Banjalučke serdžade su molitvene islamske prostirke, specifične za Bosnu i Hercegovinu. Koliko je poznato, isključivo su tu izrađivane i imaju dugu tradiciju. Prvi put su spomenute u dokumentu 1690. godine, a u kontinuitetu se izrađuju sve do polovine 19. stoljeća.

Historičar umjetnosti i urednik Islamic arts magazina Kenan Šurković u razgovoru za Fenu naglašava da su te vrste serdžada najvjerovatnije izrađivane na širem području Krajine, a postoji mogućnost da je ta proizvodnja kasnije proširena na čitavu Bosnu. Sa tim vrstama serdžada trgovalo se u Banjaluci, te su tako i dobile ime.

- Veoma su specifične. Nismo sigurni kako su nastale, koji su bili kreativni poticaji da se formira kao umjetnički predmet mada sumnjamo da su na izgled tih vrsta serdžada utjecali lijepo ukrašeni osmanski vojni šatori i da je ta estetika prenesena na izradu banjalučkih serdžada - kazao je.

Šurković precizira da to nisu tehnikom čvorovanja rađene serdžade nego vezene od različitih vrsta platna, uglavnom čohe.

- Podloga je jednobojna, preko toga su šiveni razni dekorativni uzorci različitih boja u specifičnim kompozicijama. Centralni motiv je vaza sa cvijećem, okolica je isto sa cvijećem. Po tome su prepoznatljive, interesantne su. Koliko je poznato, nisu ih izrađivali u drugim državama. Možda je bilo kopija, ali tom tehnikom, na taj način i tim dizajnom izrađivana je samo u Bosni i Hercegovini - naglasio je.

U periodu od 1690. do polovine 19. stoljeća Banjalučka serdžada promijenila je nekoliko stilskih faza. Tako je uočeno da, u drugoj polovini 18. stoljeća, ta vrsta serdžade poprima dekorativne elemente tzv. osmanskog baroka.

- To su kitnjaste forme, živih boja. Taj stil zadržan je sve do polovine 19. stoljeća kad poprima slobodne forme izražavanja, poput specifičnih uzoraka u oblike slova S. Boje su veoma žive. U 18. stoljeću bojama se prilazilo oprezno, u slučaju Banjalučke serdžade nastojalo se postići što veće toniranje i blagi prelivi iz jedna boje u drugu. Međutim, u 19. stoljeću uvode se veoma žive i vesele boje poput žute ili svijetlo zelene boje. Banjalučka serdžada poprimala je, u 150 godina svoje historije, različite stilske faze ali i ostajala specifična i prepoznatljiva - kazao je.

Upravo zbog toga historičari umjetnosti, koji se bave istraživanjem te vrste serdžade, lako je prepoznaju baš kao što se i slikari prepoznaju po stilu rada.

- Tako je i sa Banjalučkim serdžadama. Specifičan motiv, tehnika izrade, kolorizam. Međutim, polovinom 19. stoljeća prestaje izrada te vrste serdžade. Ne zna se zašto, taj zanat je izumro. Ta vrsta serdžade postala je tema o kojoj se više ne priča, čak je i u literaturi o tome malo pisano u 20. stoljeću. Gotovo u potpunosti pala je u zaborav sve dok, ne tako davno naporima nekoliko istraživača u BiH, nije konačno vraćena na historijsku scenu - kazao je.

Sačuvani primjerci Banjalučke serdžade bili su u inozemnim zbirkama, nijedna u Bosni i Hercegovini. Kaže, nije poznato zašto je to tako.

- Sa serdžadama se trgovalo, bile su izložene i propadanju. Vjerovatno su bile i uništavane. Do nedavno nismo imali nijedan primjerak Banjalučke serdžade u našoj državi. Nekoliko historičara umjetnosti, koji su uočili značaj te vrste serdžade, došli su na ideju da bude i vraćena. Uspjeli su u tome, pronašli su osobe (iz SAD i Katara) koje su u vlastitim zbirkama imale Banjalučke serdžade te ih poklonili Gazi husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i u stalnoj su muzejskoj postavci. Objasnili smo im vrijednost tih serdžada i da bi bilo lijepo da budu vraćene u Bosnu i Hercegovinu. Ti ljudi su rado pristali, sugerisali smo da ih daju za Biblioteku - kazao je.

Šurković naglašava da se sačuvani primjerci Banjalučkih serdžada nalaze u više muzejskih zbirki u svijetu, ali ih nema mnogo. Za pet do šest godina, koliko se bavi istraživanjem te teme, kaže da je možda vidio tridesetak takvih vrsta serdžada.

- Na svjetskom tržištu, putem aukcija ili druge prodaje, bude jedna ili dvije godišnje. Podatak, da se na hiljade recimo perzijskih ćilima godišnje nađe na istom tom tržištu, pokazuje koliko su rijetke Banjalučke serdžade - naglasio je.

Podsjeća da su Banjalučke serdžade velikog formata i nije sigurno da se na njima često obavljao namaz (klanjalo). Pretpostavlja se da su najviše služile kao ukras na zidovima, u posebnim prilikama na njima se klanjalo.

- Za Bajram ili za džuma namaza imam bi klanjao na toj vrsti serdžade. Potom bi je ponovno sklonili do naredne slične prilike, a namaz bi se obavljao na standardnim ćilimima i serdžadama. Banjalučka serdžada bila je više ukrasni, nego upotrebni predmet - naglasio je.

Berina Filipović-Kulenović, Banjalučanka koja živi u Sarajevu, prisjetila se ‘slika’ iz djetinjstva. Kaže, ostala joj je u sjećanju baš jedna posebna, stara, sad već davno izgubljena banjalučka serdžada iz kuće u kojoj se rodio njen otac.

- Bila je to serdžada modre boje šljive ukrašena zelenim granama sa sitnim listovima te nježnim ružičastim, poput ruža, punim cvjetovima. Bogata bordura, poput rascvjetalog jasmina, kao da je centralni cvjetni dio boje bijele kafe, breskve i trule višnje držala (zajedno sa zlatnim resama boje duhana) na okupu, da se ne raspe. S krajeva istanjena, vjerovatno puno puta oprana ali ipak lijepa i vrijedna. I na najljepšem mjestu u sobi, da se vidi, da dominira i da se poštiva. Tačno znam zašto se baš takve serdžade prodaju po aukcijskim kućama Londona. Posebne su i prelijepe. Naslijeđe krajiških krajeva - kazala je ranije za Fenu Filipović-Kulenović.

U stalnoj muzejskoj postavci Gazi husrev-begove biblioteke u Sarajevu izložena su tri primjerka Banjalučke serdžade. Dva vrijedna primjerka poklon su Hameda Abdulaziza el-Merwanija, kolekcionara porijeklom iz Katara, a jedan primjerak poklon je Timothy i Penelope Hays iz SAD.

Banjalučka serdžada autentičan je, svjetski poznat bosanski proizvod. Dobila je naziv po Banjaluci, bosanskom trgovačkom centru u Osmanskom carstvu gdje je prodavana i kao takva ostala poznata i priznata u svijetu. Nastala je tehnikom aplikacije i našivanja. Mali raznobojni komadići čohe, kod banjalučke serdžade, našivani su na čvrstu podlogu od vunenog platna prema ranije nacrtanom uzorku. Potom su se dodatno ukrašavale vezom svilenom ili metalnom niti. Prvi pouzdani trag o Banjalučkoj serdžadi potiče s kraja XVII stoljeća i nalazi se u popisu zaostavštine, novca i stvari bivšeg anadolskog beglerbega hadži Ahmed-paše. U ostavinskim dokumentima mnogih uglednika (ne samo Bosanskog ejaleta nego i ostatka Osmanskog carstva) spominju se banjalučke serdžade. Primjerak koji su sarajevskoj Biblioteci poklonili Timothy i Penelope Hays bio je, kako se navodi, predmet ostavštine sultanskog ćehaje hafiz Husejn-age (1720), Amine Morić (1773), Smail-bega Dženetića (1777) i drugih.