ATENTAT NA LUBURIĆA: Je li Halid Nazečić bio komunista ili “Mladi musliman”?

Drugovi iz razreda zvali su ga Dundo ili Debeli zbog njegovog nešto gojaznijeg izgleda, znatno rjeđe Rus zbog toga što je uspio, prilikom jednog pretresa u razredu, skloniti neku zabranjenu rusku literaturu. Bio je dobar đak, posebno se isticao znanjem njemačkog jezika, uporan u učenju njemačkih nepravilnih glagola. Po prirodi otvoren, uvijek vedar, nasmijan, živahnih pokreta, društven, djetinjasto dobroćudan i mladićki romantičan. S nešto viška kilograma i ne mnogo talenta za sport, nikako nije uspijevao da uđe u razredni fudbalski tim.

Tako Mehmed Mutevelić u četvrtom tomu Sarajeva u revoluciji počinje priču o Halidu Nazečiću, jednoj od najzanimljivijih ali i najnesretnijih figura Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Taj će dječarac, gimnazijalac, ostati upisan u historiji kao osoba koja je pokušala ali nije uspjela izvršiti atentat na Vjekoslava Maksa Luburića, jednog od najvećih zločinaca u historiji Bosne i Hercegovine. Taj je bezuspješni pokušaj Nazečić platio glavom.

Sve se odvijalo svega nekoliko sedmica pred konačno oslobađanje glavnog grada Bosne i Hercegovine, u proljeće 1945. godine. U tih je nekoliko sedmica stalo sve: i Luburićev dolazak u Sarajevo, i masovni zločini koje su počinili njegovi “mesari”, i Nazečićev atentat, i brza smrtna presuda ustaškog suda petnaestak dana pred ulazak partizana u Sarajevo i pronalazak Nazečićevog unakaženog tijela u dvorištu kasnije srušene vile Maksa Luburića na Skenderiji.

Ono što nije do kraja rasvijetljeno je to da li je Nazečić bio komunista, a najvjerovatnije da jeste, ili je atentat pokušao, kako se nerijetko tvrdi, kao pripadnik “Mladih muslimana”, što je malo vjerovatno, ali nije i nemoguće.

Sredinom februara 1945. godine Ante Pavelić šalje pukovnika Luburića u Sarajevo s nalogom da uništi tamošnji pokret otpora. Sadistički kreativan stručnjak za policijski teror, kako tvrdi Robert Donia u svom radu “Sarajevo: Biografija grada”, Luburić je svoje namjere objavio u govoru za večerom kojoj je prisustvovalo više od stotinu lokalnih zvaničnika 24. februara 1945. godine. On je šestog marta zaprijetio smrću svakome ko ne prijavi pripadnike otpora. Zatim je ustanovio prijeki ratni sud stožera pukovnika Luburića i tokom marta 1945. godine pred sud izveo 85 osoba. Trideset jedna osoba osuđena je na smrt vješanjem, a ostali na zatvorske kazne.

No, bezrazložna ubijanja nisu bila ograničena samo na one koji su izvedeni pred sud. Dok su se partizanske snage približavale gradu, 55 osoba obješeno je na drveću na Marindvoru 27. i 28. marta. Mnogi drugi mučeni su i brutalno ubijeni u vili u blizini stratišta. Poslijeratna komisija za ratne zločine identificirala je 323 žrtve Luburićevog terora u Sarajevu. Svjedokom posljedica njegovih zločina bio je i Landrum Bolling, mladi američki novinar, koji je u grad stigao 7. aprila, odmah nakon njegovog oslobađanja. Pokazali su mu sobu u kojoj su tijela ljudi “bila naslagana jedna preko drugih kao cjepanice. Rečeno nam je da su to Srbi koje su ustaše objesile bodljikavom žicom na ulične svjetiljke u Sarajevu”. Ipak, Luburićevo nasilje nije bilo etnički motivirano, nego su njegove žrtve bili pripadnici svih nacionalnosti.

General Heinz Katner, glavni komandant njemačkih, ustaško-četničkih i domobranskih jedinica organizirao je 17. februara 1945. godine u sarajevskoj vili “Braun” sastanak sa svim potčinjenim komandantima. Cilj sastanka bio je dogovor o odbrani Sarajeva. Zaključeno je da Sarajevo treba braniti “pod svaku cijenu”. Sastanku je prisustvovao i Luburić. Tu je, također, dogovoreno kakve sve mjere treba poduzeti prema građanima. Kako tvrdi Slavko Dadić, koji je pisao o posljednjim danima fašističke vlasti u Sarajevu u revoluciji, Luburićeva uloga bila je da sa svojom “kažnjeničkom bojnom” stvori atmosferu straha kako bi se nacistička vojska bez gubitaka povukla iz grada.

Luburić je nastojao da se nezapaženo uvuče u grad, ali nekoliko dana pred njegov dolazak dojavljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice da je naručen pečat s ustaškim grbom i napisom: “Stožer pukovnika Luburića”. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo privođenje svih građana koji su bili označeni kao saradnici NOP-a. Mjesni komitet KPJ odmah je poduzeo posebne mjere opreza i stavio do znanja da svaka i najmanja greška, otkrivanje i nepažnja imaju za posljedicu – smrt. Taj je Luburićev stožer imao devet članova, a na čelu mu je bio ustaški pukovnik, dr. Muhamed Riđanović.

Luburić je svoju surovost i brutalnost ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu Ivana Klikića zato što se ogriješio o ustaške zakone. Luburićev bliski saradnik, bojnik Dragutin Krema, zapovjednik Redarstva oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske u Sarajevu, uputio je 6. marta 1945. godine ultimativno naređenje građanima da najkasnije za deset dana prijave sva lica koja su davala priloge za narodnooslobodilački pokret. Prekršioce je čekala smrtna kazna.

Po dolasku u Sarajevo Luburić se sa svojim saradnicima smjestio najprije u današnjoj Mis Irbinoj ulici 10, a zatim je prešao u vilu zvanu “Folkert” ili “Berković” na Skenderiji, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Dženetića čikmi i prostorije restorana “Gradski podrum“. U gradu je zavladao neviđeni teror. Mnogi građani, među kojima je bilo žena i djece, tih su dana odvedeni a da se nikada nije saznalo za njihovu sudbinu. Većina je transportirana u zloglasni logor Jasenovac i tamo likvidirana. Kada je ponestalo vagona za transport u logore, mnoga nova mjesta u Sarajevu su, pored Vraca, Berkovića vile, Bendbaše i drugih, postala stratišta. Često su se čuli pucnji na Kozijoj ćupriji, iza Vojnog logora, na Bakarevcu i drugim mjestima.

Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u Berkovića vili, koja će nakon rata biti srušena da bi na njenom mjestu bio izgrađen soliter. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. U parku oko vile otkopana su 23 unakažena leša na samo pola metra dubine. Lica i ostali dijelovi tijela bili su im do te mjere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj žrtava prepoznali su po odjeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu bile uništene. Iza Luburića su od 18. februara do 4. aprila 1945. godine ostale 323 žrtve.

Halid Nazečić rodio se 25. jula 1927. godine u Sarajevu, a prema tvrdnjama socijalističke historiografije, u petom razredu gimnazije, 1942. godine, postaje član SKOJ-a. Partizanskom pokretu pomaže rasturanjem literature, biltena Vrhovnog štaba, radiovijesti s frontova... Znatne količine cigareta i duhana, sam i uz pomoć drugova, iznosio je iz Tvornice duhana u koju je često zalazio, dolazeći svome ocu koji je jedno vrijeme bio direktor fabrike. Njegov otac Mustafa, za kojeg se također tvrdi da je bio saradnik i jedan od blagajnika NOP-a, nabavljao je za velike kutije luksuzno pakovanih cigareta razne potvrde, propusnice i bjanko-legitimacije s potpisom Ortskomandanta.

U blizni Berkovićeveve vile na Skenderiji, u današnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića na broju 54, prekoputa vatrogasne čete, stanovao je sa svojim roditeljima Halid Nazečić. Do danas je ostalo nepoznato kako se ili možda na čiji nagovor Nazečić odlučio izvesti atentat na Luburića. U partijskoj organizaciji, tvrdi Mutevelić, govorilo se o toj mogućnosti, ali takva odluka nije nikad donesena. Halid se, dodaje, na to odlučio sam.

Luburić je bio okružen tjelohraniteljima i veoma se rijetko pojavljivao u javnosti. Nazečić, koji je neko vrijeme pratio Luburićevo kretanje, odlučio se iskoristiti ustašku svečanost u Pozorištu, na kojoj se očekivao i Luburićev dolazak. Za pratioca u toj akciji uzeo je jednog omladinca, što će, ispostavit će se, biti kobna greška. Bila je riječ o mladiću, nekadašnjem članu ustaške mladeži, kojeg je on doveo, suprotno mišljenju drugova, u partijsku organizaciju. Iako je bila riječ o nekadašnjem ustaškom jurišniku u taboru Novo Sarajevo, Nazečić je mislio da je iskreno promijenio stranu.

Nakon što se Luburić pojavio u pozorištu sa pratnjom, Nazečić je izvadio pištolj i uperio ga u Luburića. U tom kritičnom trenutku pratilac ga je izdao ili se uplašio, udario ga po ruci i revolver je ispao. Obojica su uhapšeni i odvedeni u Berkovića vilu. Suđenje je održano 21. marta 1945. godine, a na smrtnu ga je kaznu osudio Stožer pukovnika Luburića.

“Prieki ratni sud stožera pukovnika Luburića, nakon provedene glavne rasprave, održane 21. ožujka 1945. godine u Sarajevu, u kojoj su bili prisutni: Sudci: 1. častnik – sudac dr Oktavijan Sviježić, kao predsjedatelj vieća, 2. ustaški bojnik Kazimir Grulich, ustaški nadporučnik Janković Mirko, kao prisjednici. Zastupnik obtužbe ustaški satnik – sudac Koprivčević Zvonimir. Perovogja Ustaški rojnik Irfan Dešić izrekao je osudu: Nazečić Halid kriv je što je postao članom komunističke organizacije, širio čitao komunističko-promičbeno tvorivo, postao vogjom jedne komunističke petorke omladinske organizacije SKOJ, skupljao streljivo i oružje, a sve u namjeri da sruši društveni i politički poredak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... pa se temeljem istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak častnih prava i zaplienu imovine u korist Nezavisne Države Hrvatske, dok se obtuženi Jurić Slavko oslobađa od obtužbe.”

To što je Jurić oslobođen optužbe daje na snazi tvrdnjama onih koji smatraju da je s Nazečićem i otišao u pozorište u namjeri da ga izda i osujeti u nakani da ubije Luburića. Nakon što je ubijen, Nazečićevo tijelo zakopano je u bašči Berkovića vile. Pronađeno je nakon oslobođenja Sarajeva, ali je bilo toliko unakaženo da ga nisu mogli prepoznati ni otac ni brat. Prepoznao ga je drug iz razreda Vlado Zazula po dijelovima crvenog džempera, a naknadno i brat Džemo po učkuru i gaćama koje mu je majka poslala u zatvor.

Petnaestak godina poslije, u tekstu napisanom u emigrantskom listu Bosanski pogledi, Irfan Sijerčić, ratni natporučnik hrvatskog oružništva, koji je tvrdio da je bio član “Mladih muslimana”, objavio je kako je Nazečić krenuo na Luburića kao pripadnik te organizacije, a ne kao SKOJ-evac. Sijerčić je napisao i to da je mladić koji je udario Nazečića po ruci u trenutku atentata bio, zapravo, SKOJ-evac poslan da ga u tome osujeti, a da je atentat propao zbog većinskog antimuslimanskog raspoloženja u partizanskom pokretu.

Jasno, takav rasplet događaja je moguć, no ako se uzme u obzir obrazloženje presude ustaškog suda i tvrdnje socijalističkih historiografa, teško je povjerovati u istinitost Sijerčićeve verzije priče. Tome treba dodati i da je prije nekoliko godina, kada se Sijerčićev tekst “zavrtio” u ovdašnjim medijima, stiglo reagiranje iz organizacije “Mladi muslimani” u kojem tvrde da Sijerčić nije bio njihov pripadnik te da ga se niko od tada još živih “Mladih muslimana” iz Drugog svjetskog rata i ne sjeća.

Evo šta stoji u Sijerčićevom tekstu kada je u pitanju neuspješni atentat na Maksa Luburića koji je izvršio Halid Nazečić: Još cijela grupa na gradskoj policiji u Sarajevu sa poručnikom Avdom Sarićem i bratom mu Kasimom bila je neotkrivena. Također i sarajevska grupa domobrana, kao i grupa oružnika na čelu sa kapetanom Ibrahimom Hadžićem, sa mnom i poručnikom Avdom Basarićem. U to vrijeme dolazi zloglasni Maks Luburić u Sarajevo, koji se je naročito bacio na muslimansku omladinu, koju je počeo nemilice vješati i ubijati.

Organizacija “Mladih Muslimana” je poduzela sve da sačuva svoje članove i po mogućnosti onemogući Luburića. Ja sam tada kao oružnički nadporučnik, sa podpukovnikom Dervom Čengićem, saradnikom “MM”, i našim prijateljem majorom Jozom Katićem, inače HSS-ovcem, pripremao razoružanje Luburićevih jedinica, koje su vršile strašne pokolje u Sarajevu naročito nad muslimanskom omladinom. Katić je nastojao dobiti veze i pristanak na saradnju nekih domobranskih komandanata, ali sve je propalo, jer se je pokazalo da partizani imaju svoje posebne planove.

Pitanje života ili smrti bilo je sakriti one koje je Luburić tražio. S obzirom na stalne pretrese, skrivanje u gradu je bilo jako teško. Odlučeno je da se pokuša takove prebaciti u šumu, pa se je pregovaralo u vezi toga s partizanima od kojih smo se bojali da nam ne likvidiraju ljude. Povezivanje s partizanima je izvršio Hamid Dizdar, pjesnik, koji je s nama duže vremena sarađivao.

Na sastanku između predstavnika grupa “Mladih Muslimana” na policiji i oružništvu odlučeno je da se Luburića likvidira, jer smo vidjeli da je sasvim podivljao i jer su nam došli u opasnost i politički predstavnici koji su bili sasvim povučeni. Jer niko od Luburića nije bio više siguran i cijelo Sarajevo se je zgražalo i strepilo. Osim toga smo mislili da će ovakova akcija koristiti organizaciji i pokazati narodu svoju snagu, kroz ovo. Poručnik Sarić je trebao po službenoj dužnosti osigurati zbor Luburića u gradskom podrumu. Tom prilikom je trebalo izvršiti atentat na njega i njegovu pratnju. Sarić je izabrao 25 svojih saradnika “MM”, postavio mitraljeze i tri policijska auta s kojim bi se povukli prema Podromaniji. Na Kozjoj ćupriji čekala je desetina oružnika sa Basarićem, dok sam ja sa trideset oružnika i dva automobila kontrolirao put kojim se je trebalo proći kroz grad. Sve je bilo spremno.

U to je došao Hamid Dizdar i saopćio Sariću da su partizani protiv atentata. Da nas mole da svakako odustanemo. Rekao je da se u Sarajevu navodno održava savjetovanje partizanskog vodstva, koje će izginuti radi odmazde ustaša. Da su ustaše pohapsile mnoge partizanske vođe koje će se zamijeniti, ali u slučaju atentata da će biti sigurno pobijeni, te još niz drugih razloga. Nakon kratkog savjetovanja između Sarića, Dizdara, mene i još jedne osobe koja je i sad u domovini mi smo od atentata odustali.

Sjutradan mi je Sarić rekao da sumnja na osnovu nekih indicija da je Dizdar agent komunista u redovima “Mladih Muslimana” i da sprečavanje izvršenja atentata nije ništa drugo nego zavist komunista da oni to ne mogu učiniti i strah da “Mladi Muslimani” ne steknu u narodu preveliku popularnost i snagu. Međutim, jedan naš omladinac “Mladi Musliman” Halid Nazečić, gimnazijalac, odlučio je da sam izvrši atentat. Njegovom grupom je rukovodila Ćamka, jedna omladinka iz Ženske medrese, koja je bila pod kontrolom partizana.

Na dan atentata Halid je klanjao dva rekjata i napisao svoju poruku organizaciji “Mladih Muslimana”, koja i sad postoji, i predao je Ćamki. Sa njim je pošao i jedan SKOJ-evac. Kad je Halid izvukao revolver, ovaj SKOJ-evac ga je udario po ruci i pobjegao. Halid je bio uhvaćen i mučen. Ništa nije izdao i umro je nakon najtežih muka skalpiran.

Vjekoslav Luburić pobjegao je iz Sarajeva 4. aprila 1945. godine, a u bijegu van Jugoslavije izdašno mu pomaže Crkva. Luburić prvo bježi u Mađarsku, a nakon kraćeg boravka ondje, stiže u Italiju. Iz te je zemlje kao franjevac otišao u Francusku, no tamo se ne osjeća sigurnim, Zato, opet uz pomoć Crkve, prelazi u susjednu Španiju gdje radi uglavnom fizičke poslove, no brzo dolazi pod zaštitu tamošnjih vojnika i svećenika.

Živio je u nekoliko gradova, u Giletu, Morairi i Benigànimu, gdje se vjenčao s Isabel Hernaiz, kćerkom bogatog baskijskog industrijalca, s kojom je imao četvero djece. Tvrdi se čak i kako su Luburićev brak uredili neki pripadnici vojske kako bi mu omogućili udoban život i dovoljno novca za njegove emigrantske aktivnosti. No, zbog njegovog sadističkog karaktera, Isabel ga ostavlja. Tada mu u pomoć opet priskaču fratri. Luburić seli u gradić Carcagente. Stan mu se nalazi tik uz franjevački samostan, a u prizemlju zgrade otvara štampariju. Ondje štampa uglavnom antikomunističke publikacije, koje šalje u druge zemlje. Tu se štampa ustaški list Drina. Luburić je Drinom bio potpuno opsjednut. Jednoj od svojih kćeri dao je ime Drina, nekoliko se godina predstavljao kao general Ladislav Drinjanin.

U nedjelju, 20. aprila 1969. godine, tada 23-godišnji Ilija Stanić s još dvojicom saradnika ubija Luburića u njegovom domu. Prvo mu je sipao otrov u kahvu, a zatim ga po glavi izudarao čeličnom šipkom. Godinama kasnije Stanić će kazati da on nije bio ubica te da je lagao jugoslavenskim vlastima. Kako god, za razliku od Nazečićevog, taj je atentat uspio. Luburić je sahranjen 22. aprila na mjesnom groblju. Sprovodu su prisustvovali svi Luburićevi zaštitnici u Španiji te velika delegacija hrvatskih emigranata.