Na svom Facebook-profilu poznati hrvatski novinar Denis Latin objavio je status: “Amerika nas je zadojila sa sintagmom ljudskih prava. Prva ih je prekršila oduzimajući živote 20.000 Palestinaca.”

Latinova izjava znakovita je jer je za genocid u okupiranoj Palestini optužila ne Izrael nego direktno Sjedinjene Američke Države, što je djelimična istina jer bez njene podrške cionistički nacionalsocijalisti ne bi mogli naočigled svijeta nesmetano činiti zločine. Ali i više od toga... Upozorava na rušenje temelja na kojima počiva liberalno-demokratski poredak Zapada, na kraj Pax Americana, perioda stabilnosti i prosperiteta, bez većih oružanih sukoba, koji se održava(o) zahvaljujući realnoj moći SAD-a. Zapadna hemisfera (bila) je najbolje mjesto za život na cijelom svijetu upravo zato jer je garantirala – ljudska prava. Narušavanjem ljudskih prava ruši se zapadni poredak. U Palestini je oduzimanje ljudskih prava isuviše očigledno da bi se moglo ostati nijemo. Naprotiv, stanje u Svetoj zemlji i reakcije svijeta na genocid nad Palestincima takvo je da ne možemo a da ne dovedemo u pitanje opstanak zapadnih vrijednosti.

A Amerika je nekada uistinu bila zaštitnik demokratije, ljudskih prava, prava pojedinaca na slobodu govora i organiziranja, a i nesebično je pomagala dojučerašnje neprijatelje. Jeste bacila atomske bombe na Japan, ali je istom Japanu pomogla u obnovi i izgradnji te zemlje u jednu od najvećih sila na svijetu. Slično je i s Njemačkom, a ubrzanom tehnološkom razvoju bivšeg SSSR-a najviše su pomogli upravo Amerikanci poslije Drugog svjetskog rata.

Bez obzira na te svijetle trenutke američke vanjske politike, ozbiljne analize i kritike, posebno poslije rata u Vijetnamu, ostajale su manje-više u zatvorenim krugovima, a obilati su ih koristili zagriženi socijalisti, antikapitalisti i novoljevičari često ne razumijevajući kontekst u kojem se SAD vojnom silom involviraju u probleme van njenih granica. S druge strane, zagovornici zapadnih vrijednosti, svjesni da niko nikome nema pravo silom nametati svoje vrijednosti, često su žmirili na jedno oko na američka nepočinstva, posebno u muslimanskom svijetu, budući svjesni da ništa i niko nije savršen. Ali, ako se nesavršenost Amerike i mogla donekle tolerirati u slučaju diktatora poput Sadama Huseina ili Moamera el-Gadafija, ili u slučaju Afganistana, u slučaju okupirane Palestine takvo što, jednostavno, nije moguće. Postoje granice do kojih se mogu, pa i moraju, razumjeti, tolerirati i opraštati nesavršenosti. Međutim, kad se granice pređu, kad podrška silnicima postaje očigledna i bez ikakvog racionalnog razloga, onda više ne govorimo o “nesavršenosti” nego o nečemu na što nas je strah i pomisliti... Propada li zapadni liberalno-demokratski poredak utemeljen u beskompromisnom poštivanju ljudskih prava? Onaj poredak čijim smo dijelom i mi odlučili biti.

Pitanje koje smo postavili nije retoričko. Zapadni poredak, kakav poznajemo, kakav je bio poslije pada Berlinskog zida (pa i prije) nije nešto što je nastalo preko noći, pa preko noći ne može ni propasti. Šanse za njegov opstanak još su velike, veće nego za njegovu propast i urušavanje u samog sebe. Ali svjedočimo političkim događajima i odlukama koje nas s pravom zabrinjavaju, a jedan od njih jeste i glasanje predstavnika SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a protiv prijedloga o prekidu oružanih sukoba na prostorima okupirane Palestine. Taj usamljeni američki glas samo je “šlag na tortu” beskompromisnoj podršci Amerike Izraelu, podršci koju ne dovode u pitanje ni Republikanci ni Demokrate. Oko podrške Ukrajini Republikanci i Demokrate “hvataju se za vratove”, ali ne i oko podrške Izraelu.

Ako se podrška Izraelu do sada i mogla teorijski braniti, po principu političke korektnosti (Izrael jeste međunarodno priznata država i ima pravo da se brani), danas se osim spomenutog otvara još jedno važno pitanje: Da li su Sjedinjene Američke Države spremne otvoriti prostor za treći svjetski rat zbog neodustajanja od davanja podrške Izraelu? Izrael ima pravo da se brani, ali nema pravo da terorizira i vrši genocid nad narodom kojem je još 1948. godine oteo zemlju. Podrška Izraelu predstavlja kršenje ljudskih prava (Palestinaca), posljedično sječenje grane na kojoj sjedi zapadni poredak, kao takav.

Stvaranje Izraela u suštini je inkompatibilno bazičnim vrijednostima Zapada. Nije nelegitimno odlučiti da se na prostoru na kojem se nalaze resursi (islamskom istoku) pronađe saveznik koji će nam pomoći da imamo koristi od njih, resursa. Ali je potpuno pogrešno okupirati tuđu zemlju zbog resursa i u njoj instalirati saveznika koji će nastaviti s daljnjom okupacijom i terorom. Drugim riječima, Zapad, preciznije Amerika, još 1948. godine prekršio je ljudska prava Palestinaca, pa je na sramotu cijelom čovječanstvu što se masovna podrška javnosti Palestini dešava tek 75 godina poslije. Velika Britanija, kasnije i SAD, napravili su historijsku grešku što sa samim arapskim muslimanima na prostorima Palestine nisu sklopili aranžmane u obostranom interesu (iako je bilo pokušaja, od kojih su odustali pod pritiskom cionističkog lobija poslije Prvog svjetskog rata).

Zato je formiranje Izraela civilizacijska greška Zapada, koja mu se danas vraća kao bumerang. Kako stvari trenutno stoje, dva su ključna razloga zbog kojih je zapadni poredak u ozbiljnoj krizi. Prvi je realna moć Zapada na Bliskom i Srednjem Istoku, a drugi vox populi u samim zapadnim državama.

Svijet nije bipolaran, kakav je bio poslije Drugog svjetskog rata, posebno nije unipolaran poslije pada Berlinskog zida. Projekt Pax Americana (mislili o njemu pozitivno ili ne, teško je poreći da je osiguravao mir i stabilnost) preminuo je ruskom agresijom na Ukrajinu, možda i zato jer se ozbiljna bolest koja je prijetila njegovoj smrti nije tretirala na odgovarajući način – govorimo o srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima. Ako je i bilo nade da će Ukrajinci oslobađanjem svoje zemlje dokazati da je zapadni poredak toliko moćan da ga ne može ugroziti niko, danas ta nada nema osnova. Ne samo zato što je sama Ukrajina u krizi, što je Amerika podijeljena oko daljnje pomoći toj zemlji, nego zato što su poslije 7. oktobra zapadne zemlje praktično prinuđene da se angažiraju i na žarištu, koje je (zbog energetskih resursa) i važnije od Ukrajine.

Ekonomski i vojno jaki Zapad i dalje je snažan. No ne toliko da može djelovati na dva ozbiljna fronta, pri čemu mu se “smiješi” i otvaranje trećeg (Tajvan). Niz je vojnih i političkih analitičara više ili manje bliskih američkoj administraciji koji upozoravaju na pogubnost uplitanja SAD-a u vojne sukobe širih razmjera na Bliskom i Srednjem Istoku, posebice u Aziji. Da su takva upozorenja relevantna, dokaz su jemenski Huti, koji sprečavanjem komercijalnih brodova koji plove prema Izraelu prave ozbiljne probleme cionističkoj ekonomiji. Na prijetnje Amerike da će vojno zaustaviti jemenske Hute Mohammed al-Bukhaiti, njihov lider, odgovara: “Ako Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski emirati budu dio koalicije koja će napasti Jemen, bombardirat ćemo naftna i gasna polja u tim zemljama i sve brodove koji prenose naftu. Kako god, zima dolazi u Evropu i Ameriku.”

Američki zvaničnici mahom se ignorantski odnose spram realne moći država s kojima su na granici vojnih sukoba. Njihova neosnovana samouvjerenost tim je veća jer se Amerika, pa i EU, ekonomski i vojno prilično iscrpila pomažući Ukrajini, a i svijet je multipolaran do mjere u kojoj je skoro nemoguće predvidjeti razvoj događaja. Do neprirodnih saveza u velikim ratovima može doći. Ako su demokratske SAD i Velika Britanija mogle praviti savez s komunističkim SSSR-om protiv istog neprijatelja, zašto danas šerijatski Iran, ateistička Kina i autoritarna Rusija ne bi mogli naći zajednički interes u borbi protiv istog neprijatelja, SAD-a i zapadnog poretka, kao takvog. Širenje sukoba na Bliskom i Srednjem Istoku pitanje je dana ako ne dođe do trenutnog i trajnog prekida cionističke agresije na pojas Gaze, a nije isključena ni mogućnost trećeg svjetskog rata, u kojem je skoro izvjesno formiranje “neprirodne” koalicije Kina – Iran – Rusija.

Međutim, čak i ako ne dođe do novog velikog rata, čak i ako Kina, Iran i Rusija (možda i Indija) ne formiraju antiamerički savez, pitanje opstanka liberalno-demokratskog poretka baziranog na poštivanju ljudskih prava neće izgubiti na aktuelnosti, a zbog drugog razloga koji smo spomenuli – otpora zapadne javnosti.

Ne samo na Zapadu, nego i u arapskom svijetu – koji je pristao tolerirati postojanje države formirane na nasilju, zločinima i protjerivanju Palestinaca – zvanična politika država i vox populi nisu u harmoniji. Ako arapski režimi, budući mahom autoritarni, i mogu ušutkati disidentske glasove, na Zapadu to neće biti jednostavno, jer se pravo na slobodu govora teže osporava u demokratski uređenim državama. Uprkos brutalnoj cenzuri u režimskim medijima, nezavisni mediji, samostalni potkast-projekti relevantnih novinara i analitičara na dnevnoj bazi motiviraju desetine i stotine hiljada ljudi na propalestinske proteste u zapadnim centrima.

Nesuglasje zapadne javnosti i politike zapadnih režima, ako pređe granicu podnošljivog ili zapadni režimi ne promijene odnos prema Izraelu, otvorit će prostor za jačanje totalitarnih ideologija, kakve su fašizam, rasizam i socijalizam na samom Zapadu. Ideološko i političko lešinarenje, kao i korupcija, nisu izumi samo u zemljama na Zapadnom Balkanu, nego i na samom Zapadu, pa i cijelom svijetu. To je univerzalna ljudska osobina, koje bi se čovječanstvo trebalo oslobađati što je moguće više. Ko se usuđuje reći da do radikaliziranja diskursa i jačanja radikalnih i desnih i lijevih pokreta neće doći na samome Zapadu, a zbog nestabilnosti i nesigurnosti koja se sve više osjeća u zemljama do jučer ekonomski prosperitetnim, vojno i politički stabilnim. I lijevi i desni radikali koriste stradalnike na Svetoj zemlji za promociju vlastitih ideologema.

Ma koliko humanom dijelu čovječanstva godile masovne demonstracije u zapadnim zemljama kojima se traži prekid rata na Svetoj zemlji i podrška Palestini, bilo bi neozbiljno zanemariti i činjenicu da te iste proteste antidemokrate, socijalisti, fašisti, ultradesničari mogu iskoristiti za vlastite, različite od izraelskih, ali jednako destruktivne interesa, jer im je zapadni liberalno-demokratski poredak ontološki neprijatelj.

Tragedija koju proživljava narod Palestine destruktivnim ideologijama “dobra je prilika” da promoviraju ideološka, ne nužno humanistička, univerzalna načela. Slikovit primjer s tim u vezi jeste jedna pjesma koju su Šveđani snimili u znak podrške Palestincima. Prelijepa, emotivna pjesma, kojom se poziva na otpor represiji i ostvarivanje pravde (“Živjela, živjela Palestina, od rijeke do mora”) iskorištena je da se promovira nehumanistička, odnosno doslovno ideološka vrijednost: “Oslobodit ćemo zemlju od imperijalizma i izgradit ćemo je u socijalizmu.”

Podrška Palestini na Zapadu dolazila je mahom od ljevičara i novoljevičara, ali je ta ista podrška imala za cilj ne toliko ostvarivanje pravde, koliko dokazivanje da je u suštini kapitalizma i liberalne demokratije imperijalizam i kršenje ljudskih prava, pa se s istim treba obračunati. Ljevičari, po svom starom, dobro oprobanom receptu, mijenjaju teze i stvaraju nemir i kakofoniju u kakvoj je nemoguće racionalizirati diskurs. Naime, činjenica jeste da je contradictio in adiecto to što liberalno-demokratski svijet podržava opstanak države formirane na nasilju, ali to nipošto ne znači da su kapitalizam i liberalna demokratija po sebi destruktivni, dapače. Naizgled paradoksalno, upravo podrška ljevičara Palestini, i način na koji je podržavaju, davala je razloga pristalicama zapadnih vrijednosti da zapadnim režimima daju za pravo što podržavaju Izrael...

Ali poslije 7. oktobra ni to više nije moguće. I koliko je to dobro, toliko je i loše. Dobro je upravo zato što zapadni režimi, koji su do sada uspijevali uvjeravati svoje građane da štiteći Izrael štite zapadne vrijednosti, više to nisu u stanju uraditi jer je Rubikon pređen – ne može se govoriti o zaštiti ljudskih prava, a slati novac i oružje državi koja terorizira skoro cijelo stoljeće ionako teroriziran narod. To danas vide i prozapadno opredijeljeni građani. Loše je iz razloga koje smo naveli – teško će biti iznositi kontraargumente ljevičarima i pristalicama totalitarnih ideologija, jer će raditi ono što najbolje znaju, odnosno emocionalno ucjenjivati: svaki prozapadni narativ bit će ušutkivan upiranjem prsta na okupiranu Palestinu.

Čak i da ne dođe do radikaliziranja narativa, zapadni režimi morat će promijeniti svoj odnos prema Izraelu zbog samih sebe. Da je takvo što moguće, da nije nerealno, dokazuje usamljenost Amerike na posljednjim sjednicama Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Možda je upravo to natjeralo Bidena da osudi Izrael zbog “neselektivnog bombardiranja” Gaze. Ova sintagme, “neselektivno bombardiranje”, nije bezazlena, jer označava ratni zločin.

Antizapadni narativi, koji su u službi ruskih geopolitičkih interesa, posljedično i srpskih na Zapadnom Balkanu, imaju momentum, jer zaštitnik ideja liberalizma i demokratije, Sjedinjene Američke Države, sam urušava njegovu temeljnu vrijednost – ljudska prava. Na mikroplanu to su uradili u našoj zemlji; jučer oduzimanjem političkih prava Bošnjacima kršenjem Ustava na 24 sata, danas hapšenjem javnih ličnosti zaslužnih za odbranu Bosne i Hercegovine i upravo zapadnih vrijednosti u Bosni i Hercegovini. Nemoguće je oteti se dojmu da je američka vanjska politika ili šizofrena ili licemjerna, te da bez njene radikalne promjene teško da možemo očekivati mirnije i ljepše dane u budućnosti.

A da li će do te promjene doći, ovisi samo o onome ko je nezvanično, a praktično kontrolira – cionističkih lobističkih grupa, vlasnika velikih korporacija... Ne može se više pod teoriju zavjere svesti stav da američku vanjsku politiku i najveće i najutjecajnije medijske grupe kontroliraju upravo cionisti. No i među njima postoje razlike. Na Izrael ne gledaju istim očima Jevreji čije je porijeklo istočnjačko (rusko, ukrajinsko, poljsko...) i zapadnjačko (njemačko, austrijsko, holandsko...). Ni jedni ni drugi ne dovode u pitanje Izrael, ali razlikuju se u načinu na koji bi Izrael trebao graditi i vanjsku i unutarnju politiku. Pogledamo li sastav Netanyahuove vlade, vidjet ćemo da su joj ministri mahom s Istoka. Možda Zapadni Jevreji shvate da će Izrael nestati ako se ne promijeni, da mu ni Amerika više neće moći pomoći. Tome se nadati, zarad zaustavljanja mogućnosti širenja ratnih sukoba. Ali i ne predavati se... Ustrajavanje u odbrani prava, časti i slobode i sebe i drugih, otpor licemjerstvu i dvostrukim standardima sveta je obaveza neovisno o cijeni koja se zbog toga može platiti. Jer prije ili kasnije nepravednici i silnici dobiju što zaslužuju.