Prva asocijacija, kada se danas spomene Guernica, vjerovatno je svima najčuvenija istoimena slika Pabla Picassa. Nalazi se u madridskom Muzeju kraljice Sofije, a prešla je dug put sve dok nije dospjela do španske prijestolnice. Stručnjaci koji rade u madridskom muzeju godinama su istraživali njezinu historiju, ali i historiju svih dokumenata u vezi s muralom. Profesor Rocío Robles s Univerziteta Complutense u Madridu, voditelj istraživanja, “kopao” je godinama po dokumentima, muzejima, porodičnim arhivima…

Priča o tom radu počinje u januaru 1937. godine, kada je Vlada Španije naručila od Picassa sliku veličine 11 x 4 metra: Planirali su je za španski paviljon na “Expu”, koji se te godine održavao u Parizu. Od 1. maja na tavanu pariške zgrade u kojoj je živio umjetnik iz Malage provodi nekoliko dana pripremajući brojne skice, njih ukupno 62, prije nego što je stao pred prazno platno. Desetog maja počeo je slikati svoje djelo dimenzija 3,51 x 7,82.

Nekoliko dana ranije, 26. aprila, baskijski grad Guernica bombardiran je i opustošen. Priča o tome brzo kruži među Špancima u Parizu, a brzo počinje odjekivati u i francuskim novinama. Komentari i crno-bijele slike koje se svakodnevno pojavljuju u novinama Picassu daju inspiraciju za rad na slici. To je bio, kako kažu poznavatelji njegovog rada i života, rijedak trenutak kada se Picasso uključuje u probleme društva i na trenutak ostavlja svoj privatni život, a to je ono što ga je inače najčešće inspiriralo.

Guernica je univerzalno djelo protiv nasilja i barbarstva. Prije Drugog svjetskog rata proputovalo je čitavu Evropu i Sjedinjene Države. Na platnu se vide tragovi stalnog micanja i putovanja jer se tom Picassovom slikom tragalo za podrškom, simpatijom, ali i donacijama za republikansku stvar, ušutkanu nakon frankističkog trijumfa 1939. godine.

Njujorški Muzej moderne umjetnosti MoMA šestog jula 1939. godine izdaje dokument pod nazivom Popis slika koje je monsieur Picasso posudio Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a u kojem su 33 djela koja je umjetnik posudio, djela na kojima je radio do 1937. godine i koja su bila tada osigurana na ukupno 165.700 dolara. Na kraju dokumenta dodano je rukom: “Guernica” 25.000 dolara i dvije zbirke crteža po 500 dolara. Sva ta djela i Guernica morali su brzo biti vraćeni umjetniku. Međutim, izbija rat, što onemogućuje povratak djela u Evropu, u okupiranu Francusku. Picasso s upravom Muzeja pregovara o povratku djela još od 1944. godine tražeći rješenje. Picasso ih je 1957. godine ponovo tražio, sve osim Guernice, koja će u Muzeju ostati do 1981. godine.

Dvije godine nakon što je nastala, Guernica već ima desetak izložbi: Skandinavija, Francuska, Engleska i SAD. Postala je poznata, ona je veličanstveni propagandni plakat kojim se traži solidarnost sa Španskom Republikom. Zatim dolazi do Muzeja. New York se zaljubljuje u Picassa, a izložba njegovih djela ogroman je uspjeh.

Otvaranju velike Picassove izložbe u New Yorku prisustvuje i Juan Larrea, pjesnik koji je bio dio komisije koja je naručila Guernicu. Larrea je dio velike španske izbjegličke kolonije u Meksiku. Tamo je koncentrirano intelektualno izgnanstvo koje traži da Meksiko svima njima postane nova domovina. Pa tako zovu i Picassa u tu zemlju. Larrea u pismu poslanom Picassu nakon izložbe traži od njega da svojim radovima pomogne u osnivanju muzeja španskog naroda u egzilu. Sanjaju da tamo postave Guernicu.

Sličan je zahtjev stigao i iz Venecuele 1948. godine, ali nestabilnost i državni udar natjerali su Picassa da piše Muzeju tražeći da zbog sigurnosti ne posuđuju ni Guernicu ni ostale njegove radove. Slika je kasnije ipak izložena u Sao Paolu 1953. godine, a Picasso je bio lično uključen u postavku izložbe. Tih je godina putovao i u Milano na izložbu koju je organizirala Italijanska komunistička partija, s kojom je Picasso bio u iznimno bliskim odnosima.

Republikanska vlada u egzilu u Francuskoj 1972. godine od Muzeja traži da Guernica bude isporučena Meksiku, da to djelo bude jezgro novog Muzeja savremene umjetnosti, što bi se možda i desilo da tri godine kasnije nije umro Franco. Zna se da Picasso nije dopuštao da slika bude vraćena u Španiju sve dok ta zemlja ponovo ne postane demokratija, ali ni Franco nije sjedio skrštenih ruku, on je tražio od Muzeja 1967. godine da postave sliku u starom španskom Muzeju savremene umjetnosti (MEAC). Picasso je energično reagirao na taj zahtjev: “Ni Guernica ni ja nećemo ići u Španiju.”

Osmog marta 1973. godine Picasso je umro u francuskom gradu Mouginsu. Dvije godine kasnije, 20. novembra, umire i Franco. Petnaestog juna 1977. održavaju se prvi demokratski izbori u Španiji. Trebalo je više od četiri desetljeća da Guernica bude na španskom tlu. Desetog septembra 1981. godine avion koji je nosio Guernicu sletio je na madridski aerodrom Barajas. Konačno je slika vraćena u Španiju.

Nakon građanskog rata, za prognanike iz Španije to je platno bilo simbol njihove borbe, a mnogi ga historičari smatraju ključnom tačkom u Picassovoj umjetničkoj evoluciji. Šezdesetih i sedamdesetih replike tog murala postale su uobičajen dekor u pobunama i demonstracijama. Nakon što je Franco umro, Španska vlada poduzela je prve korake za povratak slike u zemlju. Pregovori s odgovornima iz Muzeja u New Yorku trajali su dugo sve dok Guernica nije u jednom “Boeingu” aviokompanije “Iberia” stigla u Madrid.

Isprva je bila postavljena u Casón del Buen Retiro, gdje ju je nekoliko naoružanih čuvara štitilo ispred neprobojnog stakla. Od tada je Guernica postala i simbol nacionalnog pomirenja, simbol političke tranzicije. Konačno, u julu 1992. godine postavljena je u Muzeju kraljice Sofije. Kada je postavljena u Madridu, to je značilo da međunarodna zajednica priznaje da je Španija konačno postala demokratska zemlja.