Dana 25. jula 1848. godine rođen je Arthur Balfour, političar koji je postao britanskim premijerom početkom 20. stoljeća. Balfour je potjecao iz bogate škotske porodice. U dobi od 21 godine naslijedio je veliko bogatstvo, tako da je postao jednim od najbogatijih mladih ljudi u Velikoj Britaniji. Da stvar bude bolja za njega, Balfourov je ujak bio britanski premijer Robert Cecil, markiz od Salisburyja.
Arthur Balfour postao je zastupnik u britanskom parlamentu 1874. godine, a za svog spomenutog ujaka, markiza od Salisburyja, vršio je parlamentarnu službu privatnog sekretara. Godine 1887. imenovao ga je ujak glavnim sekretarom za Irsku. Kad je imenovan na to mjesto, Balfour je predložio kombiniranje represije i reforme. Represija koju je zagovarao trebala bi biti jednako "stroga" - po njegovim riječima - kao ona Olivera Cromwella, engleskog vođe koji je napao Irsku 1649. Cromwellove trupe su u Irskoj osuđivane zbog masakra koje su izveli u gradovima Wexford i Drogheda. Stavljajući se na stranu plemstva Balfour je dao prednost represiji nad reformama. Balfour je kažnjavao neslaganje. Hiljade su bile zatvorene prema irskom Zakonu o zločinima koji je on uveo.
Zanimljivo je da je Balfour neposredno naslijedio svog ujaka na mjestu britanskog premijera. Naime, kad je markiz od Salisburyja dao ostavku 1902. godine, položaj premijera dobio je Balfour. Nakon premijerskog mandata koji je završio 1905. godine ostao je važna politička ličnost u Velikoj Britaniji, da bi 1916. bio imenovan za ministra vanjskih poslova. Kao ministar vanjskih poslova postao je poznat po tzv. Balfourovoj deklaraciji, objavljenoj 2. novembra 1917. godine. U svega 117 riječi podržane su kristalno jasno aspiracije Jevreja za stvaranje nacionalnog doma Jevreja u Palestini.
Balfourova deklaracija, ustvari, pismo je koje je Arthur James Balfour poslao lordu Walteru Rothschildu, vođi jevrejske zajednice u Engleskoj. Nakon uvodnog pozdrava, Balfourd piše: “Vlada Njegovog Visočanstva gleda s blagonaklonošću na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za jevrejski narod i uložit će najveće napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, pri čemu treba jasno razumjeti da neće biti učinjeno ništa što bi moglo krnjiti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički položaj koji Jevreji uživaju u ma kojoj drugoj zemlji.” Pismo završava porukom: “Bio bih Vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”
Upravo je Balfourova deklaracija – provođena tokom britanskog mandata u Palestini od 1920. do 1948. godine – postavila temelj za stvaranje Izraela 1948. godine i masovne progone Palestinaca koji su uslijedili. Rezultat ove deklaracije najbolje je sažeo britanski publicist i novinar Arthur Koestler: “Jedan narod svečano je obećao drugom narodu zemlju trećeg naroda.” Deklaracija je poništila prethodno obećanje Britanaca za “potpuno i konačno oslobođenje” Arapa ako se suprotstave osmanskoj vlasti, a upravo je palestinska pobuna protiv Osmanlija bila bitna za slabljenje Osmanskog carstva, pa i za ishod Prvog svjetskog rata. Balfour je pogazio svoje obećanje u pismu Rothschildu, u kojem je napisao “da neće biti učinjeno ništa što bi moglo ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”.
Da se ne radi o greški, već o namjernom planu, Balfour je eksplicitno potvrdio 1919. godine u memorandumu: “Mi ne namjeravamo da uopće uzmemo u obzir želje sadašnjih stanovnika Palestine… Cionizam, bilo da je on ispravan ili ne, bitniji je od želja 700.000 Arapa”, zapisao je Balfour, a Palestinci su u to vrijeme sačinjavali gotovo 94 posto stanovništva.
“Nije samo Rothschild bio cionist, već je to bio i Balfour. Cionizam je u to vrijeme, prije nego što je s pravom postao psovka, bio politički stav s kojim su se Evropljani s ponosom povezivali. Ustvari, prije nego što je postao premijer, David Cameron izjavio je, prije sastanka s ‘Konzervativnim prijateljima Izraela’, da je on, također, cionista. U neku ruku, biti cionista jeste ‘obred odrastanja’ za neke zapadne lidere. Male su šanse da je Balfour djelovao na svoju ruku. Istina, deklaracija nosi njegovo ime, ali je u stvarnosti on bio lojalni agent carstva s ogromnim geopolitičkim planovima koji se nisu ticali samo Palestine, već Palestine kao dijela većeg arapskog područja”, piše publicist Ramzy Baroud, ističući da su palestinska podrška Panarapskom kongresu, kao delegatima s pravom glasa u julu 1919. godine, i njihova daljnja podrška Sharifu Husseinu od Meke, bili izraz želje Palestinaca za dugo priželjkivanim suverenitetom.
Kada su namjere Britanca i njihov odnos s cionistima postali previše očigledni, piše Baroud, Palestinci su se pobunili, a ta pobuna traje i danas. Jadni pokušaji smirivanja bijesa Palestinaca prošli su bez uspjeha, posebno nakon što je Vijeće Lige nacija u julu 1922. godine odobrilo uvjete britanskog mandata nad Palestinom – koji je originalno odobren Velikoj Britaniji u aprilu 1920. godine, bez ikakvih konsultacija s Palestincima.
Unatoč povremenom uvjeravanju u suprotno, britanske namjere da se osigura osnivanje isključive jevrejske države u Palestini postajale su s vremenom sve jasnije, a Balfourova deklaracija postavila je temelje za potpuno etničko čišćenje, koje je uslijedilo tri decenije nakon što je ona napisana.
U svom eseju nazvanom Istina i pomirenje Edward Said napisao je: “Ni Balfourova deklaracija niti Mandat nikad nisu konkretno priznali da Palestinci imaju politička, za razliku od građanskih i vjerskih, prava u Palestini. Ideja o nejednakosti između Jevreja i Arapa, prema tome, ugrađena je u britansku – a naknadno i u izraelsku i američku – politiku od samog početka.”
Balfour je umro 1930. godine u Engleskoj, u 82. godini života,a nesreća koju je izazvao traje i danas.
