Književna nagrada “Zavičajne staze - Bihor” dodjeljuje se za neobjavljenu (kratku priču) inspiriranu Bihorom, geografskom regijom na sjeveroistoku Crne Gore, ali i zavičajem uopće, migracijama, običnim ljudima, posebno ženama i traganjima kroz (sopstvenu) kulturu, prostore i vrijeme... Pokretanjem festivala “Zavičajne staze”, kako su istakli njegovi organizatori, otpočela je nova epoha književnog predstavljanja Bihora. Ono nikad, zapravo, nije ni prestalo jer je Bihor, prostorno, simbolički i tematski, odvajkada prisutan u književnosti. Nova epoha domamila je samo nove neimare koji, opčinjeni Bihorom, svojim graditeljskim darom stvaraju literarne zidanice već više od jednog desetljeća.

Književna nagrada “Zavičajne staze - Bihor” svake godine raspisuje konkurs za najbolji književni rad kako bi potakla i promovirala autore koji stvaralačkim i autentičnim rukopisom mogu postati sljedbenici Ćamila Sijarića, Mihaila Lalića, Ismeta Rebronje i drugih književnih velikana s tog područja. Jedan od nagrađenih autora ovogodišnjem izdanju festivala jeste i Božidar Proročić sa svojim tekstom “Gost je ovdje svetinja”, književnik i publicista, koji već s 18 godina bio najmlađi kolumnista u Crnoj Gori nedjeljnika Onogošt, kao i urednik kulturne rubrike s 19 godina. U tom periodu objavio više od 300 autorskih tekstova iz historije, kulture, religije i filozofije književnosti. Kolumnista je više crnogorskih i regionalnih portala i u brojnim drugim publikacijama i časopisima za kulturu i društveno-politička pitanja.

 

GOST JE OVDJE SVETINJA

Bile su teške godine. Bihorom su prolazile brojne vojske. Trebalo je braniti stare i nejač, sačuvati rodni kraj i komad zemlje natopljen krvlju brojnih gazija i šehida koji su ovim krajem ponosno i prkosno hodili, često i u smrt, da bi sačuvali svoj imetak, ime i vjeru.

Na samom kraju sela bila je Omer-begova skromna koliba, u kojoj je živio. Na najvišem proplanku, između samih stijena, podigao je svoj dom Omer-beg, nekadašnji visoki oficir silne turske carevine. Bio je sposoban čovjek u svoje vrijeme, sve dok nije izgubio lijevu ruku u jednom od bojeva, nakon čega je smiraj duše pronašao u svom Bihoru. Rijetko se susretao s narodom; najviše vremena je provodio u molitvama, čitanju Kur'ana i sređivanju svojih bilješki s vojnih pohoda u kojim je učestvovao.

“Ponovo su nemirna vremena ovdje u Bihoru, opet prolaze vojske”, razmišljao je u sebi dok je sa svog proplanka, pri samom zalasku sunca, gledao kako se po selima Bihora, uz razbuktana ognjišta, pale i prve noćne svjetiljke u skromnim domovima. Jesen je, tamni oblaci se nadvijaju, zvijezde se ogrnule oblacima. U jednom trenutku poče jak vjetar i munja se prolomi, sumorna kiša stade udarati po krovu od šindre. Omer-beg pored ognjišta uze svetu knjigu u ruke i poče čitati. Gromovi su lomili goru.

Duboko zamišljen, čovjek u neko doba pogleda na svoj zlatni sat, poklon od sultana, dragu uspomenu na kojoj je ugravirana godina početka njegove službe i godina umirovljenja. Ponoć se bližila i Omer-beg se poče spremati za počinak. U jednom momentu ču topot konja koji se približavao njegovoj kolibi. Konj je glasno hrzao i kao da je bio nošen nekom nevidljivom silom. Omer-beg, ne znajući ko bi mogao biti u ovako kasne sate, uze svoju sablju dimiskiju, skovanu u Prizrenu 1878. godine. Uto neko jako zalupa na vrata:

- Ima li koga u ovom domu? Ja sam putnik u nevolji.

- Ima, ima, bujrum! Uđi, samo polako.

Omer-beg podiže sablju, koja bljesnu poslije dužeg vremena. Tada u kolibu uđe stranac crnih prodornih očiju, u narodnom odijelu, mokar. Za pojasom sablja i kolaš, lijeva mu ruka povijena, prebijena. Nazvavši selam, predsatvi se:

- Ja sam odmetnik Derviš Skopljak, za mnom je potjera novih vlasti, ruka mi je prebijena. Jedva sam dojahao po ovoj olujnoj noći, želim samo da se ogrijem i previjem ranu pa dalje da nastavim svoj put. Je li vjera da predahnem dušom svojom, da me nećeš izdati?

Pogledi im se susretoše i nasta tajac, koji potraja par trenutaka.

- Vjera je, Dervišu, vjera je; trebao bi znati šta kod nas Bihoraca znači musafir u noći, još u nevolji! Gost je ovdje svetinja kada ti pređe kućni prag.

Derviš-beg mu ponudi da sjedne pored ognjišta, na vunene ovčje kože, i da se osuši. Zatim mu rasječe krvavu košulju, upravi ruku i posu ranu prahom izmrvljenih ljekovitih trava, da mu rana zacijeli. Utegnuvši mu na kraju prebijenu ruku, osmotri ga i reče mu:

- I ja sam takav bio dok sam bio mlad, osjećao se kao da mi ni uzvišeni Gospodar svih svjetova ne može ništa. Prkosio sam vremenu, svijetu i ratovima, misleći da moje nikada proći neće, a sve je na dunjaluku prolazno, jedino je smrt vječna. Pogledaj me sada, godine su učinile svoje, osamljen živim u ovoj planini. Treba znati kada je vrijeme da staneš, moj Dervišu! Uzmi sada ovaj komad pogače, masla i šolju mlijeka da ti vrati snagu.

           Derviš ga pogleda i reče mu:

           - Poslužiću se, časni efendijo, i zahvaljujem za svu pažnju i blagodet, ali ja moram brzo nastaviti svoj put dalje, potjera je za mnom.

           - Živo me podsjećaš na mene u mladosti – veli domaćin. - A već sam ti kazao da je musafir svetinja kod nas. Pokazaću ti put kroz planinu koji samo ja znam. Olujna je noć i taj ti je put jedino siguran, na tom te putu potjera neće sustići.

          - Hajde sad polako da krenemo – reče kad gost završi s jelom.

          Uzjahaše svoje atove, vrance. Omer-beg isprati gosta kroz planinu, jedinim sigurnim putem. Na rastanku se s njim pozdravi i reče mu:

          - Poklanjam ti ovaj moj zlatni sat, čuvaj ga kao uspomenu na mene i da te podsjeti kada je vrijeme stati. I zapamti: musafir je svetinja!

          Omer-beg se brzo vrati svojoj kolibi. Ne prođe mnogo, začuo je topot konja potjere koja se sve više približavala njegovom domu. Brže-bolje izvadi ispod podnice u ostavi svoj kolaš, u kojem su se presijavale mesingane čaure s mecima, pa zauze ljutu busiju nedaleko od kuće, i kad se potjera primače dovoljno blizu poče pucati, ispaljivati jedan po jedan metak. Izgledalo je to kao vječnost, dok su ostarjelom Omer-begu kroz glavu prolazile slike njegovog života. Kad je ispalio i posljedni metak iz kolaša, sa isukanom sabljom je jurnuo ususret potjeri. Prolomi se i njegov zadnji urlik kroz planinu. “Jalah!!!”

         Nakon bitke oluja i nevrijeme stade, samo je poneka munja vitlala nebom.

         Ujutro prvi pastiri pronađoše tijelo Omer-bega. Na njemu su bile brojne rane.

         Ukopaše ga na proplanku u planini. Njegov mezar sa nišanom podigoše dobri ljudi.

         Niko u Bihoru nije znao šta se tačno desilo Omer-begu. Prošlo je mnogo godina dok Derviš Skopljak, koji je postao ugledni vojskovođa, u Prizrenu nije svoju priču ispripovijedao jednom trgovcu iz Bihora.

         Oni koji su ubili Omer-bega i sami su kasnije stradali pred potjerama koje su njih pratile. A na mezaru Omer-Bega u Bihoru Derviš Skopljak je platio majstora da na nišanu na arapskom jeziku ukleše: Musafir je svetinja.