Od posljednjih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini Bošnjaci, svjesni važnosti očuvanja kulturnog i političkog identiteta, na dnevnoj bazi opterećeni su vijestima koje ih, nažalost, s pravom čine zabrinutim za njihovu kolektivnu i sudbinu njihove države. “Trojka” bez imalo stida i srama svojim političkim odlukama otvoreno predaje državne mehanizme srpskohrvatskoj koaliciji, kadrovskom politikom obesmišljava politiku, kao takvu, a objašnjavanjem svojih sramnih odluka vrijeđaju inteligenciju građana. Paralelno, u javnom prostoru predstavnici spomenute opskurne grupacije svojim izjavama i objavama na društvenim mrežama, nerijetko i lažima, zatvaraju prostor potreban za pomirenje podijeljenog bošnjačkog i probosanskog političkog tijela.

Predstavnici međunarodne zajednice, zahvaljujući realnoj moći kojom raspolažu, dobrim dijelom su proizveli krizu u kojoj jesmo. Nažalost, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na Zapadnom Balkanu. Posljednje vijesti s Kosova, odnos politike SAD-a prema Albinu Kurtiju ne šalje nimalo optimistične signale za malobrojne narode, koji su teškom mukom izborili pravo na slobodu. Ipak, to nije i ne treba biti razlog da, uz prepoznavanje njihovih destruktivnih odluka i traženjem načina a odbranu, ne prepoznamo uzroke negativnih aspekata naše politike, za koju Zapad nije odgovoran. Nama je prepoznati šta je to što mi možemo i moramo promijeniti da bi nam bilo bolje. Nama je, bez obzira na to kako se drugi odnosili prema nama, suočiti se sa samima sobom, a da bismo se u taj težak posao upustili, neophodno je prepoznati politički kontekst u kojem jesmo. A taj kontekst, kako rekosmo, nimalo nije jednostavan, “ne ide nam naruku”.

Bošnjačka/bosanska suverenistička politika, nesavršena kao i politike svih naroda na svijetu, osim izvršavanja obaveza koje zahtijeva proces stalnog i neprestanog usavršavanja, doslovno je prinuđena i da se brani od agresora na nju, jednog neobičnog, ideološki heterogenog neformalnog političkog saveza. Protiv bošnjačke/bosanske politike danas su: velikosrpska, velikohrvatska, politika Bruxellesa i Washingtona na Zapadnom Balkanu, politika tzv. “trojke”, te intelektualci i novinari koji baštine ideologiju jugosocijalizma, odnosno YUTEL-ovu naraciju.

Srpskohrvatska sloga u i protiv Bosne

Velikosrpska politika se ne mijenja posljednjih najmanje stoljeće i po. Ona samo “mijenja odijela”. Vješto se prilagođava kontekstu u kojem se nađe, svojom ili tuđom voljom. Otkako su ubili svoga kralja Aleksandra Obrenovića, odnosno dolaskom dinastije Karađorđevića na vlast, Srbi su koristili sve što im je bilo na raspolaganju da teritorijalno, politički, kulturološki ovladaju Bosnom i njenim ljudima. Poslije Velikog rata, pozivali su se na svoj otpor centralnim silama i tražili nadoknadu za savezništvo sa silama Antante. Dobili su Jugoslaviju (Kraljevinu SHS, kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), mogućnost da naprave “malu Veliku Britaniju” na prostorima Zapadnog Balkana. Kada bismo se prepustili špekulaciji “šta bi bilo da je bilo”, mogli bismo reći da su Srbi imali priliku da formiraju državu u kojoj će oni voditi glavnu riječ, na način na koji Englezi jesu stožerni narod Velike Britanije. Međutim, povijest je dokazala, Srbi kao narod, srpska kultura, nije imala kapacitet da se civilizirano odnosi prema ostalim narodima te političke tvorevine, zbog čega se ona u zoru 2. svjetskog rata i raspala.

Zahvaljujući komunističkoj internacionali, koja je zbog njenog otpora njemačkom nacionalsocijalizmu i italijanskom fašizmu dobila podršku saveznika da sačuva politički okvir koji se zove Jugoslavija, Srbi su dobili novu priliku da ostvaruju svoje ciljeve. Kao najbrojniji narod u novoj, iz parlamentarne monarhije u totalitarnu, socijalistički transformiranu Jugoslaviju, dobili su otvorena vrata da “pripreme” teritorijalnu ekspanziju. Koristeći socijalističku paradigmu, Srbi su vješto iskoristili da njima dvije najveće prepreke, Bošnjake i Crnogorce, privole južnoslavizmu, time otupe njihove senzore za vlastiti identitet i onesposobe ih za odbranu vlastitih državnih teritorija. Nakon propasti komunizma i raspadom socijalističke Jugoslavije, izvršili su Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Genocid nad Bošnjacima, ali nisu uspjeli pokoriti ni Bosnu ni Bošnjake. Agresiju i asimilaciju danas nastavljaju drugim sredstvima, što nikoga razumnog ne treba čuditi, posebno ako se uzme u obzir da Srbi i tri decenije poslije zala počinjenih u njihovo ime nemaju u svojoj agendi stavku – katarza.

Odnosi Hrvata i Bošnjaka povijesno su bili dobri, njihov savez bio je atribuiran kao “prirodan savez”, što zbog uspješne participacije u okviru Austro-Ugarske Monarhije, što zbog odbrane od istog, srpskog agresora. Hrvatska politika prema Bošnjacima i Bosni mijenja se onoga trenutka kada za vrijeme srpske agresije od 1992. do 1995. ništa realno nije išlo u prilog bošnjačkoj politici da uspije u očuvanju naroda i države. Vođeni politikom, inspiriranom rasističkim odnosom Franje Tuđmana prema Bošnjacima, nakratko se pridružuju Srbima u Agresiji na Bosnu, preuzimaju njihov model djelovanja (zločini nad civilnim stanovništvom). Hrvate je “u suru” vratila Amerika (ne bismo to trebali zaboravljati) Vašingtonskim sporazumom, što je pomoglo okončanju oružanih sukoba, dalje potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Stvoren je bio okvir u kojem se daljnjim nastojanjima moglo kretati prema cilju koji su Alija Izetbegović i ratno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine zacrtali. Ali politika appeasementa Zapada prema Srbiji pomogla je očuvanju velikosrpskog narativa – Agresija na Bosnu i Hercegovinu se od Dejtonskog sporazuma nastavila drugim sredstvima, a Hrvati ponovo okreću leđa Bošnjacima, kao i 1993. ne bi li proširili svoj utjecaj i, eventualno, zaštitili svoju obalu od moguće jake bosanske države (o čemu smo pisali u jednom od prošlih brojeva). Posljedicama hrvatske politike svjedočimo svaki dan.

Briselski novogovor i “trojka”

Niti velikosrpska, niti velikohrvatska politika ne bi mogle imati destruktivan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu da zapadni centri, Bruxelles i Washington prije svih, politiku očuvanja zapadnih vrijednosti nisu zamijenili realpolitikom: procjena Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država da će privoljeti Srbiju da se od Rusije okrene Zapadu svakim danom se dokazuje kao pogrešna. Otvorenijom podrškom Vučićevom režimu (koja nije od jučer, ali nikada transparentno kao danas) proizvode nemir, nezadovoljstvo i strah Bošnjaka, Crnogoraca i Albanaca na Kosovu. Ukoliko se Washington ne vrati politici očuvanja principa liberalne demokratije, a ne politici stabilokratije, nisu isključeni novi oružani sukobi na Balkanu, posebno ako se oduži ruska agresija na Ukrajinu ili, ne daj Bože, Rusi pobijede u tom ratu. Neovisno o tome, oružani sukobi, nažalost, na Zapadnom Balkanu vise u zraku, jer se poniženja koja doživljavaju spomenuti narodi teško trpe. Ukoliko, ne daj Bože, ponovo dođe do rata, slobodno možemo reći da bi za njega ovoga puta bio odgovoran sam Zapad.

Politika predstavnika Zapada na Balkanu je antizapadna. Njenim “uspjesima” u velikoj mjeri doprinijelo je nešto što bismo mogli nazvati briselski novogovor. Pretjerano visok stepen regulacija u svim oblastima života, osim po pitanju slobodnog tržišta (a i to više deklarativno nego realno), ogromna birokratska aparatura Evropske unije, po sebi je zahtijevala i određene narative koji bi je pratili. Zato su izjave zapadnih zvaničnika preopterećene pozivima na vladavinu zakona, borbe protiv korupcije, zaštite ljudskih prava, poziva na dijalog i pomirenje. U praksi, sami ruše zakone, korumpirani su jednako kao i naši političari, ne mare za prava očuvanja identiteta malobrojnih naroda, što su bazična ljudska prava, a način na koji pozivaju na dijalog i pomirenje otkriva da uopće nisu svjesni osnovnog značenja pojma dijalog. Dijalog podrazumijeva dvije strane koje, čak i ako su neprijateljski raspoložene, jedna drugu poštuju. Posljednji “poziv na dijalog i pomirenje” koji je prije nekoliko dana došao od ambasadora Velike Britanije u Bosni i Hercegovini zorno je pokazao da zapadne diplomate ili ne razumiju bazične zapadne vrijednosti (od kojih jedna jeste – dijalog) ili svjesno vrijeđaju inteligenciju građana. U svom tvitu ambasador Velike Britanije u Bosni i Hercegovini Julian Reilly,indirektno je pozvao žrtve zločina u Foči i zločince na pomirenje, zanemarujući da zločincima ne pada napamet da traže oprost, jer ga ne mogu ni tražiti s obzirom na to da žrtvu ne poštuju. Dijalog je, praktično, nemoguć, a poziv na njega ništa drugo do politička korektnost, bazična vrijednost briselskog novogovora.

Isprazne parole u javnom prostoru, neumorno ispaljivane u javni prostor od okončanja oružane Agresije, lobotomizirale su dovoljno građana da slijepi kod očiju svoj glas na izborima daju bizarnoj političkoj skupini koju nazivamo “trojka”. Ničim drugim se ne može objasniti “uspjeh” “opozicije” SDA i DF-a do brutalnom agresijom udruženog medijskog poduhvata protiv suverenističke politike Stranke demokratske akcije, kasnije i Demokratske fronte. Svakome, iole politički obrazovanom i elementarno informiranom o političkim gibanjima u Evropi i cijelom svijetu, nije moglo pasti napamet da svoj glas da jednom Elmedinu Konakoviću, Elzini Pirić, Nedžadu Forti i inim. Riječ je o političarima koji su jasnim riječima i djelima pokazali i dokazali da nemaju nimalo svijesti o važnosti institucija, da im je demokratija najveći neprijatelj, a glavni modus operandi zadovoljavanje ličnih interes kroz pozicioniranje na visoko plaćene pozicije u institucijama sistema. Mnogo prije izbora, kad su bili na mjestima odlučivanja, iza sebe su ostavili ruševine, privredne, ekonomske, institucionalne. Primjera radi, dati glas SDP-u, čija je vladavina u periodu od 2010. do 2014. završila građanskim nemirima i paljenjem zgrada institucija sistema, a da poslije toga doslovno ništa nije promijenio u svome djelovanju, pa i retorici, ne može se nikako drugačije okvalificirati nego kao politička infantilnost, ideološka zadrtost, emocionalna nezrelost, a možda i sama zloba.

Zaostavština YUTEL-a

Posebna nevolja, možda i najveća, dugoročno, jesu narativne strategije naših intelektualaca i novinara koji baštine ideologiju YUTEL-a, jugoslavenske televizije, koja je u velikoj mjeri pomogla slabljenju volje Bošnjaka da se blagovremeno pripreme za odbranu od oružane agresije Srba, eksplicitno najavljenu u govoru Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Povijest će zabilježiti iracionalne demonstracije za mir u Sarajevu i ostalim bosanskim gradovima u vrijeme kada smo svojim očima gledali ukopanu artiljeriju bivše JNA na brdima, cijevi okrenutih prema građanima. Na granici je scena iz science fiction filmova, ona kada goloruki građani Sarajeva “napadaju” srpske snajperiste u Sarajevu. To govori o hrabrosti i dostojanstvu naših ljudi, ali i iracionalnosti jer se na vrijeme nisu naoružali.

YUTEL-ova naracija bazirala se na jugosocijalističkim ideologemama o potrebi zajedništva, zlu nacionalizma, iracionalnosti disocijacije Jugoslavije... Prilog o vojniku bivše JNA iz Tuzle, koji je za vrijeme kratkotrajnog rata u Sloveniji, izgovorio: “Oni kao hoće da se odcijepe, a mi im kao ne damo.” i danas je viralan, i u službi političkih i civilnih organizacija koje bi danas rado vidjele nekog novog Broza i neku novu Jugoslaviju. I umjesto da se riječi toga vojnika tumače onako kako se treba tumačiti, kao našu sramotu zbog političke nepismenosti i iracionalnosti, nedostatka svijesti o pravu svakog naroda i svake države na čast i slobodu, one se i dalje promoviraju kao dokaz da se ‘90-ih u bivšoj Jugoslaviji desio neki incident, a ne nešto što je pravilo srpske politike prema susjedima – mačem i ognjem ostvariti vlastite interese, ne priznavajući da interese može imati i neko drugi.

Žrtva je naš izlaz

Politički pod brutalnom srpskohrvatskom agresijom potpomognutom zapadnom politikom na Balkanu, podijeljeni na suvereniste (SDA i DF) i poslušnike tuđinu (“Trojka”), preopterećeni briselskim novogovorom (koji je inačica YUTEL-ove naracije) Bošnjaci su danas u mnogo složenijem položaju nego to izgleda. Nećemo pretjerati ako kažemo da smo danas u političkoj, i općenito socio-psihološkoj poziciji, u istoj kao što smo vojno bili 1993. godine. Ali i konstatirati da smo uspjeli baš 1994. godine preokrenuti vojnu situaciju u našu korist.

Ne smijemo padati u nacional-romantičarske zamke i, ne daj Bože, slaviti sami sebe kao neki supernarod, koji je goloruk izvojevao slobodu. Ne bismo uspjeli da nije bilo pomoći Zapada, zabrane zone letenja, materijalne pomoći, pomoći u zbrinjavanju naših prognanika, “širom zatvorenih očiju” na protok oružja koje je dolazilo do nas... Koliko smo bitni Zapadu, možda najbolje govori podatak da su dva neprijatelja, SAD i Iran, po pitanju Bošnjaka i Bosne imali identičan stav i, praktično, i jedni i drugi neformalnim kanalima pomogli naoružavanju Armije R BiH. Ali možemo, i imamo pravo, govoriti o čudu bosanskog otpora. Tada smo bili jedinstveni i odlučni. I spremni na žrtvu. Spremni i vlastiti život dati da sačuvamo svoj identitet i svoju državu. Zato nam je pomoć dolazila, i sa Zapada i s Istoka.

Pričamo o neempirijskim zakonima, zakonima koji se ne mogu logičko-analitički objasniti, ali koji funkcioniraju. Kad smo bili spremni dati nešto od sebe, tada smo i dobili nešto za sebe.

Pred nama su blagi dani sjećanja na žrtvu koju je Božiji prijatelj, Ibrahim, neka je mir s njim, bio spreman dati kako bi dokazao vjernosti i odanost svome Tvorcu i Jedinom Gospodaru. Dani u kojima možemo izvršiti introspekciju i podsjetiti sami sebe da ne možemo očekivati dobit, ako prije toga ne damo nešto od sebe. Čega se Bošnjaci trebaju odreći danas da bi im sutra, kao kolektivu, bilo bolje? Na ovo pitanje ideolog Naše Stranke, Tarik Haverić, odgovorio bi da se trebamo odreći islama. Mi se ne slažemo s njim, kažemo da se treba odreći emocionalne i misaone paradigme kojoj bitan stub predstavlja stajalište da se država pravi odozgo, a ne odozdo. Bošnjaka i Bosne će biti onoliko koliko se i jedno i drugo budu gradili u našim domovima, poslovnim prostorima, mjestima za susrete i zabavu, bogomoljama, umjetničkim galerijama, društvenim mrežama, filmovima, književnim djelima...

Teško bismo se bez pomoći Zapada u periodu 1992. - 1995. odbranili od dvostruke Agresije na našu zemlju, ali čudo bosanskoga otpora nemoguće je poreći: “Kada se jednom budu pravile analize, kada se iz neke historijske udaljenosti bude odgonetalo to čudo bosanskog otpora, naći će se – siguran sam – da je tajna bila negdje u dušama ili karakteru ljudi.” rekao je rahmetli Alija Izetbegović.

Zaronimo u naše duše, ojačajmo naš karakter. Nije grijeh. Naprotiv!