Henryja Forda možemo možemo smatrati jednim od očeva velikih industrijskih sistema dvadesetog stoljeća. Isto tako, može se reći da je jedan od najodgovornijih za način života u zapadnim zemljama. Međutim, njegov je trag dublji, njegova koncepcija industrijske proizvodnje i njegov prijedlog društvenog uređenja bili su vrlo utjecajni u međuratnom razdoblju kako u SSSR-u tako i u nacističkoj Njemačkoj. Sa nacističkom Njemačkom Ford je dijelio ratoborni antisemitizam.

U vrijeme kada je prvi Ford T sišao s proizvodne linije Ford Motor Company 1908. godine, Henry Ford je tražio način kako da poboljša sistem kako bi proizvodio više i jeftinije. Primijenio je principe naučnog menadžmenta na rad Fredericka Taylora, koji je podijelio zadatke između operatora i odredio vrijeme da se racionalizira svaki gest što je više moguće.

Nije mu bilo dovoljno. U klanicama u Cincinnatiju i Chicagu pronašao je formulu za usavršavanje sistema: postavio je automobil u montaži na pokretnu traku, a svaki je radnik obavljao svoj dio poosla ne mičući se sa svog mjesta, što je Chaplin ovjekovječio finom ironijom u filmu Moderna vremena (1936). Ali ipak, takav je način rada značio i određene poteškoće.

Jedna je bila fluktuacija osoblja, jer su radnici morali biti unajmljeni i obučeni da ostanu u kompaniji. Zato je udvostručio plate, tako da je, osim što je stabilizirao radnu snagu, uspio privući najbolje i, suprotno svim predviđanjima, mogao je dodatno smanjiti troškove proizvodnje.

Dioničari su bili još jedna loša strana jer su, kad je dobit počela biti konzistentna, tražili isplatu dividende. Ford je to odbio, radije uloživši taj novac u proširenje kompanije. Rješenje je bilo radikalno: kupio je dionice, izbacio ostale iz poslovanja, a kompanija je ostala u rukama samo tri dioničara: njegove supruge, sina i njega samog.

I ako je za zaposlenike posao bio monoton i naporan, rast plata i pad cijena, osim olakšanja, značili su da ako je prije Prvog svjetskog rata prosječnom radniku bio potreban ekvivalent dvogodišnje plaće za kupovinu automobila, krajem dvadesetih godina bila mu je dovoljna plata od oko tri mjeseca. Fordovi vlastiti radnici postali su potencijalni kupci, što isprva niko nije očekivalo.

Tako je Ford smislio magičnu formulu koja je obećavala i beskrajan rast i alternativu svjetskom ekonomskom sistemu i divljačkom kapitalizmu. Stefan J. Link objašnjava u knjizi "Kovanje globalnog fordizma" da su nacistička Njemačka i sovjetska Rusija tražile model socijalne i industrijske transformacije i našle ga u vidu „fordizma“, rješenja njihovih problema.

Ford je objavio nekoliko knjiga o svojim idejama 1920-ih. Prva je bila The International Jew. Antisemitska brošura prožeta argumentima o zavjeri o jevrejskoj moći u svijetu. Tada je njegova najpoznatija knjiga "Moj život i djelo" zabilježila ogroman uspjeh.

Link ističe da „Moj život i djelo“, više od savjeta za dobro poslovanje, sadrži projekt socijalne reforme i kritiku industrijskog sistema i ekonomske organizacije društva. I to je upravo ono što je zasigurno utjecalo i na Hitlera i na Sovjete.

Jasna je poruka bila, s jedne strane, da je kompanija samo zahvaljujući tome što je uspjela biti nezavisna od finansijskog kapitala (iza kojeg je vidjela jevrejsku moć) mogla doći tamo gdje je i stigla. S druge strane, ta velika proizvodnja kolektivni je napor. Takođe je tvrdio da njegova kompanija nije isplaćivala dobre plaće, već je korist dijelila sa osobljem na kojem je počivao uspjeh kompanije.

Uprkos razlikama koje su ideološki odvajale SAD od Sovjeta i nacista, Ford je svijetu ponudio zavodljivi produktivni, socijalni i kulturni model koji odgovara ambicijama i potrebama oba režima. Svako od njih je u tom modelu pronašao elemente koji su, mimo serijske proizvodnje, utjecali na društvo koje su željeli izgraditi.

Takođe, ako su željeli sustići i nadmetati se, očajnički su trebali sustići proizvodne mogućnosti SAD-a kada je riječ o teškoj industriji i tehnologiji.

Tako su tvornice automobila u Detroitu, a posebno Fordove, postale mjesto na koje je hrlilo mnoštvo inženjera i stručnjaka iz cijelog svijeta kako bi vidjeli, kopirali i po potrebi ukrali proizvodne tehnike. Ford je, s obzirom na populističku ideologiju kompanije, često davao neograničen pristup svojim objektima svima koji su ih željeli posjetiti.

Link ističe da je, prema Staljinu, "suština lenjinizma bila kombinacija čistoće sovjetske revolucije i američke efikasnosti". Morali su nabaviti svoju tehnologiju po bilo kojoj cijeni, ali također su željeli držati strance na distanci, pa su potpisali sporazum kojim će kupovati automobile i dijelove od Forda, koji je zauzvrat obećavao da će prenijeti tehnologiju i pružiti tehničku pomoć njihovom proizvodnom pogonu Gaz u Gorkom. To je rezultiralo neometanom razmjenom osoblja koje je uskoro moglo samostalno inovirati i dizajnirati.

S druge strane, Nijemci su svojoj industrijskoj transformaciji pristupili na drugi način: ulaganjem na vlastitoj teritoriji. Budući da su neke kompanije kao što su Ford ili General Motors tamo već imale interese, strategija koju je primijenio nacionalsocijalizam sastojala se u kombiniranju političkog pritiska, poticaja i ekonomske razmjene.

Svrha je bila prisiliti američke industrijalce da svoju tehnologiju rasporede na njemačkom teritoriju, a osim toga, poslali su nekoliko delegacija u Detroit u potrazi za idejama, mašinama, čak regrutovanjem Fordovih veterana (po mogućnosti njemačkog porijekla) kojima su predložili fantastične uvjete kako bi pokretali razvoj Volkswagena u njihovoj domovini.

Tako su i Ford i GM investirali i razvili svoje proizvodne pogone u Njemačkoj. GM je bio još fleksibilniji pa je sagradio tvornicu u Brandenburgu u saradnji s Opelom, a u koordinaciji s vojnim vlastima tvornicu kamiona koja je kombinirala najsavremeniju tehnologiju i proizvodne pogone lako prilagodljive vojnoj proizvodnji.

Rezultat je bio da je, kad je izbio rat, između 50 i 70% njemačke flote kamiona napustilo tvornicu koja je bila u američkom vlasništvu. Podrazumijeva se da su u to vrijeme te tvornice počele proizvoditi oružje i brzo postale meta savezničkog bombardiranja. Zapravo su američke bombe uništile GM tvornicu u Brandenburgu.

Neposredno prije rata, 1938. godine, kada su odnosi između SAD-a i Njemačke već bili jako pogoršani, kao gest dobre volje za popravak odnosa, Henry Ford i James Mooney, izvršni direktor GM-a, od strane nacističkog režima odlikovani su Ordenom njemačkog orla.