Haški osuđenik, ratni zločinac, član udruženog zločinačkog poduhvata, miljenik crkve i hrvatskih nacionalista, prijatelj predsjednice entiteta u kojem, između ostalog, kao rezultat njegovog zločinačkog djelovanja, postoje dvije škole pod jednim krovom, politički otac i prijatelj predsjedavajuće Vijeća ministara, i predsjedavajućeg jednog od parlamenta, i predsjednika HDZ-a BiH, stranke kroz čije su se strukture spuštali lanci udruženih zločinaca privezani za Pantovčak, jer svi su ga oni s radošću, uz misno pojanje u Busovači, njegovom rodnom mjestu, dočekali kao heroja i slavili kao polusveca u aprilu 2014. godine, kada je pušten iz zatvora u Grazu, Dario Kordić nije se pokajao ni za inč i opet bi da huška i zavađa i raspoređuje koljače po Bosni.

A i zašto bi se pokajao? Rezultati njegovog besprizornog djelovanja dok je vedrio i oblačio u Lašvanskoj dolini, u Kiseljaku i Vitezu, nisu pobrisani, njegovo ime spominje se uz ime prvog predsjednika samostalne Republike Hrvatske, prvog komandanta Hrvatske vojske, prvog ministra odbrane Republike Hrvatske, prvog predsjednika Herceg-Bosne, on je među samim prvacima, a crkva ga katoličkoj mladeži prodaje kao nekog ko se u zatvorskoj ćeliji nije susreo s vlastitom savješću, kako je cijeli svijet očekivao, već sa samim Kristom, licem u lice, na najintimnijoj ravni – a to je svojstveno samo svecima i blaženima.

EKUMENIZAM IZA REŠETAKA

Tačka 376 konačne presude Dariju Kordiću kaže doslovno ovako: “Žalbeno vijeće konstatira da je razuman zaključak Pretresnog vijeća da je sukob između HVO-a i ARBiH bio međunarodnog karaktera zbog toga što je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se stoga mogle smatrati stranama u sukobu u smislu člana 4(2) Ženevske konvencije IV. Samim time one, dakle, nisu bile ratne strane-saveznice u smislu člana 4(2) kada su u pitanju krivična djela proistekla iz sukoba u Srednjoj Bosni.”

Dario Kordić je, dakle, osuđen pred Haškim tribunalom na 25 godina zatvora ne kao samostalna individua kojoj je u jednom trenutku palo na pamet da iz čistog mira počne da ubija, rastjeruje, pali i ruši već kao član jedne strukture, jednog mehanizma, jednog stroja koji je prema zamisli nacionalista u Zagrebu trebao stvoriti Hrvatima u Bosni dodatni životni prostor, nacionalno sasvim čist. Osuđen je Dario Kordić kao predsjednik HDZ-a BiH od 1994. do 1995. i potpredsjednik i član predsjedništva samoproklamirane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne od 1991. do 1996. Osuđen je za ubistva, progone i zatvaranje civila, nehumana djela, razaranje i pljačkanje javne i privatne imovine, vjerskih i obrazovnih ustanova tokom pokolja u Ahmićima, etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini i napada na Busovaču i Kiseljak. Sve to radio je Kordić kao predsjednik političke partije, koju je pretvorio u zločinački mehanizam, a ta partija, punim nazivom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine ostala je da djeluje do dana današnjeg i ni jednom riječju, ni jednim gestom, prvaci te partije nisu se odrekli ni Kordića ni njegovog djela. A i kako bi, kada se njegovo djelo vezuje za djelo samih bivših prvaka koji su iz Zagreba i iz Gruda, jednakom snagom, kotrljali mašine smrti po srednjoj Bosni i po Hercegovini?!

U aprilu 2014. godine, kada je pušten na slobodu, Darija Kordića je na zagrebačkom aerodromu – koji, usput rečeno, nosi naziv po čelniku udruženog zločinačkog poduhvata – osim dvjestotinjak pristaša i znatnog broja ličnosti iz političkog vrha Hrvatske u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu (Zvonimir Šeparović, Zdravko Tomac, Ivić Pašalić...), dočekao i sisački biskup Vlado Košić. Tada je biskup Košić izjavio da Dario Kordić nije zločinac, već moralna veličina. Naravno da tada niko iz vrha hrvatskog HDZ-a, u strahu pred međunarodnom zajednicom, nije smio takvo nešto pustiti u javni prostor, pa se žiška bacila u ruke Katoličkoj crkvi, kojoj, sudeći po daljem razvoju situacije, nije bilo mrsko da ponad glave besprizornog ratnog zločinca počne izgrađivati prsten blaženosti. Biskup Košić tada je bio, ni manje ni više, nego – kakvog li apsurda – na čelu Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije, pa su njegove riječi imale težinu riječi svakog biskupa u Hrvatskoj ponaosob. Ali niko od njih nije se ogradio od ove izjave.


Ratni zločinac u posjeti Međugorju

Dapače. Tadašnji muftija zagrebački Aziz Hasanović zatražio je da biskup Košić bude smijenjen s čela Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije, što su biskupi odbili, stavši uz biskupa Košića. Dakle, po samom izlasku iz zatvora, Dariju Kordiću dato je do znanja da njega Katolička crkva u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ne smatra zločincem već moralnom veličinom, a njegove stranačke kolege, čelnici oba HDZ-a, i onog hrvatskog i onog bosanskog, poručile su mu da je on njihov politički uzor i doživotni prijatelj. Otad Dario Kordić, vrteći krunicu među prstima, obilazi dvorane i crkvene sale pune katoličke mladeži i drži propovijedi o tome kako ga je Bog posjetio još u ćeliji u Scheveningenu. Stigne se uz sve to još baviti i naukom, pa je sredinom 2020. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu magistrirao teologije.

Kakvom se silinom umišljaja Dario Kordić poklopio s ulogom koju mu je biskup Košić dodijelio na aerodromu “Franjo Tuđman”, možda najbolje govori njegova propovijed u Studentskom domu “Stjepan Radić” u Zagrebu 3. aprila 2019. godine. Tada je održao predavanje pod znakovitim nazivom “Bog iza rešetaka”. U jednom trenutku predavanje je prekinulo nekoliko mladića koji su ušli u salu uzvikujući: “Ratni zločinac!” Ali su odmah od svojih kolega, štovaoca lika i djela ratnog zločinca, bili izbačeni. Dok je dolje, ispod njega, trajalo nagurivanje među studentima, Dario Kordić je gore, na bini, iza mikrofona, uzdignut od crkvenih otaca na lažni pijedestal moralnosti, blaženog pogleda, s notom zgražanja u glasu, vrteći krunicu i podižući oči k nebu, ponavljao Isusove riječi: “Bože, oprosti im, ne znaju šta rade.”

I opet je crkva priskočila i potapšala Kordića po ramenu. Naime, tu tribinu organizirao je Studentski pastoral i Zavičajni klub hercegovačkih studenata, a jedan od organizatora, don Damir Stojić, tribinu je završio molitvom i rekao da je pozvao Kordića jer je to čovjek koji je upoznao Krista, te ga uporedio sa svetim Pavlom. Zašto bi se pokajao onaj kojeg svećenici katoličke crkve upoređuju sa svetim Pavlom, a biskupi mu prišivaju osobine blaženih?

MONSTRUMOV HOD

Dariju Kordiću suđeno je skupa s Marijom Čerkezom, koji je – kao zapovjednik Viteške brigade HVO-a od osnivanja 1992. do kraja maja 1993. godine – oglašen krivim za protupravno zatvaranje civila bošnjačke nacionalnosti u kino-dvorani i zgradi SDK-a u Vitezu i osuđen na šest godina zatvora. Za formiranje logora u aprilu 1993. godine u zgradi SDK-a i kino-dvorani u Vitezu, ali i u osnovnoj školi u Dubravici, oglašen je krivim i Dario Kordić. Kriv je i za zatvaranje u logorima u Kaoniku od januara do maja 1993, kao i za zatočenja u selu Rotilj pored Kiseljaka od aprila do septembra 1993, u zgradi općine u Kiseljaku u junu 1993. i u kasarni u Kiseljaku od 30. aprila do 21. juna 1993. godine.

U pravosnažnoj presudi izrečenoj 26. februara 2001. godine tačka 964 kaže: “Dana 24. februara 1993. na konferenciji za štampu u Busovači Kordić je upozorio muslimansko stanovništvo: ‘Nemojte se igrati vatrom. Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države Bosne i Hercegovine, nego da ne bude ni muslimanskog naroda.’”

Zločinački put Darija Kordića započeo je baš otud, iz njegove Busovače, istim onim riječima koje je dvije godine prije njega izjavio Radovan Karadžić, učesnik jednog drugog udruženog zločinačkog poduhvata, onog koji se granao iz Beograda. U tački 969 pravosnažne presude Žalbeno vijeće konstatira da je napad na Busovaču “bio usmjeren protiv muslimanskih civila i civilnih objekata, pri čemu je predmet napada bilo civilno stanovništvo: civili Muslimani su ubijani, protjeravani, a njihova imovina je uništavana. Pretresno vijeće je zaključilo da je Kordić kao politički rukovodilac koji je imao utjecaja u vojnoj sferi učestvovao u planiranju i naređivanju tih zločina. Žalbeno vijeće konstatira da zaključak Pretresnog vijeća da je Kordić posjedovao traženu ‘mens rea’ za te zločine jeste razuman zaključak.”

Mašina smrti koju je Kordić zavaljao iz Busovače nastavila se kotrljati cijelom Lašvanskom dolinom. Tačka 975 pravosnažne presude kaže: “Na sastanku održanom 15. aprila 1993. raspravljalo se o naređenju da napad započne u 05:30 sati i naređenju prema kojem će ‘svi vojno sposobni muškarci Muslimani biti ubijeni, da civile ne treba ubiti nego protjerati, a njihove kuće zapaliti’. Pretresno vijeće je u Paragrafu 631 Prvostepene presude konstatiralo da je Kordić prisustvovao sastanku političkih rukovodilaca na kojem je odobren napad od 16. aprila 1993; da je stoga, kao najviši politički rukovodilac u regiji, učestvovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće (i druga sela u Lašvanskoj dolini), operacije koja je za cilj imala da se ta područja ‘očiste’ od Muslimana.”

Ali HVO se nije ograničio samo na ubijanje vojno sposobnih muškaraca, kaže tačka 633 presude Pretresnog vijeća i nastavlja: “Ubijali su žene i djecu. Majka i tri sestre Abdulaha Ahmića ubijene su u kući u Gornjim Ahmićima (...), majka i osmogodišnji sin ubijeni su ručnom bombom (...)” Tačka 638: “Precizan broj ubijenih možda se nikada neće saznati. Pema riječima jednog svjedoka koji je popisivao mrtve, ubijene su ukupno 104 osobe. Pretresno vijeće prihvaća ovu brojku kao najpribližniju moguću.”

Pored krivice za pokolj u Ahmićima, Dario Kordić oglašen je krivim i za razaranje sela Gaćice, napad na civile i razaranje Šantića i za ubistva u Pirićima i Nadiocima i selu Večeriska, iz kojeg je uz pomoć UNPROFOR-a evakuirano približno 400 mještana, “najmanje osam osoba je poginulo, a selo je razoreno eksplozivom i požarom”, kako navodi tačka 994 presude.

Dario Kordić bio je pun mržnje i širio ju je na sve strane. To najbolje potvrđuje tačka 577 presude Pretresnog vijeća, koja donosi presretnuti razgovor između Kordića i Blaškića od 24. januara 1993. godine:

“Kordić: Ubili su nam dva momka, prijatelju.

Blaškić: Dva?

Kordić: Dva momka su nam ubili, mučki, sleđa, na punktu u Kaćunima.

Blaškić: A oni?

Kordić: Njihov je jedan samo?

(...)

Kordić: Sto za jednog treba, prijatelju.

(...)

Kordić: Eto, tako...”

POKOLJ U KISELJAKU

Dario Kordić oglašen je krivim i za planiranje i naređivanje zločina u općini Kiseljak u aprilu 1993. godine, kada su, osim gradskog područja Kiseljaka, napadnuta i prigradska sela Rotilj, Svinjarevo, Gomionica, Višnjica, Polje Višnjica, Behrići i Gromiljak, i u junu 1993. godine, kada su napadnuta sela Tulice, Han-Ploča i Grahovci. U presudi se konstatira da je to bila “još jedna manifestacija nakane HVO-a da pokori Muslimane u Srednjoj Bosni” i da “ti napadi nisu mogli biti pokrenuti bez odobrenja lokalnog političkog rukovodstva utjelovljenog u Dariju Kordiću”.

U tački 665 presude Pretresnog vijeća navodi se da je HVO 18. aprila 1993. godine napao sela Rotilj, Gomionicu, Svinjarevo, Behriće, Polje Višnjicu i Gromiljak i “druga sela koja se nalaze u tom dijelu općine Kiseljak. Izvedeni su dokazi da je muslimansko stanovništvo tih sela ili ubijeno ili protjerano, kuće i džamije su spaljene, a u Svinjarevu i Gomionici kuće su opljačkane”. U Rotiju je zapaljeno dvadeset kuća i ubijeno sedam civila.


Bivši predsjednika HDZ BiH iz vremena kada je bio gospodar života i smrti u Lašvanskjoj dolini

Sela Tulica, Han-Ploča i Grahovci napadnuta su 12. i 13. juna 1993. godine. Tačka 722 presude pretresnog vijeća kaže: “Nakon ulaska u selo, vojnici HVO-a su postrojili tri muškarca uza zid i strijeljali ih. Pobili su još neke muškarce i zapalili garažu u kojoj su se nalazili ljudi. Žene i djeca su odvedeni u kasarnu u Kiseljak.” Ubijena su više od 64 civila, među njima žene i djeca. Za zločine u ovim selima pred Sudom BiH osuđen je Miroslav Anić zvani Firga, pripadnik ozloglašene jedinice “Maturice”. Miroslav Anić priznao krivicu je 2010. i osuđen je na 15 godina zatvora. On je priznao da je strijeljao osam civila postrojenih uza zid kuće Raifa Abdulija u Han-Ploči, te da je učestvovao u strijeljanju dvadeset muškaraca koji su razdvojeni od žena i odvedeni pred garažu Ahmeta Duharkića u Grahovcima. U selu Tulici, kako to kazuje tačka 721 presude Pretresnog vijeća, ubijeno je najmanje 12 civila, selo je spaljeno, a jedna žena spaljena je živa u svojoj kući.

Sva nabrojana djela za koja je osuđen na 25 godina zatvora, iz kojeg je pušten nakon odsluženja dvije trećine kazne, ali i ona za koja nije bilo dovoljno dokaza, Dario Kordić bi, prema izjavi na snimku koji ovih dana kruži javnim bosanskim prostorom, rado ponovio, bez iznimke, do svake pojedinosti. Ta izjava ledi krv u žilama. Još veću jezu izaziva činjenica da za katoličku crkvu to nije zločinac, već moralna veličina i čovjek osobina kakve krase samo blažene, a za političare iz HDZ-a BiH to je politički otac i doživotni prijatelj kojeg se ne žele odreći.

Zato treba pozvati sudije u Hagu da, ako postoji ikakav pravni osnov, vrate Darija Kordića u zatvor da barem odleži onu trećinu kazne koja mu je preostala, a međunarodnu zajednicu i njenog visokog predstavnika u Bosni da preispita postojanje HDZ BiH, stranke kroz koju se protezao udruženi zločinački poduhvat, te mašine za progon i etničko čišćenje za čijim volanom je sjedio njen predsjednik Dario Kordić, kao i postojanje i djelovanje stranke kroz koju su se provlačili pipci drugog udruženog zločinačkog poduhvata, onog s čelom u Beogradu.