Paddy Ashdown umro je na današnji dan 22. decembra 2018. u svojoj 77. godini. Mnogi su ga u Velikoj Britaniji, objavio je The Guardian u nekrologu napisanom neposredno nakon njegove smrti, smatrali najnevjerovatnijim liderom kojeg je liberalni dio britanske politike ikada imao. Bivši kapetan Kraljevskih marinaca, bivši diplomata i, pričalo se, špijun, postao je vođa liberalnih demokrata 1988. godine i vodio ih je u narednih jedanest godina ostvarujući neočekivano dobre izborne rezultata.

To nije bilo loše postignuće za čovjeka kojeg su mnoge njegove kolege smatrale nekolegijalnim i koji je bio umjereno dobar govornik s relativno lošim nastupima u parlamentu. Ono što je bio u stanju da uradi, s tvrdim liderstvom i nemilosrdnom ambicijom, bilo je da pretvori stranku iz gomile egoističnih čudaka i individualista u nacionalni pokret koji je iskreno vjerovao da može osvojiti određenu moć uvjeravajući dio biračkog tijela mehke ljevice da je za to sposoban, zapisao je The Guardian.

Četvrtaste vilice, suženih očiju, kao da neprestano skenira horizont, odlučno odbijajući da potvrdi ili demantira da je bio sposoban ubiti čovjeka golim rukama u vrijeme kada se borio protiv komunističkih pobunjenika u džunglama Bornea, u specijalnom odjeljenju britanske vojske, Ashdown je izgledao kao vođa neke militantne stranke što nikako nije bio slučaj. Ako mu je početkom 1990-ih pomoglo rastuće razočaranje birača torijevcima i nevoljkost birača u nekim dijelovima Britanije da vjeruju laburistima, on je također morao prevladati trošnu i skoro bankrotiranu nacionalnu partijsku mašinu i često nepostojeće lokalne organizacije svoje stranke.

Ashdown je to postigao uprkos tome što je dolazio iz neliberalne stranke i do svojih srednjih tridesetih godine čak nije ni glasao za stranku koju će potom voditi. Oduvijek je bio laburistički glasač  sve dok ga jednog dana nije preobratio lokalni liberal koji je pokucao na vrata njegove vikendice u Somersetu u januaru 1974. godine uoči općih izbora koji su se održavali sljedećeg mjeseca.

Prisjetio se toga u svojim memoarima: “Definitivno se sjećam da je nosio narančastu vjetrovku, izgledao je neupadljivo i imao škripav glas… Moje se sjećanje možda sa mnom poigrava kada mi kaže da je imao i sandale i tanku bradu. Rekao sam mu prilično grubo da sigurno neću glasati za liberala osim ako me (što sam smatrao vrlo malo vjerovatnim) ne uvjeri da trebam. Ne znam šta se dalje dogodilo. Ali dva sata poslije, nakon što sam s njim opširno razgovarao o liberalizmu u našoj prednjoj sobi, otkrio sam da je to ono što sam zaista oduvijek bio... Liberalizam je bio stari kaput koji je visio u mom ormariću... samo je čekao da ga skinem i odjenem. ” Nikada više nije mogao ući u trag ovom čovjeku.

Ashdown je bio najstarije od sedmoro djece, rođen u Nju Delhiju, sin Johna Ashdowna, protestanta iz Ulstera koji je bio kapetan indijske vojske i Lois Hudson, katolkinje iz Ulstera, koja je bila vojna medicinska sestra.

Porodica se u Sjevernu Irsku vratila tek nakon završetka rata, kada je njegov otac uložio svoju ušteđevinu u farmu svinja, zatim u pijacu, a oba su biznisa propala.

Ashdown je kršten kao Jeremy John Durham, a svoj je nadimak Paddy dobio u školi zbog svog irskog naglaska. Naglasak se ubrzo izgubio, ali je nadimak ostao. Ashdown je dobio vojnu stipendiju, koja je plaćala školarinu. Isticao se u sportu, ali ne i u akademskim studijama. Pao je na francuskom, iako je kasnije postao vješt u nekoliko jezika, uključujući mandarinski, hindi, malajski, bosanski, njemački i upravo francuski.

Pridružio se kraljevskim marincima direktno iz škole, otprilike u vrijeme kada su njegovi roditelji odlučili započeti novi život u Australiji. Ashdown je služio 12 godina u marincima sudjelujući u akcijama kao komandos u Kuvajtu, Borneu, Hong Kongu i Sjevernoj Irskoj gdje je jednom morao uhapsiti katoličkog aktivistu za građanska prava i budućeg kolegu poslanika Johna Hume na ulicama Belfasta. U intervjuima mnogo godina poslije, Ashdown je insistirao na tome da bi se vjerojatno pridružio IRA-i, da je bio katolik u Ulsteru, ili bi barem vodio kampanju za građanska prava.

Njegovo tečno poznavanje kineskog jezika dovelo je do toga da je postavljen u diplomatsku službu, formalno kao prvi sekretar britanske misije pri Ujedinjenim nacijama u Ženevi. Ali obećavajuću diplomatsku karijeru odbacio je u korist porodičnog života u Norton-sub-Hamdonu, selu u Somersetu u blizini Yeovila sa svojom ženom Jane, koju je upoznao na vojnom balu kada je imao 20 godina. Vjenčali su se 1962. godine. Napisao je u svojim memoarima da je ta odluka bila naivna do granice neodgovornosti: “To je također najbolja odluka koju sam donio u svom životu.”

Ashdown je brzo izabran za stranačkog kandidata u oblasti u kojoj su torijevci ranije bez muke pobjeđivali. Uz energiju i predanost krenuo je s oživljavanjem umiruće stranačke podružnice i pokretanjem neke vrste kampanja lokalnih aktivista po kojima su liberali kasnije postali poznati: apliciranje, izdavanje saopćenja za javnost, prikupljanje sredstava bockajući samozadovoljne lokalne torijevce.

Kroz neko vrijeme uspio je dobiti činovnički posao u lokalnoj helikopterskoj firmi, a kasnije i u kompaniji ovčije kože. Kada su on i njegova supruga stigli do svojih posljednjih 150 funti, odlučili su da će odustati od političkih ambicija i vratiti se u Foreign Office ako se ništa ne promjeni u roku od mjesec dana. Spasio ih je neočekivani grant od 1.000 funti od Rowntree Trusta, koji su osigurali liberalni prijatelji.

Ashdown je izračunao da će biti potrebna tri izbora u njegovoj izbornoj jedinici da bi pobijedio torijevce, ali su mu bila potrebna samo dva. Izabran je – jedan od pet novih liberalnih poslanika – na izborima 1983. godine i stigao je u Westminster da bi otkrio da je stranka razderana ličnim rivalstvom i da je njen savez sa Socijaldemokratskom partijom, koju je predvodio David Owen, više nego nestabilan.

Neuspjeh stranaka da naprave proboj na općim izborima 1987. godine doveo je do pojave Socijal-liberalno-demokratske partije – koja je u štampi neminovno odmah nazvana “Salata”. Promjena imena rezultirala je osnaživanjem Liberalnih demokrata, koji su apsorbirali većinu ostatka SDP-a odbacujući nekoliko tvrdokornih liberala. Nakon ostavke prethodnog lidera liberala Davida Steela, Ashdown je dobio podršku od 72 posto u odnosu na 28 posto svog rivala Alana Beitha. Članstvo je bilo demoralizirano i stranka je bila na ivici bankrota, zahvalna na dinamici novog lidera, ali ne instinktivno naklonjena nekome ko je bio njezin član tek četranest godina, a poslanik samo pet.

Ashdown se borio da ostavi utisak u borbi protiv laburista i torijevaca. “Ja nisam prirodan govornik”, napisao je u svojim memoarima. “Sklon sam da pričam prebrzo, moj glas ima naviku da se podiže kada sam nervozan. Imam loš osjećaj tajminga za šale i sklon sam da se prilikom izlaganja izgubim kada sam pod pritiskom.”

Kako su se približavali opći izbori 1992. godine u javnost je procurila priča o aferi koju je pet godina ranije ima sa svojom bivšom sekretaricom u parlamentu Triciom Howard. Afera je otkrivena nakon što su provalnici iz sefa njegovog advokata ukrali neke papire. Nakon teksta objavljenog pod nezaboravnim naslovom u tabloidu The Sun – “Paddy Pantsdown” očekivala se izborna katastrofa. Ali dogodilo se obratno – pozicija stranke u anketama je porasla a Ashdownov brak je opstao. Ipak, iskorak kojem se nadao na izborima još jednom nije uspio: stranka je dobila samo jedno mjesto više – ukupno dvadeset.

Nakon toga je, međutim, uslijedila serija velikih pobjeda na izborima u sigurnim torijevskim izbornim jedinicama u Newburyju, Christchurchu i Eastleighu. Prije izbora 1997. godine Ashdown je vodio tajne razgovore s vođom laburista Tonyjem Blairom o formiranju koalicije. Blair je odnio uvjerljivu pobjedu, ali su Ashdownovi liberali osvojili skoro 18 posto glasova i više nego udvostručili svoju zastupljenost na 46 mjesta, što je bio njihov najbolji rezultat u više od 70 godina.

Nešto prije toga Ashdownov fokus pomjerio se na rat u bivšoj Jugoslaviji. Prvi put je posjetio Sarajevo 1992. godine kako bi kao bivši vojnik proučio šta se dešava. S vremenom je postajao sve strastveniji, bijesan zbog očigledne ravnodušnosti zapada prema pokolju koji se ondje događao. “Bio je to moralni imperativ, užasna vizija budućnosti... Bio sam opsjednut noćnom morom svega toga”, napisao je. “Postojao je osjećaj krivice i ljutnje.” Njegove redovne posjete bile su pune opasnosti a u Westminsteru je uznemiravao vladu Johna Majora zbog izostanka potrebne akcije.

Ovo je poprimilo konkretniji oblik nakon što se povukao iz vodstva liberalne stranke 1999. godine i iz parlamenta na općim izborima dvije godine poslije.

Nakon rata na Kosovu, postao je visoki predstavnik međunarodne zajednice i specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini s četverogodišnjim mandatom. Ta uloga dala mu je punomoćna ovlaštenja da smijeni političare, pa čak i sudije, da izdaje uredbe i uspostavlja institucije iz njegovog ureda u Sarajevu, iako su ga nadzirale savezničke sile. Godine 2007. britanska i američka vlada ponudile su mu sličnu ulogu u Afganistanu, ali ga je afganistanski predsjednik Hamid Karzai odbio.

Umjesto toga, Ashdown je opet bio aktivan u politici Liberalnih demokrata. Uskoro se okrenuo i pisanju knjiga. Objavio je dva toma dnevnika, svojih memoara, A Fortunate Life (2009) i dobro prihvaćene historije incidenata u Drugom svjetskom ratu: katastrofalni pokušaj kraljevskih marinaca da unište njemačke brodove u Bordeauxu 1942. godine i bitka francuskog otpora na visoravni Vercors 1944. Postao je predsjednik Unicefa Velike Britanije 2009. godine.

Godine 2015. nadgledao je katastrofalnu kampanju za opće izbore Liberalnih demokrata, nakon njihovog perioda koaliranja s torijevci pod vodstvom Nicka Clegga, u kojem su izgubili 49 od svojih 57 mjesta. On je u novembru te godine objavio da mu je dijagnosticiran rak mokraćne bešike. “Oko tri sedmice znam da bolujem od raka mokraćne bešike,” rekao je za Somerset Live. “Svi u bolnici Yeovil efikasno i divno brinu o meni.”

Za Observer je 2013. godine rekao da nije tužan što nikada nije bio premijer: “Ne baš, ne više. Jesam li ponosan što sam bio lider stranke koja je opstala uprkos svim lošim izgledima i koja se krvavo dobro snašla u prvoj koalicionoj vladi u izuzetno teškom trenutku? Da, gorim od ponosa zbog toga.”

Paddy Ashdown slovio je za veoma principijelnog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini koji je pokrenuo mnoge reforme u zemlji, napisao je DW povodom smrti prije pet godina. Javnosti je ostao poznat i po tome što je smijenio najveći broj zvaničnika, mahom iz Rs-a, koji su kršili Dejtonski sporazum. Riječ je o političaru koji je kao visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini najviše koristio svoja ovlaštenja. Mnogi se sjećaju 2004. godine kada je samo za jedan dan smijenio čak 59 političara.

Ashdown je smijenio najviše članova Srpske demokratske stranke, od kojih jedanaest trajno, dok je donesena odluka da će se preostalih 48 moći vratiti funkcijama nakon što bude uhapšen Radovan Karadžić.

Svi funkcioneri smijenjeni su zbog opstrukcije napretka Bosne i Hercegovine ka stabilnosti, prosperitetu i vladavini prava.

Neposredno pred smrt, zajedno s bivšim visokim predstavnicima Carlom Bildtom i Christianom Schwarz-Schillingom, uputio je pismo tadašnjoj visokoj predstavnici za vanjske poslove i sigurnost EU Federici Mogherini povodom sve češće najave “prekrajanja granica” na Balkanu.

U Hrvatskoj će Paddy Ashdown ostati zapamćen i što je neumorno povlačio pitanje takozvane “Tuđmanove salvete”, skice na kojoj je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske.

Paddy Ashdown nastupio je i kao svjedok u Haagu u postupku protiv Tihomira Blaškića i Slobodana Miloševića.

(Izvor: The Guardian / DW)