostavilo se da je komplicirani pristupni proces pokvaren opsežnim tehničkim procedurama za usklađivanje “acquisa” koje nisu uspjele politički uskladiti regiju ili je usidriti u evropskoj (ili NATO) sferi utjecaja. Evidentno je da se ni proces integracije u Evropsku uniju nije pokazao dovoljnim za rješavanje političkih problema intenzivnih poput spora između Kosova i Srbije i aktualnih političkih problema u BiH, zbog čega nije doprinio dovoljno demokratskoj konsolidaciji regije.

Istina je da Evropska unija ne može demokratizirati regiju i da demokratska konsolidacija može doći samo iznutra, ali je od iznimne važnosti da ono malo postojeće demokracije dobije potrebnu potporu izvana; I, stabilnosti radi, podrška danas završava na strani autokrata.

Iako na Balkanu nema rata, mir koji se danas vidi daleko je od pozitivnog mira koji je definirao Johan Galtung, koji drži da stavovi, institucije i strukture stvaraju i održavaju miroljubiva društva. Isti faktori koji stvaraju trajni mir, tvrdi Galtung, također dovode do mnogih drugih pozitivnih ishoda kojima društva teže: prosperitetne ekonomije, bolji rezultati u ekološkim mjerama, niže razine korupcije i nasilja i jače političke institucije koje je teško iskoristiti. Evropska unija mogla bi odigrati veliku ulogu u podršci ono malo demokratije što je preostalo u regiji bez ugrožavanja vladavine prava, odgovornosti i transparentnosti.

Pristupi usmjereni na izgradnju mira također će imati pozitivan učinak na rješavanje regionalnih sporova, kao što je dijalog između Kosova i Srbije koji potiče Evropska unija. Za Kosovo je preduvjet za uspješno rješavanje spora sa Srbijom integracija kosovskih Srba. Srbija sa svoje strane traži političku podršku Rusije u UN-u u vezi s Kosovom. Za Rusiju, što dulje spor ostane neriješen, to bolje, jer to slabi ideju Evropske unije. Autoritarci ne mogu funkcionirati sami, potrebna im je podrška društva za promoviranje njihove politike.

Postizanje trajnog rješenja spora između Kosova i Srbije jedan je od ključeva prosperitetne i sigurne regije. Posljednjih je mjeseci Evropska unija, kao glavni posrednik procesa dijaloga, predstavila prijedlog (poznat i kao francusko-njemački prijedlog) koji ima punu podršku svih 27 država članica i Sjedinjenih Država. Prijedlog je predstavljen kao okvir za raspravu stranaka o starim i novim pitanjima s ciljem potpune normalizacije odnosa i kretanja prema konačnom sporazumu usmjerenom na uzajamno priznavanje.

Također poziva stranke da prihvate političku i pravnu stvarnost svake od njih. Sporazum je dobio prešutno odobrenje srpske strane i punu podršku Kosova, ali nijedna strana nije ništa potpisala. Strane su se u potpunosti obavezale na poštivanje svih članova sporazuma i aneksa. Također je napomenuto da će dva dokumenta postati dio procesa pristupanja Evropskoj uniji Srbije (u obliku poglavlja 35) i Kosova (u kosovskoj radnoj grupi za normalizaciju).

Proces normalizacije odnosa između Kosova i Srbije započeo je 2011. uz podršku rezolucije Ujedinjenih naroda kojom se Europska unija poziva da olakša taj proces. Uočeni su neki pozitivni rezultati koji su pridonijeli promjeni stvarnosti na terenu nabolje, iako samo na suptilan način; ponegdje se pogoršalo. Proces normalizacije odnosa između Kosova i Srbije usko je povezan u obje zemlje s procesom pristupanja Evropskoj uniji.

Novim pristupom rješavanju spora koji je Evropska unija usvojila 2022. nastoji se pozabaviti starim i novim problemima, a cilj mu je voditi strane prema potpunoj normalizaciji odnosa koja vodi uzajamnom priznavanju. Sve to u pozadini ruske agresije na Ukrajinu. Jasno je da je evropska sigurnost ugrožena, a napori su usmjereni na izolaciju Balkana od daljnjeg ruskog utjecaja. Rješavanje spornih pitanja između Kosova i Srbije dovest će do smanjenja prostora za rusko uplitanje na Balkanu. Međutim, Srbija ima sposobnost zadržati Rusiju uključenom na Balkanu ometanjem svakog pokušaja jačanja državnosti Kosova i, iznad svega, blokiranjem pristupanja Kosova UN-u. Za mnoge promatrače, nedostatak perspektive zajednice za regiju (i za Kosovo i Srbiju) ohrabrio je Aleksandra Vučića da ne pokaže konstruktivnu podršku posljednjim naporima Evropske unije da riješi spor s Kosovom.

Za kosovske čelnike situacija je složena. Kako bi se unaprijedila provedba glavnih dijelova sporazuma (uglavnom uspostava mehanizama samouprave za srpsku zajednicu), traže garancije da Srbija neće nastaviti ometati teritorijalni integritet Kosova i jačanje njegove državnosti . Države članice koje još nisu voljne priznati Kosovo jasno su dale do znanja da će preispitati svoje stajalište tek nakon postizanja sporazuma sa Srbijom. Stoga je za Kosovo pronalaženje trajnog rješenja za spor sa Srbijom jedini način da se otključa njegova integracija u euroatlantske institucije, što je koherentna politička vizija koju je prihvatila cijela kosovska politička klasa.

Nespremnost Srbije da se u potpunosti posveti prijedlogu EU jasno je problematična i postavlja pitanje kako izgleda budućnost normalizacije odnosa s Kosovom i kako će to utjecati na dugoročnu stabilnost Kosova u regiji i na putu Kosova prema Evropi. Za Evropsku uniju, koja je uključena u potragu za rješenjem, važno je da se stvar provede brzo, jer se ovaj bilateralni spor smatra preprekom prosperitetu regije i regionalnoj saradnji. Za Kosovo je konačni sporazum sa Srbijom koji vodi uzajamnom priznanju ulaznica u euroatlantske institucije. U tom procesu sve je teže postići rezultate jer za Srbiju težište nije integracija u euroatlantske institucije. Nesuvisla vanjska politika Srbije sve više naginje Istoku, a posljednja nastojanja da se udalji od Rusije čine se uzaludnim.

Proširenje Evropske unije kao mirovni proces i kao najjače oruđe vanjske politike pretrpjelo je uzastopne krize posljednjih godina; posebno od finansijske krize 2008., nakon koje su uslijedile migracijske krize, Brexit i sada ruska agresija na Ukrajinu. U novom geopolitičkom kontekstu, glavni diskurs koji dolazi iz institucija Evropske unije i mnogih država članica je da neuspjeh nije opcija. Međutim, bliži pogled otkriva da postoje mnogi problemi i prepreke kada je u pitanju sposobnost Evropske unije i svake od njezinih država članica da daju sve od sebe da riješe bilateralne sporove u svom susjedstvu i između država članica i zemalja kandidata.

Unatoč svemu, europeizacija sporova je put naprijed: integracija u Evropsku uniju nudi solidne mogućnosti za rješavanje sukoba, sve dok se pravo veta ne koristi i politizira (kao u slučaju Bugarske protiv Sjeverne Makedonije). Pravo veta predstavlja nejednaku mogućnost u korist država članica na štetu zemalja kandidata. U slučaju Kosova, bilateralni spor sa Srbijom predstavlja prepreku na putu prema većoj integraciji u Evropsku uniju. Trenutno se pogoršava spor između Kosova i Srbije. Iako nijedna država nije članica Evropske unije, proces dijaloga ostao je čvrsto povezan s procesom pristupanja Zajednici.

Nejedinstvo na razini Evropske unije oko statusa Kosova, zajedno s preprekama u procesu dijaloga sa Srbijom, znači da je perspektiva zajednice Kosova dvostruko otežana. Za Evropsku uniju rješavanje postojećih problema u njezinom susjedstvu predstavlja test vjerodostojnosti, kao i snažnu poruku drugim zemljama kandidatima sa sličnim neriješenim bilateralnim sporovima.

Engjellushe Morina je istraživača Evropskog vijeća za vanjske odnose (ECFR); ovu je analizu objavila u španskom dnevniku La Vanguardia