Pitanje državne imovine jedno je od najsloženijih i najvažnijih političkih tema postdejtonske Bosne i Hercegovine, za čije se razumijevanje nužno vratiti u ranije historijske razdoblje i analizirati negativne procese promjene vlasništva nad zemljištem na štetu Bošnjaka. U tom kontekstu razgovaramo s dr. Izetom Šabotićem, čije je jedno od polja istraživanja agrarne reforme već 20 godina.

Dr. Izet Šabotić redovni je profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Autor je i koautor 12 knjiga i šest udžbenika te više od 320 naučnih i stručnih radova iz oblasti historije i arhivistike, objavljenih u više domaćih i stranih časopisa. Urednik i recenzent je u više od 80 knjiga iz oblasti historije i arhivistike. Učestvovao je na brojnim naučnim i stručnim međunarodnim konferencijama u Bosni i Hercegovini i inozemstvu.

Bio je dugogodišnji glavni i odgovorni urednik časopisa: Glasnik arhiva i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine i Arhivska praksa, te član redakcija više međunarodnih i domaćih časopisa i drugih publikacija. Danas je izvršni direktor Centra za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla, te urednik referentnog naučnog časopisa Historijski pogledi. Član je nekoliko stručnih i naučnih komisija svih nivoa iz oblasti historije i arhivistike u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja. Trenutno je uključen u više naučnih međunarodnih projekata.

STAV: Kakve se promjene u oblasti zemljišnih odnosa dešavaju pred kraj osmanskog i u austrougarskom periodu?

ŠABOTIĆ: Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini je aktuelno daleko prije uspostave austrougarske vlasti. Od početka 19. stoljeća počinju sve otvoreniji nasrtaji hrišćana-seljaka na imovinu, a posebno na zemljišne posjede muslimana (Bošnjaka) u Bosanskom ejaletu. Ti nasrtaji su usko povezani s nacionalnim pokretima, koji u susjednoj Austriji (Hrvatskoj i Dalmaciji), a naročito Srbiji prerastaju u otvorene pokrete za ekspanziju na Bosanski ejalet, pod izgovorom oslobođenja od osmanskog ugnjetavanja. Svjesni važnosti agrarnog pitanja, ali i činjenice stalnog pritiska kršćanskih zemalja u Istočnom pitanju, oslabljeno Osmansko Carstvo, pokušava stalne pritiske otkloniti donošenjem niza propisa iz oblasti zemljišnih odnosa, a kako bi uredila odnose između zemljoposjednika (čifluk-sahibija) i zemljoobrađivača (čifčija).

Zemljoposjednici su bili uglavnom muslimani, a zemljoobrađivači hrišćani. Među najvažnijim zakonima koji su trebali urediti zemljišne odnose jesu: Ramazanski zakon iz 1858. (propis koji je regulisao zemljišno vlasništvo), Saferska naredba iz 1859. (propis koji je ozakonio odnose stvorene čiflučenjem, čime je posjednik zemlje postao njen vlasnik, a odnosi između čifluk-sahibije i čifčije uređivao bi se ugovorom), Ševalski zakon iz 1869. uređivao je pravo vlasništva nad šumama, koje su se dijelile na državne, vakufske, opštinske i privatne. Ovi propisi nisu značajnije uredili odnose između zemljoposjednika i zemljoobrađivača, ali su isti sačuvali zemljište od učestalih nasrtaja hrišćana-seljaka. Ti nasrtaji su često prerastali u pobune.

Povod za Bosanski ustanak, koji je bio dijelom Velike istočne krize (1875–1878), bila je pobuna hrišćana-seljaka u Hercegovini, u historiografiji poznato kao „Nevesinjska puška“. Kako bi se umirili hrišćani-seljaci, Porta je u jeku rata 1876. godine donijela Zakon o otkupu kmetova (čifčija), no ni to nije dalo rezultata jer je zemljišno pitanje ostalo neriješeno do kraja osmanske uprave.

U vremenu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878–1918) agrarno pitanje je bilo jedno od najsloženijih pitanja s kojim se sretala austrougarska vlast. Isto je zadiralo u sferu ekonomskih, nacionalnih, vjerskih i političkih odnosa. Iz tih razloga, austrougarska uprava je bila oprezna u rješavanju agrarne problematike. Na snazi su ostali osmanski propisi, s tim što je austrougarska vlast donijela Gruntovnički zakon 1884. te pristupila uvođenju gruntovnice i upisu prava vlasništva u zemljišne knjige. U ovom vremenu dominirale su dvije kategorije zemljišta begluci i čifčijska (kmetska) selišta.

Zemljoposjedniku je bilo priznato vlasničko pravo nad čifčijskim selištem, s tim da je zemljoobrađivač imao tzv. „kmetovsko pravo“, pravo na obradu zemlje, dok su begluci bili u potpunom vlasništvu aga i begova. Čifčije (kmetovi) su uglavnom bili hrišćani i tražili su više od navedenog prava, te su stalno nasrtali na zemlju aga i begova, potaknuti političkim i nacionalnim ciljevima, zaoštravajući odnose između hrišćana i muslimana. U ovom periodu, otkup čifčija (kmetova) je tekao sporo. No i pored toga, po osnovu Zakona o otkupu kmetova iz 1876. godine, od 1879. do 1910. godine, u Bosni i Hercegovini se otkupilo 28.479. čifčijskih selišta. Toliko čifčijskih selišta je promijenilo vlasnika. To je dovelo do slabljenja i smanjena broja Bošnjaka (muslimana) zemljoposjednika i pojave zemljoposjednika među pravoslavcima i katolicima.

Nakon smrti Benjamina Kalaja (1903) i dolaska Burijana na mjesto zajedničkog ministra finansija došlo je do liberalizacije i popuštanja u oblasti agrara. Doneseno je nekoliko mjera koje su išle u prilog čifčijama (kmetovima), što je izazivalo nezadovoljstvo kod begova zemljoposjednika. Agrarno pitanje je bilo i važno političko pitanje, što potvrđuje i politička borba između srpskih i bošnjačkih političara. Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije u junu 1908. godine, podnio je Zemaljskoj vladi nacrt „Agrarnih ustanova“, kojim se zahtijevalo da se odnosi između zemljoobrađivača (čifčije) i zemljoposjednika reguliraju ugovorom, a ne zakonom, a s ciljem da se zaštiti zemlja aga i begova. Težnja hrišćana-seljaka je bila postati vlasnikom zemlje.

Iz tih razloga je vršen stalni pritisak na imanja aga i begova. Koliko je ovo bilo složeno pitanje, najbolje potvrđuje činjenica da je u vremenu od 1880. do 1910. godine pokrenuto više od 312.000 agrarnih sporova. Kako bi riješio agrarno pitanje, car Franjo Josif je naredio ministru Burijanu da za prvu sjednicu Bosanskog sabora donese Zakon o fakultativnom otkupu kmetova, što je i urađeno u aprilu 1911. godine. Ovaj Zakon je podrazumijevao pomoć države u otkupu čifčijskih selišta. Od donošenja Zakona do početka Prvog svjetskog rata otkupljeno je 13.371 čifčijsko selište. Na ovaj način, od početka austrougarske uprave do početka Prvog svjetskog rata otkupljeno je oko 42.000 čifčijskih selišta ili više od 350.000 ha zemlje. To znači da je toliko zemljišta promijenilo vlasništvo u korist hrišćanskog seljaka, a na štetu aga i begova kao zemljovlasnika, čime je njihov ekonomski i politički status značajno oslabio.

STAV: Prvi svjetski rat označio je jačanje srpskog utjecaja u BiH. Kakve se promjene dešavaju između dvaju svjetskih ratova po pitanju vlasništva nad zemljom?

ŠABOTIĆ: Ovaj period je bio posebno posljedičan za Bošnjake zemljoposjednike. Pred kraj Prvog svjetskog rata dolazi do radikalizacije agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Seljacima je putem tzv. Poslanice već 14. novembra 1918. obećano da će dobiti zemlju. To koriste hrišćani-zemljoobrađivači (čifčije-kmetovi), radikalizujući agrarne odnose otvorenim nasrtajima na begovska imanja. To se posebno intenziviralo nakon ulaska srpske armije u Bosnu i Hercegovinu 4. novembra 1918. godine. U takvoj situaciji čifčije (kmetovi) se ponašaju kao vlasnici čifčijskih selišta i begluka, zaposjedajući, pljačkajući i uništavajući imovinu Bošnjaka. Krajem 1918. i početkom 1919. godine uzurpirane su velike površine zemljišta u Bosni i Hercegovini.

Koliki je pritisak bio na imovinu Bošnjaka, najbolje pokazuje Izvještaj ministra Pribićevića i stav Atanasije Šole, koji su zbog pljačke i paljenja begovskih imanja tražili da se uvede vanredno stanje u Bosni i Hercegovini. Da se vlastima u Beogradu žurilo u rješavanju agrarnog pitanja, potvrđuje brzo formiranje Komisije za rješavanje agrarnih problema i donošenje tzv. Prethodnih odredbi u februaru 1919. godine. To je podrazumijevalo brze i radikalne promjene vlasništva nad zemljištem u Bosni i Hercegovini. Naime, Prethodnim odredbama raskidaju se svi čifčijski (kmetski) odnosi u Bosni i Hercegovini i čifčije (kmetovi) postaju vlasnici zemlje.

Osim toga, ovim propisom je bila predviđena eksproprijacija svih velikih posjeda (begluka) u korist zemljoobrađivača-seljaka hrišćana, te srpskih dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata. To je bilo u suprotnosti s privremenim Ustavom, gdje stoji: „Svojina je nepovrediva ma kakve prirode bila...“. Iako se isticalo da Prethodne odredbe treba da smire stanje na selu u Bosni i Hercegovini, očito je da je namjera bila da se oduzme zemlja od Bošnjaka u korist seljaka-hrišćana. „Agrarna reforma“ je najradikalnije provedena u Bosni i Hercegovini jer su vlastodržački krugovi iz Beograda znali da jedino Bošnjaci nemaju zaštitu izvana. Nasilje se s agrarnog prenijelo na sveopće nacionalno, pri čemu je sva imovina Bošnjaka bila na udaru, što je bio povod da reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević reagira i zatraži zaštitu bošnjačke imovine.

Prema podacima Agrarne direkcije u Sarajevu, pod udarom Prethodnih odredaba našla su se čifčijska (kmetska) selišta površine 775.234 ha, što je činilo negdje oko 15 posto ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Kako bi se provele Prethodne odredbe i legalizirala pljačka imovine Bošnjaka, Vlada u Beogradu je donijela 21. jula 1919. Uredbu o upisu vlasništva bivših kmetova nad kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini. Kako bi se utišale strasti i nezadovoljstvo, učinjeno je da novoupisano vlasništvo bude privremeni zakup, a da će se isti pretvoriti u trajni u pogodnom političkom trenutku.

I begluci su se našli na udaru hrišćana-seljaka, ali i države, što potvrđuje donošenje Uredbe o pobiranju prihoda (žetve) u 1919. godini sa beglučkih imanja u Bosni i Hercegovini i Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini iz maja 1921. godine, kojima se izvršila uzurpacija begluka. Kako bi se proces uzurpacije čifčijskih selišta i begluka brzo okončao, 1921. godine donesena je Uredba o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. U zaštitu interesa Bošnjaka zemljoposjednika stala je JMO, koja je samo usporila ovaj proces, ali ne i zaustavila. Da je tako, potvrđuje činjenica likvidacije Agrarne direkcije u Sarajevu 1925. godine i prenošenje ovlasti za rješavanje agrarnog pitanja na Ministarstvo za poljoprivredu, velike župane i sreske poglavare. Konačno, sudbina uzurpiranih čifčijskih selišta rješena je Zakonom o bivšim kmetskim selištima iz 1928. godine, kada su se hrišćani-seljaci upisali kao vlasnici ove zemlje.

Nakon što je završena uzurpacija čifčijskih selišta, na udar su došli begluci, za što je doneseno nekoliko propisa, od kojih su najznačajniji Zakon o beglučkim zemljama iz 1928. godine i Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima iz 1931. godine. Ovi, kao i drugi propisi su omogućili oduzimanje begluka od svojih vlasnika. Time su rezultati provedene „agrarne reforme“ bili porazni za Bošnjake. Radilo se o smišljenoj uzurpaciji, koja je pokrivena legislativom koja je dovela do promjene vlasništva nad zemljišnim posjedima na štetu Bošnjaka, koji su ekonomski potpuno oslabljeni.

O kakvoj se uzurpaciji imovine i ekonomskom slabljenju radilo, najbolje potvrđuje činjenica da je „agrarnom reformom“ zahvaćeno ukupno 1.175,305 ha zemlje, što je više od 20 posto ukupne površine Bosne i Hercegovine. Da se radilo o otimačini i pljački, a ne o „agrarnoj reformi“, najbolje ukazuje činjenica da je država 1 ha zemljišta otkupljivala za svega 38 dinara, a najmanja tržišna cijena je bila 2.500 dinara, što je svega 1,5 posto od stvarne cijene. Podvala je urađena i činjenicom da je svega pet posto otplatnih sredstava bilo u gotovini, a ostalo su bile obveznice koje su plaćane u vremenskom periodu od 43 godine. Ovdje se radilo o klasičnoj otimačini i zloupotrebi prava na privatnu imovinu. Na ovaj način ostvaren je cilj vlastodržaca iz Beograda, a to je da Bošnjaci ostanu bez zemljišnih posjeda, što je iste dovelo u nezavidan ekonomski, politički i socijalni položaj.

STAV: Da li komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata nastavlja istu praksu oduzimanja zemljišta Bošnjaka?

ŠABOTIĆ: Nažalost, uzurpacija imovine, ne samo Bošnjaka već i drugih veleposjednika, posebno Nijemaca, odseljenih Poljaka iz Bosne i Hercegovine, kao i vakufske imovine, nastavljena je i nakon Drugog svjetskog rata. To je urađeno provođenjem brojnih mjera i procesa, poput: konfiskacije, nacionalizacije, eksproprijacije, te posebno provođenjem „agrarne reforme“. Ove mjere vršene su na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Odmah je konfiskovana imovina „državnih neprijatelja“ i pripadnika njemačkog naroda. Jedna od prvih mjera komunističke vlasti bila je provodba „agrarne reforme“ od 1945. do 1948. godine. Za ovaj proces donesen je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji na saveznom i na nivou Bosne i Hercegovine, kao i set drugih propisa.

Tim propisima su bili utvrđeni svi važni parametri vezani za ovaj proces, a što je podrazumijevalo formiranje zemljišnog fonda putem eksproprijacije velikih zemljišnih posjeda, te dodjelu zemljišta novim korisnicima. Ovim procesima su se protivili vlasnici zemlje. Formirani zemljišni fond u Bosni i Hercegovini je iznosio oko 135.00 ha, a s napuštenom zemljom kolonista iznosio je oko 150.000 ha. To je značilo da je toliko zemlje promijenilo vlasnika. Najviše zemlje iz zemljišnog fonda je dodijeljeno državnom sektoru (poljoprivrednim dobrima, zemljoradničkim zadrugama, seljačkim radnim zadrugama, voćnim rasadnicima i dr.).

Njima je dodijeljeno oko 60.000 ha. Agrarnim interesentima (kojih je bilo oko 14.800) je dodijeljeno oko 23.000 ha zemljišta, unutrašnjim kolonistima (kojih je bilo oko 1.600) oko 5.500 ha, dok su ostali korisnici dobili manje zemlje. U procesu „agrarne reforme“ na udaru je bila posebno vakufska imovina. U ovom vremenu uzurpirano je nešto više od 5.500 ha vakufske zemlje. Cilj je bio da se oduzimanjem vakufa ekonomski oslabi Islamska zajednica i umanji njen utjecaj na bošnjačku populaciju.

„Agrarna reforma“ provedena nakon Drugog svjetskog rata, iako je zagovarala načelo da zemlja pripada onome ko je obrađuje, nije ispunila očekivanja seljaka. Nije seljacima obezbijedila dovoljne površine zemlje za zadovoljenje njihovih osnovnih egzistencijalnih potreba. „Agrarnom reformom“ nije došlo do zagovaranog unapređenja poljoprivredne proizvodnje. Naprotiv, ista je nazadovala u odnosu na prethodni period. Glavni rezultat „agrarne reforme“ nakon Drugog svjetskog rata jeste promjena vlasništva nad zemljom, najviše na štetu Bošnjaka, odseljenih Nijemaca i Poljaka. U ovom vremenu oko 18.500 zemljišnih posjeda s ukupnom površinom od 135.000 ha je promijenilo vlasništvo. Osim promjene vlasništva nad zemljom, značajno je izmijenjena nacionalna struktura vlasnika zemlje na određenim područjima, što je imalo dalekosežne posljedice.

STAV: Pitanje državne imovine u dejtonskoj Bosni i Hercegovini je i dalje neriješeno. Koliko su političari koji zastupaju Bošnjake upoznati s historijskom pozadinom ove tematike?

ŠABOTIĆ: Pitanje državne imovine je jedno od najsloženijih i najosjetljivijih pitanja s kojima se danas susreće vlast u Bosni i Hercegovini. Pozadina složenosti ovog pitanja jeste najdirektnije vezana i za procese koji su se odvijali u ranijem periodu, a koji su vezani za promjene vlasništva nad zemljom i drugom imovinom. Veliki dio današnje državne imovine bilo je privatno vlasništvo Bošnjaka. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja od bivših jugoslavenskih republika koja nije provela restituciju. Time je zasigurno najviše oštećena bošnjačka komponenta. Kad je riječ o državnoj imovini, to pitanje je najdirektnije vezano za ispunjavanje kriterija o kojima zavisi napredovanje države Bosne i Hercegovine u euroatlantskim integracijama. Kompleksnost ovog pitanja proizlazi dijelom zbog kompliciranog ustavnog rješenja Bosne i Hercegovine.

Okvirni mirovni sporazum u koji je ugrađen Ustav Bosne i Hercegovine ostavio je prostora da se manipuliše o tome ko je nadležan da upravlja državnom imovinom, država ili entiteti? Tako da se danas različito gleda na ovo pitanje u ovisnosti od entitetske političke pripadnosti. Problem je prisutan i zbog činjenice što na državnom nivou nisu doneseni neophodni propisi koji uređuju pitanje državne imovine. A riječ je o pokretnoj i nepokretnoj imovini kao „javnom dobru“, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u inozemstvu. (poljoprivredno zemljište, šume, morska voda, riječna voda, jezera, planine i druga prirodna bogatstva, javna i saobraćajna mreža, saobraćajna infrastruktura, objekti javnog interesa i dr.). U Bosni i Hercegovini je u vrijeme agresije (1992–1995) donesen Zakon i izvršena pretvorba društvene imovine u državnu.

Pod ovom imovinom podrazumijevala su se sva prirodna bogatstva, te kapital u društvenom vlasništvu evidentiran zaključno s 31. 12. 1991. godine. U manjem bh. entitetu Rs donesen je poseban propis o pretvaranju društvene u državnu imovinu, što je Skupština manjeg entiteta tumačila pravom upisa u zemljišne knjige, kao svojinu manjeg entiteta. Raspolaganje državnom imovinom Bosne i Hercegovine zabranjeno je Zakonom koji je 2005. godine donio visoki predstavnik Paddy Ashdown. Zabrana važi do usvajanja državnog zakona koji nikada nije usvojen. Probosanske političke snage smatraju da je jedini titular državne imovine država Bosna i Hercegovina, dok srpske političke stranke državnu imovinu smatraju vlasništvom entiteta, te su shodno tome vršile knjiženje iste kao vlasništvo manjeg entiteta Rs. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je kroz nekoliko svojih presuda precizirao da je pitanje državne imovine u nadležnosti države, odnosno Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. No, političke strukture Rs ne priznaju odluke Ustavnog suda, te su nastavile s destruktivnim djelovanjem po ovom pitanju.

Stoga danas imamo situaciju da je OHR uključen u rješavanje ovog složenog pitanja formiranjem radne grupe koja treba ponuditi Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine rješenje ovog pitanja. Prema dostupnim saznanjima, u ovoj ekspertnoj grupi rade, pored domaćih stručnjaka, i stručnjaci iz nekoliko evropskih država. Očekuje se da će OHR donijeti ispravnu odluku i odrediti državu Bosnu i Hercegovinu za titulara državne imovine. Svako drugo rješenje bilo bi suprotno evropskoj pravnoj praksi. Nisam siguran da političari, pa i oni koji predstavljaju Bošnjake, značajnije poznaju suštinu ove problematike. Još manje sam siguran u njihov dodatni interes i potrebu da se kroz konsultovanje naučne i stručne literature i propisa, te saradnje sa stručnjacima, žele bliže upoznati sa istom.

STAV: Koliko su danas historičari opravdali nacionalni značaj svog esnafa u kontekstu odgovornosti za društveno-političke procese?

ŠABOTIĆ: Historijska nauka ima zadatak da istražuje prošlost te da interpretacijom iste na odgovoran, objektivan i naučno-metodološki prihvatljiv način prezentuje sadržaje koji trebaju biti objektivni, a od koristi nauci i društvu. Nisam siguran da je to baš uvijek tako jer smo svjedoci da je historijska nauka često korištena, a i danas se koristi i zloupotrebljava za potrebe određenih politika i ideologija (primjer rehabilitacije četništva u Srbiji i Rs, ustaštva u Hrvatskoj i dr.). Takav odnos šteti i historijskoj nauci i društvu. Rad historičara je složen i nadasve odgovoran. Vrlo često su historičari na udaru raznih politika, a posebno su na udaru oni historičari koji se bave „osjetljivim“ pitanjima iz nacionalne historije. Oni historičari koji na određen način izbjegavaju „složene“ i „osjetljive“ teme, a naravno njih ima, manje su izloženi javnom i svakom drugom pritisku.

Lično sam protiv bježanja od „osjetljivih“ i „kompleksnih“ historijskih tema i guranja istih „pod tepih“. To je s pozicije historijske nauke neopravdano i neprihvatljivo. Mi u Centru za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla pokušavamo upravo ostvariti ona za historijsku nauku i društvo najbitnija historijska pitanja. To činimo organizacijom naučnih konferencija, okruglih stolova, javnih tribina, te publikovanjem brojnih historijskih sadržaja. Upravo krajnji rezultat tih naših nastojanja najbolje je vidljiv kroz izdanja Centra (za proteklih pet godina rada publikovano je više od 20 knjiga).

Centar izdaje referentni časopis Historijski pogledi (dosada je izašlo ukupno 10 brojeva), koji je zahvaljujući naučnim i drugim vrijednostima i parametrima uvršten u više od 40 prestižnih međunarodnih naučnih baza. Danas Centar uspješno sarađuje s brojnim naučnim institucijama i ustanovama u zemlji i inozemstvu, dajući značajan doprinos bosanskohercegovačkoj historiografiji. Tako da na naučnoj, posebno historijskoj pozornici, ne samo u Bosni i Hercegovini već i u regiji, rezultati Centara postaju sve prepoznatljiviji.