“Oče, spavač se probudio!” U emotivnoj sceni poznate filmske adaptacije još poznatije naučno-fantastične knjige Dina klikće mladi Paul Atreides, kojeg glumi Kyle MacLachlan, objavljujući tako cijelome svijetu svoju spoznaju, svoj uspon na viši nivo svijesti i promjenu u nešto novo i drugačije. Istovremeno, to je i poruka duhu njegovog ubijenog oca, koji mu je jednom rekao: “Čovjeku trebaju nova iskustva. Ona pokreću nešto duboko unutar nas, omogućavajući nam da rastemo. Bez promjene, nešto u nama spava i rijetko se budi. Spavač se mora probuditi!”
Upravo na ovu scenu iz kultnog djela Frenka Herberta podsjetilo je iznenadno buđenje Valentina Inzka, visokog predstavnika OHR-a u Bosni i Hercegovini, koji je tek na kraju svoga mandata otkrio ne toliko lične kapacitete već prije svega potencijale funkcije koju obavlja. Inzkova probuđena s(a)vijest i spoznaja o vlastitim obavezama i odgovornostima doista je jedno novo iskustvo, ne samo za ovog “kamenog spavača” već i za cijelo bosanskohercegovačko društvo. Duga, višedecenijska hibernacija dovela je do toga da gotovo i zaboravimo šta je uloga visokog predstavnika te da on ima kako pravo, tako i obavezu provedbe civilnog aspekta Mirovnog sporazuma, tačnije da osigura razvoj Bosne i Hercegovine u mirnu i održivu demokratsku zemlju, a što podrazumijeva i intervencije i sankcije protiv onih koji sabotiraju ili onemogućavaju takvu tranziciju. A negatori Genocida nad Bošnjacima, zastupnici šovinističkih politika i megafoni govora mržnje svakako su u toj kategoriji, te je stoga Inzkova odluka da nametne izmjene zakona kojima se zabranjuje negiranje Genocida u Bosni i Hercegovini i više nego dobrodošla.
Očekivano, dugotrajni “zimski san” Inzkov i njegovih direktnih prethodnika navikao je mnoge u Bosni i Hercegovini, naročito predstavnike srpske politike, na ideju da je pozicija visokog predstavnika u suštini protokolarna te da je negiranje Genocida ne samo njihova neotuđiva privilegija već i sasvim nekažnjiva rabota. Otuda i gotovo panične reakcije Milorada Dodika, ali i gotovo kompletne srpske političke i javne scene koja se nikada nije pomirila s opstankom Bosne i Hercegovine niti prihvatila da proces pomirenje podrazumijeva i vlastitu katarzu. Koliko je zaista ozbiljan taj moralni poremećaj srpske politike i njene elite, ponajbolje svjedoči činjenica da se negiranje i relativizacija Genocida nad Bošnjacima shvata kao neka slobodarska tekovina čija je zabrana udar na kolektivna srpska prava.
SLOŽNO DO DNA
Tako je Milorad Dodik u svom histeričnom i gotovo poremećenom javnom nastupu – u kojem je za vrlo kratko vrijeme izvrijeđao Inzka nazivajući ga “kretenom”, “srbomrscem” i “sinom oficira Gestapoa” – bulaznio da je Inzkova odluka “posljednji ekser u mrtvačkom sanduku Bosne i Hercegovine”, da on “neće dozvoliti” njenu provedbu i da iza takve odluke ustvari stoji “germanski narod”, koji ne želi da ostane jedini narod “genocidne prirode”. Zaprijetio je disolucijom Bosne i Hercegovine i poručio da se “Srbi imaju čime braniti” ako neko pređe “entitetsku granicu”, te je pride nekoliko puta otvoreno rekao da se “genocid nije desio”. Ako je i od Dodika, previše je!
Nažalost, ni srpska opozicija nije se pokazala mnogo boljom u ovom pitanju. Umjesto da se ogradi od ovog otvorenog govora mržnje, antibošnjačkog šovinizma i huškanja na nasilje, a što sve pripada domenu krajnje neustavnog i kriminalnog djelovanja, ona je pristala na Dodikove pozive da bojkot rada na nivou državnih institucija Bosne i Hercegovine sve dok se Inzkova odluka ne anulira. Time su potvrdili ne samo da su podjednako toksični srpski nacionalisti već i da su prihvatili Milorada Dodika za neprikosnovenog lidera kojeg će pratiti u svaku opasnu i fantastičnu avanturu, a čime se u suštini demonstrirao besmisao njihovog postojanja. Jer zašto glasati za Dodikove kopije kada postoji original!?
Stvarni trenutni srpski vožd Aleksandar Vučić nastavio je po običaju sa svojom već pročitanom igrom dobrog i lošeg policajaca u kojoj on iznosi patetične izjave dok zapaljivu retoriku prepušta velikosrpskim šišmišima poput svog imenjaka Vulina. Tako je Vučić izjavio da prati događaje u cilju “očuvanja mira”, pokazao zabrinutost zbog “nametanja i oktroisanja izjava spolja”, pozvao na “bratske odnose” te upozorio kako “niko nije pobedio onda kada je stranac nametnuo nešto Srbima”.
Stvarno svoje mišljenje trbuhozborac Vučić iznio je putem svoga lutka Vulina, koji je direktno s Vučićevog koljena poručio kako je Inzkova odluka “osveta svim narodima Bosne i Hercegovine” te da je trebala biti “sprečena i ignorisana”. Vulin, tačnije Vučić, zatim je najavio ono što će se dešavati retoričkim pitanjem: “Šta će se desiti ako milion Srba iz Republike srpske potpiše peticiju u kojoj svedoči da genocida nije bilo, hoće li svi ići u zatvor i kako će se zvati zatvor u kome će za istinu stradati milion Srba, da li će se taj zatvor zvati Bosna i Hercegovina?”
Trbuhozborac Vučić i njegov lutak Vulin
Kud vožd okom, tu raja skokom. Peticija je zaista pokrenuta. O tome kako prolazi zasad postoje oprečne informacije. Dok Radovan Kovačević, savjetnik Milorada Dodika, poručuje da je u toku dva dana peticiju potpisalo desetine hiljada Srba u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, dotle opozicioni poslanik u Narodnoj skupštini RS-a Nebojša Vukanović tvrdi da je peticija doživjela debakl, prije svega “jer građani ne vjeruju Miloradu Dodiku i SNSD-u”.
SAMI SEBE PROGLASILI GENOCIDNIM
Koliko je srpska politika odlučna da ide u daljnju eskalaciju i da li je njihov bojkot Parlamenta, Vijeća ministara i Predsjedništva samo blef, nepromišljena i brzopleta reakcija ili stvarna strategija, teško je reći. Možda je najtačniji komentar dao Bakir Izetbegović, koji je ovu odluku srpske politike okarakterizirao kao taktiziranje kako bi se u vremenu godišnjih odmora kupilo vrijeme te pokušalo izvući kojekakve ustupke. Izetbegović je ispravno primijetio da nije riječ o ugrožavanju bilo kakvih prava, jer nikada i nigdje nije zabilježeno da se u kolektivna ili individualna prava uvrštava negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca, pokrštavanje javnih ustanova te provođenje aparthejda i institucionalne diskriminacije nad starosjedilačkom manjinom, u ovom slučaju bošnjačkim povratnicima.
No, reakcije srpske političke elite, ali i šire javnosti, otvaraju jedno ozbiljno i veliko pitanje. Glavni argument za protivljenje Inzkovoj odluci jeste navodni strah srpske elite da bi provedba ovakvog zakona značila etiketiranje srpskog naroda kao genocidnog. To je opravdanje i za svojevrsni odgovor skupštine RS-a, koja je najavila zakon kojim će biti kriminalizirano nazivanje manjeg bosanskohercegovačkog entiteta genocidnim. No, ako čitava politička elita jednog naroda, ne samo u jednoj već u dvije države, zvecka oružjem zato što joj je uskraćeno pravo da negira presuđeni i dokumentirani genocid (a negacije je jedan od sastavnih elemenata samog genocida) te ako se zaista desi da negatorsku anketu potpišu stotine hiljada građana srpske nacionalnosti, šta onda to znači? Zar neće takvo masovno i većinsko opredjeljenje srpskog naroda upravo i potvrditi da se radi o kolektivu koji je suštinski genocidan? Zar neće time sami Srbi sebe zauvijek označiti kao genocidne? Zar se zaista u Skupštini ovog entiteta misli da je moguće ignorirati i kršiti državne zakone koji zabranjuju negiranje genocida, a istovremeno provoditi entitetski zakon kojim će se kazneno goniti one koji će negatore Genocida nazivati onim što i jesu – genocidašima?
VRAG JE U DETALJIMA
Osim ovakvog očitog protivljenja srpske politike, treba napomenuti i to da postoji još nekoliko dimenzija cijela priče u vezi s izmjenama zakona koje je nametnuo Inzko. Mnogo toga zavisit će od načina implementacije zakona te će se njegova stvarna svrsishodnost pokazati tek ako on bude provođen bez bilo kakvih obzira na vrijeme, prostor i status počinilaca. Postoji opasnost da će ovaj zakon ostati mrtvo slovo na papiru ako se ne bude provodio na prostoru manjeg entiteta ili kantona Federacije Bosne i Hercegovine s hrvatskom većinom, odakle također vrlo često dolazi opasan govor mržnje kojim se minimaliziraju zločini napravljeni u sklopu UZP-a. Postoji velika i stvarna opasnost od parcijalne i selektivne provedbe zakona po kojoj bi on važio, odnosno bio provođen isključivo na prostorima s bošnjačkom većinom, a i to ne za srpske ili hrvatske političare, javne ličnosti ili novinare. Tim više jer je zakon sročen tako da na istu ravan stavlja negiranje odluka Haškog tribunala u vezi sa zločinima Genocida s legitimnom kritikom više nego diskutabilnih odluka domaćih sudova.
Upravo je zato izuzetno važno kakvo je stanje u pravosuđu, pogotovo u tužilaštvima, a naročito u onom državnom. U kontekstu donošenja ovog zakona, od velike je važnosti još jedan od događaja – smjena Gordane Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Tadić, koja je smijenjena zbog mnogobrojnih disciplinskih prekršaja, nije se bavila samo političkim progonom najviših bošnjačkih dužnosnika kroz montirane afere “Respiratori” ili “Diploma”, već i progonom generala Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj progon nije bio tek radi kriminalizacije generala, komandanata i boraca Armije RBiH već i u funkciji promjene karaktera rata jer su podizane optužnice kojima su se oslobodilačke akcije i operacije Armije RBiH, jedine legalne oružane sile na prostoru Bosne i Hercegovine, pokušavale okarakterizirati kao udruženi zločinački poduhvat. Time se nastojao napraviti znak jednakosti između separatističkih i zločinačkih tvorevina – kakve su tzv. Herceg-Bosna ili Republika srpska i njihove falange – s legalnim i legitimnim vlastima Republike Bosne i Hercegovine i njenim oružanim snagama. Ako bi takve ideološki i politički montirane optužnice dobile i pozitivan sudski epilog, to bi praktično značilo da bi se Inzkovim izmjenama zakona kazneno progonili i svi oni koji bi se usudili slaviti oslobodilačke operacije Armije RBiH, čime bi, ustvari, bila kriminaliziran i odbrambeno-oslobodilački rat te sve njegove tekovine i baštine. Politički instrumentalizirano pravosuđe, u kombinaciji sa selektivnim i parcijalnim provođenjem zakona, mogli bi na kraju dovesti do potpune travestije u kojoj bi negiranje genocida u Srebrenici bilo potpuno ignorirano, odnosno kažnjavanje za taj čin neprovedivo, dok bi se, recimo, progonili ljudi koji bi proslavljali oslobođenje Krajine ili Ozrena i veličali imena pojedinih komandanata Armije RBiH.
SARAJEVSKI KORISNI IDIOTI I TROJANSKI KONJI
Nažalost, neki u Sarajevu ovoga ili nisu svjesni ili ih jednostavno nije briga. I više nego dobrodošla smjena Gordane Tadić glasno je problematizirana, prije svega od grupa za pritisak bliskih NiP-u, poput “Pravde za Dženana” i njihovog advokata Ifeta Ferageta, bliskog Fahrudinu Radončiću. Oni su, naravno, dobili prostor u Dnevnom avazu i ostalim medijskim podružnicama da smjenu kompromitirane Tadić stave u kontekst slučaja “Memić”, kojeg na sve načine pokušavaju dovesti u vezu s ostalim montiranim pravosudnim progonima u Tadićkinoj režiji ne bi li im tako priskrbili neku vrstu legitimiteta te istovremeno probudili simpatije spram tužiteljice Tadić.
Jednako je i s mnogobrojnim simpatizerima “Trojke”. Njih ne zanimaju niti progoni generala, niti pokušaji uvođenja opasnih UZP kvalifikacija za oslobodilačke operacije ARBiH, niti potpuni izostanak istraživačkih ili pravosudnih radnji spram srpskih i hrvatskih političara. Njima je mnogo važnije da se Tadićka preko politiziranog pravosudnog progona obračuna sa SDA, čak i ako je to u korist SNSD-a i HDZ-a i nacionalističkih politika koji oni artikuliraju. Ne zanima ih što je Tadićka, prema pisanju portala pisala Istraga.ba, spriječila akciju hapšenja Milomira Savčića, predsjednik Boračke organizacije RS-a optuženog za genocid, pa se on i dalje slobodno izruguje s TV ekrana i javno negira Genocid. Ne dotiče ih što se za to vrijeme sudi Dudakoviću, iako to nije predmet s “A liste” Haškog tribunala, dok se za više od 800 takvih predmeta ništa ne zna. Ne tangira ih ni to što se najmonstruozniji zločinci i dalje šetkaju slobodno i bez ikakve optužnice, niti što pod palicom Gordane Tadić Tužilaštvo Bosne i Hercegovine još nije podiglo optužnicu za zločine tzv. HVO-a u Bugojnu ili opsadu i granatiranje Goražda i Bihaća od tzv. VRS dok se, recimo, generalu Armije RBiH Ramizu Drekoviću sudi zbog jedne zalutale granate koja je pala na Kalinovik!
Inzko i Dodik: Neka druga vremena
Doduše, takav politički idiotizam i besramlje i nije neko iznenađenje ako se prisjetimo da se upravo preko Radončićevog Dnevnog avaza već decenijama linčuju generali Armije RBiH, a da je lider NiP-a Elmedin Dino Konaković prije koji mjesec poručivao kako će “političke teme” kakav je Genocid u Srebrenici pomjeriti na marginu te javno iznosio svoje “teorije” o tome da je pitanje veličanja ratnih zločinaca “ljudsko pitanje”, koje ne treba nametati niti treba očekivati da se zbog političkih odnosa prizna Genocid! Očekivati od takvih promišljen, patriotski i odgovoran nastup spram zakona i pravosuđa sasvim je uzaludno. Štaviše, oni su u istom stroju s HDZ-om, strankom koja po već dobro poznatom šablonu također pokušava preko svojih medija predstaviti smjenu Gordane Tadić kao “ugrozbu” i “majorizaciju”, ali i koja je, prema tvrdnjama samoga Valentina Inzka, onemogućavala izglasavanje zakona o zabrani negiranja Genocida.
KADA ĆE SE PROBUDITI SRPSKA SAVJEST
Inzkovo iznenađujuće “buđenje” otvara i dobronamjerno pitanje kada će se i hoće li se konačno probuditi i kolektivna srpska svijest i savjest. Kada će se srpska većina konačno trgnuti iz hodajuće noćne more u koju su je odvele njene radikalizirane i šovinizmom opijene elite, kada će se vratiti iz svijeta krajnjeg barbarizma i ponovo pridružiti društvu civiliziranih zajednica? Da li će srpska politička zajednica doživjeti ne toliko katarzu koliko spoznaju i uspon na neki viši nivo svijesti, onaj koji je iznad priprostog i primitivnog nacionalizma koji uzdiže navodne “nacionalne interese” iznad svakog morala, čak i iznad same humanosti spram drugoga i drugačijeg? Ne može se reći da Srbi kao kolektiv nisu imali u proteklih stotinu godina teška iskustva i iskušenja, ali kako je moguće da njihove političke elite nisu iz njih naučile ništa novoga i drugačijeg već su, umjesto toga, nastavile raditi ono što su radile sve vrijeme, pa danas zapjenjeno prijete samo zato što im se ne dopušta da negiraju zločine koje su počinili nad svojim komšijama?!
Ovo su teška pitanja, one vrste koju nije politički korektno postavljati, ali strašno je i nažalost indikativno da iskustvo krvavog 20. stoljeća nije u srpskoj političkoj misli dovelo do promjene paradigme, a kamoli probudilo neku uspavanu žeravicu istinske introspekcije koja bi im omogućila da rastu i razvijaju se umjesto što i dalje čuče mentalno i karakterno u 19. stoljeću, čvrsto na braniku ideje “Velike Srbije”. Ako je tačna ona izjava koju pripisuju Albertu Einsteinu da je “definicija ludosti raditi istu stvar iznova i očekivati drugačije rezultate”, onda mi imamo problema s duboko poremećenom političkom elitom čitavog jednoga naroda, elitom koja nije kadra učiti ni na svojim, a kamoli tuđim greškama i koja našu domovinu, naše gradove, rijeke, brda i planina, čak i naše domove i naše same živote vidi kao nešto na šta ima neotuđivo pravo. Da ih uzme, a da potom to što je učinila negira. A to je zaista strašno. Ali i otrežnjujuće.
