Populizam je jedna od najopasnijih pojava koja ugrožava demokratiju i pravni poredak u svakom slobodnom društvu.  U svijetu već godinama raste politički populizam na kojeg nisu imune ni stranke ljevice ni desnice, ali ni one koje sebe vide u nekom od “centara”.

Kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, populizam se odavno izdvaja kao ključno sredstvo za razgradnju države, njene administracije, institucija. Dominantne antidržavne snage bh. Srba i Hrvata su populističke tehnike dovele do savršenstva, a promjenom vlasti na državnom nivou i nametanjem ("Trojke") na federlanom druga strana je dobila dostojnog partnera u razgradnji državnosti BiH. 

Upravo je Ustavni sud postao jedno od glavnih bojnih polja za očuvanje državnosti BiH zadnjih mjeseci jer je HDZ BiH imao isključivi zahtjev za izbor Marina Vukoje. Taj proces je osporila i Venecijanska komisija. Ovo pitanje je postalo jasan društveno-politički indikator razumjevanja državnosti BiH.

U tom kontekstu podsjećamo na knjigu "Populizam, izabrane teme" koju je 2020. godine izdalo Udruženje Multi i Internacionalna poslovno-informaciona akademija Tuzla.

Iz ove publikacije izdvajamo dio rada "Populizam kao faktor dezintegracije bosanskohercegovačkog pravnog poretka" autora Nurkić Benjamina koji se bavi ulogom Ustavnog suda i populizmom političkih elita:

Ustav, kao najviši pravni akt (Kelsen, 2012), je oslonac bez kojeg vladavina prava u određenoj državi se ne može efikasno implementirati. Ustav nije akt koji samo ograničava samovolju elita na vlasti, nego i samovolju naroda koja može, u slučaju neograničavanja, prerasti u tiraniju većine (Mill, 1988). Političke elite koje ne žele da uspostave državu sa efikasnim djelovanjem vladavine prava, zbog svojih partikularnih interesa, uvijek će institucije koje su zadužene za uspostavljanje vladavine prava prikazati kao neprijateljske ili će pokušati ovladati njima.

Kao jedan od meta napada političkih elita u Bosni i Hercegovini je Ustavni sud. Iako u Bosni i Hercegovini političke elite teško postižu konsenzus, intenzitet utjecaja na Ustavni sud je karakterističan za sve vladajuće političke elite. Političke elite diskreditiranjem uloge Ustavnog suda, obesmišljavaju cijeli pravni poredak, jer Ustavni sud je institucija koja štiti vrhovni pravni akt na kojem cijeli pravni poredak počiva. Diskreditiranje uloge Ustavnog suda za neke političke elite ima za cilj dezintegraciju cijelog pravnog poretka, dok za druge političke elite je stvar dnevno političkih radnji koje nemaju dublju pozadinu, osim ispunjenja trenutnih političkih ciljeva. Dokaz nepoštovanja Ustavnog suda su problemi oko implementiranja odluka istog, ali političke elite su za neimplementiranje odluka uvijek nalazili populističke izgovore koji, naravno, nisu bili zasnovani na pravnoj argumentaciji.

Populistička formulacija političara kada se želi osporiti odluka Ustavnog suda je da u njemu odlučuju dva Bošnjaka, dva Hrvata, dva Srbina i tri stranca. Ovakve formulacije nisu produkt slučajnosti, nego produkt malicioznog ponašanja političkih elita, jer one Ustavni sud žele predstaviti kao sud u kojem sjede pojedinci koji predstavljaju interese konstitutivnih naroda, a ne pojedinci koji su zaduženi da štite ustav.

Odredbe Ustava glase:

“Ustavni sud Bosne i Hercegovine sastoji se od devet članova. a) Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom. b) Sudije će biti istaknuti pravnici visokog moralnog ugleda. Svako ko udovoljava takvoj kvalifikaciji i ima pravo glasa može biti imenovan za sudijuUstavnog suda. Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države”.

Što znači da ustav ne poznaje etničku pripadnost samih sudija Ustavnog suda, nego samo njihove pravne i moralne kvalifikacije. Još jedna populistička formulacija kojim se služe političke elite su da je Ustavni sud donio odluku preglasavanjem predstavnika nekog od konstitutivnih naroda.

Kao prvo, Ustavni sud ne donosi odluke glasanjem poput zakonodavnih organa, nego se donosi u formi odluke na koju može postojati izdvojeno mišljenje, koje može rezultirati potpunim ili djelomičnim neslaganjem sa datom odlukom. Kao drugo, sudije ne predstavljaju konstitutivne narode, nego su oni sudije visokih pravnih i moralnih kvalifikacija čija je jedina obaveza poštivanje i čuvanje ustava.

Ni same sudije Ustavnog suda nisu imuni na politički populizam, što dokazuju obrazloženja njihovih odluka o pitanjima koja su se nalazila pred Ustavnim sudom. Za primjer ćemo uzeti izdvojeno mišljenje prof. Vitomira Popovića, koji je imao izdvojeno negativno mišljenje u vezi odluke Ustavnog suda povodom apelacije Alije Izetbegovića, koje se odnosila na konstitutivnost naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Tako prof. Vitomir Popović u svom izdvojenom mišljenju kaže:

“Analizom člana 1. paragrafa 3. Ustava BiH doći ćemo do zaključka da i sam Ustav BiH polazi od entiteta kao država članica.”

Interesantno je da Ustav BiH ni na jednom mjestu ne govori o entitetima kao državama (Trnka, 2002). Formulacija koju Ustav BiH koristi je:

“Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu “entiteti”).”

Populistički pokušaji da se entiteti prikažu kao države, nema osnova u državno pravnoj teoriji. Entiteti ne mogu se nazivati državama jer nemaju suverenitet, kao jedan od glavnih elemenata državnosti (Marković, 2012).

I sudije koji predstavljaju Bosnu i Hercegovinu u Evropskom sudu za ljudska prava nisu imuni na političke populizme. Tako u presudi Sejdić Finci, Evropskog suda za ljudska prava, sudija koji dolazi iz Bosne i Hercegovine je u svom obrazloženju negativno izdvojenog mišljenja koristio populističke formulacije. U izdvojenom mišljenju sudije Mijović stoji:

“Nakon što su gospodari rata odlučili da postanu i gospodari mira, poslije dugih i teških pregovora političkih predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Srba a pod nadzorom međunarodne zajednice, kreirali su državu bez presedana, oblika potpuno nepoznatog međunarodnom i ustavnom pravu.”

Ovakvo obrazloženje je ustvari nije plod pojedinačnog mišljenja, nego planiranog mijenjanja pravnih činjenica. Kao prvo Dejtonski mirovni ugovor nije rezultat pregovora triju konstitutivnih naroda, nego tri države tj. Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. A kao drugo Bosna i Hercegovina nije kreirana Dejtonskim mirovnim ugovorom, nego je samo nastavila svoj državno pravni kontinuitet, samo sa različitim unutrašnjem uređenjem. Što potvrđuje i član 1 Ustava BiH:

“Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada “Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.”

Populističkim formulacijama političke elite žele da mijenjaju pravo, ali ne na formalan način, kroz komplikovanu zakonodavnu proceduru, nego na način da kontinuiranim ponavljanjem svojih populističkih formulacija, one postanu pravne činjenice. Naravno, ako se javno mnijenje ili dio javnog mnijenja ne slaže sa odlukom Ustavnog suda, prije će razlog neslaganja pronaći u populističkim objašnjenjima političkih elita, nego u sagledavanju objektivne stvarnosti i pravnih činjenica.