Prvih pola vijeka od onog dana kada je Ahmed-paša Hercegović, najmlađi sin Stjepana Vukčića Kosače, zauzeo utvrdu svoga oca na vrhu stijene nad kojom predvečer, grakćući sudnjedanski, kružahu jata bjeloglavih supova, dolje, u Podblagaju ništa se značajno nije dešavalo. Blagajsku dolinu danima – bilo ljeto, bila zima, a i noću – ispunjavaše istovjetni zvukovi: lupa ogromnih stupa na obalama Bune u kojima se tukao prethodno u rijeci namočen ćeten, miješala se s praskom poludjele vode što je kroz žljebove udarala u mlinska koleta koja su opet pokretala gornji žrvanj u drvenim mlinovima raspoređenim ispod pećine iz koje je hurljala Buna. Gledani sa Stjepan-grada očima stranih vojnika, stražara, mustahfiza, mlinovi na Buni se činjaše kao klobuci onih crnih pečuraka koje su oni u svojoj dalekoj domovini s jeseni sušili, tucali ih u havanima pa se od njih za zimskih dana spravljala najukusnija čorba, jednostavno niko nije poznavao nekog ko je ne bi jeo, i to s najvećim užitkom. S jedne i druge strane rijeke, nadovezujući se na mlinove, krakale su neobične stube i one su oku dizdara Jakub-age, janjičarskog veterana kojeg su ratni putevi vodili čak u Afriku, a sada se silno dosađivaše među stražarima pozabadanim po gradskim bedemima, ličile na krokodile što se izležavahu na obalama dalekih afričkih rijeka.
Zato su vojnici koristili svaku priliku da se spuste s tvrđave u dolinu kako bi se iščuđavali tim neobičnim spravama koje do sada nisu vidjeli. One su zaista imale zube usječene u izdužene drvene vilice koje se sastajahu na zglobovima pa im ti zglobovi omogućavahu da se pokreću i žvaču travu. Opsluživala su je tri čovjeka, jedan je nogom pritiskao uzdignuti zadnji kraj i drvena životinja bi počela da žvače, drugi je namočenu travu bacao u njena ražđapljena ždrijela, a treći je vadio sažvakane zalogaje, koji su poslije dorađivani i iz njih ovdašnje žene svojim vještim prstima izvlačiše niti od kojih su krojili ta njihova gruba sukna. A one crne tačke u rijeci koje ih odozgo, s tvrđave, podsjećaše na oči nilskih konja kada se sasvim sakriju pod vodom pa odozdo samo očima virkaju na ovaj svijet – saznadoše na kraju i to – to su ustvari kočevi pobodeni u riječno dno. Oko njih se ćeten, ta trava od koje ovdašnji ljudi dobivaše platno, a zvaše je lan, zavijao kao kad se šeperom plete kuća i tako se danima kiselio u vodi prije nego se baci u ralje drvenih krokodila. I tih šest kuća ozidanih grubim kamenom, a prekrivenih elegantnim kamenim pločama, i razbacanih na obje obale, koje im se iz perspektive Stjepan-garda činjaše kao za zemlju zalijepljene i kao da u njima žive nekakvi spljošteni ljudi, bijahu solidni domovi ispunjeni djecom, iz njih na sve strane bujao je život.
ŽITELJI DOLINE
Ljudi u dolini ispod njih bijahu pitomi i tihi, a sahranjivahu se pod velikim kamenovima, kao da su se plašili da bi mogli ustati iz svojih smrti i remetiti živote potomaka. Eto, toliko bijahu obazrivi, i to veliko kamenje dovlačili su zimi, na saonicama, kada se zemlja skori, i to iz brda koje jedan strmi usjek razdvajaše od onog na kojem je čučala utvrda. Nigdje nisu imali bogomolje, ni crkve ni džamije ni sinagoge, ni popa ni hodže ni rabina, niti klanjahu niti se krstiše, niti bijahu pod bilo kakvom drugom vjerskom obavezom, ni džume, ni mise, ni liturgije, ništa, hodahu sasvim slobodni i samo su se plašili gromova. Tako za njih govorahu vojnici iz tvrđave svojim nerazumljivim jezikom koji se blagajskim seljacima činjaše kao obično mrkljačenje bez smisla i reda, pa im se iza leđa podsmijevahu. I zbog te njine slobode, koja njima samima bijaše sasvim prirodna, oni, strani vojnici sa Stjepan-grada, potajice im zavidješe i svaki put kada bi ih imam pozvao na namaz, oni bi se sjetili njih i s njima u mislima padali ničice pred Boga.
Nekako sredinom proljeća otkriše vojnici iz utvrde da ipak i stanovnici doline imaju barem jednu vjersku obavezu u godini. Jedne zore okupiše se djevojke oko rijeke, na onom mjestu gdje voda tek što izavrije iz pećine, slapa preko kamenja i veselo prska, i tu se, gole do pasa, udarahu preko leđa i po grudima vrbovim granama navlaženim vodenim prahom. Uz to miluju jedna drugu, zagrabljaju vodu u pregršti i prskaju se, cičeći tako zamamno da nema među posadom ni jednog jedinog vojnika a da se u tom času ne sjeti svoje kuće, svoje porodice i potone u takvu sjetu da mu treba tri dana da iz nje izroni.
Sada su i oni, strani vojnici, s nestrpljenjem cijele godine iščekivali taj dan, pa bi se nakon sabah-namaza krišom spuštali iz tvrđave, zatiskivali svoja usplahirena tijela puna čežnje u litice oko pećine, nalazili najbolji vidikovac i otud sejirili. Čekali su da se pojave djevojke i da svuku svoje bijele bluze i polože ih po okolnom kamenju, a grudi im sasvim obnažene i vlažne, bliješte na tek porođenom suncu kao dukati. I tako, silazili su oni svakog Jurjeva i gledali zamamnu igru polugolih djevojaka, i taj obred trajaše sve do one godine kada bektašijski baba među njih donese zabranu da se to više ne čini. Obrazloži je time da su se sada već toliko zbližili s tim ljudima da su neki od njih progovorili njihovim jezikom, a drugi pokazaše sasvim ozbiljno zanimanje za islam.
To zbližavanje počelo je druge godine, kada otkriše da stanovnici doline imaju još jednu vjersku obavezu. Svake godine u kasno proljeće okupljahu se oni oko one pećine iz koje je hurljala rijeka i hodahu okolo, zbunjeni, oko jednog duda. Poslije saznaše da su i oni imali svoju vjeru, ali tako blagu da ih ni na šta nije tjerala izuzev da se jednom godišnje, svi, i malo i staro, i muško i žensko, okupe ovdje, a pod onaj dud dolazio bi svećenik iz obližnje drvene hiže, koja je ujedno služila i za smještaj putnika i trgovaca, nešto kao han ili karavan-saraj. Tu bi im on čitao psalme i govorio im kako postoje dva izvora života, iz jednog izvire zloba a iz drugog dobrina i one se ovdje, na ovom svijetu miješaju i čine ga takvim da čovjek mora da se dobro izvježba kako da razluči jedno od drugog i da uvijek, i u snu, bude spreman da prepozna šta dolazi od dobrine a šta ističe iz zlobe. I to je jedini nauk kojim ih učiše ti njihovi svećenici, i za čudo Božije, od njih zauzvrat ne ištu ništa, ni desetinu, ni komad kruha, ni pregršt vode. A sada, kako su oni, strani vojnici, zauzeli Stjepan-grad, s braćom njihovog vojskovođe Ahmet-paše Hercegovića odoše i njihovi svećenici i nikog više nema da stane pod onaj dud, ali oni su navikli da dolaze ovamo i dolazit će do kraja svijeta kako bi sačuvali uspomenu na ono što nekada bijahu.
Od tog dana vojnici u utvrdi počeše da se otimaju ko će biti u pratnji kola koja se svake nedjelje, natovarena žitom, spustaše u dolinu, na rijeku, do mlinova. Sada, svaki put kada bi se pomiješali sa žiteljima doline, osjećali su oni kao da su sasvim izašli iz vojničkog života i kao da su se vratili kući. Zato, dok su čekali da se žito samelje, oni bi se prihvatili seljačkog posla, pregledali bi pčelinjake i otvarali trnke i nije ih bilo briga što bi im nakon takvog posla lica bila sasvim natečena od pčelinjih uboda, a osmijeh im ličiše na raspukao kruh. Prihvatili bi se maljeva i kočeva pa bi pobadali ograde oko bašča da ih zaštite od divljih zečeva, dohvatili bi se rala pa bi cijeli dan orali njive, nabacivali bi preko grudi vreće s pšenicom pa bi hodali po oranju i sipali sjeme iz šaka ponavljajući dove i moleći Boga da pšenica rodi i da bude tako gusta da se kroz nju ne može kročiti. Jedini posao od kojeg bi zazirali bila su jesenja koljiva kada bi cijelu dolinu ispunila cika svinja i kada bi se obrala vinova loza pa se grožđe gnjetlo u velikim buradima za vino ili kada bi se pekla lozovača. Tada bi govorili da su krmetina, vino i rakija njima haram i oba kažiprsta primicali bi ustima i prekrštali ih preko usana – jok, šejtan, sikter, pucketali bi ovim riječima kao bičevima i tužno bi se uzvirali ka tvrđavi i ne bi silazili danima.
A kada ne bi bilo nikakvog posla, janjičari bi zametnuli igru s djecom pa bi sve cičalo od dječije vriske. Eto, upravo djeca prva počeše da staju s njima u safove kada bi se sa utvrde dolinom raširio ezan, pa bi klanjali, gledajući ih ispod oka i imitirajući njihove pokrete. Uskoro djeca naučiše Fatihu i još neke sure, a i stariji počeše da staju u safove, sasvim otvoreno, bez imalo srama ili grižnje da čine nešto što ne bi smjeli, da izdaju svoju vjeru i da kleče pred tuđim Bogom.
ČUDNOVATE ŽIVOTINJE
Naredne godine, treće džemre ne bijaše ni sastavilo u zemlju, a osvanu u njihovom malom mjestu cijela karavana. Ondje, na trgovištu gdje bi se utorkom okupljali seljaci iz svih okolnih mjesta pa se razmjenjivali proizvodi, desetine ljudi sjahivalo je s konja. Uz dovikivanje i smijeh, kao da su u vlastitom dvorištu, a ne u stranoj zemlji, rastovarivali su prtljag s mazgi i s nekakvih čudnih životinja koje ličiše na izduženu kravu, a na leđima imadoše grbe, takve ranije nisu vidjeli. Svi žitelji doline okupiše se oko ovih ljudi i zbunjeno gledahu kako njih nekolicina kracaju okolo i mjere nešto špagom i letvama i udaraju nekakve kočeve. Ali, najzanimljivije im bijahu one čudne izdužene životinje, tako krakate da im se cio čovjek, ne saginjući se, mogao provući ispod trbuha. Zato bi se svi, nakon što bi premjerili one ljude što su činili nekakvu razmjeru, pa ubrzo otkrili da sasvim liče na one koji prije koju deceniju dođoše s kadijom Umranom pa iza njih ostade mešćema i iz nje iznikoše novi zakoni koje oni ne razumijevahu, svi bi se, dakle, odmah spuštali dolje, na obalu rijeke, gdje one životinje halapljivo trgaše tek izmigoljelu travu ili svojim čudnim gubicama brstiše rese s vrbovog granja. Njihov čuvar bijaše naš čovjek, rodom iz Hvoče, odrastao je na sultanskom dvoru i učen je za janjičara, ali ga u petnaestoj godini skoli zaduha i jedva živu glavu iznese. Proglasiše ga tada nesposobnim za vojnu službu i dadoše mu u skrb ovih sedam bedevija i on se otad bakće sa njima i proputovao je tako pola svijeta, prije nego se, evo, vrati u Bosnu.
Od tog čovjeka saznadoše da se vladar velikog carstva koje je poklopilo i njihov Blagaj zove Sulejman-han, da je sin Selimov i da će pokoriti cijeli svijet. Kada je čuo da u novoosvojenim hercegovim zemljama ima tako lijepa i pitoma dolina na čijem rubu ispod stijene ističe cijela rijeka, sultan naredi svojim najboljim majstorima da pođu onamo i da u njegovo ime izgrade carsku džamiju i neka se oko nje raširi cijeli šeher. Ali žitelji doline ne bijahu baš zainteresirani za bogomolju. Dolazili su svakog dana kada bi posvršavali poslove, pa pošto bi malo postojali oko gradilišta, oni bi se redovno spuštali do rijeke i tu provodili vrijeme. Uživali su u slušanju priča o tim čudnim životinjama koje na leđima nose burad s vodom. Malo po malo osmjeliše se da im priđu. Kada radnici ispod trgovišta dozidaše zidove i opkoliše ih skelama, oni su već bili dovoljno smjeli da devama pomiluju noge. Kada je nad skelama raspeta drvena konstrukcija za krov, oni su već smjeli da stanu ispred deva i da ih dirnu po gubicama. Kada su bijele kamene ploče prekrile krov, oni su već donosili pregršt zobi i razdragano se smijali gledajući kako im deve jedu s dlana. A kada se nad njima uspravi munara, oni su s nestrpljenjem gledali kako se site i zahvalne kamile spuštaju na zemlju i tada bi se penjali na njih i zajahivali između njihovih grba. Tjerali su ih da gaze preko Bune i da jure niz obale i govorili da se među onim grbama osjećaju kao da ne jašu, već kao da plove u čamcu.
Zaokupljeni tim naglim otkrićem, žitelji doline kao da ni ne primijetiše da se iznad njih uzdigla munara i da se obavljaju posljednji poslovi na džamiji. Sva to vrijeme oni su proveli kao u nekom snu i njihova jedina strepnja bila je pomisao kako će se sve ovo oko njih jednom samo rasplinuti i kako će ustanoviti da te čudne životinje, te deve, te kamile, i ne postoje nigdje više do u njihovoj uobrazilji i u njihovom snu. Takvi, očarani nekom dječijom znatiželjom, kao da nisu bili svjesni da svakog dana, prije nego im gonič deva dopusti da jašu, oni prvo padnu na sedždu, klanjaju i da odavno već znaju sve molitve napamet, a svaku svoju radnju počinju i završavaju s tom tajanstvenom i nerazumljivom riječju inšallah. Tako ih sasvim iznenadi ona zora u kojoj se prvi put nad Blagajem prostri glas mujezina koji je hodao ukrug šerefetom, gore, visoko, na munari, i pozivao ih na namaz. Osjećajući da se dešava nešto vanredno, oni istrčaše iz svojih kuća i, umjesto u džamiju, oni protrčaše pored nje i sjuriše se na obalu. A dolje nema šta da se vidi, nema kamila, ni goniča im, ni njihovih grba. Možda bi zaista i povjerovali kako su samo usnuli sve ono što se događalo posljednjih mjeseci da pred njima nije bila ugažena trava i posvud okolo sijevaše kamilja balega, a kada se okrenuše prema trgovištu, iznad njih je i dalje, nepokolebljiva, stajala džamija, bijela kao dječiji dlan. Tada su se, onako nujni, okrenuli i popeli se uz blagi brežuljak i ušli u džamiju, poredali se u safove i tako klanjaše prvi namaz u svojoj novoj džamiji, koja još mirisaše na drvo, na smolu, na negažene kilime.
TRI TARIHA
Careva džamija u Blagaju odavno ne liči na onu bogomolju iz davnih godina kada su prvi Blagajci prihvatali islam i nevješto sricali tajanstvene molitve na stranom jeziku, koje u suštini ne razumijevahu, ali ih njihov zvuk i melodičnost tog dalekog stranog jezika smirivaše i sravnjavaše njihove misli s Božijim dahom. Ponajbolje o tome svjedoči kamena ploča uzidana ponad ulaznih vrata. Riječi na njoj uklesane su u pet redova, oni koji naučiše arapski i staroturski govor kazuju da su ispisane nesh-talik pismom, a historičar Mehmed Mujezinović ih prevodi ovako: “Šahinšah, utemeljitelj svijeta Sulejman-han, Zakonodavac (Kanuni) / Devet stotina dvadeset šeste podigao je ovu bogomolju, 926 (1519/20) / Ona je tokom vremena postala sklona padu i dobrotom je obnovljena / Blagajci su uz pomoć vlasti (hukumet) obnovili ovu bogomolju i njena obnova je dovršena hiljadu tri stotine desete, 1310 (1892) / Ovaj kronogram je sastavio (cikardi) Jusuf Hasbi, imam ove džamije.”
Pored džamije izgrađen je i mekteb, ne zna se tačno kada, ali zasigurno prije 1664. godine, jer ga u svojim putopisima spominje Evlija Čelebija, koji je te godine boravio u Blagaju. I mekteb je kroz stoljeća promijenio svoj izgled. Ploča koja govori o obnovi iz 1847. godine nije, kako je to običaj i red, postavljena iznad ulaznih vrata, već na jugoistočnom mektepskom zidu. Niko ne zna iz kojeg razloga, ali se zasigurno zna da su i slova na ovoj ploči pisana nesh-pismom i redana u rečenice osmanskog govora, i to u stihu. Kažu da piše ovako: “Neka je hvala i zahvalnost istinitom, a na njegova vjerovjesnika spas i blagoslov / Riječi pohvale neka su i na rod i društvo Miljenika (Vjerovjesnika)... / Bože, učini blagoslovljenom ovu zgradu / Iskrenih / I neka ona bude na korist vjernicima i vjernicama / Dobrotvor obnove ovog visokog mekteba je / Miri-Miran Hafiz-paša, od Hercegovine / Koji je obnovio građevinu iskreno i u potpunosti / Neka uzvišeni Allah od svoje dobrote usliša njegovu molbu / Hiljadu dvije stotine šezdeset i četvrte / Neka uzvišeni Allah oprosti nam grijehe / I.../ Ko iskreno i sa srca.../ Neka mu na smrtnom času sačuva iman.” Treba primijetiti da sastavljač ovog, sada oštećenog tariha, ili pak njegov nalogodavac, prije gotovo dvjesta godina, koristi izraz vjernici i vjernice, što sasvim odgovara današnjoj praksi izavrloj iz borbe moderne žene za jednakost spolova u svim sferama.
Ovdje, u dvorište Sultan Sulejmanove džamije, nalazi se još jedna ploča koja govori o obnovi objekata iz vremena osmanske vladavine. Ta ploča, 65 puta 60 cm, bila je uzidana u Karađozbegov most, koji se nalazi na rijeci Buni ni sto metara ispod džamije. U tarihu uklesanom na toj ploči, tvrde stručnjaci, kazuje se o obnovi mosta iz 1849. godine. Dalje piše da je most bio već u ruševnom stanju, a to više nije mogla gledati izvjesna Belfe-Kadira, kći Ali-bega od Velagića, koji izgradiše svoje konake na lijevoj obali na samom prilazu izvoru Bune, kada se, po porodičnom predanju, krajem 17. stoljeća doseliše ovamo iz Mađarske. Ona, Belfe-Kadira, s Velagićevine, odriješi kesu i popravi most i upisa se u historiju Blagaja.
Godine 1891, kada se ljepoti Karađoz-begovog mosta divio Vjenceslav Radimski, češki arheolog i rudarski inžinjer, kojeg historija Bosne pamti kao začetnika mineraloško-geološke zbirke u Zemaljskom muzeju, ploča je još stajala uzidana u most i on je zamolio Jusufa Hasbija, imama Careve džamije, da mu je prevede i rastumači. Kazuje se da je u Drugom svjetskom ratu Karađoz-begov most prvo pogođen savezničkim aviobombama, a da su ga, povlačeći se ovim putem, Nijemci minirali i od pet njegovih lukova tri su tada digli u zrak. Eksplozija je zasigurno bila tako snažna da je ploču s natpisom bacila čak do džamije, a nije se razbila jer je vjerovatno pala u travu i zabila se u zemlju.
