Dolazi 11. juli, godišnjica genocida u Srebrenici, vrijeme da se jave dežurna klevetala. Na tapetu su Alija i Armija i sve živo i mrtvo što je u vrijeme ataka na ovu državu ginulo i ranjavano da sačuva Bosnu i Hercegovinu. Najpogodnije im je to započeti mjesec ranije jer je nezgodno da to rade oko 11. jula, maske bi pale i bili bi potpuno providni u svojim lažima.

Sjećam se kad je meta nekih naših vrlih medija bio general Mehmed Alagić. Prvo je bio proglašen korumpiranim, lopovom, pa je onda u produžecima spakovan za Tribunal. Činilo mi se da je bilo neke tihe slavodobitne atmosfere među Alagićevim medijskim dželatima. Sve vrijeme nakon agresije na ovu zemlju i stravičnih zločina koji su pritom počinjeni sarajevski mediji uglavnom su govorili o sve tri strane. Svako dobije što traži. Evo trideset godina nakon agresije i strašnih zločina “imamo sve tri strane”.

Iz tog vremena, kad je krivica bošnjačkih vojnih komandanata bila dokazivana slanjem u Hag, sjetim se jedne izjave Mustafa-efendije Spahića: “Sad bi se našlo deset hiljada Bošnjaka dobrovoljaca koji bi pješke na vratu odnijeli Aliju Izetbegovića u Hag.”

Predsjednika Alije Izetbegovića nema, ali dobrovoljci su još živi i taktički se prebacuju na preživjele druge žrtve.

*

Više od godinu dana plan i program “trojke” je “tolerancija”. Tolerancija u trčanju na susrete i razgovore kod Čovića i Dodika, gdje uglavnom govore ono što tom dvojcu odgovara. Tolerancija u političkom djelovanju i golemim i brojnim ustupcima Dodiku i Čoviću. Tolerancija prema nacionalističkim i antidržavnim ispadima Dodikove kamarile, pa nemamo nikakvih reakcija na nešiće, vulićke i njima slične. Tolerancija na finansijske belaje, pa se premijer Nikšić zadužuje novim kreditima dok u isto vrijeme, prema pisanju medija, pozajmljuje pare Dodiku. Otprilike slično Fortinom potpisivanju ugovora o digitalizaciji države s firmom koja je na američkoj crnoj listi. Imamo tihe sankcije međunarodne zajednice protiv RS-a, a Forto i Nikšić ih glasno krše ugovorima i pozajmicama Dodiku.

Sve kod ove lažne ljevice bilo je i bit će ideološko. Oni su slobodoumni i otvoreni, oni su bajagi jedini nasljednici Titove ostavštine, antifašisti kakvih nema u Evropi. Tako je i njihova tolerancija samo jedna vrsta fikcije izvučena iz te ideološke matrice. Imamo Čovića i Dodika koji znaju šta hoće i imamo “trojku” koja zna šta neće. Ideolozi trojke pregovaraju s ljudima koji otvoreno govore protiv Bosne i Hercegovina i destabiliziraju je. Možda bi ih trebalo podsjetiti na Winstona Churchila, koji je odlično znao šta je politika: “Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi.” A gdje su ideolozima interesi?

Churchill je imao još jednu izjavu koje bi se trojka morala pridržavati: “Ne možeš pregovarati sa tigrom, dok ti je glava u njegovim čeljustima.”

Njihov interes je zasad “tolerancija” koju dilaju na sve strane onima kojima je interes na prvom mjestu, a koji je protiv Bosne i Hercegovine.

*

Uz početke velikih fudbalskih takmičenja, kakvo je prvenstvo Evrope u Njemačkoj, novinari redovno izvuku priču o početku, kako kažu, “građanskog rata” na prostoru bivše Jugoslavije. To je, naravno, fudbalska utakmica između “Dinama” i “Crvene Zvezde” odigrana u Maksimiru 13. maja 1990. godine. Bajagi tom pričom treba pokazati važnost fudbala za ovu nesreću od Balkana, ali su ciljevi tih natpisa sasvim drugačiji.

I odmah se tu nađe policajac Refik Ahmetović, naravno Bošnjak, koji se fizički sukobio s fudbalerom Dinama Zvonimirom Bobanom. Ahmetović je prije nekoliko godina pričao da su mu drugi policajci govorili da puca u Bobana, što njemu nije padalo na pamet, ali beogradski i zagrebački mediji izvade naslov: “Trebao sam ubiti Bobana.”

Čudim se ovim sarajevskim redakcijama, koje ne razumiju da su prijedlozi o pregovorima srpskih i hrvatskih lidera krenuli već početkom aprila 1990. godine, o čemu je pisao u svojim dnevnicima Borisav Jović, tadašnji član Predsjedništva Jugoslavije. Dakle, već tada je bilo jasno da kreću pregovori o razgraničenju Srbije i Hrvatske i podjeli Bosne i Hercegovine.

Novinari koji pišu o ovom fudbalskom meču uglavnom za vrat uhvate Ahmetovića, dok vješto zaboravljaju rat navijača na tribinama. “Zvezdine” je predvodio Željko Ražnatović Arkan, čovjek koji je radio za Savezni SUP Jugoslavije. Kratko vrijeme nakon toga Arkan je uhapšen od hrvatske policije, ali je ubrzo pušten. Josip Boljkovac, tadašnji ministar policije Hrvatske, javno je govorio da je naređenje da se Arkan pusti stiglo od ministra odbrane Hrvatske Gojka Šuška, čija će politika kasnije pred Tribunalom u Hagu biti osuđena za UZP i krvavu podjelu Bosne i Hercegovine. Prijedlog kolegama novinarima jeste da krenu stvarno analizirati i tretirati devedesete i Agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ako bude reprize, ima ljudi koji znaju šta je ovdje bilo – ti novinari će biti krivi za novo zlo.

*

Fudbaleri se sve više tretiraju kao nekakva roba. Kolika im je vrijednost u eurima, toliko vrijede. “Transfermarkt” je specijalizirani njemački sajt za transfere igrača. Ovdje, kod nas, to se tretira kao vrijednost robe. Sad čitam na jednom portalu da je Nermin M., mladi fudbaler od dvadesetak godina, “najtraženija roba” u Premijer ligi BiH. Jezik poniženja česta je pojava kod nekih sportskih novinara.

Recimo, nakon pobjede jedne ekipe nad drugom od 5 prema 0, novinar piše da su poražene pobjednici “ponizili”. Poražene su najčešće razvalili, ismijali, uništili. Sjećam se da toga u moje vrijeme nije bilo. Tek možda tipa: Poslao ga po ćevape (nakon što fudbaler fintom prevari protivnika). Pošto su ćevapi omiljeno jelo, to je nekako i prihvatljivo. Sport, fudbal i fudbaleri nešto su posebno, daleko više od robe. Nadmetanje mora uvijek biti viteško, ma koliko protivnik bio dobar ili loš.

*

Opet mi pada u uši taj fudbalski rječnik. Kad god neki igrač da gol, to novinari većinom opišu kao: “Nije mu bilo teško da loptu ubaci u mrežu”; “...da loptu smjesti iza leđa golmana.”

I obavezno: “Golman je bio nemoćan.” “Golman tu ništa nije mogao.” Čitavih devedeset i kusur minuta traje trka, udaranje, faulovi, povrede, iznošenje na nosilima, valjanja po terenu, i onda tim trkačima i udaračima ne bude tradicionalno jednom ili dva puta dnevno teško da “smjeste loptu u mrežu” i “iza leđa golmana”.

*

Hrvatska reprezentacija vraćena je kući iz Njemačke. Nikad ništa posebno nisu ni napravili na evropskim prvenstvima. Danas se mnogi pitaju kako je moguće da Hrvatska osvoji medalje na tri svjetska prvenstva. Čini mi se da znam odgovor.

Sjećam se davnih zagrebačkih Sportskih novosti. Na drugoj strani novine, u vrhu je bila redovna kolumna koju je pisao čuveni Zvone Mornar, Dalmatinac, rođen u Kaštelu prije 104 godine, a umro 2008. Kad sam kao osnovac prvi put pročitao tu njegovu kolumnu, od tada sam svaki put preskočio doručak da mogu kupiti Sportske. Prvo sam čitao šta piše Zvone.

A to što je on pisao bilo je inspirativno i uzvišeno i s takvim nadahnućem o fudbalerima i drugim sportistima kakvo nikad poslije nisam našao ni kod jednog sportskog novinara. Bilo je kasnije dobrih imitacija, koje su tu snagu velikog Dalmatinca držale na nekom nivou. Siguran sam da su u tom njegovom opusu i one tri svjetske medalje fudbalske Hrvatske.

Vidim i kod rijetkih naših sportskih novinara djeliće tog Zvoninog stila. Samo ih molim da mlade ljude nadahnjuju željom za uspjehom, a da se ostave poniženja, uništenja i ismijavanja, pa i slanja na ćevape.

*

Ključni problem bošnjačkih političara već godinama ostaje hrabrost. Ima njih nekoliko koji govore istinu ne obazirući se na kritike. Nedavno sam čuo Safeta Kešu dok raspravlja s Nešićem. Mislim da istupa hrabro i uime istine.

Drugi kao da šute po službenoj dužnosti. Nije bilo nikakvih reakcija “trojke”, tzv. građanske opcije, na saslušanja direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića, političkog analitičara Reufa Bajrovića i novinara Avde Avdića u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) provedena po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Koja bi sebi tzv. demokratska opcija dopustila šutnju na ove ispade iz Tužilaštva?

Među saslušanim našao se i Bakir Izetbegović. Možda upravo njegovo saslušanje daje odgovor gdje je izvor ovih poteza.

Svi su oni saslušani na nekakve bezazlene gluposti. Samo da se zna. Ne možeš imati podršku od glasača ako izvrdavaš, ako kalkuliraš, ako si kukavica pa razgovaraš i sarađuješ s ljudima koji ti, na tvoje oči, uništavaju državu. Bosna je tvoj jedini dom tvome domu.

*

Svašta je u igri na ovom Evropskom prvenstvu. Neko bi rekao da je to revija nacionalne ljubavi. Vidim da je mnogo žena na tribinama. Vidim i po komentarima na mrežama da one ravnopravno i masovno gledaju utakmice. Kažu da je za fudbal vezano čak četiri i po milijarde stanovnika planete od njenih više od osam milijardi domorodaca.

Imamo dobre komentatore. Mislim da su najbolji među svim fudbalskim komentatorima ovi na Balkanu.

Među svim se izdvaja najvatreniji Velid Spaho. Naravno, Bošnjaci će mu naći mana, ali on je skladan i jasan. Prigovaraju mu da je bio više naklonjen Hrvatskoj negoli Italiji.

To su naši susjedi. I naši Hrvati navijaju za Hrvatsku. Premda Spahinoj TV-kući više Italijana plaća pretplatu nego zapadnih Hercegovaca.

*

Moj omiljeni sport u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je brzo hodanje. Uglavnom od Visokog do Tuzle, pa od Tuzle do jedinica Armije uz Drinu, do Sapne i Teočaka. Od Tuzle do Gradačca i Brčkog. Do Vakufa i Bugojna. A onda od Sarajeva do Mostara, planinskim prijevojima, pa jednako istim putevima natrag.

Jednom prilikom sam od naših ratnih proizvođača opreme dobio nebeskoplave čizme. Naš proizvod, kažu mi. I ja ih s radošću navučem. Bila je zima, februar 1993. godine. Ja usiljenim maršem stignem od Tuzle do slavne i slobodne Kalesije, pa prema Sapni i Teočaku. Sve pješke, uz malu pomoć pokojih konjskih kola ili rijetko auta.

Provedem pola mjeseca sa Šemsovim i Babkovim borcima i novinarskom rajom Almasom, Hasanom, Šiškom, Nurdinom, Mešom, Zijom... Na povratku mi, na početku duge padine ispod Visa otpadne đon čizme i odleti u gomilu snijega. Jedva ga nađoh. Svežem šnjurama, domaći proizvod, đon za gornji dio čizme i krenem. Popucaju i šnjure i otpadne drugi đon i ja jedva nekako pređem ta 22 kilometra do Tuzle, šepesajući, gotovo bos. Dobijem ozbiljne promrzline po stopalima.

U restoranu Drugog korpusa dočekuju me Tomo Trojak i Nežad Salković. Zabrinuto gledaju u moje modre i krvave noge. Rastrčavaju se i donose mi tanjir tople hrane, a odnekud Tomo nabavlja JNA čarape i čizme. Predlažu da me vode kod svog ljekara u korpusu, ali ja već sretan i spašen odbijam.

Uvijek se rado sjetim te Nedžadove i Tomove plemenitosti tog dana. Srce mi je bilo puno. Mnogo kasnije pričam s oficirom Armije koji mi je nahvalio i uvalio čizme domaće proizvodnje. Brani se i kaže: “Podvalili nam Talijani loše ljepilo.”

Kako tad tako i danas – ja kupujem domaće. Zeznu me često, ali domaće je domaće i ja ne odustajem.

*

Gledam ovu aferu s Palestincem vezanim za oklopna kola. Poslužio je kao živi štit. Digla se buka oko tog užasnog čina. A nije afera ubiti desetine hiljada civila, žena, djece.

Ja nikad nisam vidio živi štit, ali sam slušao svjedoke o nekoliko živih štitova u našoj odbrani Bosne i Hercegovine. Koliko znam, niko od novinara nije snimio žive štitove načinjene od logoraša koje su na Žuči ispred sebe gurali četnici, žive štitove na Brčkom, na Crnom vrhu, gdje je HVO gurao naprijed civile iz Prozora...

Pričao sam s borcima koji su pucali, plakali i povraćali od muke.

Mi smo zaboravili na četiri godine ubijanja, na žrtve, na glad i neuhranjenost od kojih su umirala naša djeca i stariji ljudi. Ja sam u rat ušao sa 111 kilograma, a 1993. godine spao na 65. Bio sam u dobrom stanju. Mogao sam biti bez hrane i po nekoliko dana a da se krećem bez problema. Ali, nagledao sam se živih kostura po Bosni. Mnogi ljudi bili su poput sjena. Najteže mi je bilo gledati gladnu djecu.

*

Saobraćajna nezgoda, izvijestili su naši mediji. Auto udarilo u stablo i spljoštilo se. Saobraćajna nezgoda. Uletio kombi u pekaru i dječak s teškim povredama, a drugom čovjeku slomljena noga. Za te ljude nema ništa nezgodno. Ima samo patnja do neizvjesnog i nepotpunog ozdravljenja.

A i dalje su nam zgodne djevojke.

U odbrani Bosne i Hercegovine bilo je poginulih i ranjenih. Poginuli su po medijima stradavali, što je izraz za saobraćajnu nesreću. Strada je “put” na talijanskom jeziku. Ranjeni su, uglavnom, bili povrijeđeni. I evo godinama slušam taj politički jezik bez imalo empatije. Taj jezik koji je u službi umanjenja ljudske tragedije i patnje. Da se slušaoci ne bi nasekirali.

A i dalje smo povrijeđenih osjećanja. Povrijede nas i nama dragi ljudi. Ali ne valja kad povrede dobiješ u saobraćajnoj nesreći. Da se gorko našalim.

I onda se čudimo što smo neosjetljivi na tuđe nesreće, što su nam sve patnje daleke. Naše smo patnje iz devedesetih umanjili ovim neosjetljivim jezikom. Sve je to naslijeđeno iz onog davnog Titovog doba. Potpuno identičan jezik neosjetljivosti. Sjećam se kad bi radio i televizija izvještavali o čestim rudarskim nesrećama. Slijedila je odvratna rečenica: “Leševi su u dobro očuvanom stanju.”

*

Gledam utakmice na Evropskom prvenstvu. Uglavnom su dosadne bez Bosne i Hercegovine. I, realno gledano, često mrcvare i smaraju. A onda se pred kraj, uglavnom u produžecima, igrači razigraju, pomame, raspamete i bude golova i drame u tim posljednjim minutama.

Znam jednoga koji je to skont’o na vrijeme i gleda samo produžetke.

Naše komšije i susjedi vratili su se kući nakon grupne faze. Neće biti napada na povratnike u RS-u, neće se pucati po istočnom Mostaru, kao prošlih godina kad je bilo i mrtvih i ranjenih.

Slovenci su se pokazali kao ozbiljna ekipa.

I mi ćemo za četiri godine na evropsko s ovim mladim timom pod komandom Sergeja Barbareza. Da se i mi nerviramo. Kad mogu drugi, što se ne bismo i mi nervirali zbog fudbala.