Oxford University Press je objavio knjigu ”The Oxford Handbook of Islam and Women”, koju je uredila profesorica na Indiana University Asma Afsaruddin.
Ovo je multidisciplinarni priručniku u kojem o islamu i ženama pišu poznati i ugledni naučnici i naučnice. Knjiga „pruža sofisticiranu i najsavremeniju analizu tema kao što su kur'anska hermeneutika u vezi sa statusom i ulogama žena, analiza hadisa koji se bave pitanjem žena, islamske pravne odluke koje se odnose na ženska zakonska i socijalna prava, naučne i književne aktivnosti muslimanki kroz vrijeme i njihov aktivizam u brojnim savremenim društvima s muslimanskom većinom. Eseji u ovoj knjizi ocrtavaju širok spektar pogleda na ova ključna pitanja i iznad svega, naglašavaju raznolikost koja je prisutna u životu muslimanki, kako u predmodernom tako i u modernom dobu. Velika pažnja posvećena je historijskom i političkom kontekstu koji je oblikovao njihove živote, uokviren mišljenjima i postupcima ključnih ličnosti kroz islamsku historiju”.
„Ono što se nadam da će čitalac na kraju izvući iz ovih poglavlja jeste uvjerenje da su muslimanske žene bile uključene u oblikovanje islamske tradicije od samog njenog nastanka u sedmom stoljeću naše ere do danas“, napisala je Afsaruddin. “Samo vraćanjem njihovih iskustava, doprinosa i perspektiva kao sastavnog dijela ove tradicije možemo početi tvrditi da je u potpunosti razumijemo.”
Afsaruddin je stručnjak za islamske studije, uključujući islamsku religijsku i političku misao, savremene islamske pokrete, rodne uloge i islam u modernom društvu . Autorica je i urednica devet knjiga, uključujući “Savremena pitanja u islamu i džihad: Šta svi treba da znaju”, koje su je postavile kao vodeći autoritet u ovoj oblasti.
U svom poglavlju, “Moderno ponovno čitanje Kur'ana kroz rodno orijentisani pogled”, Afsaruddin nudi sofisticiranu egzegezu ključnih stihova, uključujući lingvističku analizu arapskih termina, i kritikuje tradicionalnu kur'ansku hermeneutiku u vezi sa statusom i ulogama žena u društvu. Ona također ispituje hadise, a koji se bave ženskim pitanjima.
“Muški egzegeti u predmodernom periodu nakon trećeg/devetog stoljeća bili su skloni tumačiti ajete u Kur’anu izolovano od drugih, bez pozivanja na srodne odlomke i kontekste date u drugim dijelovima Kur’ana”, rekla je Afsaruddin. “Često je to značilo da su se udaljili od izvornih tekstualnih značenja kako bi nametnuli vlastita kulturna razumijevanja, implicirajući superiorniji status muškaraca nad ženama.”
Njena egzegeza Kur'ana naglašava unakrsno referenciranje ajeta kako bi se dobio njihov puni kontekst.
„Ovaj naglasak na holističkom čitanju kur'anskog teksta je obilježje modernih i feminističkih egzegeza općenito, koje naglašava da pojedinačne ajete, posebno one koji promiču rodnu nejednakost, treba čitati u sprezi s drugim ajetima koji su tematski i semantički povezani, dopuštajući pojavu drugih interpretativnih mogućnosti, pristup koji su u najboljem slučaju nedosljedno slijedili predmoderni egzegeti”, kazala je Afsaruddin.
Osim toga, Afsaruddin također pruža dijahronijski pregled čitanja klasičnih muških egzegeta uobičajenih tema, ajeta i riječi, uključujući 34. ajet 4. kur’anske sure i vrlo sporne termine u njemu, qawwāmūn, qānitāt i nushūz.
Afsaruddin primjećuje, “kako su snažno kulturološke predstave o rodnim identitetima prevladale...” Nadalje, ona tvrdi, termini faddala i daraja o kojima se obično govori u kontekstu Kur'ana 4:34 i 2:228, u poređenju sa drugim ajetima u Kur'anu, ne impliciraju Božju "sklonost" prema muškarcima u odnosu na žene, odnosno „stepen“ muškaraca u odnosu na žene. Umjesto toga, značenje „preferencije“ i „ranga“ koje se pripisuje ovim terminima nije rodno zasnovan, nego se odnosi na rang zasnovan na zaslugama ili moralu.
Afsaruddin također citira Kur'an 9:71, koji kaže da su muškarci i žene ravnopravni partneri.
“Ajet ne postavlja ograničenje čime se žene mogu baviti”, kazala je Afsaruddin. „Ipak, u predmodernom periodu muškarci su stavljali limit na ono što žene mogu postići pod ovim mandatom. To zaista daje vjerodostojnost izreci da često vidimo stvari onako kako smo kulturološki navikli. Sada, žene kažu da treba da skinemo to sljepilo i pročitamo tekst pod sopstvenim uslovima.”
Uz potpunu kontekstualizaciju, Afsaruddin predstavlja jasne dokaze koji podržavaju poziciju Kur'ana o muškarcima i ženama kao ravnopravnim i komplementarnim partnerima u sferi domaćinstva i u društvu i pobija stavove onih koji tvrde da Kur'an promovira rodnu hijerarhiju.
Istaknute teme “Priručnika” također uključuju ekonomsku moć muslimanskih žena, društveni aktivizam, akademski doprinos i političko i kulturno djelovanje u oblikovanju islamskog svijeta. Saradnici priručnika nude nova istraživanja koja proizilaze iz prethodno neobjavljenih pravnih arhiva i javnih evidencija.
„Postoje pažljivo dokumentovani tragovi koji prikazuju žene kao ekonomske aktere“, kazala je Afsaruddin. „Bez ovih arhivskih, ranije neobjavljenih informacija, bez napora naučnika koji su, na primjer, istražili zbirke potvrda o finansijskim transakcijama, mi bismo sve ovo propustili.
U poglavlju “Žene kao ekonomski akteri u predmodernom islamskom svijetu”, Amira Sonbol pokazuje da su žene imale pravo posjedovanja imovine u svoje ime, čak i nakon udaje, od samog početka islama, znatno prije 19. stoljeća, kada su ta prava prvi put uspostavljena u Evropi.
"Ovo je omogućilo bogatim ženama u srednjem vijeku u zemljama s muslimanskom većinom da ispolje priličnu ekonomsku moć", rekla je Afsaruddin. „Zapisi pokazuju da žene daruju bolnice, institucije visokog obrazovanja i gostionice. Bavile su se mnogim dobrotvornim aktivnostima. Mnoge od njih su imali pristup visokom obrazovanju i same su postale naučnici. Žene profesorice mogle su da predaju muškarcima, ženama, dječacima i devojčicama u predmodernom periodu, otprilike između 9. i 16. vjeka. Tek sada, kroz pionirske studije, shvaćamo obim doprinosa žena u njihovim vlastitim društvima.”
Poglavlje Samera Alija otkriva važne uvide u priznavanje književne moći žena kao oblika ličnog suvereniteta, društvenog uticaja i moći.
„U poglavlju ‘Žene kao književnice’, Ali kategorički utvrđuje da su poezija i književnost koju su žene stvarale imale ogroman uticaj na kulturni život tog vremena“, rekla je Afsaruddin. „To što je njihov kulturni doprinos u to vrijeme bio priznat, bilo je značajno. Nadarene obrazovane pjesnikinje oblikovale su književni kulturni milje. Žene su vodile i književne salone. Društvena dimenzija salona stvorila je forum za kolegijalnu razmjenu o vrijednostima književnih djela. Ovo je bilo veoma važno za proizvodnju znanja, za šta su muslimanke u prošlosti imale punu zaslugu.”
Dok je nit doprinosa žena u društvu protkana kroz “Priručnik”, 14 poglavlja posvećeno je isključivo vjerskom i društvenom aktivizmu muslimanskih žena širom svijeta. Poglavlja se fokusiraju na Palestinu, Liban, Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku, Iran, Tursku, Južnu i Jugoistočnu Aziju, Kinu, Južnu Afriku, SAD, Zapadnu Evropu i Saudijsku Arabiju i zemlje Zaljeva.
Riječ aktivizam, objasnila je Afsaruddin, mora se pažljivo raščlaniti.
„Aktivizam se može sastojati od svakodnevnih aktivnosti koje izazivaju postojeće nepravedne strukture“, rekla je ona. “Ne radi se samo o javnoj organizaciji vaših aktivnosti; vaše svakodnevne aktivnosti mogu postepeno dovesti do promjena. Ako možete održati svoj jezik i kulturu na životu dok ih političke snage pokušavaju iskorijeniti, to može biti mnogo značajniji čin subverzije. Osnaživanje nije samo kroz javni spektakl, važan je dio ovog procesa kako naučite sljedeću generaciju da razmišlja i analizira. Kao prosvjetni radnici, ako možemo posaditi sjeme ovdje i još jedno tamo, oni mogu doprinijeti revoluciji.”
Poglavlje Seema Golestaneh o ženskom aktivizmu u Iranu bilježi mnoge načine na koje su se „žene organizirale, pisale, čitale, sastajale, marširale i govorile za promjenu kroz različite puteve, i na načine koji nisu uvijek odmah čitljivi kao 'aktivizam' od devetnaestog stoljeća.” Zagovaranje ranog obrazovanja u devetnaestom vijeku jedan je od takvih primjera ovih manje vidljivih oblika.
Zagovaranje slobode ženskog odjevanja također je tema koja se pojavljuje u cijelom “Priručniku”.
“Vrlo moćni globalni mediji – prvenstveno zapadni – imaju tendenciju da prikažu muslimanske žene kao prisiljene da nose hidžab. Iako je to istina u Iranu i Saudijskoj Arabiji, kako objašnjavate ostatak svijeta, uključujući Zapad, gdje žene biraju da ga nose kao sredstvo samoosnaživanja?” kazala je Afsaruddin.
Završno poglavlje “Priručnika” Katherine Bullock, govori o predstavljanju muslimanskih žena kao žrtava u zapadnim medijima, posebno o tome kako je jezik viktimizacije korišten da se opravda rat u Afganistanu nakon 11. septembra.
“Ideja na Zapadu da su muslimanke trajne žrtve bila je očigledna u primjedbama Laure Bush da smo u Afganistanu da 'spasimo žene' tamo. "Spašavanje žena" postalo je smokvin list za vojne invazije koje je izvršio njen muž i ona je iskoristila tijela muslimanskih žena kako bi opravdala ove projekte imperijalizma", rekla je Afsaruddin. “S obzirom na broj civilnih žrtava tokom takozvanog rata protiv terorizma, moramo dovesti u pitanje takvu opscenu, paternalističku retoriku. Niko zapravo ne pita same žene šta žele; umjesto toga u njihovo ime govore moćni stranci, a ponekad i žene. Vidimo da se to dešava i u Francuskoj i drugim dijelovima zapadne Evrope danas gdje je jednostrano odlučeno od strane političkih elita da žene moraju biti spriječene da nose vjersku odjeću za njihovo dobro. Kako onda objašnjavaju zašto obrazovane i profesionalne francuske muslimanke protestiraju protiv zabrane nošenja hidžaba?”
Afsaruddin se nada da će “Priručnik” osporiti stereotipe o ženama u muslimanskim društvima. Posebno se nada da će njeni studenti uzeti u obzir primjere u njenoj knjizi i kroz njen čas islamskog feminizma.
„Nadam se da ću osporiti pretpostavke koje potiču globalni mediji, koji nisu baš poznati po nijansiranju svojih izveštaja“, rekla je ona. “Društva sa muslimanskom većinom nisu monolitna. Ne možemo generalizovati, a ja želim da izazovem percepcije učenika. Medijski stereotipi, često senzacionalizovani, ne obuhvataju raznolikost života žena i njihovog djelovanja.”
