Da li je iko primijetio da su se ovdje, preko puta Drvenije, na vrh Banke na Obali, vratile one tri gizdave djevojke? Da, vratile su se i donijele svoje simbole kojima već više od stotine godina upućuju na nas svoje želje da nam je berićet, da nam je zdravlje, da nam je mudrost, da nam je dugovječnost, da smo opijeni, stalno, svom srećom ovog svijeta. Odjevene u bakarne haljine po kojima se patina zelene miješa s crnom bojom čađi, eno ih, ponovo stoje na vrhu prikraćene piramide iz koje zure na nas, kao začuđena djeca, tri simpatična ovalna prozorčića. Ponovo one gledaju svoj grad, kao neumorni bdijenici strepe nad njegovom sudbinom, kako su to, smjerne, činile cijeli vijek ranije, pa i onda, oči u oči s topnicima na Trebeviću i snajperistima na Jevrejskom groblju, a bio je i “sijač smrti” sa Špicaste stijene. Kakvog su se sve zla nagledale u svom dugom vijeku, najbolje je ne zamišljati.
A u nas nimalo zahvalnosti. Naša škrta mašta uvijek bijaše lijena da im udahne malo života, da oživi njihovu gracioznost, da im uzvrati taj stidljiv, zavodnički smiješak na njihovim licima, da niz Miljacku spusti dašak vjetra, barem jedan lahor koji će makar blago zanjihati njihove jednostavne haljine što se, gotovo pripijajući uz njih, nonšalantno spuštaju niz njihova skladna tijela, ili pokrenuti njine kose, kratke, prelomljene jednim nenametljivim slapom, ili im barem mahnuti u pozdrav i zakotrljati bakarni globus oko kojeg stoje okupljene i pretvoriti ga u loptu i s njom obići sve sokake na Baščaršiji, rasplesti po njima paralele i meridijane, i ekvator, i cijeli svijet neka dođe ovamo i stane u njihovo oko.
Da li je iko uopće primijetio da ih nema? Je li iko uočio da ljepoti ove monumentalne zgrade, koja odiše antikom, nedostaje skulpturalna grupa na vrhu, kako je, bez ikakve emocije, zovu stručnjaci – njena kruna, kako djevojkama onim tepa Ibrahim Krzović u knjizi Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini? Niko, izuzev nekolicine, ili možda samo jednog zanesenjaka svjesnog njine umjetničke vrijednosti.
TRI DJEVOJKE
Kada su, prije dvadesetak godina, radili na rekonstrukciji ove zgrade, jednostavno su ih skinuli. Srušili su ih kao kakav višak, grubo, kao da se radi o tijelima mrtvim, bezvrijednoj gvožđuriji, položiše ih na tavan među nepotrebne stvari, a bijahu izranjavane od silnog preturanja. Tada ih je spasio, kao iz kakve bujice našeg nehaja i sposobnosti da sve upropastimo, kipar Enes Sivac. To je onaj čiji su biciklisti spleteni u žici izvodili akrobatske akcije na pehlivanskim konopcima nad Miljackom. Njegove su žičane ptice pijukale nad snom ovog grada, nastojeći da svojim glasovima nadjačaju huku Miljacke koja se već cijelo stoljeće, i koju godinu pride, buni protiv toga što je ukroćena kamenitim zidinama.
Sklonio je te izbjeglice, prognane djevojke sa svog ognjišta, dakle, Enes Sivac, i ponudio im, kao dom, toplinu svog ateljea. A one ništa nisu pitale, kao što inače ništa ne pita onaj kojem je spaljena kuća i srušen krov i koji je prognan iz svog doma, i bijahu zahvalne na svemu. Sada, pošto su dočekale da se vrate kući, preporođene, sigurni smo da postoji barem jedan Sarajlija koji im mahne svaki put kada nastupi preko Drvenije i oživi ih u svom pogledu i poželi im svako dobro i svaku sreću na ovom svijetu. Ko spasi jedan život, kažu svete knjige, kao da je spasio cijeli svijet. E pa, Sivac je spasio tri naša svijeta.
Prva djevojka u ruci drži rog izobilja. To se ne vidi odozdo, s Drvenije, ali tako kažu stručnjaci. Nastao je rog izobilja – ovdje ćemo trebati pomoć, pa kao podsjetnik otvaramo Leksikon religija i mitova drevne Evrope Aleksandrine Cermanović i Dragoslava Srejovića, i evo, piše da je rog izobilja smišljen u priči o rođenju Zeusa, boga nad bogovima. Kazuju da je Zeusov otac Kron bio nezajažljiva izjelica i bog grub, te da je svako svoje dijete pojeo čim bi se rodilo. Tako je Rea, mati Zeusova, umorna od tog napasnika, jednom uspjela da sakrije trudnoću, da u najvećoj tajnosti rodi sina i da ga preda nimfi Amalteji. Ova kolijevku okači na drvo, kako ga Kron ne bi mogao naći ni na nebu, ni na zemlji, ni u vodi. Neki kažu da je sama Amalteja imala oblik koze, a drugi da je Amalteja mlijekom te koze, koja je imala magični rog, hranila Zeusa. Priča se dalje grana u nekoliko verzija. Mi se priklanjamo onoj po kojoj je Zeus, kada je ojačao, igrajući se s kozom, još nesvjestan svoje snage i moći budućeg šefa svih bogova, nehatno slomio jedan njen rog i da je koza udarila u bjesomučan plač. Ne mogavši više slušati kozine žalopojke, Zeus onaj slomljeni rog napuni voćem i žitom i vinom i medom, i svim i svačim, i naredi im da do kraja svijeta teku iz njega, neprestance. Putujući kroz vrijeme, priča o rogu darežljivosti davala mu je sve više i više atributa, pa danas, ta djevojka s rogom u ruci, osim berićetne godine, dobre žetve i izobilja u hrani i pilu, želi nam svaku sreću, i u rodu i u porodu, i pored toga da smo marljivi, i razboriti, i milosrdni, i pravedni, i gostoprimljivi, i štoječega još.
Druga djevojka drži vijenac spleten od cvijeća. To je znak vječitog obnavljanja, izvor snage, prostor u kojem se kraj utače u početak, ali i simbol vjere i čestitosti. Pogledaj ga, pa ako ti je do čistoće i nevinosti, oboji ga u bijelo, vidi u njemu krin, i zambak, i jasmine; ako ti je do ljubavi i strasti, i do odanosti, prefarbaj ga u crveno, otrgni iz njega ružu, i mak, i izli iz sebe svaku gorčinu; ako ti je do pobjede, oboji ga u lovorike. Cvijećem isprepletenim u otvoreni vijenac opervažen je i taj kameni pečat u obliku štita što se uspravio pod sljemenim krovom odmah ispod krovišta i bronzanih djevojaka. Na svakoj njegovoj strani stoji po jedan kameni mladić – goli su – s togom prebačenom preko ramena i rukom nehajno opuštenom niz tijelo, a drugom savijenom u laktu oslonjeni su o onaj kameni štit, kosa im je poduža, stjerana u paž, skrušene sluge, kao da očekuju gospodara, Zeusa, Apolona, Dionizija, ili kojeg drugog boga zapretenog u mreže mitova.
Treća djevojka drži gljivu i grozd. Gljiva je simbol životne snage i plodnosti, “meso bogova”, u Egiptu ih je smjela jesti samo gospoda. Ali gljiva je i simbol magije, oružje šamana i vrača, propovjednika, bajalica i gatara. Muhara, crvena gljiva na bijele tufnice, kao najrašireniji oblik u našoj predstavi za gljivu, kažu, i pišu, i svjedoče, od nje buja seksualna energija, pojačavaju se emocije, svijet postaje dublji, slike se mrljaju u svojoj višeznačnosti, iz njih kapaju vizije, otvaraju se vrata budućnosti i čovjek vidi ono što se još nije desilo, svjedoči zamišljenom i upada među takve slike koje su moguće samo u snu. I vinova loza simbol je plodnosti, prosperiteta, blagostanja i obilja, vino je unutrašnje sunce, krv bogova i simbol samog života, ali, ipak, ne izaziva halucinacije. Ovaj grozd svojom pojavom podupire simbole koji zrače iz gljive, kao što gljiva osnažuje simboliku grozda.
Nekom će se, kada prebaci pogled s druge na treću djevojku, odmah pred očima pojaviti Dionizije, Bahus, bog vina. Plovi on Mediteranom na svojoj lađi čija jedra vihore raspeta na vinovoj lozi, a u ruci drži pehar i nazdravlja cijelom svijetu, oslobađa ljude briga, obećava im vječiti zanos, a mladence daruje grožđem, neka imaju djece koliko je na ovom grozdu zrna. A kada se usidri u kakvoj uvali da nađe oduška od neprestanog morskog njihanja, pojave se golotrbi mladići i djevojke, nose mu muhare, čašćavaju ga, piju njegovu mokraću, i sve se završi u samozaboravu, u raspamećenosti, u bezočnoj orgiji.
HRAM ZA NOVAC
Kao da stojiš pred antičkim hramom uklesanim u kamen. Ti kolosalni dorski stubovi koji dominiraju cijelim pročeljem kao da su dio kakve skulpture koja slavi antičke mitove, izranjaju iz zida, grčevito, nudeći iluziju trodimenzionalnosti. Njihovo izranjanje mučno je kao rađanje. Sa strana ih razbijaju naznake doksata, tragovi bosanskog sloga, kao ispupčenja nastala usljed te silne borbe ispunjene nastojanjem jednog potrošenog vremena da se ovaplodi u vremenu sasvim drugom. Drama raspustošenih vjekova iz dana u dan ponavlja se nad trostrukim ulazom u ovu zgradu. Ili nam se, potonulim u emocije i razlivenim kroz vrijeme, samo tako pričinja, jer možda se namjera tvorca ove monumentalne građevine sadržavala samo u tome da naznači snagu, i bogatstvo, i prezir prema siromaštvu onog ko mu je naručio projekat – brižnici carstva.
Ovo je carstvo otvoreno, poručuju nam trostruka vrata spletena u kovanom gvožđu, estetski besprijekorna, u njega se ulazi s tri strane svijeta. U istom tonalitetu veličanja trijalizma pjevaju i tri portreta nadnesena nad njih, kao da su ih stubovi svojom težinom istisnuli iz kamena. Središnji je lik brkat, oštrih crta lica, ušiljenog i grubog, nad njim bdije čalma, čistokrvni bosanski seljak. Druga dva su gologlava, začešljani su, uljuđeni, njihova lica su blaga, u onog desnog na usnama vibrira blagi smiješak, u lijevog dominira odlučnost, ali pitoma, isijavaju povjerenjem, zovu na svetu političku onodobnu trojnost. Austrijanci, Ugari i Slaveni, Austro-Ugarsko-Jugoslavensko Carstvo, sve će se to, kao prašina sa starog otomana, raspršiti već naredne godine kada onaj brko pod čalmom, divljeg i iskrivljenog pogleda, potegne revolveru, kako bi to rekao Krleža, i ustrijeli jednog od ovih umiljatih, ili obojicu, i tako razbije ovu idilu uklesanu nad trostrukim ulazom.
Malo je zgrada u ovom gradu koje su u svojoj stogodišnjoj povijesti uspjele sačuvati prvobitnu namjenu. Otkako je podignuta 1913. godine, kao zgrada za filijalu Austrougarske banke, u ovoj građevini do dana današnjeg zvektile su kovanice i brojane su banknote. Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je smješteno sjedište Investicione banke, poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je tu uprava Bor banke, a danas sjede u njoj vodeći ljudi Privredne banke. Niko se od njih, po svoj prilici, ne spominje imena Rudolfa Tönniesa, arhitekte koji je nacrtao ovu zgradu. On je zamislio stepenice uz koje će se svakodnevno penjati, i kancelarije, i pultove za kojima će usluživati svoju klijentelu, pa čak i te raskošne lustere ponad njihovih glava, te kolutove u kovanom gvožđu koje slapa ka kristalnim štapićima niz koje se svjetlost slijeva kao voda u fontani.
Nema nikakve sumnje da je unutrašnjost zgrade Rudolf posvetio svom profesoru s Umjetničke akademije u Beču Ottu Wagneru. To je onaj kojem bijaše dosadila monotonost i istoznačnost pseudoklasicističkih i historicističkih zgrada, njih se bijaše nacrtao i uzduž i poprijeko, za cijeli vijek. Taj je zaprepastio Beč kada je doveo svekoliku prirodu u grad i počeo da armirani beton, jednoličan i siv, ukrašava keramičkim pločicama po kojima u svim mogućim bojama veselo šaraše cvijeće iz kojeg niknu secesija, a ispod njegovog profesorskog habita (Dostojevski bi rekao šinjela) ispili se cijela jedna generacija i oni još strastvenije nastaviše da se igraju s figuralnim i floralnim predstavama, kako to vole reći stručnjaci.
UMJETNIČKA GROZNICA
Imao je Rudolf Tönnies, Slovenac švedske krvi, sin građevinskog magnata Gustava Tönniesa, nešto više od četrdeset godina kada su ga doveli ovdje, preko puta Drvenije, i pokazaše mu tu parcelu, posljednju na kojoj se, prema Građevinskom redu iz 1880. godine, mogla graditi dvospratnica. Iza njega već stajaše debelo iskustvo, a on sam bijaše dobro zagrijan za miješanje najmodernijih umjetničkih nazora s tradicionalnom bosanskom arhitekturom. Posvud po Sarajevu izviraše tad bosanski slog, pupoljak iz kojeg će se, vjerovao je Rudolf, razviti poseban umjetnički pravac. Svojim olovkama već bijaše dobro izrezbario lice Sarajeva, toliko da mu je bilo teško da se prepoznaje bilo gdje izuzev ovog grada, čak i u rodnoj Ljubljani.
Iza Rudolfa tad stajaše cijeli niz privatnih vila, Hermine Radiš, Mehmed-bega Fadilpašića, Milana Jojkića, Mejera Altarca, Rahe Mordohaja Atijasa, i on noćima grozničavo tražiše novine u svom izričaju. Iz dana u dan, slutio je, otkrivalo mu se nešto veliko, veće i snažnije od njega samog. Zato je radio isključivo na privatnim zgradama. One su mu davale slobodu, njihovim fasadama i oblicima nije morao govoriti o snazi i prosperitetu i vječnosti carstva kako je to bio slučaj sa zgradama javnim. Govorio je samo jezikom umjetnosti i svojih unutrašnjih slutnji, slobodan. Žurio je da ih što više uradi kako bi građevinsku dozvolu dobile u te tri godine, od 1909. do 1912, koliko je vrijedio propis Zemaljske vlade o ukidanju poreza na dvadeset godina za zgrade izgrađene u tom periodu. To je bio razlog što se sasvim nevoljko priklonio zahtjevu da radi na zgradi državne banke i da progovara jezikom birokrata koji i dalje sanjaju o veličini carstva i njegovoj slavi, a to je svjetlosnim godinama bilo daleko od njegovih nazora, želja i snova i svega onog što je snio i što je naučio od svojih profesora u Beču koji od studenata tražiše da se neprikosnoveno suprotstave svakom autoritetu i da razmišljaju beskompromisno i da je jedina istina na ovom svijetu istina umjetnička i da ne dopuste da budu samo puki propagatori u rukama režima jer oni su arhitekti, tvorci novog načina razmišljanja, novog pogleda na svijet, samih novih svjetova, ako baš hoćete.
Uprkos pravoj bujici misli, koja je navirala iz njegove umjetničke groznice, Rudolf se bacio na posao. Bijaše mu stalo da što prije završi s ovom narudžbom i da krene dalje, u varljiv svijet umjetničkih vizija koji mu je nudio samo nebo. Ako ne bi bilo pretenciozno u ovom trenutku, dok pokušavamo dotaći barem sjenu unutrašnjeg svijeta Rudolfovog, onda bi valjalo reći kako se ta njegova groznica, ili nadahnuće koje ga je vuklo svim sferama, dijelom i iscrtalo na pročelju ove zgrade – tu se vremena komešaju, antika i tradicionalno sudaraju se s modernim zamislima i sve vrije u ljepoti. A poslije, kada je zgrada bila gotova i kad se ušlo unutra, kao da se vatra u Rudolfu stišala, kao da su se emocije primirile, poravnalo se sve u njemu i izlilo se u te ukrasne keramičke pločice u kojima kvadrat izvire iz kvadrata, boja iz boje, zeleno, plavo, crno, oker, i sve to vijuga uz stepenice, i ogleda se u vitražima po kojima se mreže boje i plavi se, jarkom bojom, usnulo nebo.
Da li je i u jednom trenutku, dok je sterao keramičko-staklene kilime po utrobi ove građevine, Rudolf naslutio da njome stavlja tačku na sve svoje sanje i težnje i umjetničku groznicu koja ga trese od onog momenta kada je shvatio da se u Bosni rađa nešto jedinstveno? Rudolf je svoju jedinu monumentalnu građevinu u Sarajevu završio uoči katastrofe koju će pokrenuti nekoliko revolverskih pucnjeva stotinjak metara uzvodno. Uslijedila je klaonica sred koje je presahla ona silna groznica u njemu, i u Ernstu Lichtblauu, i u Josipu Vancašu, i u Josipu Pospišilu, tako da nikada nećemo saznati koje je snage bila i šta je još mogla iznjedriti.
