Visočki Aeroklub “Izet Kurtalić” prošle godine proslavio je prvih 70 godina svoga rada, a ove godine iz štampe će izaći monografija “Aeromodelarstvo” autora novinara Alena Jazića i predsjednika kluba prof. dr. Mirsada Kapetanovića, koja na izvjestan način odaje počast svima onima koji su dali svoj doprinos razvoju aerosporta u svim segmentima.

Upoznavanje Visočana s letenjem desilo se davne 1911. godine. Sasvim slučajno. Kako to najčešće biva. Te je godine u selo Trnovce, slučajno, zbog magle i loše vidljivosti, sletio balon koji je iz Beča letio za Sarajevo. Susret s prvim letačima izgledao je, iz perspektive Maxa Machera, vođe ekspedicije, ovako: “Nismo se mogli nadiviti skromnom i punom takta ponašanju, te neproračunatoj gracioznosti djevojaka. Nakon odmora, ekspedicija je promišljala kako prevesti balon do željezničke stanice. Domicilni ljudi ništa nisu razumjeli, pa su Ewald i Lorenz odlučili sami sebi pomoći. Jedan je otkrio četiri stara, djelimično slomljena točka, a drugi kola od čija su četiri točka ostala samo dva. Kola su za nuždu popravljena, pa je u devet sati uvečer neobična zaprega napustila Trnovce. Na kolima koja su se drmusala izdizao se teški balon s korpom i omotačem, a četiri para malih bosanskih volova mučila se da pokrenu kola. Nešto dužim, ali ipak boljim putem, praćena većinom seljacima, ekspedicija je dospjela u dolinu Trstionice. Nakon veoma nezgodnog marša, konačno su u tri sata ujutro stigli do željezničke stanice ‘Ćatići’, odakle su se potom brzim vozom prebacili do Beča.”

Dugo poslije toga nije bilo nikakvih letačkih aktivnosti. A ozbiljniji počeci aerosporta u Visokom vežu se za padobranstvo.

Nakon nekog vremena padobranstvo je počelo gubiti na popularnosti. Zbog nedostatka aviona i skupog iznajmljivanja sve je manje bilo zainteresiranih za ovaj sport, ali je zato naglo počela rasti popularnost aeromodelarstva.

Za aeromodelarstvo može se slobodno kazati da je jedan od sportova koji je proslavio Visoko i koji je ime ovoga grada učinio prepoznatljivim u cijelom svijetu. Ipak, danas je to sport koji niti ima podršku države kakvu bi trebao imati, ako ništa barem zbog starih zasluga, niti je više toliko masovan kao što je nekada bio.

Prvi čovjek visočkog Aerokluba Mirsad Kapetanović objašnjava zašto je to tako kako jeste. Naime, ranije je aeromodelarstvo bilo jedna od sekcija u školama, ali se s tom praksom prestalo. Ta aktivnost izmještena je u klub, a to je već dodatna obaveza za roditelje da dovode djecu u klub, pa je i interes smanjen.

“Bez obzira na to, mi nastavljamo tu aktivnost, tu radimo tri vrste modela – male jedrilice A1, namijenjene za pomladak, prave se sobni modeli koji lete od tri do četiri minute u zatvorenom prostoru, to djeca umiju napraviti, odnosno uče se da to prave, a novija disciplina, koja sve više potiskuje ove dvije, jesu klizači koji se izbacuju rukom ili praćkom. Ova disciplina postala je vrlo popularna i za seniore, jer tu se mogu postići sve performanse profila, aerodinamike... Osim modelarstva, ovdje imamo i školu letenja za uzrast od 16 godina. Školu vodi Armin Nesiren. Aeroklub se tokom rata, izgradnjom velike piste, uključio u odbranu i dao u tome svoj doprinos Armiji RBiH. To je bio projekat sličan sarajevskom tunelu, jer nije mogla doći nikakva pomoć zbog embarga”, kaže Kapetanović, koji je, radeći u Energoinvestu, stekao slavu kao jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u oblasti visokonaponskih prekidača.

U PUSTINJI NA KROVU SVIJETA

Mirsad Kapetanović i klub kojem je predsjednik su “generacija”, rođeni su iste godine. Klub je 1953. godine osnovan pod imenom “Rudi Čajavec”. Već naredne godine imao je prvaka u padobranstvu, koje je u to vrijeme bilo popularno. Danilo Damjanović, član ovoga kluba, osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u skoku sa zadrškom. Nakon toga, klub je promijenio ime u “Prvi partizanski piloti” i počeo ga je voditi Izet Kurtalić, po kome je klub poslije nazvan. Uz Kenana Jusufbašića, bivšeg načelnika Općine Visoko, po kojem je sportsko letilište dobilo ime, Kurtalić je vjerovatno najzaslužniji za uspjehe visočkih aeromodelara.

Kenan Jusufbašić u jednom je intervjuu o svome učitelju kazao: “U Visoko je, po dekretu, došao Izet Kurtalić, moj i naš učitelj. Imao je veliku ljubav prema zrakoplovstvu i on je 1959. godine osnovao Modelarsku sekciju pri osnovnoj školi. Ja sam postao član te sekcije 1960. godine. Izet je 1939. završio Učiteljsku školu u Mostaru. Bio je izvrstan ronilac. Istovremeno je plivao u Neretvi i pohađao školu letenja i želio je letjeti. Međutim, kada je završio Učiteljsku školu i kada je trebao imati prve satove letenja, počeo je Drugi svjetski rat. On je ranjen, teško ranjen na Romaniji. Bio je pripadnik Čičine (Slaviša Vajner Čiča, op.a.) čete na Romaniji i spašavajući jednoga druga pao je u zarobljeništvo. Proveo je jedno vrijeme u zatvoru u Sarajevu. Kada su ga pitali šta je po zanimanju, ponavljao je da je nepismen i da ne zna ni čitati ni pisati. Da su u to vrijeme znali da je pismen, momentalno bi bio ubijen. Zahvaljujući takvom predstavljanju sebe kao nepismene osobe, a što je znao da treba uraditi padne li neprijatelju u ruke, ostao je živ, ali je prebačen u Jasenovac. Jednom je pokušao pobjeći, ali mu to nije uspjelo. Iz Jasenovca je prebačen u Njemačku, logor Mauthausen, pa Dachau, da bi 1943. s jednim francuskim kolegom logorašem uspio pobjeći iz Dachaua i pješice se uputiti preko Njemačke i Austrije za Sloveniju, gdje stiže početkom 1944. godine. Priključio se partizanima i učestvovao u borbama za oslobođenje Jugoslavije. Teško je bio ranjen u borbama kod Karlovca (početkom maja 1945, op.a.). Fizički više nije bio sposoban da leti, ali ta velika ljubav prema zrakoplovstvu ispoljena je kroz modelarstvo i rad s djecom. Generacije i generacije učenika su prošle kroz njegovu modelarsku sekciju u Visokom. Poslije i kroz klub pod nazivom ‘Prvi partizanski piloti’, a nakon njegove smrti 1976. godine i pod nazivom ‘Izet Kurtalić’, kojemu su članovi kluba dali to ime iskazujući zahvalnost za ono što je učinio i za sjeme koje je posijao u Visokom. Izet Kurtalić imao je svoj san. Imao je pilotsku školu i želio je letjeti. Imao je san koji se nakon njegove smrti ostvario. Da ima aerodrom u svome mjestu, da sa njega lete jedrilice i avioni.”

Jusufbašić je jedini aeromodelar na svijetu koji je na jednom svjetskom prvenstvu, od ukupno šest mogućih zlatnih medalja, osvojio tri. Bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Izraelu 1999. godine.

“Nekako u to vrijeme tek smo dobili novu himnu, ovu bez teksta. Nisam je nikad prije čuo. Nabavili smo negdje CD i pustili himnu kada smo iz hotela išli u pustinju Negev, gdje se održavalo takmičenje. Prvi dan takmičenja, mi osvajamo medalje. Od šest himni na dodjeli medalja, tri puta bosanska. Prilazi jedan novinar, koji inače prati naša takmičenja, i mene dobro zna, kaže on: ‘Mirsade, naučio sam vašu himnu napamet’, a ja ću njemu: ‘Izvini, molim te, ja još nisam’”, priča Kapetanović, koji je u to vrijeme bio član reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Kapetanović, koji je učestvovao na 17 svjetskih prvenstava tokom 40 godina, koliko je bio reprezentativac, što Jugoslavije što Bosne i Hercegovine, objašnjava nam da je modelarstvo kombinacija nauke, tehnike i sporta te da zahtijeva ogromno znanje. Ljudi to ponekad potcjenjuju, kao “oni se tamo igraju s nekakvim aviončićima”, a ustvari iza toga stoji nauka. Koliko je aeromodelarstvo važno govori i činjenica da je klub iznjedrio desetine inžinjera u raznim oblastima. Na kraju krajeva, u ratu su baš zbog svog tehničkog znanja konstruirali i napravili prve bespilotne letjelice koje su korištene za snimanje i izviđanje. Članovi ovoga kluba u tom su periodu za potrebe Armije RBiH napravili aerodrom, koji je imao toliko dugu pistu da je na nju mogao sletjeti “jumbo jet”. To je bila pista svjetske kategorije.

Kapetanović je svjestan da, iako ima podmlatka, teško da će se uspjeti dostići rezultati kluba skraja 20. stoljeća.

“Nama je bio ključan odlazak u Mađarsku na svjetsko prvenstvo 1995. godine, dok je još trajao rat. Kada smo došli tamo, učinilo mi se kao da se bavimo nekim drugim sportom, kao da ste u ‘Fići’, a svi voze ‘Mercedese’. Jedan mi Amerikanac dao 1987. gumu da mu testiram, a kako je počeo rat ja mu nisam mogao vratiti ni gumu ni dati rezultate testiranja. Ponesem to te godine u Mađarsku da mu predam. Rekoh: ‘Izvini, rat, nisam ti mogao prije.’ On se nasmije i kaže: ‘Pa znaš li ti da to više niko ne koristi, razvijena je nova guma, mnogo bolja od ove.’ Mi nismo imali pojma. On donese svoju kilu gume i dade mi. Nisam mogao prepoznati svoj model. Mi smo se tada povezali s Ukrajincima, koji su bili top u svim disciplinama, da nam oni sve te nove tehnologije prenesu, naručili modele i, čim je Dejton potpisan, otišli i preuzeli ih. Onda smo mi nadogradili te modele. Recimo, Kenan je na sljedećem takmičenju, Evropskom prvenstvu u Italiji, deset minuta letio, a normalno je tri minute. Tada su zbog nas promijenili propozicije takmičenja. Mi smo tu novu tehnologiju dostigli još 1995. godine, u ratu. Onda smo 1996. bili čudo na Evropskom prvenstvu u Italiji, svi su navijali za nas i ekipno smo osvojili prvo mjesto”, kaže Kapetanović.

Na sportskoj pisti “Kenan Jusufbašić” pridružili su nam se i takmičari koji danas brane boje visočkog kluba takmičeći se na svjetskim i evropskim prvenstvima. Jedan od njih je Elmin Kerkez, trenutno najbolji modelar u klubu, koji nam je demonstrirao kako leti njegov model. Drugi je Faruk Čabaravdić, koji također ostvaruje zapažene rezultate. Ali oni su, nažalost, sami, uz njih nije tim kao u ranijim vremenima, niti imaju podršku kakvu su prije imali aeromodelari. Primjera radi, klub je jedne godine od Grada Visoko dobio ukupno 150 maraka, a od Zeničko-dobojskog kantona nula. Teško je s takvom podrškom ostvarivati vrhunske rezultate.

LETAČI SU PREUZELI STVAR

Kapetanović o tim danima slave priča sa sjetom, ponosno pokazujući fotografije letjelice koju su visočki modelari izradili za potrebe snimanja filma Dobro uštimani mrtvaci te dodaje da sada polahko primat preuzimaju letači i bespilotne letjelice.

Školu letenja u Aeroklubu “Izet Kurtalić” vodi Armin Nesiren. Bosna iz zraka je, kaže on, nevjerovatno lijepa. Uvjeriti se možete i sami ako s njim, ili nekim drugim od pilota, uzletite sa sportskog aerodroma “Kenan Jusufbašić”. Još ako je lijep i sunčan dan, let može biti neopisivo uživanje.

A ako želite sami letjeti, tu je škola letenja koja je, kako objašnjava Nesiren, namijenjena za licencu privatnog pilota (PPL), odnosno za početnike u zrakoplovstvu, i svako može pristupiti ako ispunjava zdravstvene uslove; a zdravstveni pregled je jednostavan, otprilike kao za vozačku dozvolu. Minimalna dob za upis je 16 godina, a prvi samostalni let može se obaviti sa 17 godina i dobiti dozvola. Gornja granica praktično ne postoji. Obuka se sastoji od teoretskog i praktičnog dijela, polaže se devet predmeta pred Direkcijom za civilno zrakoplovstvo Bosne i Hercegovine.

“Mi radimo obuku od najmanje sto sati nastave. Imamo četiri nastavnika praktične nastave. Minimalno je obaviti 45 sati letenja, što obuhvata sva područja – da se nauči poletjeti, sletjeti, izvoditi manevre, navigaciono letenje, osnovno instrumentalno letenje, nakon čega se izlazi na ispit pred ispitivača kojeg delegira Direkcija za civilno zrakoplovstvo. U školi imamo dva programa obuke, jedan je za jednomotorni klipni avion, kao što je Cesna, drugi je za motornu jedrilicu, što određuje i cijenu. Nju, dakle, definiše resurs aviona, jer avioni imaju komponente koje se moraju mijenjati s obzirom na godine, a ne na njihovo stanje – ako nešto ugradite u avion i tu stoji šest godina, morate to izvaditi i zamijeniti. Cijena goriva je mali dio kalkulacije. Mi ne radimo na komercijalnoj osnovi, tu smo da širimo znanje i ljubav prema ovome sportu. Cijena obuke na motornoj jedrilici, koja je tehnički relativno jednostavnija i jeftinija za održavanje, iznosi približno 10.000 KM, a izvodi se godinu-dvije i plaća postepeno, tako da nije potrebno odmah izdvojiti sav novac. Za jednomotorni avion malo je skuplje, oko 15.000 KM”, objašnjava Armin.

Nije lahko biti pilot i obučavati druge. Nesiren objašnjava da je to izuzetno kompleksan sistem, posebno što su svi amateri koji imaju svoje stalne poslove, a regulativa je takva da se mijenja iz dana u dan, sve valja pratiti, mnogo učiti i čitati, od kataloga dijelova za avione, zakonske regulative za avione, letilišta, voditi evidenciju letilišta, baviti se dodijeljenim zračnim prostorom itd. Sve to iziskuje ogromno znanje i vrijeme da se ono usvoji.

“Trenutno imamo dva instruktora letenja, a imamo još jednog člana koji je izuzetno blizu da postane instruktor; on je i komercijalni pilot, ima ovlaštenje za Airbus i dijeli ga još jedan kurs od licence instruktora. Isto tako, imamo jednog člana koji je instruktor za ultralake zrakoplove, žiroplane i motorne zmajeve, iako još nemamo školu za to, ali imamo uslove pa u narednom periodu planiramo i tu školu uspostaviti. Mi ne raspisujemo konkurse, javne pozive za prijem kandidata u školu letenja, jer naš kapacitet nije takav da bismo odgovorili svima koji bi se prijavili. Svake godine imamo zahtjeve od ljudi koji nas nađu na internetu, čuju od nekoga itd. Od takvog interesovanja mi organizujemo obuku onda kada procijenimo da možemo da provedemo obuku. Otprilike svake dvije godine organizujemo obuku, na koju se prijavi pet-šest ljudi, ali je iz različitih razloga svi ne završe. U suštini, mnogo ljudi potcijeni teoretski dio. Nije to toliko teško, ali mora se naučiti. Samo letenje nije problem, relativno je jednostavno, jednom kada se osjetite komfornim u zraku, kada vam to prestane biti nelagoda, učenje ide izuzetno brzo. Ugrubo, godišnje dva pilota izađu s dozvolom iz naše škole”, kaže Nesiren te dodaje: “S obzirom na naše stanje u zrakoplovstvu, s obzirom da je nakon rata bilo perioda kada nije bilo škole uopće i pošto ne raspisujemo konkurse, ja sam relativno zadovoljan. S druge strane i nisam zadovoljan jer vidim da imamo veliki potencijal i ljude koji hoće, koji imaju novca da plate, a mi im ne možemo izaći u susret jer je komplikovano postati instruktor, a nama fali instruktora. Mislim da je to usko grlo, od rata naovamo mislim da su samo dva-tri čovjeka dobila instruktorsko ovlaštenje. Osim toga, imamo infrastrukturne probleme, recimo, pista nam nije drenirana i u velikom dijelu godine, kada su padavine, ne možemo letjeti. Trebali bismo uložiti velike novce da to sredimo i produžimo sezonu letenja. Trenutno imamo samo jedan klupski avion, a kada imate redovni servis morate ga prizemljiti usred sezone na petnaest dana. Još jedan avion bio bi od velike pomoći. Ostalo što se može vidjeti u hangaru zapravo su privatni avioni članova kluba koji klubu rado daju avione na korištenje, ali politika kluba je da radimo obuku na svojim avionima. Ali krenuli smo od tačke u kojoj smo imali samo jedan neplovidben avion, pa smo ga osposobili, okupili ljude koji imaju znanje, osnovali školu i već gledamo kako nabaviti drugi avion i angažovati više instruktora.”

POVRATAK OTPISANIH

U ljetnim mjesecima mnogo turista dolazi na letilište i traži panoramske letove. To je veliki turistički potencijal. Iako se Aeroklub ne reklamira, ljudi nekako čuju za njega i dođu.

“Mi, naravno, napravimo let. Svaki vikend je ovdje jako živo, mnogo se leti, Bosna je stvarno prelijepa iz zraka, ko god poleti oduševi se”, kaže Nesiren. No, o komercijalnim panoramskim letovima trenutno se ne razmišlja, jer je zakonska regulativa za tu oblast izuzetno kompleksna i potpuno je drugačija od regulative za aeroklubove. Ipak, ima naznaka da će i tu doći do promjene.

Izet Kurtalić imao je san o letačkoj školi i aerodromu u Visokom. On ga nije doživio, ali njegovi nasljednici su ga pretvorili u stvarnost. Nakon što su tokom rata za potrebe Armije RBiH napravili veliku pistu, poslije rata su shvatili da bi mogli napraviti i manje sportsko letiliše odmah ispod velike piste. Kao i obično, glavnu riječ imao je Kenan Jusufbašić, čija će tragična pogibija u jedrilici kod Olova umalo dovesti do izumiranja letilišta u Visokom.

Zabilježeno je da je u Aeroklub “Izet Kurtalić” prvi od dva kupljena aviona tipa VIVAT L13-SDL došao u zimu 1997. godine. Duga motorna jedrilica istog tipa isporučena je godinu poslije.

U knjigama koje se čuvaju u Aeroklubu je i takozvana Knjiga leta, iz koje se može doći do historijskog podatka: Prve letove s visočkog sportskog letilišta izveo je Irfan Habibović 1. oktobra 1998. godine. U operativnom dnevniku letova piše da je Vivatom registarskih oznaka T9-5221 poletio u 12.30, a sletio u 12.50 sati, dok je sa Vivatom T9-5220 poletio u 14.10, a sletio u 14.30 sati. U napomeni stoji da su probni letovi urađeni i da je sve OK.

Od tada su počele obuke za pilote u Visokom. Sve je izgledalo kao bajka do tog tragičnog trenutka 2008. godine. Nakon toga klub je ostao bez aviona i haman bez želje za letenjem. Sve do 14. oktobra 2017. godine.

“Poslije jutarnje magle i tmurnog vremena, u podne se pojavljuje sunce i svi uslovi su ispunjeni za događaj koji slijedi: prvi let motorne jedrilice Vivat L-13 SDL nakon dugogodišnje letačke pauze. Da ljubav prema letenju nema granica, to su danas dokazali članovi našeg kluba. Oni su nakon teškog i turbulentnog perioda za naš klub uspjeli naći put, prije svega da sačuvaju, a onda i da oplove motornu jedrilicu. Zajedničkim radom članova kluba i članova grupe okupljenih oko ideje ponovnog oplovljavanja, te bezrezervnom podrškom i povjerenjem uprave kluba, uspostavljen je model samoodržive organizacije i aktivnosti letenja. Ovim je nastavila da živi ideja i vizija Kenana Jusufbašića, po kojem letilište u Visokom i nosi ime. Članovi i prijatelji kluba su se okupili kako bi obilježili ovaj događaj i proslavili još jedan mali korak u izgradnji sportskog letenja i generalne avijacije u Bosni i Hercegovini”, napisano je na klupskoj web-stranici, što su mogli pročitati ljubitelji letenja širom svijeta.

Škola letenja dobila je certifikat 2019. godine.