Nestanak malodobne djevojčice Fate Omanović, kći težaka Osmana iz Kuti kod Mostara, bio je direktan povod Pokretu za vakufsko-mearifsku autonomiju, na čijem je čelu bio glasoviti mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džabić, što se u modernoj historiografiji smatra i početkom artikuliranja moderne bošnjačke političke misli. Dok se o Pokretu, muftiji Džabiću, s obzirom na pisanu građu pohranjenu u bosanskohercegovačkim arhivima i bibliotekama, manje-više zna skoro sve, o Fatinoj sudbini, šta se dalje s njom dešavalo, malo je toga poznato.
Uobičajeni opisi događaja navode da je okupaciona austrougarska vlast, uprkos paragrafima ugovora o okupaciji BiH i obećanjima, podržavala program prozelitizma katoličke crkve i blagonaklono gledala na pokrštavanje muslimana. Tokom austrougarske vladavine bile su česte pojave otmica muslimanske djece i djevojaka, koja su sklanjana po crkvama, pokrštavana i udavana za katolike.
Prije Fate Omanović zabilježeni su slučajevi otmice trinaestogodišnje Fate Begović u Docu kod Travnika, Nure Brajina zv. Bilka, kći Saliha Braje iz Karaule, žene Sulejmana Gašića iz Busovače 1894. godine, Abdulaha Vrselja, koji je dobio ime Adolf, Mustafe Arnautovića, dječaka Šerifa Baručije iz Bile, Alije Salkića iz Viteza, Halida Esadčauševića, 15-godišnje Emine Pozder iz Cazina, dvoje djece Muje Dulaša, Saje Đukića iz Blizanaca kod Čitluka i još nekoliko desetina sličnih slučajeva. Fata Omanović nestala je iz porodične kuće 3. maja 1899. godine. Sumnju na dobrovoljni odlazak Fate ostavljao je nestanak rejonskog stražara Alije Karamedovca, koji nikad nije pronađen, ni živ ni mrtav. Sve je govorilo o otmici od rimokatoličke crkve s namjerom pokrštavanja i udaje za nekog kršćanina.
Vlasti ništa nisu poduzimale, pa su se mostarski muslimani 5. maja u gradskoj Kiraethani (Džemijjeti hajjrijei islamijjei kiraethanesi) sastali i pozvali muftiju Džabića. Skup je ovaj događaj ocijenio kao atak na islam i formirao odbor od 12 članova koji je imao zadatak da preuzme dalje zastupanje kod vlasti da se slučaj Fate Omanović riješi. Nakon javnih protesta mostarski načelnik 13. maja saopćio je da sarajevska vlada na osnovu njihove prijave traži od dalmatinske vlade u Zadru da potraži maloljetnu Fatu, jer se pretpostavlja da je u Dalmaciji.
Svi napori bili su uzaludni, o Fati Omanović nije stizala nikakva povratna informacija. Katolička propaganda bila je vještija da sve zataška. S druge strane, nakon četiri mjeseca rada odbora mostarski muslimani izradili su dvije predstavke; jednu za ministra Kalaja (uručena 14. 10. 1899. u Beču) i za cara Franju Josifa (uručena 19. 10. u Budimpešti). U ovim dokumentima iznijeli su čitav niz nepravdi koje trpe muslimani od vlasti. Tražili su da se uspostavi i zaseban odbor koji bi nadzirao školstvo u vjerskim školama i islamsku vjeronauku u svim državnim školama.
Slučaj otmice Fate Omanović odobravao je i car Franjo Josip, koji je mostarskoj deputaciji rekao da je ona “slobodnom voljom prišla kršćanskoj zajednici”. Prigovor h. Ahmeda Karabega “(...) da se radi o maloljetnoj osobi (...)” nije urodio plodom, već se tretirao kao ispad i nekulturno ponašanje pred carem. U dokumentima i novinskim napisima tog doba zabilježeno je još i to da su Mostarci poslali nekoliko najsposobnijih mladića da, prerušeni, potraže Fatu po dalmatinskim samostanima i cijelu stvar izvedu na čistac. I njen otac Osman više od godinu dana putovao je od grada do grada, ali je nije našao. Historija se dalje bavi prikazima i naporima Pokreta, progonom Džabića u Tursku, dobivanjem Štatuta za vakufsko-mearifsku autonomiju 1909. godine, kasnije i osnivanjem Jugoslovenske muslimanske organizacije kao političke stranke. Fata je potpuno zaboravljena.
A potom u praskozorje Drugog svjetskog rata, 1940. godine, Fata se pismom javila svojoj užoj porodici. Pismo upućeno iz Ljubljane potpisala je novim imenom – Darinka Prijatelj. Bio je to pravi šok za njenu porodicu i građane Mostara jer se mislilo da je ona već odavno mrtva. Javila se 14. augusta 1940. g. svojoj sestri Begi, zvanoj Naila, da je živa i zdrava, da je čula da su i oni na životu, pa je odlučila da se javi.
“Ljubljana, 12 augusta.
Draga sestro, tebe se uvijek sjećam. Ja te nikada nisam mogla zaboraviti. Davno je to bilo, ali ja se uvijek sjećam na sve one dane i časove koje sam provela s tobom u roditeljskoj kući. Čula sam da si živa, pa sam odmah odlučila da ti se javim. Ako ikako možeš, da dođeš. Primite svi pozdrav. Iskreno pozdravi svu našu rodbinu. Tvoja sestra Fata, sada Darinka Prijatelj, Ulica Ciglareva broj 2, Ljubljana.”
U drugom pismu pozvala je brata Aliju da dođe kod nje u posjetu. Vijest objavljena u Jugoslovenskom listu opovrgnula je sve do tada poznate teorije o njenoj sudbini, da je zaređena u samostanu, da je iza njene smrti ostala njena kćerka, koja živi negdje u okolici Mostara itd. Tragom te vijesti, Fatu je u njenoj gostionici “Gostilna pri Prijatelju” posjetio novinar Rešad Kadić, a Jugoslavenski list je u redakcijskom tekstu donio naslov iz Fatine izjave “Nisu me oteli”. Zapisali su još: “Od tada je prošla puna 41 godina. Redovi znanih i neznanih boraca davno su se prorijedili, zajedno s galerijom onih, koji su bili u centru borbe. Jedni leže razasuti po divnim carigradskim grobljima, umrli kao izgnanici, drugi pak, pokopani kao velikani, leže u bečkoj grobnici otaca Kapucina, dok posljednji počivaju pod mramornim nišanima Begove džamije, na čijim kubetima spavaju snjegovi i sunce...”
Zanimljivo je napomenuti da Rešad Kadić tu reportažu donosi u čistoj književnoj, pripovjednoj formi, a ne u klasičnom novinskim informiranju. Fata mu je tada ispričala događaj iz njenog ugla, kako je to ona doživjela. Naime, njena majka Merka, koju je neobično voljela, umrla je te 1899. Njen otac Osman ponovo se oženio. Maćeha, čijeg se imena nije mogla sjetiti, unijela je u kuću novi red, dotadašnji život pun veselja i čobanske bezbrige začas se pomutio. Jednog su dana zaključili da Fatu udaju. Izabrali su joj momka koji se zvao Meša, a kojeg ona nije mogla očima da vidi. Nekoliko puta, sjećala se, istukla ga je jer nije bio jači od nje. A bilo je drugih koji su joj se mnogo više sviđali od Meše. Odlučila je rađe u Neretvu nego za njega. To je upravo bio i povod njenom bijegu od kuće. Tu svoju odluku ispričala je prvoj komšinici, staroj Šimišićki, moleći je da joj na neki način pomogne. Šimišićka je otišla u Mostar i vratila se pred noć.
Po dolasku kući bacila joj je kamenčić u avliju, što je značilo da je čeka. Nije se dvoumila. Iskrala se iz kuće i otišla Šimišićkama. Fata nije znala gdje ide niti joj je Šimišićka to kazala. Sakrila ju je na tavan, gdje je provela neko vrijeme, a onda su je odveli u Bijelo Polje i zatvorili u crkveni zvonik, gdje je ostala do četiri ujutro. Odatle je krenula dalje. U njenoj pratnji bila su dvojica muškaraca koje nije poznavala. Nekolike noći provela je pod strehama, dok nije stigli u samostan u Imotskom. Tu je zamijenila svoje seosko odijelo i obukla “dubrovačko”. Poslije su krenuli dalje dok napokon nisu došli do Splita, gdje je u samostanu provela 4 mjeseca, a onda krenula za Trst.
Za sve to vrijeme nije se bila pokrstila. Do Splita se skrivala, a u Splitu, u samostanu, radila je razne poslove. Prisustvovala je molitvama i slušala priče o njenom novom životu. Pokrstila se tek u Trstu u uršalinskom manastiru. To je obavljeno u najvećoj tišini. Osim usputnih napomena od časnih sestara, nije znala da je traže. U to je doba peštanska, odnosno mađarska štampa ukazivala ogromnu pažnju muslimanskom vjersko-prosvjetnom autonomaškom pokretu, a austrougarska vlada, da bi također pokazala svoju širokogrudnost i dobru volju, tiskala je na cigaret-papirima i markicama lik nestale Fate Omanović s ovim tekstom: “Oteta Fata Omanović. Moli se svako ko nešto o njoj zna, da javi na egzekutivni odbor.”
Međutim najčudnije je bilo to odakle se dušobrižna vlada dočepala Fatine slike, budući da djevojčica iz Kuti uopće dotad nije ni imala priliku da se slika. Na kraju je zaključila da vjera nije bila povod njenog bijega, već činjenica da je bila premlada za udaju i da nije htjela otići za nedraga. Kasnije, sve drugo što joj se dešavalo Fati je bilo manje važno i ustvrdila je da se ništa više nije dešavalo silom i protiv njene volje. Nije se posebno osvrtala na to što je bila povod pokretu u kojem je učestvovalo stotine hiljada ljudi, radi kojeg su podnesene tolike žrtve i koji je trajao godinama. “Ja mislim da ja nisam bila uzrok. To je možda bio samo pogodan momenat”, kazala je Fata.
Fata nije do tada znala da je tu noć ubijen stražar Karamedovac, ali nije htjela spominjati imena ljudi koji su je odveli iz Kuti do Splita, nikoga osim biskupa Buconjića. Smatrala je da to nema smisla jer su već svi bili pomrli. Fata Omanović, alias gđa Darinka Prijatelj, po povratku iz Trsta, gdje je živjela sve do 1910. godine, došla je u Maribor. Tu se upoznala s gosp. Francom, čije je prezime kasnije, godine 1920, i ponijela. Njih dvoje u braku su imali sina Nikolaja, koji je u trenutku Kadićeve posjete Ljubljani imao 19 godina. Povod da se nakon 40 godina javi braći i sestrama bila je čežnja za majkom. Fata alias Darinka je već tada imala 60 godina. Najprije se preko časnih sestara u Bijelom Polju raspitala o njenima u Kutima i, kad su joj javile da su živi i zdravo, usudila se napisati pismo.
Fata je konačno 8. oktobra 1940. sa suprugom Francom, bankarskim činovnikom, sinom Nikolajem, studentom Filozofskog fakulteta, doputovala u Mostar, što je u gradu izazvalo ogromno interesovanje. Mlađi svijet, koji je nešto čuo o njenom slučaju ili je čitao, radoznao, približavao se Fati, kao da je s njenog lica htio da pročita istinu o svemu što se dogodilo od godine 1899. do tada. Promatrali su je čudno, svjesni da je ona bila povod da se Bosna i Hercegovina zadrma u svojim temeljima. Fatini savremenici, stariji svijet, gledali su s negodovanjem, ali i s pogledima koji se izražavali umor poslije duge teške borbe, umor u kojem su bili gotovo zaspali. Ta oni su živi svjedoci onih vremena koje im je nametnulo ljutu i krvavu borbu. Tražili su je punih 10 godina i nakon toga kroz četiri decenije vjerovali da je već odavno mrtva. Ali sada se ta ista Fata pojavljuje među njima, ne kao Fata Omanović već kao Darinka Prijatelj. Kad je došla u Kute, Fata je bila toliko ganuta da je pri tom susretu pala u nesvijest, a sestru joj Begu su morali zadržati na rukama jer je i ona izgubila prisebnost.
Fata je zbog nelagode insistirala da je se zove njenim prvim imenom, a ne Darinka. Tek je tada saznala razmjere pokreta koji je uzrokovan njenim nestankom. Ispričala je kako zapravo nije nikada ni mislila napustiti očevu kuću, samo je željela skloniti se nekoliko dana kako bi time izbjegla udaju. Ni tada nije željela govoriti o ljudima koji su je odveli od Kuti do Trsta, nijednog imena osim komšinice Mare Šimišić. Simptomatično je i to da su Fatu od Bijelog Polja do Mostara pratila dvojica muškaraca, a od Mostara do Imotskog sasvim drugi. Oni joj se nisu predstavljali niti ih je ona to pitala. U njenim izjavama navodi se da je tada imala samo 14 godina. Drugi izvještaji navode 15 i 16 godina. Nakon njene posjete rodnom selu s porodicom je nastavila održavati porodične veze. Nekoliko puta posjetili su je u Ljubljani.
Njen sin Niko u Kuti je dolazio i družio se sa svojim rođacima 1970. godine sa svoje dvije kćerke. Na službenoj stranici Ljubljanskog univerziteta i sad ćete pronaći njegovu biografiju. Dr. Niko Prijatelj na Sveučilištu u Ljubljani predavao je matematiku. U slovensku matematičku povijest upisao se djelima koja se bave matematičkom logikom i osnovama matematike, Matematičkom strukturom u 3 dijela i Osnovama matematičke logike u 3 dijela. Neuobičajeno je i to da u njegovom službenom naučnom CV-u stoji rubrika mather, u koju je upisano ime Fate Omanović, ne Darinke Prijatelj. Rođen je 31. januara 1922, a umro je u maju 2003. godine. Fata Omanović umrla je u Ljubljani 2. januara 1967. godine.
Sudbina Fate Omanović sadrži sve elemente kulturno-civilizacijske dramatičnosti bošnjačkog malog čovjeka; dječije bezbrižnosti i zasanjanosti, odnosa prema majci, maćehinski odnos spram nje, ljubavne zaplete, osjetilnu nepromišljenu odlučnost, identitetsko samosazrijevanje, zavičajnu čežnju, tiho i neizrečeno kajanje, neprikosnovenu, dvosmjernu ljubav sa sinom, političku pozadinu…
U njenoj sudbini pronalazimo prenaglašenu društvenu nebrigu dok je odrastala i prenaglašenu intervenciju nakon njenog nestanka, ali i postojanje projekata usmjerenih protiv Bosne i Bošnjaka koji vrebaju svaku priliku njihovog destrukturiranja. Takvih projekata uvijek je bilo, bit će ih i uvijek su aktivni. Fatin slučaj ih je na najteži način razobličio i dostojanstveno nam ih prokazao.
