Na osnovu izveštaja Aleksandra Rankovića o sastancima sa predstavnicima organizacije Draže Mihailovića u Beogradu, i izveštaja Miloša Minića o kontaktima i razgovorima između njega i Draže Mihailovića, vrhovni komandant NOPOJ Josip Broz Tito odlučio je da se odmah po dolasku na teren lično sastane sa Mihailovićem u želji da se, u skladu sa linijom Partije, ipak postigne sporazum o zajedničkoj oružanoj akciji protiv okupatora. Ovo utoliko pre što se već raspolagalo i izvesnim podacima koji su govorili o opsežnim pripremama i rešenosti okupatora da preuzme jednu snažniju akciju radi ugušenja narodnog ustanka u Srbiji.

Tako je Tito, pošto je na svoj predlog upućen preko kurira dobio Dražinu saglasnost, već sutradan po dolasku u Kolubarsku četu Valjevskog partizanskog odreda krenuo na sastanak sa Mihailovićem. Sastanak je održan u selu Struganiku, 19. septembra 1941. godine. Od strane NOP sastanku su osim Tita prisustvovali Miloš Minić, Obrad Stefanović i nekoliko partizana koji su obrazovali pratnju, dok su sa druge strane, pored Mihailovića, bili prisutni Dragiša Vasić, major Aleksandar Mišić, stariji sin vojvode Živojina Mišića, i nekolicina "telohranitelja".


Rodna kuća Živojina Mišića u kojoj su se prvi put susreli Tito i Draža

U svom napisu "Borba naroda porobljene Jugoslavije", objavljenom u knjizi Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941 — 1945, Tito o ovom sastanku, pored ostalog, piše:

"Odmah po dolasku na oslobođenu teritoriju, u septembru 1941, otišao sam na Ravnu goru kod Draže Mihailovića, koji me nije primio u svom ravnogorskom gnijezdu, nego u selu Struganiku, u kući vojvode Mišića. Sastanku je prisustvovao pored Draže, i poznati velikosrbin Dragiša Vasić i major Mišić. Sastanak je, u stvari, dao slabe rezultate. Draža Mihailović je uporno odbijao da započne bilo kakvu borbu protiv Nijemaca, govoreći da još nije vrijeme itd. "On je tamo imao razne četničke odrede, organizirane na teritoriji Zapadne Srbije, koju su bili oslobodili partizani. Bilo je doneseno samo usmeno rješenje o lojalnom ponašanju Mihailovićevih četnika prema partizanima i o tome da oni neće napadati partizane kao što su to činili četnici vojvode Pećanca.

Pošto je Draža Mihailović, ne znam iz kojih razloga, i tada pa i dugo kasnije držao da sam ja Rus, on je potpuno otvoreno govorio o Hrvatima i svim ostalim narodima Jugoslavije. On je, kada sam ga pitao šta misli o nacionalnom pitanju, izjavio nedvosmisleno da Hrvati, muslimani i svi ostali moraju biti najstrože kažnjeni i poslije izvjesne odmazde potpuno potčinjeni Srbima. Pošto sam se suprotstavio, rekao je da je njegovo gledište sasvim pravilno, jer su svi Hrvati krivi za ustaške zločine, svi su ustaše i izdajnici, koji su prodali Jugoslaviju Nijemcima. Na svršetku mi je Draža kazao da će se još predomisliti kada i na koji način će njegove jedinice poći u borbu i da će to saopćiti."11

O ovome sastanku, na osnovu sećanja, govori nam i Voja Rafajlović, koji je kao kurir odlazio na Ravnu goru, a ovom prilikom bio pratilac. Rafajlović, pored ostalog, kaže:

"Pošto je predstavljanje i rukovanje završeno, svi smo posedali za isti dugački sto u odžakliji. Draža ja seo u prednje čelo, sa leve strane seo je drug Tito, a s desne strane ostao je da sedi Dragiša Vasić. Do druga Tita seo je drug Miloš Minić, pa Obrad Stefanović i drugi članovi. Do Dragiše Vasića sedeo je major Aca Mišić. Iznad delegacije stajala je neka vrsta straže, jedan četnik i jedan partizan. Partizansku telesnu gardu predstavljao je Bata Jeftić, student iz Valjeva, a četnik je bio neki veoma visok i već uveliko bradat oficir... Oko pola sata vođen je nervozan razgovor. Naročito je u tom razgovoru učestvovao Dragiša Vasić. Obraćao se drugu Titu:

'Tito, Tito... Vi ste Rus?' Kada mu je drug Tito odrečeno odgovorio, on je rekao:

'Vi ste Hrvat, a inače sekretar Komunističke partije Jugoslavije, po zanimanju metalski radnik, bili ste duže vremena u Rusiji...'

Zatim je Draža rekao da bi trebalo da pređemo na glavnu stvar. Drug Tito je odgovorio: 'Da, vreme je!' Major Mišić je jednako navaljivao s rakijom... Najzad, Draža je prešao na zvanične razgovore. Pitao je Tita kako on misli da se stvori zajednička vojska četnika i partizana. Nemačka je ubacila veće kontangente vojske i on se plaši ako bi oni zajedno poveli ozbiljnu borbu protiv okupatora. Ne treba skidati s uma snage Nedića i Ljotića koje će priteći u pomoć Nemcima. Ovoj navali ne bi mogli odoleti ni četnici ni partizani.

Drug Tito je odgovorio da je zaista neprijatelj jak, ali borba se s neprijateljem mora voditi, jer na taj način mi pomažemo saveznicima da se fašizam što pre sruši.

Draža je rekao da je naša pomoć mala i skoro nikakva, saveznici su daleko i u njih se ne možemo uzdati.

Drug Tito je Draži rekao da on ima obaveštenja da onog momenta kada budemo napravili zajednički sporazum i kada krenemo u zajedničku akciju, da ćemo dobiti pomoć... 'Nužno je da mi napravimo takav sporazum, koji će saveznicima davati garanciju da mi nemamo dve šumske vojske, već jednu koja se iskreno bori protiv fašizma.' Draža je rekao: 'A šta vi mislite ako okupator pođe s kaznenim ekspedicijama i popali sela i varošice po ravničarskim krajevima? Šta ćemo tada s narodom?' Tito mu je rekao da ćemo narod izbaciti u šumu, u zbegove, izvući ćemo hrane, a za to vreme od saveznika će nešto doći. Ako budemo združeni, mi ćemo okupatoru odoleti, jer on na nas ne može bacati velike snage, jer je zauzet na drugim ratištima. Mi bismo takve snage, koje bi neprijatelj odvojio, u našim planinama mogli tući i tako fašističku snagu slabiti.

Draža je stalno podvlačio kako je neprijatelj jak, kako će sela i varošice svojim kaznenim ekspedicijama popaliti i srušiti. Naposletku je rekao da je zgodnije da se vodi inteligentna sabotaža. Razgovor su uglavnom vodili drug Tito i Draža. Kada je došlo do pitanja kako bi se planiralo vođstvo vojske i ko bi trebalo da bude komandant svih ustaničkih odreda (to pitanje je postavio Draža), drug Tito mu je odgovorio da od toga ne treba praviti veliko pitanje...

Negde oko 20 časova završen je razgovor."

(Tekst preuzet iz knjige: Nikola Milovanović, Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, Rad, Beograd, 1984)