Nakon Austro-Ugarske okupacije tri glavne bosanskohercegovačke vjerske zajednice izražavale su vidnu zabrinutost u vezi sa konverzijama s jedne vjere na drugu. Prije svega, muslimani su nakon 1878. godine doživjeli Austro-Ugarsku na pojednostavljen način, zamišljajuću je kao jednu katoličku silu, nesposobnu da njeguje vjerske različitosti. No, za to su imali i razloga jer postojalo je neumjesno, ponekad i arogantno ponašanje određenih Austrougara u trenutku vojne okupacije, i očit agresivni katolicizam političkih moćnika sve do 1882. godine, iako su u isto vrijeme garantirali integritet muslimanske imovine i slobodu vjeroispovijesti.
Godine 1878. francuski konzul opisuje okupacijskog generala Filipovića sljedećim riječima: “On sam, iako se preda mnom deklarisao sasvim odlučan da poštuje svačija vjerovanja i religiozne slobode, nije mogao sakriti svoje čvrsto uvjerenje da će islam biti prisiljen da nestane kada se nađe u dodiru s katoličkom religijom, bolje reprezentovanom i bolje ispovijedanom od strane vještijih i obučenijih misionara nego što su to nesretni franjevački monasi, koji su joj do sada jedini predstavljali podršku.’’
Još dublje, muslimani su osjetili okupaciju kao prijelaz sa islamske države na potčinjavanje kršćanskoj sili, a krhkost njihovog položaja iznenada se i pokazala. Relativno veliki broj Bošnjaka muslimana, uključivši i elitu, iselio se u Tursku ili u provincije tadašnjeg Osmanskog carstva tokom četiri do pet godina nakon 1878. godine, podstaknuti i često zlonamjernom štampom, koja je govorila da su se slavenski muslimani preobraćali iz oportunizma tokom nekoliko prethodnih stoljeća i da će novi raspored moći neumitno dovesti do njihovog povratka u kršćansko okrilje. Priče o povratku muslimana, napose begovata, na kršćanstvo počele su mnogo prije 1878. godine. To saznajemo iz istraživanja našeg velikog historičara Hamdije Kreševljakovića koji bilježi da od 1860-ih godina ovo pitanje se tretiralo češće po novinama, kad se postepeno odomaćivala ideja kod diplomatskih krugova da će Austrija okupirati zemlju. O tome raspravlja, naprimjer, italijanski konzul u Sarajevu novembra 1863. godine.
No, nakon okupacije, za novinare, kretanje konverzija se svelo, prije svega, na politička razmatranja. Mišljenja da Bošnjake muslimane treba prevesti na katoličanstvo koja su se širila novinama odslikavala su unutrašnje osjećaje najvažnijih ljudi u vladi Bosne i Hercegovine, pa i samog Kállaya. Isto tako, muslimani zapadno usmjereni i neprijateljski raspoloženi prema emigraciji u Osmansko carstvo držali su se jedne protekcionističke linije, primjećuje u svojim istraživanjima historičar Philippe Gelez.
Tako je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902) primio pismo od muslimana navodno preobraćenog na “latinsku vjeru”, koji ga je pokušavao uvjeriti u superiornost katolicizma. Originalna vjera misterioznog pisca je najvjerovatnije lažna, uzimajući u obzir njegovo vladanje sintaksom, kaligrafijom, ortografijom i dogmama katoličanstva.
Također znamo i za predrasude koje je srpsko pravoslavlje, prema tome i bosanskohercegovački pravoslavci, gajilo protiv katolicizma i Austro-Ugarske, predrasude pojačane gnjevom srpskih političkih moćnika zbog gubljenja provincije u trenutku podjele nakon Berlinskog kongresa. Za elitu bosanske pravoslavne zajednice, jedan od najboljih načina za osporavanje austrougarske vlasti bio je da joj se “prišije” katoličko nastrljivo vrbovanje.
Na osjetljivost nalazimo i kod katolika, ali iz drugih razloga. Tradicionalni kler, to jest franjevci, dugo vremena je vodio politiku dobrosusjedskih odnosa sa ostalim vjeroispovijestima, i nije se slagao s misionarskom aktivnošću novog sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera (24 januar 1843, Slavonski Brod – 8. decembar 1918, Sarajevo), koji je od 1881. isticao svoju namjeru da propagira kršćansku vjeru po katoličkom obredu u Bosni i Hercegovini. Štaviše, katolici ne žele preuzeti ulogu žrtvenog jarca u političkoj dramatizaciji austrougarske okupacije, a najsavjesniji među njima, skloni približavanju muslimanima na laičkoj osnovi, pokušavaju da se bore, u štampi, protiv mučnih utisaka koje su 1881. i 1890. godine, u vezi s ovim pitanjem ostavile konverzije dviju mladih muslimanki, Saje Đukić i Uzeife Deliahmetović. Muslimanske elite pokušale su da pred Francom Jozefom instrumentaliziraju ova dva događaja protiv Stadlera i Zemaljske vlade. Dakle, bilježimo događaj koji se odigrao u Stocu, gdje je franjevac krstio muslimanku s njeno dvoje male djece.
“Nacionalni” katolici primjećivali su da bijedno socijalno porijeklo konvertita u cjelini daje ovim događajima karakter zanimljive priče. Ali simbolizacija konverzija uvođena je prije najmanje trideset godina i bilo je prekasno da se opozove. Zato i sama austrougarska vlada pokazuje senzibilitet prema ovom predmetu. Kállay strahuje od slučajeva konverzija, jer predstavljaju prijetnju njegovoj poziciji neutralnog sudije u sukobima koji dijele lokalnu populaciju. On ih smatra kao priliku za narušavanje javnog reda i mira (öffentliche Ruhe und Ordnung) i trudi se ugušiti ih. A treba se, nadalje, pozabaviti i problemima koji se naročito tiču muslimana, prvenstveno iseljavanjanjem u Osmansko carstvo, što mu zadaje brige. Kállay strepi da bi se mogla povući paralela između te emigracije i tobožnog pokatoličenja Bosne i Hercegovine.
Između ostalog, bilo je potrebno pokazati kako je katoličku zajednicu zapostavila Zemaljska vlada u korist drugih religija, i to zato što su katolici smatrani lojalnim caru, za razliku od ostalih, koje je, dakle, trebalo pridobiti i pomiriti. Historičar Zoran Grijak tvrdi da je Kállay vodio parcijalnu politiku na štetu katolika u vezi s pitanjem konverzija, što ne treba preuveličavati. Naprimjer, javno mnijenje u Fojnici uspjelo je dovesti do reintregracije islamizirane Aiše Litrić u krilo Katoličke crkve pod njenim starim imenom Ruža Naletović. Bez obzira na tadašnju ili sadašnju logiku viktimizacije, jedan primjer će opisati sukob između Zemaljske vlade i nadbiskupije, nakon prisilnog opoziva trapiste Ive Čošića, o čemu je Stadler objavio tekst u glasniku Nadbiskupije, Vrhbosni, ali je bio cenzuriran da ne bi posijao sjeme još većih razmirica.
Pravoslavci se također služe raznoraznim lukavstvima da bi se približili muslimanima i pridobili ih. Pored toga što često navode legitimnost sultanske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom i trenutnu ulogu Austro-Ugarske u okviru okupacije, čak i aneksije, optužuju Bečku vladu za zajedničke interese sa Katoličkom crkvom. Prema njima, Zemaljska vlada želi pokatoličiti Bosnu, naročito muslimane. Najžešći polemičari nadahnuti su antiklerikalizmom i socijalizmom, poput Petra Kočića (1877-1916), koji često poteže u svojim novelama pitanje opasnosti katolizacije koju Austro-Ugarska donosi. Često upotrebljuje neologizam porimiti u svojim djelima.
Nije zaprepašćujuće, smatra historičar Philippe Gelez, što pokret nezadovoljstva među muslimanima, koji dobija zamah 1899. godine, dakle pet godina nakon pravoslavaca, ima u svom korijenu navodnu konverziju na katoličanstvo mlade muslimanke. Fata Omanović nestala je iz porodične kuće 3. maja 1899. godine. Sumnju na dobrovoljni odlazak Fate ostavljao je nestanak rejonskog stražara Alije Karamedovca, koji nikad nije pronađen, ni živ ni mrtav. Sve je govorilo o otmici od rimokatoličke crkve s namjerom pokrštavanja i udaje za nekog kršćanina. Vlasti ništa nisu poduzimale, pa su se mostarski muslimani 5. maja u gradskoj Kiraethani (Džemijjeti hajjrijei islamijjei kiraethanesi) sastali i pozvali mostarskog muftiju Ali Fehmi ef. Džabića pa je ovaj događaj postao direktan povod razvoju i nastanku Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju.
U muslimanskom političkom mikrokozmu priča o konverzijama bila je glavna rasprava poodavno. Naprimjer, kad je izbila afera Đukić, 1881-1882. godine, izvjesni broj muslimana podnio je zahtjev za iseljeničku dozvolu, smatrajući, između ostalog, da je Zemaljska vlada podupirala Katoličku crkvu na njihov račun. Diplomatski krugovi tada su se zabrinuli za to i osmanska Ambasada u Beču žalila se Zemaljskoj vladi. Isto je bilo deset godina kasnije, 1891. godine, kada su sarajevski muslimani poslali deputaciju u Beč da bi protestirali protiv katoličenja muslimanke. Poziv na okupljanje ovdje je bio poziv na borbu protiv katoličkog nasilnog vrbovanja muslimana.
S druge strane, iako ga je bilo, proces islamizacije tokom osmanskog perioda poprilično je bio skroman I nenametljiv. Ruski konzul Šćulepnikov (1820-?) je 5. marta 1861. godine u Sarajevu predao Odjeljenju za azijske poslove opći izvještaj o Bosni i Hercegovini, u kojem se dotiče ove teme. Prema njegovim zapažanjima, lokalni muslimani nemaju “[...] nikakvu tendenciju da prevode hrišćane na islamsku religiju [...], mi ne znamo ni za jedan slučaj prisilne konverzije”. Ženska preobraćenja nisu su dešavala uslijed prisile ili uvjeravanja, nego se objašnjavaju siromaštvom kršćana, kad nužda prisili porodicu da svojoj ženskoj djeci, još u mladoj dobi, nađe namještenje u muslimanskim kućama. Rastući u takvom kruženju, one postaju kršćanke samo po imenu, a prema njima se dobro ponašaju, te se rijetko kada žele vratiti u roditeljski dom, u bijedu i prezir. Često su završavale tako što bi prešle na islam da bi se udale za muslimana i uživale kakvu-takvu udobnost. Ruski konzul dodaje da je, u nekoliko navrata, mlade djevojke odvratio od ovakvih namjera, a kada je mitropolit saznao njihovu želju izjavio je: “[...] ako se ovi slučajevi, na nesreću i dešavaju previše često, to je krivica hrišćana, a ponekad i sveštenika, koji bi u ovakvim slučajevima pokazali jedino preveliku nebrigu.”
Kako je to rekao historičar Ludwig von Thallóczy (1856-1916), koji se bavio ovom problematikom u periodu nakon 1878. godine, “svaka konverzija bi mogla dati materijala za jedan omanji roman”. Naredni primjer može razjasniti ovu izjavu: 1878. godine je jedna mađarska katolkinja iselila u Srebrenicu i postala legitimna supruga jednog srbijanskog šumara, po vjeroispovijesti pravoslavca. Njihova je kći, mala Ljubica, rođena 1880. na tlu Bosne i Hercegovine i nekoliko dana nakon rođenja krštena po pravoslavnom obredu. Međutim, otac umire i mlada majka se u Srebrenici preudaje za jednog Mađara. Odlučuje prekrstiti svoju kćerku, sada četrnaestogodišnjakinju, prema katoličkom obredu, ali nije ispunila nikakvu zvaničnu formalnost. Osnovni motiv kojim se vodila bio je taj da je ona katolkinja i da kćerku može odgajati samo prema katoličkoj dogmi, budući da ne zna ništa o pravoslavnoj. Kasnije, Ljubica odrasta i dobija i sama dijete 1899. godine s funkcionerom katolikom u službi u Srebrenici. Baka krsti unuka prema pravoslavnom obredu, jer u tom trenutku nije bilo katoličkog svećenika u gradu; ali ona je i dalje katoličkog učenja i sama podučava svog unuka u tom smjeru. Naravno, slučaj djeteta je problematičan, ali osoba koja podnosi najveći pritisak je majka, mlada Ljubica. Ona je otišla u Travnik i bila je lišena podrške porodice pred mjesnim bukadžijama koji, zgroženi, zahtijevaju od nje da se vrati na pravoslavlje, što će i učiniti nedugo potom. Razne romaneskne afere događale su se i ranije tokom osmanskog perioda. Naprimjer, 1865. godine austrijski generalni konzul u Sarajevu ističe svoju važnost stvarajući skandal. Kada je afera izbila, u februaru te godine, evo kako ju je predstavio francuski konzul: “Osamnaestogodišnja djevojka, i prema tome maloljetna, čiji otac je neosporno austrijski podanik, odlučila je da prihvati muslimansku vjeru i u toj namjeri napustila je roditeljski krov i pobjegla kod Turčina, odakle je i objavila svoju odluku lokalnim vlastima.”
Uslijed očevih žalbi, generalni konzulat je zahtijevao povratak mlade djevojke, u skladu s njenom nacionalnošću, i s obzirom na to da joj maloljetnost sprečava, u skladu s austrijskim zakonima, da sama obavlja građanske činove. Primjedbe i zahtjevi bili su uzaludni, kao i pismeni protesti. Lokalne vlasti su odgovorile da je djevojka punoljetna po muslimanskim zakonima i kao takva slobodna da radi šta želi, da prema tome može od svoje volje promijeniti vjeru i kad je istrajna u svojoj namjeri, da je ne mogu prisiliti da se vrati ocu. Ne sporazumjevši se, paša i generalni konzul su o tome obavijestili svoje vlade, a u međuvremenu, stiglo je Portino naređenje da se djevojka pošalje u Istanbul, što je i učinjeno bez znanja Konzulata, koji je o ovome obaviješten tek nakon nekoliko dana.
Iz pera Božidara Nikašinovića, srpskog podanika i bivšeg učitelja u Sarajevu (gdje je i pokrenuo Bosansku vilu), izlazio je čitav niz članaka tokom 1900. godine u srpskom časopisu Srbin, potom sakupljenim i objavljenim u vidu knjižice, koji jasno ilustriraju osobine navedenog diskursa. Prema njima, Bosni prijeti masovno i prisilno katoličenje koje sprovodi Stadler, a Vlada to podržava. Stanje se nesumljivo preuveličavalo i upoređuje s aktivnostima španske inkvizicije, te da katolici otimaju djecu od roditelja pravoslavaca i muslimana da bi ih prisilno pokrstili. Stadler se predstavlja kao porobljivač, koji se bavi “trgovinom” djece i djevojčica, koje šalje u samostane u Dalmaciji i za to dobija goleme sume od strane Propaganda fide.
Konzul Gabriel Bertrand opisuje ovako Stadlera: “Inteligentan iako nejasan, vrlo aktivan, dominantan, krijući pod asketskim izgledom neumjerenu ljubav prema spekulacijama, nije oklijevao da pokaže svoju volju da potpuno reformira jednu situaciju u kojoj mu nije ostalo od njegovih nadležnosti ništa osim počasti. Kao izvrstan strateg Crkve, da bi započeo borbu protiv franjevaca, udružio se s jezuitima i s njihovim učešćem otvorio sjemenište u Travniku. Franjevci se nisu zavaravali oko ciljeva ovog djela…’’
Stoga, zanimljivo je da se optužbe za katoličko nametljivo prevjeravanje koriste kao oružje u politici franjevaca protiv Stadlera, s kim su prisiljeni podijeliti duhovno vođstvo u Bosni i Hercegovini, a neki su htjeli da se okoriste njegovim nepopularnim djelovanjem, optužujući ga da sebe smatra “afričkim misionarom“.
Osnovni cilj Zemaljskoj vladi bio je da, preko legislature, sačuva neutralan stav. Ta ju je namjera vodila i 1881. godine, kada je nakon novog prelaska muslimana na katoličanstvo započela konsultacije sa odgovornim duhovnim licima iz sve tri zajednice. Sava Kosanović, pravoslavac, bio je mišljenja da upotreba pravila koja su bila na snazi prije 1878. treba nastaviti. Mustaj-beg Fadilpašić podsjećao je da je konverzija muslimana zabranjena kur’anskim pravom, a Buzuk, sarajevski župnik, koji je imao ulogu okrivljenog u ovim debatama, predložio je vrlo strogu proceduru prema postulantima, koja bi se odvijala nekoliko mjeseci i uključivala intervencije vjerskih vlasti dviju zajednica kojih se konverzija tiče, kao i svjetovnih vlasti.
Cilj nije bio toliko ograničiti konverzije koliko izbjeći optužbe za manipulaciju. Deceniju kasnije, konverzije su i stvarno ozakonjene, sa obaveznom procedurom. Tako je 9. 7. 1891. godine, povodom skandala u vezi sa jednom muslimankom koja se htjela preobratiti na katoličanstvo, Kállay objavio naredbu koja se ticala procedure koju su trebali ispoštovati oni koji se žele preobratiti. Životno doba u kome je konverzija dozvoljena uvjetovano je dobrim mentalnim zdravljem, punoljetstvom sa navršene 24 godine ili zrelost “tijela i duha“, odnosno jasnije, pubertetom.
Glavni uzrok prelaska na drugu vjeru je naklonost prema drugoj osobi, a dobrovoljnu odluku je većinom donosila žena da bi prešla u vjeru onoga koga voli. Nije se radilo o tome da je bila zavedena njegovom religijom, niti o tome da je htjela svome voljenom demonstrirati svoju dobru volju, već je konverzija bila neophodna. Da bi se integrirala u muževljevu zajednicu, morala je ispovijedati istu vjeru. Miješani brak praktički ne postoji, prilike ga, uz nekoliko iznimaka, ne dopuštaju u ovoj epohi, i prema francuskom konzulu, međureligijski brakovi su gotovo nepoznanica sve do 1876. godine. Nekoliko slučajeva iz perioda austrougarske vladavine prikazuju nam I muškarce privučene, u ovim slučajevima ljubavlju, vjeri žene. Naprimjer, sarajevski musliman je živio s jednom časnom sestrom iz Zagreba koja je istupila iz reda. Odlučio je da će njihovo treće dijete biti kršteno, i nakon mnogo briga, preselio je u hrvatsku prijestonicu, vjerovatno s namjerom da se preobrati. Ovakav slučaj, bolje rečeno izuzetak, nije prisutan u izvorima iz osmanskog perioda, što bi moglo predstavljati prvu osobenost perioda nakon 1878. godine. Tokom austrougarskog perioda primjetno je da su muškarci konvertiti, često mladići koji su se preobraćali da bi dobili zaposlenje. Iako poslije 1878. godine materijalne dobiti za preobraćenike rijetko izbijaju na površinu, mnogi slučajevi se odnose na siromašne ljude koji su ponekad ne baš na dobrom glasu, ili su u opasnosti da takvi postanu, kao naprimjer prostitutke, lake žene, neradnici, jer im je konverzija omogućavala promjenu društvenog statusa, bez obzira na primljenu religiju.
Kvantitativna stvarnost konverzija u Bosni i Hercegovini tokom perioda austrougarske uprave dobro je poznata i gotovo svi izvori daju jednaku cifru. Njeni sociološki uzroci koji su tjerali ljude da promijene vjeru isto se tako mogu dobro ustanoviti. Prvo pitanje je saznati da li su tačne statistike koje je objavljivala austrougarska administracija, a koje se tiču slučajeva preobraćanja od 1879. do 1915. godine. Ove statistike pokazuju broj konverzija, prikazujući ih kroz dobitke i gubitke, prema svakoj od religija, rezimirane prema sljedećoj tabeli:
Uočljiv je mali broj prelazaka, otprilike 240 u 36 godina, što znači prosječno 7 godišnje. Ove cifre nisu velike u poređenju sa onima koje se odnose na brojnost bosanskohercegovačkog stanovništva, koje je poraslo sa otprilike 1.160.000 stanovnika 1879. godine, do 1.900.000 stanovnika 1910. Ove zvanične cifre gotovo da odgovaraju onima koje se mogu naći u arhivskim fondovima. Tematski dosje, koji je austrougarska administracija uspostavila od kraja 19. stoljeća, pohranjen u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, obuhvata period od 1878. do 1909. godine, samo s jednim upisanim slučajem za početak 1910. godine.
Pored više od stotine individualnih dosjea, nalazimo i sintetičku tabelu konverzija (Verzeichniss der Conversionfälle 1895, 1900, 1905), koja obuhvata period 1881-1909. godine. Tokom tih dvadeset i devet godina, austrougarska administracija je saznala o 229 slučajeva koji su, na ovaj ili onaj način, imali u svojoj srži namjeru konverzije. U cjelini, evidentirana su 373 slučaja, od kojih je 151 slučaj efektivno doveo do promjene vjeroispovijesti.
Da bi se odbranio od optužbi za podržavanje nametanja katoličke vjere Kállay je 1900. objavio brošuricu u kojoj čestita Zemaljskoj vladi, ustvari sam sebi, na uspostavljanju sistema očuvanja religija jedinstvenog na Balkanu, a u isto vrijeme, odredio je sistematsko bilježenje svih slučajeva koji su se ticali konverzija, ali to je tada bilo besmisleno jer je već duže vrijeme kretanje konverzija bilo svedeno gotovo na nulu. Ipak, ono što nije bilo nula jeste masovno i plansko naseljavanje katolika u Bosni i Hercegovini sa od javnosti skrivenim ciljem da se dobije demografska premoć i da se od Bosne i Hercegovine napravi katolička zemlja.
Kállay je želio je osigurati mir u “okupiranim provincijama”, čuvajući priznavanje vlasti od strane lojalnih podanika, koje je vidio u katolicima, i zadobijanje naklonosti protivnika među pravoslavcima i muslimanima, usput predstavljajući sebe kao neutralca. Nepristrasnost u koju se pokušavao smjestiti Kállay tada niko nije prepoznao. Polemike pokazuju da je slika klerikalne Austro-Ugarske odnijela prevagu, ali treba reći da je Kállay ipak zauzdavao Stadlerom i pravio prepreke njegovom misionarskom zanosu.
