Nekad davno, u olujnoj tami vijekova bijaše zabranjeno Dobru da se druži sa Zlim, a Zlu bi onemogućeno da postoji bez Dobra.

            - Oduzmite oružje, kuće i vrtove, mladost i zdravlje, sve im oduzmite, svima koji na bilo koji način pomažu Zlu i koji s njim siju nemir u dušama našim! – zapovijedahu časnici iz tabora Dobra.

            - Nemojte dopustiti da vas dobraši varaju zamamnim riječima, a potom da vam u ime Dobra sijeku glave uvjeravajući vas da se jedino tako može boriti protiv Zla! – branili su se oni iz tabora Zla.

            I, tabori se urakljiše. I jedan i drugi poslaše glasnike da narodu objašnjavaju ispravnost svojeg načela.

            I, ljudi se uznemiriše vrlo. Ublijedjela lica, prilazili su jedan drugom uplašena koraka i iskazivali svoje tajne. Prohujali vijekovi nisu zapamtili imena, zna se samo da je visok čovjek duge brade utvrdio da nitko nije tako slavoljubiv kao što je Zlo. Duše Zlih će ući u divlje životinje i bit će sažežene u velikom ognju zajedno s njima. Na kraju krajeva, i Zlo i Dobro su protiv čovjeka. Boreći se u njemu, nikad mu ne daju mira ni spokoja. Nebesne razmirice između Dobra i Zla odrazuju se i u čovjeku. Strašna je i pomisao da svijet svoj nastanak i opstanak zahvaljuje principu Zla. Kako čovjek tako sapeto stoji između tih ukletosti, o slobodnoj odluci volje ne može biti ni govora.

            Radoznali besposličari, koji umiju tuđu riječ uhvatiti u mimohodu, razmilješe se po svijetu - svijet tada bijaše tek malo veći od vidokruga - da svom poglavaru donesu što više najsvježijih vijesti. I tako, vjerni podanik, koji je život istrošio vjerujući u Dobro, a dobra ne čineći, osjetljivim uhom uhvati šapatom izrečenu izjavu da su Dobro i Zlo dva nerazdruživa druga. Ili: put Dobra je drag samo onima koji shvaćaju i postojanje Zla. Vjerni podanik što je Dobro činio samo u snu, isto tako saznade da lijepo nije uvijek Dobro, a Dobro je uvijek lijepo.

            Shvativši da poglavar ne nagrađuje dovoljno njegove usluge, vjerni podanik uhvaćenu izjavu AKO HOĆEŠ UČINITI DOBRO, UNIŠTI ZLO! ne ponese njemu, poglavaru, nego Zlu. I, bome, dobi od Zla pare svakojake. Vjerni podanik pare zavoli silno, pa se stavi i u službu Dobra. Njemu proda ovu izjavu nekog drugog podanika: ako već ne možeš učiniti Dobro, nastoj ne učiniti Zlo. Kad im vjerni podanik saopći izjavu: čovjek Dobro čini za sebe, a Zlo - sebi, Dobro i Zlo se ljuto zavadiše. Bog ih kazni zbog svađa i netrpeljivosti i zapovijedi im da se upute na različite strane svijeta. Ako žele da ih Bog i ljudi ponovo prime u svoje okrilje, Dobro i Zlo trebaju sami, bez ičije pomoći, izmiriti potoke s rijekama i morima, brežuljke s bregovima i planinama, nepoznato s poznatim, majke i kćeri, sinove i očeve, zemlju i nebo, pravdu i nepravdu, život i smrt, san i javu, bogatstvo i siromaštvo, bijelo sa crnim, hladno s toplim, maleno s velikim, gorko sa slatkim, bolesno sa zdravim, lukavo s naivnim, tupo s oštrim, lijepo s ružnim, vatru s vodom... Ako to ne učinite, pripominjao je Bog, vječno ćete lutati nebesnim i zemaljskim stranputicama! Živjet ćete kao najprezrenija bića na ovom i onom svijetu! Nećete nikad dobiti blagoslov da živite zajedno i bit ćete prezreni od svih korisnih i nekorisnih stvorova.

            Kao dva najveća usamljenika, Zlo i Dobro pečalno koračahu pustinjama, gorovitim kamenim planinama, trnovitim strmenima. Gladni i žedni, goli i bosi, od mila do nedraga potucahu se svim stranama svijeta. Dobro bijaše dobrano posustalo, bez snage da nastavi putovanje, a i Zlu se ne iđaše dalje, jer kugla zemaljska ne imađaše kraja ni zaklona od nedaća koje Bog i Zlu i Dobru posla neštedimice i na vrijeme.

            Zacijelo, Zlo se s Dobrim ne bi nikad sastalo da se i Zlu i Dobru na obzorju ne ukaza zemlja Bosna. U Bosni su gosti, starci i ostali strojnici zajedno s djedom, vrhovnim zapovjednikom velikog bratstva Crkve bosanske, već uvelike pjevali u znak vjerovanja da će se Dobro i Zlo u njihovoj zemlji zauvijek sastati i da će tu i ostati. Saznavši da im je djed Rastudije u svojoj zemlji osigurao opstanak i nerazdruženo bratstvo, Zlo i Dobro poletješe jedno prema dugome, zagrliše se i poljubiše. Visokodostojanstvenici narodne crkve pjevahu himnu svojih učitelja:

Čim čovjek postane nadčovjek, nije više čovjek

Savršenstvo je protivno prirodi ljudskog bića

Najveća veličina je u prolaznosti

Smrt je sveto sjećanje na ljudsku suštinu

            Dok mu je Dobro privrženički zacjeljivalo rane, Zlo se izmicalo tvrdeći da mu se žuri, ni pola posla još nije obavilo, premda je bogomdanim hitrim nogama prevalilo mnogo duži put. Dobro osta između Bilina polja i Bobovca da samo sebi liječi iskrvavljene noge, a Zlo othuja dalje da se nikad nigdje ne smiri.

            Iznenadni odlazak Zla zaprepasti i ogorči goste, starce i ostale krstjane. Jedino djed Rastudije osta miran i spokojan. Njegov se mir ne pomuti čak ni onda kad gost Povržen jasno i glasno iskaza sumnju u dvojnog boga:

            - I tako, djede Rastudije, sad smo prepušteni pravednom srcu i zločinačkim rukama, svemoćnim sumnjama i svojoj novoj vjeri, uživalačkim ješnim strastima i patnjom izazvanom očišćenju, tjelesnim bunama i mislenim smirajima, titanskoj gordosti i bolesnom samouniženju, nadanju i očaju, svireposti i golubijoj bezazlenosti!... Mogu li ja voljeti dva boga, djede Rastudija? Ja ovako mali, najmanji crvić pa... sastavljen od dva boga!

            U bratstvu djeda Rastudija nasta kolebanje, ljudi padoše u potištenost. Uvjeravahu ga da, bez odbjegla Zla, naukovanje njihove dualističke sljedbe nema nikakva smisla.

            - Čovjek je nesposoban da voli, jer je mali, a ljubav - ogromna klanica - zboraše pokolebani gost Povržen. - Zar podvigom odricanja moram dokazivati svoju širinu i veličinu? Što će mi jedno i drugo? Čovjek je sklon mučenju sebe i drugih, i čovjek nije u stanju praštati - jer je sitan, i čovjeka je nemoguće uvjeriti da ne pripada svojoj vlastitoj zaludnosti.

            Ali, Zlo očito nije poznavalo ćudi zemlje koja mu je osigurala boravište i napredovanje u trci: Bosnu, naime, često oblivahu guste kiše i pogibeljni oblaci. Zlo teturaše lijevo i desno ne bi li pronašlo izlaz iz sapete zemlje čije mu gostoprimstvo bijaše čudno i nekako sumnjivo, obješenjačko. Sjećajući se bezpozdravnih izgona iz drugih zemalja, bilo mu je neshvatljivo okruživanje toplim riječima. U nastojanju da se svakako izvuče iz kandži čudnovate zemlje - mora da je gostoprimstvo i sve ostalo bilo riječ Dobra - Zlo se nekako nasukalo na planinske litice. Nije mu preostalo ništa drugo nego vratiti se središtu zemlje, potražiti Dobro, ponovo ga zagrliti i s njim zauvijek ostati u humskoj zemlji i zemlji Bosni.

            Bilo je zemalja zavidljivica koje su pošto-poto nastojale iz okrilja bosanskog dočepati se Dobra, Bosni velikodušno prepuštajući Zlo uz dopuštenje da s njim radi što hoće, ali se bosansko Zlo tako čvrsto pripilo uz bosansko Dobro - kao svoju jedinu preostalu baštinu - da je taj zagrljaj bilo nemoguće ni mačem prekinuti. Na kraju su zemlji Bosni blagonaklono dopustili da posjeduje i Zlo i Dobro ne obećavši pri tom nikakvu podršku ako se jednom Dobro i Zlo zavade do vječne nepomirljivosti...

Zagreb, lipanj '69.

 

O AUTORU

Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. - Zagreb, 2007.) bio je poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga „Kolo bosanske škole smrti“ dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga „Kolo tajnih znakova“ nagrađena je najvišom  hrvatskom nagradom „Vladimir Nazor“). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov „Kolo svetog broja“ po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama „Tišine se ne mogu odreći“, „Zvona i usne“; monografiju „Kozara“; knjigu pripovjedaka „Borkina ljubav“ te romane „Ne zaboravi sviralu baćo“, „Smrt nije kraj“, „Mrav i aždaha“, „I noć…i dan“; „Divin“, „Ikona bez boga“ i „Vučje grlo“. Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: „Bezazlene vukove“, „Obračun“, „Koga voli Ladislava“, „Pismo idolu“, „Nasilje hipotalamusa“, „Apage, satanas“. Uz to Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju „Radio roman“. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više jezika. „Stav“ iz autorove bogate književne ostavštine objavljuje slabo poznate eseje i putopise. Žanrovi su to u kojima je Idrizović briljantno funkcionirao te je doista velika šteta da iza sebe nije ostavio obimniju građu.