Prema podacima Evropske komisije, 87% građana Evrope zabrinuto je zbog uticaja plastike na životnu sredinu. U međuvremenu, debata o dugoročnoj održivosti ovog materijala i dalje se javlja sa radikalno suprotstavljenim mišljenjima. Ima onih koji proglašavaju da je jako zagađujuće i zagovaraju izbjegavanje. Drugi, međutim, smatraju da je to najbolja opcija.

Najnoviji podaci koje je prikupio Plastics Europe pokazuju da Evropa proizvodi 14% svjetske plastike. U posljednjih nekoliko godina količina se kretala oko 60 miliona tona.

Ovo je trend koji je fluktuirao paralelno sa varijacijama evropskog BDP-a tokom godina, tako da je vjerovatno da će se povećanje nastaviti kako se Evropa oporavlja od trenutnog inflatornog perioda.

Širom svijeta, proizvodnja plastike stalno raste od 1950. godine. Štaviše, očekuje se da će nastaviti da raste u narednim decenijama i da će se čak udvostručiti za 20 godina.

Plastika je najekonomičnije i najsvestranije rješenje koje su mnogi proizvođači pronašli za sve vrste svakodnevnih predmeta

Proizvodnja dobra, u ravnotežnim uslovima, ide ruku pod ruku sa potražnjom, inače bi došlo do viška ponude. Dakle, uzlazni trend u proizvodnji plastike implicira da ona zadovoljava veoma veliki i sve veći broj potreba.

S obzirom na ovaj kontekst, razumno je predvidjeti da neće nestati iz ekonomije u roku od decenija ili čak stoljeća. Barem ne dok se ne pojavi novi materijal koji je konkurentniji, poboljšavajući svoja svojstva po nižoj cijeni.

Tamo gdje je ovaj materijal najtraženiji je u sektoru ambalaže, građevinarstva i transporta. Prvi pokriva tržište plastike sa više od 30%. Ovdje, na primjer, višeslojne folije igraju bitnu ulogu, kombinujući jedinstvene karakteristike različite plastike za proizvodnju fleksibilne, prozirne ambalaže sa selektivnom zaštitom od vlage iz okoline, kisika ili drugih plinova.

Sljedeći sektor, građevinarstvo, privlači 17 % potrošnje plastike. Funkcionalni materijali kao što je porozna plastika omogućavaju domovima miliona ljudi da održe dobru toplotnu izolaciju uz veoma niske troškove. To je zato što se porozna struktura sastoji od do 96% vazduha koji, kao dobar izolator, sprečava brzi prenos toplote. Nadalje, budući da plastika predstavlja tako nizak postotak ukupnog materijala, njeni troškovi su vrlo niski.

Treća je automobilska industrija, koja troši 10 % svjetske proizvodnje. Kompozitne plastike su vrlo lagani i otporni materijali koji omogućavaju automobilima i avionima da štede na gorivu, smanjujući emisiju CO₂, a istovremeno su sigurni od mogućih nesreća.

Trenutno, ni u jednom od navedenih slučajeva nema jasnih konkurenata plastici u pogledu svojstava i troškova proizvodnje. Šta onda nije u redu? Problem, kao što će se vidjeti u nastavku, su negativne eksternalije – ili indirektne štete – koje proizvodi.

Šteta plastičnog otpada na ekosisteme je već proučavana: olakšava transport invazivnih vrsta i povećava smrtnost morskih vrsta zbog gutanja ili zaplitanja. Međutim, možda je najštetnija mikroplastika, prisutna u vodenim staništima, zraku koji udišemo, tlu, našim domovima, čak i u vodi koju pijemo.

Rizike od plastike ne trpe samo životinje svih vrsta, već i zdravlje ljudi.

Ovome se dodaje i izazov recikliranja: prema Eurostatu, 32,5 % ukupnog plastičnog otpada u Evropi biće reciklirano 2024. Od ostatka, 25 % se odlaže na deponije, a 45 % je namenjeno za energetsku obnovu.

Ovo posljednje uključuje pretvaranje otpada u toplinu, električnu energiju ili upotrebljivo gorivo kroz različite procese, od kojih mnogi, kao što je spaljivanje, proizvode ugljični dioksid. Nadalje, procjenjuje se da oko 3 % od ukupnog iznosa izbjegne proces sakupljanja i deponuje se na neodređeno vrijeme u kopnenom ili vodenom okruženju.

Stoga je još dug put do potpunog kružnog upravljanja. I to nije sve, jer je potrebno da se i potražnja za recikliranom plastikom povećava paralelno sa porastom reciklaže.

S tim u vezi, u 2018. godini potražnja za recikliranom plastikom izračunata je na 6 %. Ovo je vrlo niska vrijednost koja, iako Evropski parlament predviđa brz porast u narednim godinama, ipak mora biti uzeta u obzir.

A proces reciklaže je i dalje skup i neefikasan. Nadalje, plastika koja se reciklira uglavnom je namijenjena primjenama manje vrijednosti koje predstavljaju njihovu konačnu upotrebu. To se čak dešava i sa termoplastom kao što je PET, koji obično ne trpi značajne gubitke u svojim svojstvima. Nakon prvog recikliranja, oni se više ne recikliraju iz ekonomskih razloga.

Ukratko, 87 % građana Evrope ima pravo da brine, jer na njih padaju brojne negativne eksternalije koje proizilaze iz plastike. Međutim, to ne znači da bi trebalo ili je blizu toga da bude neselektivno eliminisano opterećujućim propisima.

Idealno rješenje plastičnog problema neće biti ravnodušno nametanje veta ili zamjene, već promicanje internalizacije eksternalija od strane proizvođača. Odnosno, da troškove ili negativne nuspojave snose oni koji ih uzrokuju.

Da bi se to postiglo, biće potrebno napredovati u razvoju održivijih i konkurentnijih materijala, kao i u istraživanju, tehnologiji i sofisticiranosti njihovog upravljanja. Odnosno, takozvana kružna ekonomija, koja je, citirajući The New Plastics Economy „potencijalni način da naše društvo prosperira, uz istovremeno smanjenje potražnje za ograničenim sirovinama i minimiziranje negativnih eksternalija“.