Sarajevski ratni teatar utemeljen je 17. maja 1992. godine okupljajući glumce i saradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra koja su, zbog Agresije na Bosnu i Hercegovinu, morala obustaviti rad. U augustu 1992. godine SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom ratnog Predsjedništva Skupštine Grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu glavnog grada. SARTR je realizirao prvu ratnu teatarsku premijeru Sklonište, koja je konceptualno imaginirala stvarnost tog trenutka te koristila životne činjenice u kreiranju teatarskog akta, što je još tada prepoznato kao naznaka smjera kretanja produkcije ovog umjetničkog ansambla. Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo od 24. jula 1997. godine ulogu osnivača SARTR-a preuzeo je upravo KS.
Prije svega nekoliko dana SARTR je proslavio 30. rođendan. Godina 2022. u SARTR-u u potpunosti je u znaku ovog jubileja i bit će obilježena brojnim teatarskim premijerama, ali i drugim umjetničkim projektima. Najprije nas u periodu od 17. juna do 7. jula očekuje “Ljetna scena SARTR 2022”, koja će biti postavljena u dvorištu Osnovne škole “Musa Ćazim Ćatić” i koja će publici ponuditi mogućnost da pod otvorenim nebom uživa u kulturnim sadržajima. Prva premijera SARTR-a ove godine bila je Rehnic – Anđeo uništenja, a u periodu pred nama svi zaljubljenici u scensku umjetnost u ovoj pozorišnoj kući moći će pogledati i predstave Phantom leg – Postapokaliptična priča, Zajedničke priče – Soundtrack naših ratova te Gdje se kupuju nježnosti.
Uprkos seriji projekata koje je SARTR izuzetno uspješno realizirao i koje planira realizirati u vremenu koje dolazi, kantonalni politički moćnici, predvođeni premijerom Edin Fortom, smatraju da je ova institucija kulture “mogla poslovati bolje” i da bi unapređenju mogla doprinijeti nova upravljačka struktura. Naime, većina okupljena oko “Trojke” u Skupštini KS nije prihvatila izvještaj o radu i finansijskom poslovanju SARTR-a, ali i Kamernog teatra 55, Muzeja Sarajeva te Historijskog arhiva, čime su stvoreni preduvjeti za smjenu rukovodilaca ovih institucija. Nonsens je da su SARTR-u i Kamernom teatru 55 sredinom prošle godine bez ikakvih problema usvojeni izvještaji, a od tog trenutka do danas ovi domovi scenske umjetnosti samo su napredovali, što znači da aktuelna politička farsa nije ništa drugo doli nova sječa nepodobnih kadrova, u ovom slučaju direktora Aleša Kurta, režisera i scenariste, te, očito, pripremanje podloge za dovođenje onih koji će bespogovorno razmišljati tuđom glavom.
U nastavku donosimo razgovor s Alešom Kurtom, čovjekom kojem se moglo sve prigovoriti osim nerada i nezalaganja, o 30 godina djelovanja teatra nastalog pod opsadom, o nadolazećoj “Ljetnoj sceni SARTR”, ali i o političkom silovanju SARTR-a koje je u toku.
STAV: Ono što nas čeka od 17. juna do 7. jula jeste “Ljetna scena SARTR 2022”, možemo sa sigurnošću reći vrlo ozbiljan festival kulture u organizaciji pozorišne kuće na čijem ste čelu. Objavljen je nedavno i program ove manifestacije. Pošto je “Ljetna scena SARTR” pokrenuta upravo s Vama na mjestu direktora, odakle ideja da Vaša teatarska kuća pokrene vlastiti sveumjetnički projekt ovog tipa? Kako teku pripreme za ovogodišnje održavanje?
KURT: Kultna koncertna scena u SARTR-u, nekada zvana CDA, bila je mjesto gdje su održavani koncerti Branimira Johnnyja Štulića, EKV-a, KUD “Idiota”, “Haustor”, ali i mnogih drugih umjetnika koji su obilježili historiju rok-muzike. Tokom pandemije virusa korona odlučili smo na ljeto 2020. godine oživjeti tu scenu. Igrali smo predstave, imali koncerte za ograničeni broj publike kojoj je to bilo kratko olakšanje u momentima kada je ovaj virus promijenio realnost. Sljedeće godine je scena bila ambicioznija, moglo je ući nešto više publike, a koncert grupe “Zoster” bio je za nas simbolični kraj pandemije.
Ove godine krećemo u punom kapacitetu. Scenu otvara koncert Ede Maajke, tu je i Darko Rundek, a radimo i hommage Milanu Mladenoviću. Imat ćemo i Marčela, Zoi, koreografa Branka Potočana iz Slovenije, brojne goste, nove bendove.... Bitan je dobar osjećaj koji je ta scena imala i prije rata.
STAV: Tačno 17. maja 1992. godine, na inicijativu Safeta Plakala, Dubravka Bibanovića, Gradimira Gojera i Đorđa Mačkića, osnovan je SARTR. Plakalo i Bibanović istovremeno su počeli raditi na prvoj SARTR-ovoj predstavi pod nazivom Sklonište. Svima nam je jasno koliko je bio bitan za pružanje otpora tokom Agresije na našu državu kroz kulturu, ali kolika je važnost SARTR-a za kulturu danas, 30 godina poslije? I u čemu se ta važnost ogleda?
KURT: SARTR je sklonište od kiča, mrtvog, dosadnog i neangažiranog teatra. To je pozorište koje ima svoj poseban autorski profil. SARTR je nezavisan i kritičan. Sa svojim naslijeđem nastoji biti mjesto naše savjesti i hrabrosti da se suprotstavimo nepravdama i svim užasima vremena u kojem živimo. Mjesto znanja i borbe za istinu. Mi povezujemo ljude gdje god počnemo stvarati. U BiH, u regiji, ali i u svijetu.
STAV: U martu ste kazali da će 2022. godina biti godina SARTR-a i da će 30. rođendan biti proslavljen brojnim premijerama i drugim projektima. Šta je ono što je od početka ove godine bilo novo na sceni SARTR-a, a šta nas tek očekuje?
KURT: Prva premijera SARTR-a ove godine bila je Rehnic – Anđeo uništenja. Naša prva koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Mostar. Autorica teksta je dobitnica Nobelove nagrade Elifride Jelinek. U ovaj drami radnja se dešava u noći između 24. i 25. marta 1945. godine, kada je grofica Margit von Batthyány priredila u svom zamku Rehnic u Burgenlandu gozbu za SS oficire, od kojih je jedan bio njen ljubavnik. Vrhunac te noći pijanstva i razvrata bio je masakr nad 180 Jevreja. Svi su pobijeni te noći, osim dvojice koji su bili zaduženi za kopanje grobnice. Oni su ubijeni sutradan. U Austriji se o ovom događaju šutjelo decenijama, tragovi zločina su uklonjeni, a masovne grobnice nikada nisu pronađene. Protiv te šutnje ustaje Elfride Jelinek u ovom komadu. Ona insistira da o sopstvenim zločinima moramo govoriti da bismo jednog dana mogli da se pomirimo sami sa sobom i svojom prošlošću.
Naša scena je otvorena i za inovativne projekte kao što je Platonova pećina, eksperimentalna predstava mladog režisera Gabrijela Lazića. Prva pozorišna predstava kod nas bez glumaca na sceni. Čeka nas i nova premijera 11. juna – Phantom leg – Postapokaliptična priča, koreografa i režisera Thomasa Steyaerta.
U septembru opet nešto posebno – Zajedničke priče – Soundtrack naših ratova. To je prva saradnja s umjetnicima iz Afrike, a u predstavi je riječ o dva rata koja su se poklopila, onima u BiH i Ruandi.
I na kraju godine imat ćemo predstavu Gdje se kupuju nježnosti autorice Monike Herceg, koja je napisala tekst koji predstavlja srž gotovo svih problema koje živimo, a o kojima najmanje pričamo.
STAV: Imate li informaciju postoji li ili je postojao ijedan sličan teatar SARTR-u u svijetu, tj. koncept sličan teatru pod opsadom?
KURT: Ne postoji. Predstave su se igrale u Staljingradu za vrijeme opsade, ali u teatrima koji su odavno postojali. Igrale su se i u Varšavskom getu, po kućama, u Belfastu su igrali predstave po stanovima, ali niko nije, koliko znam, osnovao novi teatar baš na početku opsade grada. To je bio besprijekoran čin.
STAV: Možete li nam ukratko opisati kako je izgledao Vaš dolazak u SARTR? Koji je bio Vaš prvi profesionalni zadatak na novom poslu?
KURT: Pronalaženje novih smjerova produkcije kako bi se mogli raditi projekti. U budžetu sredstava za predstave nije bilo, kao što ih nema ni sada. Bavio sam se i modernizacijom tehničkog sektora. Imamo sjajnu tehničku ekipu, ali trebalo im je pružiti savremena sredstva za rad. Konkretne stvari. Tim stvarima sam se bavio.
STAV: Ay, Carmela, jedna od najznačajnijih predstava u historiji bh. teatra, postaje dio stalne izložbene postavke Otvorenog depoa Historijskog muzeja BiH. Koliko je značajno ekipi s kojom radite i Vama da se za Ay, Carmela zainteresirao i jedan muzej?
KURT: Za tu predstavu nije dovoljna samo postavka u Historijskom muzeju BiH. Priča o njoj treba da postane dio školskog gradiva kako bi se budućim generacijama rasvijetlilo šta se sve može postići umjetničkim djelom. Neke predstave nas vode u više sfere postojanja gdje ne vrijede pravila ovog svijeta.
Ja imam tri važna trenutka u životu u kojima je pokojni Dragan Jovičić, jedan od glumaca u ovoj predstavi, spasio moju dušu. Prvi je kada sam bio mlad i na početku rada u teatru, glumio je u mojim predstavama i podigao ih na jedan viši nivo. Bio je nesebičan i podijelio je svoju virtuoznost sa mnom. Drugi put je bio kada nas je zadesila teška porodična tragedija i niko mi nije dvije godine dao da radim, a rad mi je bio neophodan da bi se spasio. Tada se pojavio Dragan Jovičić kao dobri duh i ponudio mi režiju u Kamernom teatru 55. Treći put, kada su se tamne sjene cinizma i gubitka vjere u ono što radimo nadvile nad mojom glavom, gledao sam njega na sceni i opet postao uvjeren da se mi zapravo bavimo magijom.
STAV: Dokle je stigao rad na filmu Ay, Carmela?
KURT: Ostala je još jedna etapa snimanja i onda ulazimo u postprodukciju. Fantastično je što flim rade Selma Alispahić i Jasenko Pašić, glumci iz predstave, oni koji su direktno učestvovali u onome što je priča filma.
STAV: Jedvanosimsoboakalomistobo, predstava čiji ste autori Nejra Babić i Vi, koju ste lično i režirali, i dalje je vrlo gledana. Šta je ono što je čini iznova i iznova aktuelnom i zanimljivom?
KURT: To je predstava o egzodusu dobrih, pametnih, vrijednih, obrazovanih i poštenih ljudi iz ove zemlje. Većina stanovnika razmišlja o odlasku svakodnevno. Ovdje to nije samo pitanje korupcije, nepotizma, bezakonja, nedostatka bilo kakvog plana za budućnost, užasne birokratije koja vas proždire, već i činjenice da se ama baš nijedna dobra stvar koju čovjek učini ne cijeni na adekvatan način. Izrabljuju vas, razvlače vam pamet i otvoreno se raduju kada na kraju odete. Običnim, kao i onim neobičnim ljudima, oduzeto je dostojanstvo i pravo da normalno žive.
STAV: Uprkos svim nabrojanim stvarima, sve one koji su upućeni u rad SARTR-a, ali i u Vaš rad, iznenadila je informacija da dio zastupnika iz vladajuće većine u Skupštini KS nije prihvatio izvještaj o radu i finansijskom poslovanju SARTR-a, ali i Kamernog teatra 55, Muzeja Sarajeva te Historijskog arhiva. O čemu se zapravo radi?
KURT: Direktnu krivicu za agresiju na integritet SARTR-a snosi premijer Vlade KS Edin Forto i on treba da odgovora za svoje postupke. Zloupotrijebio je instrumente vlasti za ličnu odmazdu nad SARTR-om. On je zloćudni tumor s poremećenim sistemom za navigaciju. Zato sam i spominjao često pridjev bolesno govoreći o njegovim odlukama. Opsjednut je kontrolom nad svim što diše i radi u Sarajevu. Nikada javne ustanove kulture nisu bile u ovoj mjeri obespravljene. Njegova tiranija ukida sva prava teatrima da se bave umjetnošću bez neprestanog uplitanja politike i njihovih intelektualno potkapacitiranih predstavnika.
STAV: “Moram priznati da me podsjećaju pomalo na naciste koji su spaljivali knjige, a da nijednu od njih nisu pročitali”, ovako je glasila jedna Vaša rečenica neposredno nakon obaranja izvještaja SARTR-a. Šta ste tačno mislili poručiti ovim riječima?
KURT: Oni nisu nikada ušli u teatar. Oni nisu kročili u naš svijet čuda. Oni ne dobijaju aplauz, sem od članova sopstvene stranke. Nije im jasno zašto naša umjetnost zaslužuje divljenje, a oni ne. Pa, znate, moraju biti frustrirani. To su individualno promašeni ljudi koji neće završiti na smeću historije jer to bi za njih bila nagrada. Završit će u kontejneru. I niko od ljudi koji kopaju po kontejnerima neće posegnuti za njima jer dobro znaju da od njih nema nikakve koristi.
STAV: Kome je u interesu napasti integritet SARTR-a. I zašto to rade?
KURT: Onima koji se boje onoga što ne razumiju. SARTR je iznad njih, bavi se kreacijom. Kada se dignete na taj nivo, onda oni koji su sistemski privilegirani više nisu sigurni u svoje uzvišeno mjesto u ovoj palanci. Ne smije jedan teatar biti nedodirljiv, da parafraziram premijera Edina Fortu.
STAV: Zašto je pojedincima i čitavim grupama u politici bitna kultura kao moneta za potkusurivanje? U čemu je fol da se i ljudi s rezultatima u kulturi na najbrutalniji mogući način eliminiraju?
KURT: Kulturni klanovi podržani od svojih političkih “prijatelja” krate za glavu svakog ko je iznad njih ili ko nije s njima. Prosječnost i poslušnost jeste ono što se traži. Ako im smetate, mogu vam otežati i život i rad, ali oni i dalje ostaju ono što jesu. Blato provincije. Neće stvarati djela, već će organizirati klanove. Tako se ne postaje umjetnik. Oni su kreatori mraka i besmisla. Nema sistema vrijednosti, nema ideja, nema zakona, nema reformi, nema čak ni identiteta. Ne postoji kulturna strategija. Beskonačna predizborna kampanja, kupovina glasova, kupovina ruku, osvojiti vlast, ugrabiti moć, osvetiti se protivnicima. Nema budućnosti. Zatvoreni krug.
STAV: U slučaju da budete smijenjeni, imate li informaciju ko bi mogao biti Vaš nasljednik?
KURT: Niko. Moji nasljednici su moja djeca. To se odnosi na imovinu i autorska prava, ali ne i na moj rad. Kao i sa svime što sam radio, mojim režijama, pisanjem – nema nasljednika. To se desi jednom i nikada više. Čak se ne da ni imitirati.
STAV: U slučaju da Vas smijene, hoćete li poduzimati dodatne korake na zaštiti prava?
KURT: Apsolutno. Ja sam legalista i uvijek se s veseljem borim protiv sile i nepravde. Tokom karijere neki koji predstavljaju ovu državu, političari i razni klanovi, nanijeli su mi toliko zla da to teško stane pod kožu. Dosadni su mi, ali ću uživati u borbi.
