Političko-ekonomski populizam u postkomunističkim državama je zanimljiv društveni fenomen koji pokazuje s jedne strane sve trenutne krize, ali pokazuje postojanje jedne stabilne izborne baze za lijeve političke opcije.

U tom kontekstu podsjećamo na knjigu "Populizam, izabrane teme" koju je 2020. godine izdalo Udruženje Multi i Internacionalna poslovno-informaciona akademija Tuzla. Njen urednik dr. Admir Čavalić, profesor na Ekonomskom fakultetu i sadašnji zastupnik u Parlamentu Federacije BiH.

Knjigu čini 10 autorskih tekstova koji se fokusiraju na ekonomski populizam, ali i druge vidove populizma prisutne u bosanskohercegovačkoj javnosti.

MIT - Dobro je bilo u bivšoj Jugoslaviji

Ovaj mit zaslužuje posebnu pažnju. Potrebno ga je prije svega razmotriti na osnovnu efekata nostalgije. Prošlost je uvijek bolja u odnosu na sadašnjost za većinu pojedinaca koji pređu 30-tu. Ovo je rezultat postepenog ili naglog opadanja životnih parametara, zdravlja, fizičke spremnosti i slično, odnosno podložnosti bolestima, ali i većim životnim izazovima (smrt voljene osobe, gubitak porodice, ulazak u kreditno zaduženje, mobing na poslu, stres i slično).

Shodno tome, život u bivšoj Jugoslaviji je vjerovatno na osnovu nostalgije bio bolji. To međutim vrijedi i za djecu koja su iz rata devedesetih - vjerovatno da nose dobra sjećanja na svoje djetinjstvo i sretne dane. To ipak ne znači da je objektivno posmatrano u Jugoslaviji odnosno posljednjim ratovima zaista i bilo dobro. Pravu istinu uvijek kriju podaci.

Pošto je puno tekstova napisano na ovu temu, u nastavku će se iskoristiti argumenti drugih autora, najviše onih iz susjedne Hrvatske.

Prije svega, Jugoslavija je bila prezadužena. U 80-ima Jugoslavija je za Zapad bila po ekonomskoj efikasnosti i zaduženosti ono što je današnja Grčka. Ne baš pohvalno. I najvažnije od svega nije mogla niti taj dug servisirati. Praktički bankrot Jugoslavije je trajao cijelo jedno desetljeće i uzrokovao je raspad sistema (Index.hr, 2015). Industrija Jugoslavije je 1990. bila oko 20% ispod svjetskog prosjeka po glavi stanovnika. 1971. godine čak 21.5% ukupne radne snage je bilo van te države. 1978. godine količina novca kojeg su slali u državu je čak bila preko 51% izvoza jugoslavenske industrije (Allcock, 2004).

Ovo je rezultat visoke stope nezaposlenosti koja je jako varirala među republikama. U Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. Te su brojke iznesene u knjizi “Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990” autorice Susan Woodward, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije (Perković, 2018).

Podaci dalje govore da je većina zemalja, osim Mađarske i Bugarske, imala znatno veći rast BDP-a po stanovniku nego Jugoslavija između 1947. i 1989. godine.

Dakle, možda se Jugoslavija herojski digla iz pepela, ali izgleda da su se Japan, Njemačka, Italija, Austrija, Grčka i Španija mnogo herojskije digle iz tog pepela (SEEbiz, 2014). Jugoslavija je imala problem s previsokom inflacijom od najranijih dana i ona se uvijek nalazila u društvu država s najvišim stopama inflacije u svijetu.

Prosječna stopa inflacije od 1960-1965 je iznosila 13,3% dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3,41%, a zemljama u razvoju 8,01%. Ultimativno, to je kuliminiralo hiperinflacijom krajem osamdesetih godina, što će stvoriti pretpostavke za sukobe i rat. U Jugoslaviji nije bilo dobro, kao što nije dobro ni danas u zemljama nasljednicama tog političkog projekta. To znači da postoji prostora za promjene i razvoj.