Debatama na nepresušnu temu izbornog zakona u Bosni i Hercegovini loptica se ponekad prebaci i na analizu izbornog zakona u Hrvatskoj. Već smo pisali o položaju Bošnjaka unutar postojećeg zakona i nepravednu ulogu unutar sistematizacije saborskih zastupnika iz reda nacionalnih manjina. Nažalost, u bosanskohercegovačkoj javnosti do sada nije vladao veći interes za ovu temu, iako je pozicija Bošnjaka u Hrvatskoj itekako važna. Primjerice, inicijativa o osnivanju SDA i usavršavanje te ideje potekla je iz zagrebačkog muslimanskog kruga i Zagrebačke džamije, gdje se prvi predsjednik i osnivač SDA rahmetli Alija Izetbegović sastajao s istaknutim Bošnjacima. Nakon toga, veliki broj Bošnjaka iz Hrvatske bio je i potpisnik Deklaracije o osnivanju SDA.
Danas je uloga Bošnjaka u političkom životu Republike Hrvatske na povijesno niskoj razini. U politici se ništa ne događa slučajno pa tako niti to da druga najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj postane totalno politički obezglavljena i dezorijentirana. U takvoj situaciji često se od samih Bošnjaka čuju glasovi poput “nama matična država nije pomogla”, “nemamo dobar odnos s matičnom državom” itd. Takvi glasovi nisu uzrokovani crno-bijelom situacijom, potrebno im je dati širi kontekst i odgovoriti na pitanje kako popraviti situaciju i položaj Bošnjaka u Hrvatskoj.
Zanimljiv je podatak da već 3 mandata, odnosno 3 izborna ciklusa u Sabor ulaze isti predstavnici nacionalnih manjina. Još je zanimljivije ako se pogleda razina njihove dominacije u odnosu na prve oponente, često se tu radi o po nekoliko hiljada glasova razlike, što je u kontekstu nacionalnih manjina ogromna razlika. Kod predstavnika bošnjačke nacionalne manjine ta je razlika ipak najmanja u odnosu na sve ostale. Postoje manjine kod kojih je dominacija aktualnih zastupnika do te mjere izražena da oni niti nemaju protukandidata na izborima, to se 2020. godine dogodilo kod italijanske nacionalne manjine s Furiom Radinom i kod mađarske nacionalne manjine s Robertom Jankovicsem.
Ermina Lekaj Prljaskaj postala je 2015. godine saborska zastupnica sa svega 999 glasova, samo 5 glasova više od idućeg protukandidata, također Albanca Idrisa Sulejmanija. Bošnjaci su tada povijesno podbacili, odnosno dio Bošnjaka počeo je odrađivati posao za Lekaj Prljaskaj jer prvi idući kandidat bio je tada aktualni saborski zastupnik Nedžad Hodžić sa 755 glasova. Raspisivanjem izvanrednih izbora 2016. godine Bošnjaci su se približili Ermini Lekaj Prljaskaj na razliku od 177 glasova. Tadašnji zagrebački imam Mirza Mešić osvojio je 1.177 glasova, dok je Lekaj Prljaskaj otišla na nedostižnih 1354. 2020. godine Lekaj Prljaskaj pokazala je mnogo nedostižniju dominaciju osvojivši 1.725 glasova ispred prvog pratitelja Bermina Meškića s 1.152 glasa. Jasno je da 4 godine mandata u kojem je Lekaj Prljaskaj bila dio parlamentarne većine donosi mogućnost povećanja dominacije nad konkurencijom. Posebno jer Lekaj Prljaskaj ulaže značajne napore i resurse u raslojavanje Bošnjaka i povećavanju broja kandidata koji onda podijele bošnjačko biračko tijelo. Međutim, kako god bilo, teško je povjerovati u slučajnost izbora istih saborskih zastupnika u 3 izborna ciklusa. Dio tajne leži u bliskosti tih zastupnika s vladajućim HDZ-om kojem je najbolja postizborna koalicija ona s nacionalnim manjinama.
Pored toga, postoje i druge okolnosti koje u bitnome utječu na izbor saborskih zastupnika nacionalnih manjina. Jedna od njih jeste i odnos s matičnom državom, tačnije saradnja koja je uspostavljena. Najbolji primjer za to jeste Robert Jankovics, predstavnik mađarske nacionalne manjine. On je 2007. godine osvojio 1.975 glasova, svega 65 glasova manje od pobjednika Deneša Šoja s 2.040 glasova. Slična stvar ponovila se i 4 godine kasnije, kada je Deneš Šoja osvojio 2.441 glas, a Robert Jankovics 2.296 glasova. Frustracija Roberta Jankovicsa nastavila se i 2015. godine, kada je izgubio za samo 20 glasova. Tada je osvojio 2.198 glasova, a pobjednik Šandor Juhas 2.218. Međutim, 2016. godine događa se veliki preokret, nakon skoro 10 godina pokušavanja Jankovics pobjeđuje s 2.731 glasom ispred tadašnjeg saborskog zastupnika Šandora Juhasa s 2.420 glasa. Tu pobjedu pratila je afera koju su istraživale i hrvatske pravosudne institucije o tome da je Jankovics plaćao Hrvatima u Slavoniji da se izjasne kao Mađari i glasaju za njega. Međutim, to nikada nije dokazano iako su postojali čvrsti navodi i argumenti.
Postavlja se realno pitanje kako je Jankovics uspio nešto u godinu dana, a prije toga nije uspijevao 9 godina? U međuvremenu se dogodio veliki politički uspon mađarskog premijera Viktora Orbana, kojem je Robert Jankovics izuzetno blizak te je mađarska zajednica očigledno uvidjela da će s Robertom Jankovicsem moći kapitalizirati i ostvariti mnogo više nego s ostalim predstavnicima, što se na kraju i pokazalo tačnim. Posebno to pokazuju izbori 2020. godine, kada je Robert Jankovics bio jedini kandidat na izborima za mađarskog predstavnika u Hrvatskom saboru, a osvojio je nevjerovatnih 2.807 glasova u situaciji kada je jedan glas bio dovoljan da postane saborski zastupnik. Slična je situacija i s Erminom Lekaj Prljaskaj, koja veliki dio svojih glasova dobiva u dijaspori. I to ne samo iz zemalja Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije već i iz zemalja poput Češke, Njemačke, Švicarske itd. U tim zemljama očigledno logistiku i infrastrukturu daju ambasade zemalja s kojima je Lekaj Prljaskaj bliska.
Promatrajući cijeli kontekst, jasno je kako je s Bošnjacima priča mnogo drugačija. I kada bi svi bošnjački politički predstavnici u BiH htjeli ostvariti saradnju sa svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj, ona bi vjerovatno bila blokirana na nekoj razini od druga dva konstitutivna naroda ili bi se za nju tražili nesrazmjerni ustupci. Unatoč tome, Bošnjaci raspolažu s dovoljno kapaciteta da ostvare saradnju i iz nje iznjedre svog političkog predstavnika u Hrvatskoj. Takva saradnja mora se zasnivati na projektima kulturne saradnje i prije svega razvoja infrastrukture Bošnjaka u Hrvatskoj. Isto tako, potrebno je sprovesti kampanju informiranja među ljudima koji posjeduju dvojno državljanstvo a žive u Bosni i Hercegovini. Zvučni nestvarno podatak da ih svega 289 ima pravo glasa na izborima za Hrvatski sabor u XII. izbornoj jedinici. Da je to nepravedan i netačan podatak, mogu posvjedočiti i lično jer na popisu nema niti članova moje obitelji koji posjeduju dvojno državljanstvo, Bošnjaci su i žive u Bosni i Hercegovini.
Kako god bilo, dug je i trnovit put do toga da Bošnjaci dobiju svog političkog predstavnika u Hrvatskoj, koliko može biti dug i trnovit, najbolje pokazuje primjer Roberta Jankovicsa. Međutim, unatoč složenosti cijele situacije, postoji dovoljno načina i mogućnosti koja bi okončala sada već dugogodišnji san Bošnjaka u Hrvatskoj, ali i šire da dobiju svog predstavnika u Hrvatskom saboru.
