Deset godina nakon stupanja na snagu demokratskog ustava iz 2014. godine, nadolazeći predsjednički izbori u Tunisu, čiji je prvi krug zakazan za 6. oktobar, odredit će razmjere štete koju je pretrpio politički sistem zemlje tri godine nakon udara koji je izveo predsjednik Kais Saied. Dana 25. jula 2021. godine, ne slučajno na Dan Republike, taj profesor prava i politički veteran preuzeo je sve ovlasti države u nadi da će "spasiti" Tunis, njegovu demokratiju i izvući ga iz teške ekonomske situacije.

Od tada je predsjednik (koji je na vlast došao pobjedom u drugom krugu predsjedničkih izbora 2019.) polako i savjesno demontirao demokratsku arhitekturu režima rođenu iz pobuna koje su 2011. godine uspjele svrgnuti režim Zine el Abidine Ben Alija. i inaugurirao ono što je ušlo u historiju kao Arapsko proljeće.

Za nešto više od dva mjeseca Saied, koji je svoju kandidaturu potvrdio 19. jula, morat će krenuti u trku s nizom kandidata ali malo je vjerovatno da neće ponoviti svoju pobjedu. U protekle tri godine likvidirana je Magna Carta iz 2014. godine, usvojena nova 2022. s pojačanim ovlastima šefa države i nastavak progona opozicionih političkih stranaka, ali i sudija i novinara koje predsjednik smatra neprijateljima nacije.

Glavni opozicioni lideri su u zatvoru, uključujući i one islamističke stranke Ennahda. Ta vodeća politička snaga u zemlji u svakom izbornom procesu od konstituirajućih izbora 2011. godine, stranka koju vodi Rached Ghannouchi - osuđen u februaru na tri godine zatvora zbog navodnog nezakonitog inozemnog finansiranja - danas je stranka zabranjena u sistemu. U zatvoru je i vođa druge opozicione partije, konzervativac Abir Moussi.

U svom autoritarnom zanosu, tuniški predsjednik pribjegao je nacionalističkoj i populističkoj retorici prožetoj vjerskim i ksenofobičnim prizvukom, a posljedica toga je križarski rat vlasti protiv ilegalne imigracije iz subsaharske Afrike. Više od godinu dana tuniške sigurnosne snage neprestano pritvaraju i deportiraju imigrante koji stižu u luke te zemlje, uglavnom Sfax, na pustinjske granice s Alžirom i Libijom.

Opozicija, koja se uglavnom okuplja oko Fronta nacionalnog spasa (FSN), od tada je osudila porast represije i zahtijevala Saiedovu ostavku, posebno u svjetlu vala hapšenja opozicionih političara, aktivista i novinara.

Istina je da, unatoč autoritarnom skretanju predsjednika, opoziciona platforma nije bila u stanju mobilizirati tuniško društvo u masovnoj mjeri. Daleko su slike mnogoljudnih marševa posljednjih sedmica 2010. i prvih sedmica 2011. godine, u kojima su se udružili lijevi, sekularni, nacionalistički i islamistički sektori.