Devetnaestog jula 1974. godine španski diktator Francisco Franco zbog bolesti je privremeno predao vlast princu Juanu Carlosu, koji je 1975. godine, poslije Francove smrti, postao kralj Španije.

General Francisco Franco Bahamonde bio je gotovo 40 godina na čelu države. Zbog dugogodišnje vladavine i režima koji je svrgnut u relativno bliskoj prošlosti, Franco je još uvijek neugodnost u španskom javnom životu.

Franca su zvali “Caudillo de España”, i to nije bio običan naslov. Bila je to pravna formula Vrhovnog suda, koji je u Francu objedinio nekoliko položaja: generalissimo (vojna moć), šef države i vlade (civilna vlast), homo missus a deo (vjerska vlast, odnosno izaslanik božanske providnosti) i nacionalni poglavar tradicionalne Španske falange (vrhovni vođa jedine stranke države). Ukratko, bio je diktator “odgovoran samo Bogu i historiji”.

Franco je rođen u galicijskom gradu Ferrolu 1892. godine. Pohađao je vojnu akademiju, više od desetljeća služio u Maroku, gdje je sudjelovao u brojnim krvavim kolonijalnim kampanjama. Uvijek je sa sobom teglio ideološki prtljag španskog nacionalizma oblikovan pričama o slavnoj imperiji i koncepciji politike koja vojsku posmatra okosnicom države.

Franco je zdušno podržavao vojnu diktaturu Prima de Rivere 1923. godine, zbog čega je imenovan direktorom Generalne vojne akademije. Te se godine i oženio s Carmen Polo, pobožnom mladom ženom. Konzervativan, izrazitih religijskih uvjerenja, sa strahom je dočekao proglašenje Druge republike 1931. godine. Poslovično oprezan, izbjegao je otvoreni sukob s novim vlastima i odbio se pridružiti neuspjelom vojnom udaru 1932. Ipak, kada je španska kriza dosegla vrhunac u julu 1936, Franco se pridružio ustanku protiv ljevičarske vlade. I on je svoj posao obavio učinkovito, stavljajući se u Maroku na čelo najopremljenijih španskih trupa. Ustanak se brzo pretvorio u građanski rat.

Tri godine ratovanja presudno su utjecale na Franca i njegov brzi uspon na državni vrh. U početku je bio jedan od pobunjeničkih generala vojne hunte koja je preuzela sve ovlasti države i pokrenula intenzivan proces represije i društveno-političke involucije, ali produženje rata i napeti međunarodni kontekst prisilili su koncentraciju zapovjedništva u jednu osobu.

Krajem septembra 1936. godine Franco je došao na vrh zahvaljujući spletu nekoliko razloga; zbog vojnih uspjeha, zbog nedostatka ozbiljnih konkurenata te zbog vitalne podrške koju su mu davali Hitler i Mussolini. Ali Franco nije bio zadovoljan pukom vojnom diktaturom. Vojska mu ubrzo dodaje još dva izvora legitimiteta. Crkva mu je osigurala da ratoborni katolicizam do kraja ostane vrhovna ideologija režima.

Falange, stranka stvorena spajanjem svih desničarskih snaga, postaje instrument za organiziranje njegovih pristaša i kontrolu civilnog društva. Takav je režim, postavljen na tri stupa, pobijedio u građanskom ratu i postao temelj njegovog budućeg vladanja.

Unatoč fasciniranosti njihovim vođama i sklonosti ka italijansko-njemačkoj osi, Franco nije ušao u svjetski rat u septembru 1939. godine. Iscrpljenost i razaranje uzrokovano građanskim ratom, zajedno s ekonomskom propašću i rastućom glađu, ostavili su Španiju na milost savezničkim silama, koje su svojom flotom dominirale španskim pomorskim putevima i kontrolirale vitalne zalihe hrane i nafte. Neutralnost je bila čista nužnost, a ne slobodna opcija. Između 1940. i 1941. godine Franco je bio čak u iskušenju da uđe u rat kako bi ostvario sve imperijalističke snove, želeći oteti Gibraltar iz britanskih ruku i stvoriti sjevernoafričko carstvo na štetu Francuske. Njemački napad na Sovjetski Savez omogućio je slanje vojnog kontingenta (Plava divizija) da se bori “protiv komunizma”, bez objave rata saveznicima, ali promjena ratne sudbine 1942. godine prisilila je Franca da se povuče u neutralnost.

Njegovo ponašanje tokom Drugog svjetskog rata donijelo mu je međunarodnu osudu, a na sve naznake moguće intervencije i njegove smjene odgovarao je saveznicima porukom kojom je prepadao zapadne sile: “Ili ja ili haos u Španiji.” Izbijanje hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza 1947. godine otvorilo mu je vrata međunarodnoj rehabilitaciji. Sporazum sa SAD-om o postavljanju vojnih baza u Španiji 1953. godine značio je njegov opstanak uprkos tome što je takav potez međunarodno mnijenje preziralo.

Od tog dana njegova totalitarna vladavina više nije dovođena u pitanje i postao je diplomatski priznat u zapadnoj sferi. Bilo je to njegovo najsretnije doba, vrijeme u kojem se mogao posvetiti lovu, ribolovu, gledanju televizije i uživanju u društvu svojih brojnih unuka. Sudjelovao je i u velikom ekonomskom razvoju šezdesetih, koji je na radikalan način transformirao sociokulturnu strukturu Španije.

Jedino ograničenje tog procesa liberalizacije bilo je političko: nije bilo demokratskog otvaranja koje bi ograničilo njegovu suverenu moć. Međutim, kako je stario, kako je sve više fizički slabio, tako su jačali socijalni sukobi, generirani baš tim modernizirajućim ekonomskim transformacijama zemlje. Njegove posljednje dvije godine života bile su vrijeme tjeskobe i fizičkih tegoba. Franco je već bio leš i prije nego što je umro jer je špansko društvo već bilo predano demokratskoj kulturi zapadnog okruženja. Njegovom sahranom u Dolini palih samo je ozvaničen proces političke tranzicije u kojem je ključnu ulogu odigrao španski kralj.

Kada je prije dviuje godine njegovo tijelo ekshumirano i preneseno u Madrid, bio je to povod da se u španskim medijima piše i raspravlja o desetinama različitih detalja iz njegovog života, više ili manje poznatih. Jedna od tih priča jeste i ona o marokanskom kapetanu Mohamedu Mizzianu, koji je Francu spasio život 12 godina prije no što će budući diktator povesti zemlju u građanski rat. U čast tog čina otvoren je prije nekoliko godina i muzej u marokanskom gradu Nadoru, a sudjelovanje zvaničnog državnog izaslanstva na svečanosti otvaranja izazvalo je veliku polemiku, pa čak i proteste u Španiji.

Mizzian je učestvovao u građanskom ratu na strani Francove vojske. Caudillo ga je kasnije imenovao generalnim kapetanom Galicije, Maroka, a kasnije i Kanarskih otoka. Čak je zadržao svoju plaću sve do 1956. godine, kada je zatražio dobrovoljno otpuštanje iz vojske jer se želio vratiti u Maroko kako bi u zemlji koja je tek proglasila nezavisnost obučavao oružane snage. Mizian je bio jedna od rijetkih osoba koja nije trebala zakazivati sastanak kada je htio posjetiti Franca u palači El Pardo.

Trećeg oktobra 1924. godine Franco je učestvovao u bici protiv Maora, u kojoj je ostalo 109 mrtvih na obje strane. Nakon borbe, vraća se na komadno mjesto okončati fortifikacijske radove kada su u selo provalili pobunjenici koji su na njega i njegove vojnike otvorili snažnu vatru. Jedan od njih približio se Francu na nekoliko metara i, kada je u njega uperio oružje, ubio ga je iz pištolja kapetan Mizzian. Franco i Mizzian poznavali su se odranije, kada je marokanski kapetan bio ranjen 1921. godine i kada ga je Franco posjetio u bolnici u Melilli.

Mizzian je ponovo bio ranjen 19. septembra 1936. godine pored rijeke Manzanares, ispred Univerziteta u Madridu. Tamo su borbe bile posebno žestoke. Tom prilikom ga je spasio jedan od njegovih ljudi Mohamed al-Ousruti, a o svemu je detaljno pisao španski historičar Francisco Sánchez Ruano, autor knjige Islam i španski građanski rat, u kojoj su skupljena različita svjedočenja vojnika.

Ono što je ostalo nerazjašnjeno i do danas jeste da li je Mizzian bio jedan od vojnika koji su učestvovali u slučaju grupnog silovanja i ubistava žena 1936. godine. Kako god, Mizzian je bio jedan od hiljada Marokanaca i ostalih Arapa koji su se borili uz Franca u građanskom ratu.

U decembru 1936. godine radio u Maroku objavio je da je Franco pripremio vojni parni čamac koji će odvesti tristo muslimana iz Ceute u saudijsku luku Džedu, a odatle dalje na hodočašće u Meku. Od tada pa sve do 1951. godine Francov režim organizirao je i finansirao hadž. Francovi su brodovi 1939. godine prevozili libijske vjernike. Često su se prije povratka u Maroko hodočasnici zaustavljali u Sevilli ili Cordobi, gdje se Caudillo ponekad susretao s njima kako bi im pričao o Andaluziji kao drugoj Meki. Nije to bila samo gesta koja je služila regrutiranju marokanskih vojnika, Franco je na Maroko gledao kao na dio Andaluzije. To je za njega bio geostrateški koncept koji je mogao opravdati špansku prisutnost u sjevernoj Africi i napraviti razliku u odnosu na francuski kolonijalizam.

Kako bi stekao povjerenje i poštovanje Marokanaca, Franco se odvažio na do tada, ali i danas nezamislivu gestu – odobrio je korištenje džamije u Cordobi za namaz. Zbog naklonosti s kojom se odnosio prema muslimanima, počeli su ga zvati “hadži Franco”. Naravno, Franco nikada nije bio u Meki, ali je uspio u nakani da ga se smatra “dobrim muslimanom”. U vrijeme prije nezavisnosti zemlje, kada se skupina marokanskih izbjeglica iz francuske zone nastanila u španskom protektoratu, potpomognuta zemljom i novcem Francove vlade, novoizgrađeno naselje nazvali su Aldea del Hajj Franco.

Džamija Muley el-Mehdi bio je projekt koji je naručio arhitekt José María Tejero između 1939. i 1940. godine. Otvorena je 18. jula 1940. godine, a svečanosti su prisustvovali halifa španskog protektorata u Maroku Muley Ismail ben al-Mehdi i Carlos Asensio, tadašnji visoki španski povjerenik u Maroku. Džamija je izgrađena novcima iz Madrida u znak zahvalnosti za podršku koju su muslimanske trupe pružale nacionalistima na čelu s Francom tokom građanskog rata. Unutar hrama nalazi se ploča na kojoj je upisana zahvalnost Francu.

Džamija je danas pod paskom Ministarstva prosvjete i kulture Španije i odredište je raznih hodočasnika i turista iz cijelog svijeta. Francov režim, treba i to reći, bio je jedan od rijetkih na zapadu koji nije nikada želio priznati Izrael niti je održavao ikakve veze s jevrejskom državom.