U proljeće 711. godine Tariq ben Ziyad se iskrcao na Gibraltarskoj stijeni. Na tom mjestu okupio je svoje trupe, ali kako nije bilo poljoprivrednog zemljišta ni tekuće vode, prešao je na drugu stranu zaljeva, podigavši ​​logor uz rijeku, koja je kasnije nazvana Wadi al-Asal (Rijeka meda), gdje se nastanio, ostavivši svog saveznika, grofa Juliána kao privremenog guvernera, dok je on na čelu svoje vojske Berbera i Arapa započeo osvajanje Hispanije.

U proljeće sljedeće godine Musa ben Nuzayr, vladar Sjeverne Afrike, s vojskom Arapa i Sirijaca iskrcao se na isto mjesto. Musina prva akcija, nakon što je stupio na hispansko tlo, bila je okupiti zapovjednike svoje vojske i nacrtati tlocrt džamije na zemlji, prve podignute na iberijskom tlu. Za arabistu Pedra Chalmetu, tlocrt i temelj džamije, kao Musina prva akcija po iskrcavanju na Iberijski poluotok, predstavlja "osnivački čin grada Algecirasa", koji je bio predodređen da bude žarište islamizacije i arabizacije novih teritorija i vrata osvajanja Hispanije.

Rođen je Al-Yazira al-Jadrá, koji će za kratko vrijeme postati glavna luka tjesnaca i glavni grad jedne od južnih provincija Andaluzijske države. U zoru svoje muslimanske historije, prije osvajanja ga je naseljavalo autohtono kršćansko stanovništvo, brojni berberski imigranti iz plemena Masmuda, Miknasa, Kutama, Sinhaya i Hawwara, te neki Arapi i Sirijci.

Neki od Berbera, rođeni u Algecirasu u narednim desetljećima, zauzimali su važne položaje u gradu, poput guvernera, kadija ili imama. Poseban slučaj bio je onaj Yahye ben Katira, iz plemena Masmuda, kojeg je emir Abderramán I. imenovao guvernerom Cora of Algeciras godine 769. Ili slučaj Abbasa ben Nasiha, koji je takođe pripadao Berberima Masmuda, a bio je na poziciji kadije u Algecirasu u vrijeme al-Hakama I.

Grad i njegova luka su stoga prije sredine osmog stoljeća imali valiju ili guvernera kojeg je tek kasnije imenovao emir Córdobe nakon što je umajadski princ Abderramán I. bio ustoličen.

U prvom stoljeću al-Andalusa, grad se, zahvaljujući strateški važnoj luci, razvijao sve dok nije postao glavni grad provincijske političko-administrativne izborne jedinice koja je obuhvaćala teritorije koje danas čine Campo de Gibraltar i dio pojmova Alcalá de los Gazules, Gaucín, Casares i Estepona. Nema sumnje da je ta luka biula iznimno važna za iskrcavanje berberskih kontingenata koji su prešli tjesnac kako bi se nastanili u novim osvojenim zemljama.

S druge strane, od vrlo ranih datuma postoje izvještaji o korištenju luke Algeciras kao mjesta ukrcaja za andaluzijske hodočasnike koji su putovali u Meku morem ili pješice obalnim stazama koje su kroz sjevernu Afriku vodile do Arabije. I transfer Arapa i klijenata Omajada koji su prešli tjesnac u Algeciras iz Sirije, bježeći od Abasida koji su zauzeli Damask i protjerali Omajade, nije bio beznačajan. Al-Himyari navodi da "luka Algeciras nudi siguran zaklon, čak i tokom zime, budući da je najudobnije mjesto za ukrcaj za prelazak Gibraltarskog tjesnaca i najbliže afričkoj obali".

Kroz biografske rječnike znamo imena uleme porijeklom iz Algecirasa, većinom berberskog porijekla, koji su se u 8. i 9. stoljeću ukrcavali na brodove iz te luke radi odlaska na hadž ili u misije diplomatske prirode koje su naručili emiri Cordobe.

U isto vrijeme kada je luka Algeciras postajala mjesto dolaska sjevernoafričkih imigranata ili mjesto ukrcaja učenjaka koji su putovali na istok na hadž ili da bi učili u tim zemljama, su počinjali i diplomatski i trgovački kontakti s drugim lukama.

Dolazak doseljenika s istoka kroz luku Algeciras povremeno su pratili običaji, ideje i doktrine koje su bile strane mješovitom društvu koje se formiralo u al-Andalusu. Malikijska doktrina, koja je bila tako duboko ukorijenjena u al-Andalusu, ušla je u kroz ovu prometnu luku. Nije uzalud njezin glavni pobornik bio Yahya ben Yahya (rođen 769.) iz Algecirasa, koji je došao kao pravni savjetnik Abderrahmana II i poznatog pjesnika i muzičara Ziryada.

Međutim, sve do sredine 9. stoljeća, grad i njegova luka nisu imali potrebna sredstva za obranu od gusarskih napada. Činilo se da tada kako su skupi odbrambeni radovi nepotrebn. Ali to se pokazalo pogrešnim.

Početkom ljeta 859. godine, vikinška flota sastavljena od šezdeset brodova i oko četiri hiljade ratnika, pod komandom izvjesnog Hasteina, sina norveškog kralja, stigla je u zaljev Algeciras i napala bespomoćni grad. Hroničar Al-Himyari uvjerava da je džamija u Algeciras dobila ime zastava jer su Normani na tom mjestu postavili svoje zastave kada su jurišali i zauzeli grad. Autor dodaje da jedna od vrata obnovljene džamije izrađena od drveta zarobljenih vikinških brodova.

Vjerojatno su stanovnici grada uspjeli pobjeći u obližnje planine i da su danima kasnije, uz potporu redovne vojske uspjeli napasti i protjerati osvajače, uzrokujući im gubitak nekih od njihovih plovila. Iako je ovaj napad prouzročio ogromnu štetu, poslužio je za poduzimanje važnih fortifikacijskih radova u gradu. Historičar Ibn Hayyán (11. stoljeće) navodi da su "zidovi Algecirasa izgrađeni za vrijeme vladavine Muhameda I" (822-886), pretvarajući njegovu luku u jednu od baza flote zadužene za obranu južnih obala“.

Algeciras je krajem devetog stoljeća bio urbaniziran prostor, sa brojnim stanovništvom i jakim trgovinama jer je preko ove luke ulazilo srebro vađeno iz planina Tangiera, neophodno za kovanice novca Umayada i sa brodogradilištem.  Tih je godina dokumentirano da je u gradu živjelo i radilo osamnaest imama i kadija.