U svojoj milenijskoj historiji Bosna i Hercegovina se nalazila u geopolitičkim strategijama imperijalističkih politika, kako Mletačke i Ugarske, tako i Osmanskog carstva, Rusije, Austrije, pa sve do SAD i zapadnoevropskih zemalja koje su nakon 1995. godine kroz instituciju OHR preuzeli obavezu implementacije Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a što podrazumijeva uspostavu i očuvanje subjektiviteta, teritorijalnog integriteta, cjelovitosti i nezavisnosti BiH, te vladavine prava i pravne države. Iako bismo o nedosljednosti međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini mogli govoriti još od perioda srednjovjekovne Kraljevine Bosne, u nastavku ćemo se posvetiti aktueliziranju iste od XX vijeka, pošto su refleksije takve međunarodne politike naša sadašnjost, a s ovakvim odnosom međunarodne zajednice prema BiH izgleda i budućnost.

Kad god domaći politički subjekti ne bi preduzeli očekivane poteze ili se ne bi uklapali u vanjsko-političke interesne kalupe, međunarodni subjekti često bi posezali za nametanjem rješenja, po njihovoj volji, što je nerijetko uključivalo podgrijavanje neriješenih pitanja, direktno uplitanje u organizaciju i funkcionisanje vjerskih zajednica, političkih stranaka itd. Poznato je da su primjerice vanjsko-politički faktori (Austro-Ugarska 1910. godine) nametnutim ustavnim zakonima vjerske razlike u BiH podigli na ustavni nivo. Samo 123 godine poslije svjedočili smo igranjem ustavnim odredbama kad je OHR suspendovao Ustav entiteta FBiH na 24 sahata, pod izgovorom funkcionalnosti, koju niko prije nije rješavao tako surovo i protuustavno. Dok su najčešće govorili jedno, strani faktori ovdje su bezbroj puta realizovali nešto sasvim drugo.

Zar i austrougarska okupacija nije došla pod parolom da će riješiti neriješena pitanja u Bosni, prije svega ono nacionalno i agrarno? Nažalost, dobivši mandat da okupira BiH, okupacione vlasti su „zaboravile“ na svoja obećanja. Potvrdili su sve osmanske akte iz ere tanzimata propisujući da će stanje u agraru „od sad biti kao i do sad“. Umjesto da BiH u potpunosti uključi u vlastiti administrativno-politički i državno-pravni poredak, Monarhija je Bosni dala status corpus separatuma, zadužujući da tim područjem upravlja, kao nigdje u Monarhiji, ministarstvo finansija, te da se, kao nigdje u Monarhiji, za zemaljskog poglavara postavi komandant vojnih jedinica u BiH. Stanovnici BiH nisu ostvarili ni austrijsko ni ugarsko državljanstvo, nego su dobili poseban status zemaljskih državljana, kojima su prava „davana na kašičicu“. Znači, što je obećala nova okupaciona vlast, nije ispunila, a BiH je tretirala kao kulturno zaostalo područje, kao koloniju. A, šta nas tek čeka na putu ka EU, štap, štap, štap i pokoja mrkvica. Odveć nam je jasno da nas i dan-danas EU tretira kao izolovanu koloniju, kao corpus separatum današnjice. Zbog Bošnjaka, bezbeli?!

Nakon sloma Austro-Ugarske nastupila je prva etapa jugoslavenstva, iza koje je opet stajala međunarodna intervencija. Uz vrlo koordinirane aktivnosti iz međunarodnih krugova plasirana je ideja o jugoslavenstvu iza koje su se krile popuno drugačije namjere. Nažalost, „dobri Bošnjani“ su se u te namjere uvjerili tek kada je u augustu 1939. postignut sporazum Cvetković–Maček. Ubrzo nakon toga hegemonistički interesi susjeda su, iskoristivši šutnju međunarodne zajednice i njeno pasivno držanje, riješili agrarno pitanje na štetu BiH i Bošnjaka. Pored toga, razoreno je potencijalno jedinstveno nacionalno biće BiH, a država BiH podijeljena. I danas u BiH strani faktori ne ispunjavaju ono na što su obavezani, posmatraju razaranje institucija BiH iznutra, gaze Ustav, urušavaju pravni poredak, izbjegavaju primjenu demokratskih standarda koji važe u njihovim zemljama, tretiraju nas kao kulturno i pravno zaostalo područje, baš onako kako nas je nekoć tretirala Monarhija.

Takav pristup međunarodne zajednice u velikoj je mjeri urušavao princip vladavine prava, kao i principe ustavnosti, zakonitosti, humanosti, pravičnosti i dosljednosti. Vrlo su rijetke situacije u kojima je međunarodna politika ostala dosljedna pri rješavanju kompleksnih pitanja u Bosni i Hercegovini, koje je prepoznavala i za koje je skoro uvijek pokazivala poslovičnu zainteresovanost. Korijene takvih odnosa prema stanovnicima u BiH možemo tražiti još od 1831. godine i nerazumijevanja Osmanskog Carstva za stanje u Bosni, pa preko imperijalističke austrougarske vlasti, koja je prepoznavala i samo deklarativno isticala susjedne hegemonističke nasrtaje na BiH bez ustrajnih akcija na njihovom rješavanju. Kroz obje Jugoslavije BiH je bila na margini političkih procesa na koje su utjecali i vanjsko-politički faktori, što je uz ignorisanje stvarnih problema koji su nagrizali njeno unutrašnje političko biće rezultiralo genocidom i dvostrukim udruženim zločinačkim poduhvatom koji su, krajem XX vijeka, realizovani naočigled međunarodne zajednice. Perfidnim i diplomatski usavršenim metodama vanjski politički subjekti sve terete odgovornosti za nefunkcionalnost nametnutog nam političkog sistema, aparthejd uređenja i etničkog tribalizma adresiraju unutrašnjim političkim faktorima, među kojima su najopasniji oni koji zagovaraju secesiju ove države, kreiranje treće izborne jedinice, jednom riječju razbijanje države i njene učinkovitosti.  

U postdejtonskom periodu odnos prema BiH drastičnije se ne mijenja, štaviše, međunarodna zajednica suspenduje ustavne osnove s ciljem provođenja rješenja koja sigurno nisu u interesu BiH i vladavine prava. Što je još gore, iz OHR ne čujemo nimalo ohrabrujuće vijesti kad je riječ o implementaciji ne samo starih nego i novih presuda iz Strasbourga, među kojima je ona u slučaju Kovačević najaktuelnija. Očigledno je da međunarodna zajednica, primjenjujući duple aršine i odstupajući od pravnih i političkih standarda koji važe na međunarodnom nivou, kao i na nivou zemalja iz kojih njeni predstavnici dolaze, ne želi primijeniti demokratske principe, odnosno principe vladavine prava u BiH, a što je po međunarodnom pravu obavezna da učini. Usljed toga, BiH je osuđena na ustavno-pravni košmar.

Provodeći svoje hegemonističke interese u svijetu, pa tako i u BiH, gdje grubo krše principe vladavine prava i pravne države, međunarodni faktori štede vlastite resurse pa su u tom smislu koristili, a i danas koriste, sve pretenzije susjedne Hrvatske i Srbije ka BiH, izražene kroz imperijalističko-hegemonističke i fašističke projekte revitalizacije Banovine Hrvatske ili Velike Srbije, čega je BiH žrtva i dan-danas.

Da bi se nametnuli na geopolitičkom planu gdje su potpuno nerelevantne i nebitne zemlje, Hrvatska i Srbija nastoje, već dugo, da se na sve načine miješaju u unutarpolitička pitanja u BiH, što možemo pratiti još od kasnog srednjovjekovlja do danas. Na tom putu žrtvom su svi građani u BiH, prije svega oni u čije ime oni provode tu i takvu politiku, tj. bosanski Hrvati i Srbi, koje uporno odrođavaju od Bosne, a čija je ovo zemlja jednako kao i Bošnjaka, koji su usljed tih i takvih politika bivali najvećom žrtvom zločina, presuđenih kao genocid i UZP! Zato, svi u BiH moramo snage usmjeriti ka odbrani svoje Domovine i njenoj integraciji u krug evropskih demokratskih zemalja iz kojih nas internacionalna zajednica uporno isključuje.

Međutim, i u tako nepovoljnim okolnostima po BiH moramo biti svjesni da je nužno što hitnije buđenje. Moramo se pogledati u ogledalo i priznati da smo tako nedosljednim odnosima velikih država prema nama doprinijeli i mi sami kroz neadekvatna, nepripremljena, nedovoljno organizirana, nestrateška i parcijalna političko-diplomatska rješenja, koja su daleko od bilo kakve nesalomljive strategije na planu odgovorne politika lobiranja za političke interese Bošnjaka, BiH i svih njenih građana na svim adekvatnim svjetskim adresama. Moramo shvatiti da se politika odbrane države ne može svoditi na zatvorene i samodovoljne grupice kojima je najviši domet, lokalno djelovanje, mandat i svenarodno dopadanje, bez ikakvog pozitivnog učinka, kako na unutrašnjem, tako i vanjskom planu, osim zadovoljenja ega. Mi moramo školovati odgovorne i principijelne državnike, moramo iskoristiti sav kapacitet naše dijaspore, i to ponajmanje onaj finansijski, koliko kadrovski i personalni, jer to su naši najbolji ambasadori u svijetu. Moramo se jače uvezati, moramo prevazići lokalne domete i za državu igrati na svjetskom