Premijer Indije, Narendra Modi, osvojio je dovoljno mjesta da ostane na čelu treći uzastopni mandat. Ali njegova Bharatiya Janata Partija (BJP) pretrpjela je velike neuspjehe i sprema se za pregovore o koaliciji pošto nije uspjela osvojiti potpunu većinu po prvi put u deset godina.
BJP se zasniva na Hindutvi, hinduističkoj nacionalističkoj ideologiji. Osmišljena početkom 20. stoljeća, politika Hindutve insistira na tome da se nacionalni identitet zemlje gradi oko onih koji samo indijsku geografiju smatraju svetom. Muslimani i kršćani, čija se sveta mjesta nalaze na Bliskom istoku, stoga se smatraju građanima drugog reda.
Modi je u svojoj predizbornoj kampanji stavio Hindutvu u prvi plan. Lažno je optužio glavnu opozicionu stranku, Indijski nacionalni kongres, da svoj manifest zasniva na ideologiji Muslimanske lige, stranke koja se zalagala za podjelu Indije 1947. I naoružao je demografsku zabrinutost oko neznatno veće stope nataliteta muslimana kako bi tvrdio da opozicija je planirala preraspodjelu bogatstva “infiltratorima” koji “imaju više djece”.
Ali Hindutva se ne zaustavlja na indijskim granicama. Hindu nacionalisti su iskoristili agresiju Gazu da ocrne druge muslimane širom svijeta. Farme trolova BJP-a su širile dezinformacije i antipalestinsku mržnju na internetu, a hinduističke nacionalističke grupe u Indiji organizirale su pro-izraelske marševe.
Odakle potiče ova radoznala hindutva-cionistička solidarnost? Jedno porijeklo je od najranijih hinduističkih nacionalista koji su svoju hinduističku državu oblikovali prema cionizmu.
Osnivač Hindutve, Vinayak Damodar Savarkar, podržavao je većinski nacionalizam i iskorjenjivanje svih stranih elemenata. Među njima su bili muslimani koji su podržavali izborne kvote za svoju zajednicu i ljevičarske internacionaliste.
Kao rezultat toga, čak je odobravao nacističko antisemitsko zakonodavstvo u dva govora 1938. jer, kako je on to vidio: „naciju formira većina koja u njoj živi“. Ipak, sam Savarkar nije bio antisemit. Često je blagonaklono govorio o sićušnoj jevrejsko-indijskoj manjini jer je smatrao da je previše beznačajna da bi ugrozila hindusku koheziju.
U stvari, Savarkar je hvalio cionizam kao savršenstvo etnonacionalističkog mišljenja. Način na koji je cionizam neprimjetno spojio etničku privrženost domovini i vjersku vezanost za svetu zemlju bio je upravo ono što je Savarkar želio za Hinduse. Ova dvostruka vezanost bila je daleko snažnija za njegov um od evropskog modela nacionalizma „krvi i tla“ bez svetog prostora.
Danas hinduistički nacionalisti ovjekovječuju ovo naslijeđe i još uvijek gledaju na cionizam kao na jedinstveno atraktivnu političku ideologiju. Za hindu nacionaliste, neki cionisti su bili uključeni u projekat povratka svoje svete zemlje od muslimanskog stanovništva čiji vjerski korijeni u regiji nisu bili tako stari kao njihovi.
Na sličan način, Hindutvine pristalice su je smatrale uključenom u muslimansko stanovništvo koje je brojčano nadmašilo, ali koje je imalo značajnu kulturnu moć. Ova moć došla je preko mogulske dinastije koja je vladala većim dijelom Indije od 1526. do uspostavljanja britanskog carstva u 19. vijeku.
Ovu ideju je dalje popularizirao Savarkarov ideološki nasljednik, Madhav Sadashivrao Golwalkar. Godine 1947. Golwalkar je napisao da je cionizam bio „pokušaj rehabilitacije Palestine s njenom drevnom populacijom Jevreja... da se rekonstruiše porušeno zdanje i revitalizira praktički mrtav hebrejski nacionalni život“.
Kao što su Palestinci morali ustupiti mjesto onima čije su zahtjeve za drevnim svetim prostorom preuzele primat, tako su, po Golwalkarovom mišljenju, „nehinduski ljudi Hindustana“ morali biti „potpuno podređeni hinduističkoj naciji“. Dio ovog procesa danas je redefinisanje državljanstva.
Izrael je 2018. godine usvojio zakon kojim je zemlja preimenovana u „nacionalnu državu jevrejskog naroda“ i delegitimizirala njene nejevrejske građane. Slično tome, kontroverzni indijski Zakon o izmjenama i dopunama o državljanstvu iz 2019. godine olakšao je put do državljanstva imigrantima iz nekoliko vjerskih grupa, ali ne i muslimanima.
Zajedno sa retorikom koja povezuje milione indijskih muslimana s ilegalnom imigracijom, grupe za ljudska prava tvrde da bi se ovaj zakon mogao koristiti za oduzimanje indijskog državljanstva mnogim muslimanima.
Hinduski nacionalisti su također potaknuli kulturni rat kako bi konsolidirali "hindusku civilizaciju" i zbrisali simbole islama. Ovo je u velikoj mjeri u skladu sa željom izraelske krajnje desnice da obnovi Solomonov hram na mjestu svetog brda hrama u Jerusalimu, gdje se trenutno nalazi kompleks džamije al-Aksa.
1969. cionistički ekstremista spalio je južno krilo al-Akse. A 1980. godine fundamentalistička grupa Jevrejsko podzemlje planirala je da digne u vazduh Kupolu na stijeni, islamsko svetilište u centru kompleksa.
Sličan projekat rušenja džamija i izgradnje hramova na njihovom mjestu predložili su Savarkar i Golwalkar. Hindu nacionalističke organizacije su svoju pažnju usmjerile na džamiju Babri u Ayodhi, budući da je ovo bilo mitsko rodno mjesto hinduističkog boga Rama.
Suosnivač BJP-a, Lal Krishna Advani, vodio je nacionalnu kampanju 1990. za izgradnju novog hrama – prijedlog koji je indijski vrhovni sud decenijama zabranjivao. Ali žar koji je kampanja pokrenula rezultirao je hinduističkom nacionalističkom mafijom koja je 1992. srušila džamiju Babri. A nakon što je novom presudom indijskog vrhovnog suda 2019. godine dala dozvolu, na mjestu uništene džamije izgrađen je hram, koji je Modi svečano otvorio u januaru.
Nekoliko mjeseci kasnije, u maju 2024., izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir izjavio je iz džamije al-Aqsa da palestinska država nikada neće postojati. Dok je to činio, njegova pratnja se ilegalno molila na spornom mjestu Brda hrama.
Dok se hinduističke molitve održsvsju sa mjesta srušene Babri džamij, stotine drugih džamija u Indiji sada se nalaze pod prijetnjom. Hinduski nacionalisti podnose peticije pred sudovima za preuzimanje zemljišta kojim upravljaju islamski vakufi u većinskoj hinduističkoj zajednici.
Dok Modi kreće u treći mandat, možda će nastojati da dovrši zadatak da Indiju učini ekskluzivnom hinduističkom svetom zemljom – iako sa snažnijom opozicijom nego prije.