Javnost zna i da je to samo jedan od naloga koje Trojka mora ispoštovati. Javnost zna da je Trojka (SDP, NiP i NS) obećala podići ruku za Vukoju u zamjenu za ulazak u vlast. Javnost zna da su svi razlozi koje iz Trojke nude kao opravdanje za glasanje za Vukoju, zapravo, samo loši, jako loši izgovori, stoji na početklu uredničkog komentara koji je objavio Hayat. 

Trojka je u nezavidnom položaju. Ali nisu za sažalijevanje: Sami su izabrali biti sluge i ispunjavati zacrtane ciljeve Dragana Čovića u zamjenu za svoje funkcije i šaku vlasti. A Čović je poručio da je Vukoja „predstavnik hrvatskog naroda“ i da njegov izbor mora biti završen. Iako se u Ustavni sud ne biraju Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, naročito ne stranački kadrovi, onima kojima je kod imenovanja bitna „genetska predodređenost“ ne pronalaze ništa sporno ni u tome da stranački poslušnik postane sudija Ustavnog suda. Tako, Smajlovićev šef Konaković izjavljuje da ovo nije izbor unutar VSTV-a i da kandidat za Ustavni sud, pazite sad, mora (!) imati „političku boju i miris“. Smrdi na visoku političku korupciju…

Izbor Marina Vukoje nije tema od prije neki dan. Pripreme za njegovo instaliranje započele su mnogo ranije. Mnogo ranije je i napravljen plan kako da se javnost uvjeri da Trojka ne izdaje, da nisu obavezni, dužni Čoviću vratiti uslugu ili ispuniti zahtjev. I, jednako bitno, da sva priča koju godinama pričaju o imenovanju sposobnih, a ne podobnih nije, kao što očito jeste, služila samo za dobijanje glasova. Rješenje je izgledalo jednostavno: Provesti komisijsku proceduru i ocjenjivanje tako da Vukoja bude prvorangirani, najbolji. Naravno, ne radi se ni o kakvoj objektivnoj i stručnoj komisiji koja je radila na ocjenjivanju kandidata, već o parlamentarnoj.

Dakle, do kraja političkoj i subjektivnoj. U kojoj je, naprimjer, Smajloviću kod ocjenjivanja 0 veća od 5.000. I, zaista, komisija je između vrhunskih stručnjaka ustavnog prava, univerzitetskih profesora, sudija s višedecenijskim iskustvom najbolje ocijenila Vukoju. Postao je „Vukoja prvorangirani“ – za svako naredno obraćanje Trojke i svih onih koje ne treba žaliti, a moraju podići ruku za njega. Kobiva, mi ne glasamo za Vukoju zato što moramo, već zato jer je on prvorangirani, „Vukoja prvorangirani“. Iz Trojke dalje pojašnjavaju da svaki od 10 kandidata zadovoljava uslove koje propisuje Ustav, svi su prošli proceduru testiranja i bodovanja kako to stoji propisano u Odluci iz 2005. godine. A glasat će za prvorangiranog jer bi drugačije postupanje bilo neodgovorno i popuštanje pod pritiskom…

Moglo bi se mnogo toga napisati, pa objasniti kako izgledaju konkursne i komisijske procedure kod političkih imenovanja, ali teško da bude tako sažeto i precizno kako je Nermin Nikšić objasnio 4. maja, nakon sjednice Vlade Federacije i najavljenih imenovanja u javna preduzeća: „Mi se dogovorimo ko treba da bude i onda se kao ljudi javljaju na konkurs ko će biti član uprave, a sve se zna ko će biti. Kamo sreće da se biraju najbolji ljudi na konkursima, ali svi znamo da to nije tako i da ćemo probati nešto u budućnosti da promijenimo“.

Nema dimenzije prema kojoj je ovakva izjava ispravna, ali u svakoj je istinita. I, ako ništa, Nikšiću se mora čestitati na iskrenosti. Ali s Vukojom nije isto kao s imenovanjem nekog člana uprave preduzeća „X“ kojem će mandat isteći brzo ili lahko može biti smijenjen. „Vukoja prvorangirani“, ako se imenuje, na poziciji koju ne zaslužuje ostat će više od 20 godina. Još opasnije, odlučivat će o ustavnoj materiji, a po političkim nalozima. Pa nije li više nego upozoravajuće to što se za njegovo imenovanje zalaže, čak to uslovljava, Milorad Dodik. A meta u koju Dodik najčešće puca je Ustav, zapravo, sama država Bosna i Hercegovina. Zato Dodik ima jasan politički cilj – srušiti Ustavni sud ili ovladati njime. Ima li ikoga u državi, regiji i šire da to ne vidi? Pa, kako onda SDP-u, NiP-u i NS-u nije jasno da glasom za „Vukoju prvorangiranog“ doprinose ispunjavanju strateških Dodikovih ciljeva? Ili im je potpuno jasno, ali može i država propasti, ali su im udobne fotelje draže?

Vratimo se još za trenutak izgovoru kako će se glasati za Vukoju jer je prvorangirani nakon konkursne i komisijske procedure. Nedavno su na sjednicama Vijeća ministara izvršena brojna imenovanja na brojne direktorske i zamjeničke pozicije u državne institucije. Svi imenovani kadrovi, kadrovi HDZ-a, SNSD-a, ali svi do posljednjeg, bili su „prvorangirani“ na konkursima. Tamo gdje su konkursi završeni ranije, prije nego je Trojka zasjela na vlast, i gdje su prvorangirani bili nepodobni, konkursi su poništeni.

Na ponovljenim, kakvog li iznenađenja, sve se posloži pa Trojkini kadrovi najednom postaju – prvorangirani. Oni koji prate i analiziraju imenovanja, koja bi morala biti nestranačka, zaključuju sljedeće: Bilo kakve procedure u vezi s javnim konkursima, u vezi s ispunjavanjem uslova i svim ostalim tu su samo da pokriju prethodno uspostavljeni dogovor. Sve ovo se dešava bez obzira na kvalitet kandidata na konkursu, bez obzira na prethodne kvalifikacije i položaj. Konkursi ne služe ničemu, osim da se stvori iluzija postojanja konkurencije i kriterija za izbor.

Frišak je i zanimljiv primjer izbora novog direktora Uprave za indirektno oporezivanja (UIO). Inače, ova pozicija nije politička. Zapravo, ne bi smjela biti. Trojka (SDP, NiP i NS), HDZ i SNSD su dogovorili da će novi direktor UIO-a biti SNSD-ov Zoran Tegeltija. U to vrijeme Tegeltija je državni ministar finansija. Konkurs za direktora UIO-a raspisuje Upravni odbor UIO-a. Na čelu Upravnog odbora je automatizmom državni ministar finansija. Da, Tegeltija. Tegeltija raspisuje konkurs, Tegeltija se prijavljuje na konkurs i Tegeltija, nekim neopisivim čudom, biva prvorangirani. Tegeltija je, naravno, izabran za novog direktora UIO-a.

Dakle, stvari stoje ovako – zastupnici SDP-a, NiP-a i Naše stranke moraju glasati za Vukoju, moraju vratiti dug Čoviću. A, očito, i Dodiku. Jasno je da ih je sramota, jer to što namjeravaju učiniti jeste sramno. Ali u tom svom, kako bi to Forto kazao, „susramlju“ nije prihvatljivo, čak je ogavno da pokušavaju držati moralne lekcije i sve građane smatrati ovcama, pa pričati priču o „Vukoji prvorangiranom“. Mogu, poput Nikšića, ma koliko bilo strašno, priznati, umjesto što narod „psuju“ u zdrav mozak.