Najveći broj tekstova arebicom na bosanskom jeziku nastao je u osmanskom i austrougarskom razdoblju, od 16. do prve polovine 20. stoljeća. Arebicu su kao pismo za izražavanje na narodnom jeziku koristili Bošnjaci u velikom broju rukopisnih djela. Posljednja štampana knjiga pisana arebicom jeste Fikh-ul-ibadat (Propisi o izvršavanju vjerskih dužnosti) M. Serdarevića (Sarajevo, 1941), te ponovljeno izdanje Mevluda S. Gaševića (Sarajevo ,1942). To pismo do modernosti su zadržali veoma rijetki pojedinci u osobnoj prepisci.
Alhamijado književnost je jedan od triju tokova kojim se razvijala književnost Bošnjaka. Stajala je između bujne narodne književnosti te književnosti na orijentalnim jezicima. Njeni predstavnici, većinom srednjega obrazovanja, potjecali su iz puka, sadržajima svojih djela bili vezani za zavičajno tlo i tumačili su sve značajne događaje tokom četiri stoljeća bosanskohercegovačke povijesti. Djela ove književnosti bila su omiljena među širokim slojevima naroda. Djela pisana arebicom, i s obzirom na vrste, i s obzirom na tematiku, veoma su raznovrsna, u pjesmama od sažete lirske forme do epsko-lirskih spjevova i proze. Prevladavaju sedmerci i osmerci, a susreću se i jedanaesterci. Stihovi su građeni u skladu s pravilima arapske metrike, ponegdje s naznakom stope po kojoj se pjesma kazuje. U prozi je često korišten dijaloški oblik. Prema sadržajima pjesme se odnose na različita područja društvenoga života, pa se razlikuju: ilahije (pobožne pjesme), kaside (pjesme različitih sadržaja), arzuhali, mahzari, prosvjedi, poslanice, poučne, ljubavne, pjesme „na narodnu“, mevludi, tj. spjevovi o Muhammedovu (S) rođenju. Prozni tekstovi manje su zastupljeni, a sadrže: kratke priče, molitve, vjerske pouke, poslovice, izreke.
Ljubavna pjesma Chirvat turkisi Mehmeda Erdeljca, nastala oko 1588, najstariji je poznati alhamijado tekst. Ovoj uspjeloj pjesničkoj tvorevini bliska je pjesma Nuto moje čuda i ljute nevolje. Slobodniji duh u iskazivanju ljubavnih osjećanja sadrže pjesme pjesnika čija imena ostaju nepoznata: Sad se zazeleni gora, Moje srce, A ja pođoh i povedoh konja na vodu, Lipa ti si, moj dilbere, Bog te vidio, Ramo i Saliha, Poručuje Dudijica mladu momčetu („na narodnu“). Po načinu iskazivanja ljubavnih osjećanja, ističe se pjesma Ašiklijski elif be Fejze Softe. Umihana Čuvidina (Sarajevo, 1795 – oko 1870) spjevala je deseteračku pjesmu u kojoj je opisana ljubav i vjernost djevojke.
U drugim pjesmama izrečena je kritika vlasti i njenih ustanova, negdje otvoreno, a negdje uvijeno. Svojom oštrinom ističu se: pjesma Čudan zeman nastade, s osudom turskih vlasti i morala vjerskih dostojanstvenika, Abdulvehaba Ilhamije (Žepče, 1773; pogubljen u Travniku po naređenju Džemaludin-paše 1821); pjesma Poziv na vjeru, s kritikom međusobnih trvenja i s apelom za saradnju od Muhameda Hevaije (Dobrnja kod Tuzle, 1601/02. – iza 1651); pjesma Dobar zeman prokasa, usmjerena protiv izrabljivanja, korupcije i ponašanja vjerskih dostojanstvenika, od Sulejmana Tabakovića (živio sredinom XIX st.); Duvanjski arzuhal Mehmed-age Pruščanina; poslanice hadži Jusufa Livnjaka i kadije Hasana sadrže također kritičke tonove. U pjesmama Alije Sadikovića (Atmačići kod Bijeljine, 187? – Janja, 1936) izraženo je nezadovoljstvo s postojećim stanjem, a protest protiv izrabljivanja, nerada, pokvarenosti državnih službenika vidljiv je i u jednog broja pjesnika nepoznatih imena: Mahzar piše bosanska fukara, drugi stihovi su na bosanskom, Bosanska ilahija, Pjesma o nasiljima Tekeli Mustafe-paše. Na slikovit način osudu rata izrekla je i Umihana Čuvidina.
U alhamijado pjesništvu brojno su zastupljene ilahije, čija je odlika slavljenje Boga u cilju pridobijanja Njegove milosti. U spoznaji i doživljaju Božijega bića jako je istaknuta emotivna komponenta, posebno prilikom kolektivnoga obraćanja i vršenja derviškoga obreda (zikra). Prisutan je osjećajni zanos, naročito u toku derviških obreda. Nadahnutim lirizmom ističu se: ilahije Muhameda Hevaije, Abdulvehaba Ilhamije te Abdurahmana Sirrije (Fojnica, 1785–1847).
Među poučnim pjesmama po misaonosti, uspjelim poredbama, odgojnom usmjerenošću, ističu se pjesme: Čujte, djeco svikoli Muhameda Razija Velihodžića (Sarajevo, oko 1722–1786); Očin savjet i Očino pismo A. Sadikovića; neki dijelovi poučnog spjeva Abdija Jusuf-bega Čengića.
Spjevovi o rođenju i smrti vjerovjesnika Muhammeda (S) bili su vrlo omiljeni: najviše je bio u upotrebi Mevlud Saliha Gaševića (Nikšić ? – Bijelo Polje, 1898), a takve spjevove pisali su i Arif Sarajlija (Sarajevo, oko 1861–1916), Muhamed Ruždi Dizdarević (Trebinje, 1825–1905) pisac vefata i hićaja te dužeg spjeva o životu Vjerovjesnika. Vrijedno leksikografsko djelo alhamijado književnosti jeste tursko-bosanski rječnik Potur-Šahidija M. Hevaije, 1631, pisan u stihovima, koji spada među najstarije rječnike na južnoslavenskom prostoru.
Prozni tekstovi male su književne vrijednosti, a po tematici su bili iz oblasti vjerske pouke ili kraća djela odgojnog i poučnog karaktera. Udžbenike za osnovnu vjersku pouku pisali su: Omer ef. Humo (umro 1890), zagovornik uvođenja bosanskoga jezika u vjerske škole, te A. Ilhamija. Ibrahim Seljubac iz Tuzle napisao je Bosansku elifnicu, a Ibrahim Berbić dva priručnika: Tursko-bosanski učitelj i Elif bai bosnevi, koji su najstariji tiskani udžbenici na arebici izvan naše zemlje.
Alhamijado književnost zauzima značajan položaj u komparativnom razvoju starije bošnjačke književnosti, a njeni tekstovi imaju značajnu kulturnohistorijsku ulogu, jer je arebica kao pismo, uz bosančicu, omogućilo Bošnjacima da održe kontinuitet pisane maternje riječi od 16. do druge polovine 19. st.
