O privrednom ustrojstvu srednjovjekovne Bosne i razvoju njezine privrede može se određenije govoriti tek od polovine 14 st., budući da o tom razdoblju postoji više znanja i detaljnije je istraženo.

Istina, na temelju tih znanja može se zaključivati da je i u XIII st., kao i ranije, postojala u Bosni rudarska djelatnost, da su trgovci i vlastela Bosne održavali trgovačke veze, posebno s Dubrovnikom. Za to je osobito značajna Povelja bana Kulina, izdata Dubrovčanima 29. 8. 1189, o slobodnom kretanju i prometu dubrovačkih trgovaca po Bosni.

Prošireni prostor bosanske države do konca prve polovine XIV st., kao i do tada razvijeno rudarstvo i na njemu zasnovana trgovina u razdoblju koje slijedi, omogućavaju živ privredni razvoj zemlje. Rudarstvo i promet rudarskim proizvodima, trgovina, graditeljstvo, zanatstvo, novčano poslovanje i promet stočarskim proizvodima i krznom – sve to govori da je privreda srednjovjekovne Bosne tog razdoblja bila na razini razvijenih privreda zemalja Sredozemlja i južne Evrope.

O tome također svjedoči srazmjerno velik broj gradova s trgovima, trgovačkim kolonijama, carinarnicama, razuđenim trgovinskim vezama i bogatom ponudom roba u prometu. U te brojne varoši naseljavaju se, pored domaćih i stranih trgovaca, razne zanatlije: oružari, obućari, krojači, drvodjelje, kujundžije i drugi. Izvori izričito potvrđuju da su pojedine kujundžijske izrađevine (nakit, posuđe i drugi predmeti od metala za svakodnevnu upotrebu) bile rađene na bosanski način.

U Bosni su izrađivane i prerađivane razne kovine pa se na osnovi njih razvila proizvodnja oružja i oruđa u brojnim gradovima, kao što su: Fojnica, Visoko, Deževica kod Fojnice, Konjic, Srebrenica, Jeleč na rijeci Govzi, Foča, Hlivno, Janjići kod Zenice, Bihać, Vrbaški Grad (Banja Luka), Soli (Tuzla), Arnautovići kod Visokog, Srebrenik i drugi. U važnim rudarskim krajevima postojale su dubrovačke kolonije, kao u Srebrenici, Ustikolini, Foči, Maloj Riki kod Opuzena, Župi Dračevici, Trebinju, Konjicu, Visokom, Prači i drugdje. U svim većim varošima postojale su i carinske službe, kao u Lednici kod Brgata, Drijevima, kod Čapljine i Gacka, u Ustikolini, Goraždu, Srebrenici, Olovu, Ostružnici kod Fojnice i drugdje. Bosanski banovi i kraljevi dozvoljavali su slobodnu trgovinu stranim trgovcima, uz obavezu plaćanja carine pri uvozu i izvozu roba.

Mladi ljudi iz Bosne odlazili su u Dubrovnik i druga poznatija privredna središta Dalmacije da izučavaju zanate, i to najviše zidarski, kovački, drvodjeljski, bravarski, oružarski, tekstilni, ali i da se obrazuju u umjetnosti: slikarstvu, muzici i sl. O porastu trgovinskog prometa Bosne s njenim okruženjem govori i osnivanje trgovačkih udruženja, kako bi se na taj način prikupio veći kapital neophodan za porast robnog prometa.

Povelja kralja Stjepana Tomaša, 1459. godina

O ekonomskom procvatu Bosne u XIV i XV st. govori i bogatstvo bosanskih vladara i bosanske krupne vlastele. Oni svoje bogatstvo stječu od zakupa rudnika srebra i olova, te od carina, ali i od trgovine. U izvorima se spominje da je kralj Tomaš 3. II 1449. sklopio ugovor s trogirskim trgovcem Nikolom o osnivanju trgovačkog društva sa zajedničkim ulogom od 12.000 dukata. Otvorili su dućane u Splitu, Fojnici i Jajcu, a čistu dobit dijelili napola.

O bogatstvu bosanskih vladara i krupne vlastele govore i njihovi veliki ulozi novca i dragocjenosti u Dubrovniku, te njihovi zajmovi uz kamatu od 5 posto, koji su u nekim slučajevima dostizali iznos i do 2.500 dukata.