Godina 1908. donijela je porodici Džafer-bega Begovića dvije velike radosti: Umihana u Tarevcima, a Paša u Maloj Bukovici rodile su svoje prvo dijete i oboje bjehu sinovi. Umihana svome dade ime Halil, a Paša svom Mustafa.

            Ovim sretnim događajima prethodile su prošlog ljeta uzajamne višednevne pohode ovih porodica. Uz svoja tri fijakera Begovići su najmili još dva, čime su osigurali mjesta za svih dvadeset zvanica. Tarevci su na sjeveru, iznad desne obale Bosne, a najbliži most preko rijeke je onaj u Doboju, što znači da je prvo trebalo desetak kilometara putovati na jug da bi se odatle, duž desne obale, kretalo četrdeset kilometara na sjever. Put se ovim dužio za skoro dvadeset kilometara. Kraći pravac se pružao lijevom stranom Bosne, kroz Rudanku, Kotorsko i Podnovlje, nakon čega se skelom prelazilo na suprotnu obalu i stizalo tik pod najsjeverniji obronak Trebave na kome leže Tarevci, ali je Džafer-bega više privlačio onaj duži što je vodio kroz Osječane i Kožuhe, velika kmetska selišta koja su u miraz pripala njegovoj snahi Paši, pa ih je usput mogao vidjeti. Zanimalo ga je da li je i Paša voljna tome.

      - Nisam käil - rekla je. - Ja nikada nisam ni razmišljala o zemlji, a kamoli išćilila da je vidim.

            «Od ženska se drugo nije moglo ni očekivati», pomislio je Džafer-beg i istog časa promijenio svoj izbor. «Ako odem tim putem, i ona i otac joj, Beg-aga, tabirit će da sam muhtač njihovom imanju».

      Bio je početak ljeta a posjeta prva nakon što se Umihana udala. Poslije njenog odlaska kuća je utonula u još dublju tišinu pa je bila rijetkost da se u sobama čuje glas, da zaškripe basamaci ili da na avlijskoj kaldrmi zazvuče nalune. Paša se teško navikavala na ovu gluhoću tim više što se od nje nije tražio nikakav posao u kući. Katkad je zavidjela posluzi koja je vazda bila u pokretu i koja vrijeme nije ni osjećala. Kad je jednom svekrvu, Delvet-hanumu, zamolila nek joj dozvoli da radi sa sluškinjama, ova se veoma začudila:

      - Ne d´o Bog, snaho! Šta ti pada na pamet? Šta bi prijatelj Beg-aga kazao, a šta tek Džafer-beg.

      Kao ranije Umihana, i ona se zanimala keranjem i vezom te čitanjem knjiga religioznog sadržaja. Nešto živosti unio je u kuću Džafer ef., muž joj, kad je donio kalendar «Mekteb» što ga je početkom te godine u Sarajevu izdao Džemaludin ef. Čaušević. Tada je nagoviješteno da će se uskoro pojaviti list «Tarik» od istog izdavača i da će sav biti pisan arebicom. Iskreno se radovala tom događaju.

      Od središta Tarevaca, prostranog seoskog trga, putevi su se razilazili na tri strane. Posmatrač lahko zapazi bitnu razliku među njima. Prvi je uzak sokačić čije je tlo pokriveno debelom žutom prašinom, sa kolonama niskih kućica sagrađenih od ćerpiča pokrivenih tamnim krovovima od šindre i pun musave dječurlije; drugi je širok čist sokak sa kućama dignutim na podrume i magaze, okrečenim i svijetlim, i s avlijama u jednakim tarabama koje imaju kapije za zaprežna kola; treći je ulica pokrivena ravnom kaldrmom, s drvoredom sa strane, i velikim kućama crvenih krovova, čiji se bijeli čardaci visoko dižu usred zelenila raskošnih baščeluka, u kojoj vlada savršeni mir. Paša je odmah znala kuda će skrenuti njihova kolona fijakera.

      Susret s Umihanom bio je dirljiv. Stajale su u dugom zagrljaju, šutljivom i mirnom, pri kome su se objema pojavile suze u očima. Tim suzama niko ne pridade ni truna pažnje; bit će stoga što su smatrali da su mogle poteći od sijaset nevažnih razloga: od tuge što su razdvojene, od sjećanja na izgubljeni rodni dom, sjete od rastanka s djevojaštvom, duševne boli zbog gašenja djevojačkih sânjâ, od osjećaja samoće među četiri zida... Muškarci to obično podsmješljivo svedu u dvije riječi: ženske suze!

      Prve slobodne prilike, ostavši sama s Pašom, Umihana je otvorila prozor što gleda na sjever i ostala koji trenutak zagledana napolje.

      - Pašo... zapravo nisam te nikad upitala kako da te zovem: imenom ili snaho.

      - Drugarice smo od kako smo bile malehne - odgovorila je Paša - pa išćilim da me zoveš imenom.

      - Tako sam i mislila. Dojdi sad do mene. Pogledaj napolje, dolje u osunčanu ravnicu, niz polje. Šta vidiš?

      - Vidim nepregledne žute njive zrelog žita - odgovorila je iznenađena.

            - Gledaj još dalje. Šta vidiš u dubini polja?

            - Beskrajnu meraju, znadem: ta ravnica se zove Posavina.

            - Ali šta vidiš kraj šumice visokih jablanova, onih sa blistavim krošnjama?

            - Ondje se bijele nizovi kuća. I ono je haman neko selo.

            - Nije selo već kasaba. Ono je Odžak.

            - Jah, pa šta? Zašto je to važno?

            - Ondje je rođen Ćazim.

            Paša se okrete prema njoj i zinu. Pa tako i ostade. Gledala je ne trepćući.

            - Posjetila sam to mjesto - mirno je nastavila Umihana ne obazirući se na iznenađenje svoje snahe. - Ahmet-begova sestra je udata u Odžak. Iskoristila sam šetnju s njom pa sam, kobajagi slučajno, vidjela avliju s kućom svog dosta.

      - Umihana, ti još nisi došla tôbê! - gotovo sa strahom rekla je Paša. - Dokle ćeš tako?

      - To Bog zna. Đahkad se pitam nije li sudbina ujdurisala da dojdem baš ovdje, pred njegov prag. Vidiš i sama. Mogu li oči kroz pendžer, a da ne gledaju Odžak? I more li se gledati, a zaboraviti? Cijelog života ću žaliti što sam propustila priliku da drukčije živim.

            - Mislila sam - rekla je Paša prijekorno - da ćeš barem prvo govoriti koliko se raduješ maksumu kojeg nosiš pod pasom.

            - Ja se više ničemu puno ne radujem. Moje radosti, skupa s nadama i išćilima, ostale su u Maloj Bukovici. Zakopane.

Maksum, veliš? Šućur, pa će na dunjaluk. Jah. Dat će ih Bog belćim još, kao što je nas već dao. Nu, jesam li ja ovdje samo zbog njega? Zar zbilja samo zbog njega? A ni njemu mnogo ne trebam. Puna je kuća ruku koje će ga smještati u bešiku, ljuljati, prati mu pelene, odijevati ga, povazdan čuvati da ne padne, da ne trči kerovima, da ne padne s konja...

            - Ovdje si i zbog svog Ahmet-bega - prekide je Paša.

            Umihana se gorko osmjehnu.

            - Znadeš li kad me se sjeti? Noću, kad mi se došunja u dušek. Pa ni tada ga ne vidim, osim što po dodiru znadem da je on. Slično je i kod tebe pa reci onda jesi li sretna?

      - Ne znam, znaš... - Paša se zbunila. - Nisam bila nikad nesretna da bih sada umila kazati jesam li sretna. Ja ne razmišljam ni puno ni slobodno kao ti.

            - Onda me, molim te, pusti, ne daji savjete.                             

                                                *

            Monarhija se u svim prohujalim godinama svog boravka ovdje osjećala nesigurno i lovila je zgodu da svoj status podstanara zamijeni statusom vlasnika zaposjednute zemlje. Strah je dolazio od Osmanskog carstva, bivšeg podstanara, koji je smatrao da je nepravedno deložiran te da raspolaže pravom da vrati i zadrži što je imao. Od početka je igra između ovo dvoje ličila na rivale koji drže krajeve zategnutog konopca i spremaju se da svoje pravo izbore snagom. Ko je jači – njemu ćar. Kako ni jedan nije siguran u svoju moć, tako svaki naumi da u početku vuče onoliko koliko treba da izmori protivnika pa, kad osjeti da je uspio, učini posljednji, hrabar pobjedonosni trzaj.

      Kraj natezanju došao je usred ljeta, kad je mladoturska revolucija trećeg jula svrgla s prijestola sultana Abdul Hamida i samo dvadeset dana kasnije proglasila ustav, čime je ujedno ostavila mogućnost protivniku da likuje bez borbe. Tako je od tog časa ovaj bivši podstanar Bosancima i Hercegovcima ostao još samo u sjećanju. Slavljenik začas pripremi aneksiju i proglasi je carevom proklamacijom petog oktobra te istog dana naredi ministru, baronu Burianu, da pokrene postupak za donošenje bosanskohercegovačkog ustava. Već sviklo da mu stranac stoji iznad glave, stanovništvo, pogotovo seosko, mirno primi ovu novinu, za koju čak nije ni smatralo da je neka promjena, jer je policijska palica stajala jednako dignuta a porezi i dažbine ostali isti.

      Bilo je, međutim, i radosti. Ozarila su se lica domaćih Hrvata jer im je porasla nada da će ostvariti svoju želju i nakanu da ovu zemlju, koju smatraju pokrajinom Hrvatske, skupa s njom, vide kao treću državu u krilu Monarhije.

      Ademagi Mešiću trećeg oktobra iz Budimpešte stiže telegram iz ruke dr. Joze Sunarića: «Molim idi odmah u Zagreb starom Jozi Franku. Nužan hitan razgovor». Doktora Franka zatekao je u njegovom zagrebačkom uredu u tako srećnom uzbuđenju da je izgledalo kako će starac poletjeti. Bio je ushićen, sav prožet plimom neke nove energije od koje mu se inače blijedo i svehlo lice prosto podmladilo. Oči su mu se sjajile.

      - Gospo´n Mešiću, prijatelju moj - govorio je pružajući obje ruke - kak´ je danas krasno biti Hrvat! Sutra, petog listopada, car Franjo će proglasiti aneksiju Bosne i Hercegovine. Aneksija će konačno spojiti sve Hrvate i time omogućiti da se približimo cilju našeg vjekovnog sna.

      - Aneksija? - iznenadio se Ademaga. - Je li to sigurno?

      - Više od toga, dragi moj. Naša Stranka prava već je poslala svoju poklonstvenu deputaciju u kojoj su, među ostalim, gospoda Mandić, Sunarić, Pilar... te Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine. Ostat će u Beču nekoliko dana, odakle će krenuti u Budimpeštu te će se na dan proglašenja aneksije nalaziti tamo. U Peštu sutra stiže i njegova preuzvišenost – car.

      - Daklen, ranije znate za taj događaj? 

      - Ah, moj vrli prijatelju - nastavi starac ponosan što je u povlaštenoj poziciji - ne gledajte na stvar tako naivno... Prirodno je što politika ide ispred vremena. Ne dajte se srditi što prije niste obaviješteni. Evo, ipak jeste.

      - Sve je gotovo, kažete. Šta ja treba da radim?

      - Tamo treba otići i jedna poklonstvena deputacija muslimana te se pokloniti caru i kralju našem i izraziti svoju vjernost i odanost Habsburškoj monarhiji. Apeliram na vaš hrvatski patriotizam i očekujem da pokažete koliko vam je u ovim presudnim trenucima stalo do naše uže i šire nam domovine Hrvatske.

      - Uradit ću to. Koliko ljudi želite da imam u deputaciji?

      - Raz´me se: čim više, tim bolje. Manje od dvadeset ne bi imalo smisla. Računate li da će to ići teško?

      - Hoće. Aneksija će ošamutiti i uzrujati bosanskohercegovački puk, osim, naravno, Hrvate katolike. Svi Srbi i osamdeset posto muslimana je proti aneksije, daklen svega je dvadeset posto Hrvata muslimana, a to su pristalice Muslimanske napredne stranke, koji su svjesni da se bosanskohercegovačko pitanje mora riješiti ili ovakovom aneksijom ili, ne d´o Bog, pripajanjem Srbiji.

      - Da, ali vaši «naprednjaci» su malobrojni, stranka je tek u začetku, a mi želimo poklonstvenu deputaciju sastavljenu od istaknutih imena cijelog muslimanskog puka. A to je vraški teško ostvariti.

      - U pravu ste. Smatram da će većina muslimanskih prvaka odbiti da se pokloni iz bojazni da bi velike sile mogle izvršiti pritisak na Monarhiju da opozove aneksiju iz nužde da se

izbjegne rat koga bi mogle navijestiti Rusija i Srbija.

      - Dapače, o ratu nem´re biti ni govora. Onaj tko bi ratovao, politički je mrtav. Čekajte, za kaj ustajete?

      - Pričom, gospodine Frank, neću sastaviti deputaciju.

Krećem odmah jer to ne smije čekati. Budite uvjereni da će deputacija brzo otputovati u Beč.

      - Bravo! Oduševljen sam, vrli moj prijatelju! Uostalom, ja vas i poznajem kao najiskrenijeg i najdoličnijeg Hrvata muslimana. Da još nešto upitam?

      - Izvolite?

      - Biste li se radovali odlikovanju?

      - Ne. Svoj patriotizam ne prodajem.

      - A ako bi vas car nagovorio da primite odličje?

      - Hm - osmjehno se Ademaga Mešić - priznajem da mi to ne bi bilo mrsko.

      Požurio je u Tešanj. Održao je hitan sastanak svoje Muslimanske napredne stranke te u njeno i svoje ime uputio brzojavnu čestitku Dvorskoj kancelariji Njegovog carskog i kraljevskog veličanstva u Budimpešti sljedećeg sadržaja: 

      «Historijski događaj usljed koga dospijevaju Bosna i Hercegovina konačno pod moćno žezlo Vaše prejasne kuće, Muslimanska napredna stranka smatra sebi za najveću dužnost donijeti pred prijestol Vašeg veličanstva izraz najdublje vjernosti». Nedugo zatim Vlada je uzvratila izrazom zahvalnosti Ademagi i njegovim drugovima riječima: «Njegovo ces. i kr. Apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo je najmilostivije uzeti na znanje izjavu vjernosti, odnosno i lojalnosti, kao i preponizne zahvale, koje ste Vi u ime Muhamedanske napredne stranke u Tešnju povodom proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine dali izraza svojim patriotskim osjećanjima. Tom je zgodom Njegovo Veličanstvo blagoizvoljelo Premilostivo odrediti, da se Vašem gospodstvu kao i svim ostalim članovima napredne stranke za tu patriotsku izjavu dadne na znanje Previšnja zahvala. Ovoj zemaljskoj vladi je osobito zadovoljstvo da prema naredbi c. i kr. Zajedničkog financijskog ministarstva Vašem gospodstvu i svim članovima Muhamedanske napredne stranke to stavi na radosno znanje. Za poglavara zemaljske vlade: Građanski doglavnik Baron Benko».