Josip Vancaš bijaše toliko uronjen u secesiju i opčinjen mogućnostima koje taj umjetnički pravac pruža umjetnikovoj mašti da je, kažu, prvotni nacrt za Crkvu Presvetog Trojstva na Dolac-Malti uradio baš tako, u duhu nove umjetnosti, kako je zvaše Francuzi, otcjepljenja, kako je zvaše Austrijanci, modernog stila, kako je zvaše Englezi, ili stila mladenačkog, kako je zvaše Nijemci, ili naprosto moderne, tako je prozvaše u Španiji.
Mora da se naručilac Josip Štadler, prvi bosanski nadbiskup, štrecnuo od iznenađenja kada je učenik velikog Friedricha Schmidta, zvanični arhitekt Vrhbosanske nadbiskupije, njegov savjetnik za gradnju, već nekoliko godina vlasnik privatnog projektnog ateljea, iza kojeg te 1902. godine već stajahu ozbiljne građevine, pa Katedrala Srca Isusovog, pa zgrada Zemaljske vlade, pa tek izgrađena bogoslovija i Crkva svetog Ćirila i Metodija, i još stotine objekata, kada je, dakle, Vancaš prostro pred njega svoje nacrte, a oni odisaše duhom secesije i bijahu ispresijecani crtežima njenih smionih dekoracija. Ali, iskusan i navikao na mnoga iznenađenja, pogotovo otkako je došao u Bosnu da nakon tolikih stoljeća obnovi bosansku biskupiju, ili “drevnu Crkvu Vrhbosansku”, kako je crkveni oci među sobom zvaše, nije se Štadler, zasigurno, dao smesti, te se, pretpostavljamo, samo nakašljao, navukao smiješak na usne i, zamišljamo, zakoračio prema arhitekti.
Pregrlio je Josip Štadler Josipa Vancaša i protresao ga kao da pred njim stoji kakvo momče koje je upravo završilo s mučnom ispoviješću, te mu sveštenik nastoji poručiti da nema tih grijeha koje ne bi mogla saprati bezgranična Božija milost i razriješiti ga za vijeke vjekova. Polahko, u tišini, odveo ga je do prozora i zagledao se prema Crkvi svetih Ćirila i Metodija, izgrađenoj prije nekoliko godina baš po nacrtima Vancaševim, u stilu neorenesansnom – dakle, onako kako su građene sve javne zgrade po Sarajevu s idejom da govore o veličini carstva – tek s blagim ukrasima koji bi se mogli pripisati baroku, ali nimalo kitnjasto, već sve u duhu katoličkom, da bude grandiozno i da izaziva strahopoštovanje kod učenika i naroda, ali ipak prigušeno u raskoši. Baš tu sintagmu “prigušeno u raskoši” upotrijebio je Josip, ovaj drugi, Štadler, kada je prije deset godina naručivao kod Josipa, ovog prvog, Vancaša, nacrte za bogoslovno sjemenište i crkvu koju će posvetiti Ćirilu i Metodiju.
Dok su gledali kroz prozor, Josip Vancaš, brišući naočale koje su mu odjednom zamaglile ili je tim potezima htio da prikrije nervozu u sebi, a Josip Štadler se, po starom običaju, propinjući na prste kako bi nadvisio svog sagovornika, reče Josip, ovaj drugi, Štadler, odnosno upita Josipa Vancaša da li on – ti, sinko – tako ga je zvao, jer su mu njegov položaj crkvenog oca i šesnaest godina razlike između njih davali to za pravo, a da ne govorimo o tome da su već dugo skupa u ovom poslu i da je iza njih ostalo već pregršt crkava i drugih vjerskih objekata diljem Bosne – dakle, da li on zna zašto je ovu crkvu posvetio Ćirilu i Metodiju, svecima grčkim. U prethodnoj rečenici prvo smo upotrijebili glagol “reče”, a onda se ispravili pa dodali glagol “upita”, ne slučajno niti tek onako, već zbog toga što to i nije bilo pitanje, barem ne između ove dvojice Josipa koji stoje na prozoru Zavoda svetog Augustina i gledaju crkvu koju je jedan zamislio u svojim snovima, a drugi je izvukao otud i nacrtao je u stvarnosti.
Nije to bilo pitanje, zbog toga što je Josip Vancaš vrlo dobro znao zašto je crkva posvećena Ćirilu i Metodiju, ali i zbog toga što ga je Štadler svaki put kada bi kod njega vršio narudžbu pitao isto. Josipu Vancašu, naravno, nije padalo napamet da odgovori, a Josip Štadler nije ni čekao odgovor, on, kao da je samog sebe pitao, reče kako ga papa nije tek onako proglasio baš biskupom bosanskim, već mu je u zadatak dao da radi na sjedinjenju katoličke i pravoslavne crkve i da poništi crkveni raskol i da opet bude jedna crkva pod habitom Božijim. Eto, zato ga je poslao ovdje, u Bosnu, nad samu provaliju koja se prije tolikih stoljeća otvorila posred njihove crkve.
Kada ga je papa Leon XIII, nastavio je dalje Josip Štadler, postavio za biskupa bosanskog, dao mu je u zadatak da ovdje, u Bosni, u njenom srcu, u Sarajevu, dakle, podigne jednu katedralu, jedan stolni kaptol. I on ju je podigao u samom centru grada, gdje je – znaš li to, sinko – bilo zapovjedništvo bosanskih janjičara. Zar to nije uspjeh, veliki, zapitao je Štadler, propinjući se na prste, kao da bi da zaviri preko crkvenog krova, onamo, na Sedrenik. Onda je, još uzdignut na prstima kao kakva balerina, svratio pogled desno i preko glave Josipa Vancaša pogledao niz ulicu. Vancaš je, sad već potpuno siguran gdje ovaj uvod vodi, skrenuo svoj za pogledom Štadlerovim i obojica su u tom trenutku gledala grupu učenika koja se udaljuje od ulaza u Zavod svetog Augustina, kojeg je isto tako prije desetak godina dao podići Štadler, eno ga, istina, sada govori kako se broj učenika utrostručio pa će zgradu morati proširivati, a posao će, naravno, povjeriti njemu, svome imenjaku – tebi, sinko.
Niže, ispod Zavoda svetog Augustina, preko puta turskog hamama, uzdizala se katedrala na koju su obojica bili ponosni. Baš odatle je krenula njihova saradnja koja traje, evo, već gotovo punih dvadeset godina. Josip, ovaj drugi, Štadler, opet je prigrlio Josipa, ovog prvog, Vancaša, i sjetnim glasom, ganutljivo se spuštajući skoro do suza, zamolio ga da se prisjeti onog dana kada se pojavio u Sarajevu, skupa sa zajedničkim ministrom finansija Benjaminom Kalajem. On – da, ja, sinko – zamolio je Kalaja da mu preporuči dobrog arhitektu, vrhunskog, da postavimo ovdje katedralnu crkvu. A znaš li zašto sam to uradio, opet je pitao Josip Štadler i, ne čekajući odgovora, prisjetio se onog arhitekte, poznatog Bečlije, koji je donio nacrt katedrale u romaničkom stilu, ogromne, monumentalne, pola Sarajeva da prekrije njome.
Kako se ono zvaše, sinko, pita Josip Štadler, a Josip Vancaš mu odgovara: Heinrich von Ferstel, zvao se Heinrich von Ferstel, monsinjor, taj je izgradio Votiv crkvu u Beču, ili Katedralu u Ringu, kako joj neki tepaju, ili Zavjetnu crkvu, jer je izgrađena u zahvalnost Bogu što je spasio cara Franju od atentatora. E taj! Takvu je htio da podigne i ovdje, a ja mu rekoh da nije Sarajevo Beč i da nije Kallay car, a ja papa, već tek biskup u jednoj maloj biskupiji, i zahvalismo mu se, i on pokupi svoje papire i ode. E tada sam, i opet se uzdiže na prste, zamolio Kallaya da mi nađe nekog nepoznatog arhitektu, skromnijeg, ako je moguće čovjeka našeg koji razumije ovdašnje prilike, i on se obrati tvom profesoru Friedrichu von Schmidtu, koji bez ikakvog razmišljanja, dakle, posla tebe, sinko. Pogledaj, raširi ruke Josip Štadler, gdje smo danas, ukopali smo se u Sarajevu da nas nikada niko više, a kamoli neka tamo hereza, neće istisnuti iz ove zemlje.
Tada se Josip, ovaj drugi, Štadler, pregiba u struku i namiguje vragolasto Josipu Vancašu i kažiprstom ga doziva da pođe za njim, kaže mu: Dođi, sinko, imam ti nešto pokazati. Vodi ga u biblioteku, pušta ga da uđe ispred njega i, prije nego zatvori vrata za njima, okreće se i gleda niz hodnik, lijevo i desno, kao da želi da niko ne svjedoči ovom trenutku. Onda prilazi jednoj polici, povlači je ustranu, iza nje izvlači nešto zamotano u bijelo platno, iz jednog ugla dohvati postolje, drveno, nešto kao slikarski štafelaj, meće onu sliku – iako još nije skinuo platno, sasvim je jasno da je riječ o slici – i kaže svome savjetniku i glavnom arhitekti njegove biskupije: Pogledaj, sinko. Ispod platna izranja slika s ogromnim Isusom, nestvarno bijelog tijela, a iznad glave mu oreol. Pod njegovim koljenima, sićušan, sav zarastao u skrušenost, kleči mladić jarke kose, gotovo narandžaste, cijeli je pokriven plaštom, a dlanovi su mu sklopljeni pred dugom bradom, lice uzdignuto, puno nade, oči jazom otvorene, uprte u lice Hristovo, prelijeva se iz njih iščekivanje.
Josip, ovaj prvi, Vancaš, sav zadrhti, poput djeteta se zaleti prema slici i sasvim zbunjen uzvikne: Pa zar je moguće, znači zaista postoji, stvarna je, nije plod mašte i predanja?! Josip Štadler se propinje na prste: Da, kaže, stvarna je, gledaj, to ti je kralj bosanski, kleči pred Hristom u predvečerje same katastrofe kraljevstva mu, a sliku je na drvetu naslikao Jakop Belini prije više od 400 godina. Ili pak, Lovro Dobričević, kaže Josip Vancaš. Da, sinko, ima ih koji i tako govore. Kazuje Štadler i to kako su mu je poklonili fratri u Kraljevoj Sutjesci (jesam li ovo valjano izgovorio, sinko), a sada, eto, hoće da im se vrati, pa gdje to ima da se poklonjeno vraća, a to što sam im tada rekao da ću sve stvari koje su mi poklonili (oni kažu povjerili na čuvanje) vratiti kada Bosna opet bude slobodna, ta to je, i ovdje se izruguje franjevcima, “samo izljev moga srdca i moje ljubavi, nipošto pako juridička obaveza, meni je Bosna te stvari poklonila”. Usnama prilazi uhu Josipa Vancaša i šapuće mu da sliku već sutra šalje u Zagreb i mirna Bosna, i zagonetno se smješka.
Kad su dva Josipa izašla iz biblioteke u kojoj je, onom slikom i njenom tajnom, sada uspostavljeno neko novo povjerenje između njih, dublje i stvarnije nego je ikada bilo, Josip, onaj drugi, Štadler, skrušen, počinje sa svojom poznatom besjedom kojoj još niko nije odolio. Kaže on da je pusti siromah, ništa manji nego onda kada mu je onaj arhitekt iz Beča – a Josip Vancaš dodaje Heinrich von Ferstel – e taj, kaže Štadler, kad mi je taj donio one nacrte za onu grdosiju, a uz to napadaju ga sada i fratri i prozivaju ga i pišu pisma vlastima kako ih je prevario i prave od njega lopova. Onda zastane nasred hodnika i pogleda svog sagovornika ravno u oči i kaže mu da mu je Bog svjedok kako mu je teže skupiti novac za novu crkvu nego vodu izbiti iz kamena, potpuno zaboravljajući da govori čovjeku koji je već projektirao za njega desetine crkvi i da su sve podignute u najkraćem mogućem roku.
Na ulici, dok se spuštaju prema katedrali, Josip Štadler napokon postaje konkretniji i bliži onom što mu leži na srcu. Kazuje on da onamo, na Pofalićima, ne radi on crkvu, sinko, da bi se kitio njenom ljepotom i novinama koje oni, arhitekti, kako vidim, primjenjuju odnedavno posvud po gradu, ta to je, pravo da kažem, preskupo za njega. Vancaš mu odgovara da neće biti ništa skuplje, ustvari tek za nijansu, nego, recimo, crkva na Stupu, ali ga Štadler odmah prekida i pita ga znali on da je na Pofalićima mislio graditi običnu kapelu, eto, tek toliko da se onoliki katolici, koji sve više pristižu otkako je izgrađena željeznička stanica, željeznička radionica i pilana, imaju gdje prekrižiti. Već nekoliko godina on je, sinko, pod velikim pritiskom od radnika po naseljima koji niču dolje kao ne znam ni ja šta, pa je, ipak, teškom mukom uspio da skvrca koju paru, da bude dolje jedna crkvica, eto samo da nije kapela, već tako, kako da kažem, skromna u svojoj raskoši.
Josip Vancaš ga je očito odlično razumio jer više nije prozborio ni riječi. Sasvim miran, saslušao je Štadlerovo daljnje snebivanje i kuknjavu, oprostio se od njega pred katedralom bez riječi, vratio se u Zavod svetog Augustina, pokupio nacrte i izašao. Razmišljao je kako bi najbolje bilo da se okani ovih crkvenih poslova i da se potpuno prepusti toj groznici koja ga već godinama trese i kojoj bi on morao da se sasvim prikloni jer mu je dosta i historicizma i romanizma i gotike i svega, nacrtao se on toga uzduž i poprijeko, došlo je vrijeme da se stavi tačka na to. Bila je ta pobuna tako jaka da je u jednom trenutku zastao, učinilo mu se da je odlučnost u njemu tolika da bi istog trena mogao da se okrene, da se vrati i sve ovo što se kovitla u njemu izbaci pred biskupa, ali se u posljednjem času pokoleba, zapali cigaretu, udahnu dim duboko u sebe i zakorači naprijed. Neka nađe nekog drugog, mislio je, a znao je da ne može biskupu skresati sve u lice, na kraju krajeva, zahvaljujući njemu, došao je ovamo i odmah dobio posao na koji se čeka desetljećima.
Dvije godine poslije došao je Josip Vancaš pred Josipa Štadlera s novim projektom, u romano-gotičkom stilu. Za prototip uzeo je Crkvu Uznesenja Marijinog, koja je nekoliko godina ranije po njegovim nacrtima podignuta na Stupu, a koju je i sam Štadler uzimao kao primjer veličine, razmjera i gabarita (ovu riječ biskup je posebno volio) pri zamišljenom razgovoru o budućoj crkvi na Dolac-Malti. Ipak, nije mogao a da ne doda nekoliko elemenata secesije, bile su to tako blage naznake, uglavnom na oltarima koje treba isklesati kombinacijom bijelog dalmatinskog kamena i crvenkaste sarajevske hreše, i nešto malo na propovjedaonici, eto, samo toliko da se ne osjeća sasvim poraženim, i, da, još poneki vitraž na prozorima. Štadler se podigao na prste i, zadovoljan jer se Vancaš sjetio da na oltarskom zidu postavi skulpture Ćirila i Metodija, promrmljao je: Da, sinko, tako valja.
Josip Vancaš i ovog puta izađe od imenjaka s istim onim osjećajem gorčine i uvrijeđenosti kao i prije dvije godine. Sam sebi se smučio. Ruku na srce, već nekoliko godina on preslikava vlastite građevine, takvom brzinom Štadler gradi crkve po Bosni da arhitekti jednostavno ne ostaje dovoljno vremena da se posveti svakoj od njih pojedinačno pa da budu samosvojstvene, a pogotovo arhitekti kao što je on, kojem su u umjetničkom smislu važne neke sasvim druge stvari i kojima bi sav da se preda, jer biskup mu svojim narudžbama priječi da ostavi iza sebe nešto doista važno i originalno, niti ga, Štadlera, zanima secesija niti bosanski slog, ništa. Muka mu je, već godinama, osjeća se kao neki cirkusant koji izvlači jednu kutiju iz druge i reda ih posvud po Bosni, po Hrvatskoj, diljem Monarhije. Tu zastade, ironično izusti naglas jedno “sinko”, nasmija se i uputi se prema Pofalićima, na Dolac, na Maltu, gdje je oko crkve zamislio cijeli jedan trg.
Dvije godine poslije zatičemo biskupa Štadlera kako blagosilja crkvu na Dolac-Malti. Nije propustio priliku da u svom pozdravnom govoru naglasi crkvenu skromnost i da su jedva skrpili kraj s krajem. Na ove riječi, dva su se čovjeka značajno pogledala, jedva suzdržavajući smijeh. Bili su to direktor građevinskog preduzeća “Horvat i Šeding”, kojem je povjerena gradnja crkve, i Josip Vancaš, njen idejni tvorac, koji je već vadio kutiju iz kutije i preslikavao obrise ove crkve u crteže za Crkvu Svetog Ilije u Bosanskom Brodu. Bijahu to jedina dva čovjeka među zvanicama koja su znala da je na izgradnju crkve potrošeno više od 100.000 zlatnih kruna, od čega je polovina otišla na unutrašnje uređenje. “Skromna u svojoj raskoši”, rekao je direktor Horvat bez glasa, a Vancaš je s njegovih usana pročitao te riječi i odmah oborio pogled; činilo mu se da, bude li samo još sekundu gledao u njega, neće više moći suspreći smijeh u sebi i izazvat će pravi skandal.
