Komentirajući rezoluciju o Srebrenici, koju je kosponzoriralo više od trideset zemalja i čiji je usaglašeni nacrt upućen predsjedniku Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a o kojoj će u maju raspravljati i glasati Generalna skupština UN-a, ambasador Islamske Republike Iran u Republici Srbiji Rašid Hasan Pur Baei nedavno je govorio o tome kako Zapad (Washington i njegovi saveznici) srebrenički genocid žele instrumentalizirati radi promoviranja nekih svojih drugih agendi. Mogli bismo to razumjeti kao pokušaj Washingtona da povrati izgubljeni kredibilitet i legitimitet vodeće sile, čija je hegemonistička pozicija u svijetu znatno oslabljena. Ugled Amerike u očima ostatka svijeta, posebno muslimanskih država ali i zemalja globalnog juga, duboko je erodirao tokom protekle decenije. Neke arapske zemlje, ranije poslušne Washingtonu, okreću mu leđa, budući da nisu podržale američke sankcije protiv Rusije zbog ruske invazije Ukrajine. Također, nisu podržale zapadnu vojnu operaciju Prosperity Guardian. Nju su Amerikanci i Britanci pokrenuli protiv Jemena prije šest mjeseci, zbog oružanog otpora jemenskog pokreta Ansarullah koji, koristeći se međunarodnim pravom o sprečavanju genocida, pokušava uvesti blokadu Izraelu zbog genocida u Gazi.
DIPLOMATSKA IGRA
U Beogradu se rezolucija o Srebrenici doživljava kao čin usmjeren protiv Srbije i srpskog naroda a ne kao osuda zloglasnog režima Slobodana Miloševića odgovornog za genocid počinjen u Srebrenici prije tri decenije. Odnos Beograda prema ovoj rezoluciji ne iznenađuje, budući da je režim Aleksandra Vučića sve više na udaru kritika iz Washingtona. Beograd, doduše, još nije u potpunosti pao u nemilost Amerikanaca, ali Washington povremeno vrši dozirani pritisak na beogradski režim, između ostalog i putem antirežimskih protesta, kako bi disciplinirao srbijansko rukovodstvo koje uporno odbija ispuniti američke preference u politici Beograda prema Rusiji i Kini, najopasnijim protivnicima Washingtona, a s kojim Srbija održava bliske odnose i tako balansira i vodi multivektorsku politiku između Istoka i Zapada.
Ono što na međunarodnom planu uspijeva postići relativno mala Srbija, ne polazi za rukom ni snažnijim evropskim državama izuzev Mađarskoj, a posebno ne bivšim jugoslavenskim republikama koje su se ili već priključile NATO-u ili se kreću u tom smjeru, pri čemu nemaju stratešku autonomnost odlučivanja. Beograd je u relativno kratkom roku, od balkanskog favorita Washingtona, i podrške projektu Otvoreni Balkan, došao pod pritisak američke politike zbog razvoja događaja na frontu u Ukrajini. Promjena kursa prema Beogradu može se prepoznati i u izboru novih kadrova koji upravljaju američkom politikom na zapadnom Balkanu.
Identično raspoloženje glede rezolucije o Srebrenici vlada i među Srbima u entitetu Republika srpska, čija je politička vrhuška neko vrijeme pod američkim sankcijama iako je prethodno dobila američku podršku i blagoslov za učešće u vlasti. Protiv Milorada Dodika, predsjednika RS-a, vodi se postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika, čije široke ovlasti u postdejtonskom uređenju Bosne i Hercegovine kritičari vide kao dokaz da Bosna i Hercegovina nije suverena država već neka vrsta međunarodnog protektorata.
U medijima je sve raširenija percepcija da Bosni i Hercegovini prijeti dezintegracija zbog nepostojanja konsenzusa domaćih političkih aktera oko osnovnih načela ustavnog uređenja, narušenih međuentitetskih i međuetničkih odnosa i različitog poimanja prirode bosanske države. Odnos snaga u Bosni i Hercegovini podijeljen je na prozapadni tabor i tabor koji se odupire priključivanju države NATO-u.
Rusija i Kina često podržavaju antizapadne tendencije. Podrška nezapadnih stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a snagama koje su skeptične spram prozapadnog kursa Bosne i Hercegovine navela je sponzore rezolucije o Srebrenici da ovaj dokument prenesu u Generalnu skupštinu iz Vijeća sigurnosti UN-a, gdje bi srpski prijatelji s pravom veta mogli spriječiti njeno izglasavanje. Rusija je, podsjetimo, 2015. godine iskoristila to pravo i spriječila donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici.
ŠTA JE REKAO IRANSKI AMBASADOR
Zbog navodnog nespretnog prijevoda izjave iranskog ambasadora u Beogradu o prirodi genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini podigla se medijska hajka na ambasadora ove nama prijateljske zemlje. Ovdašnji mediji optužili su iranskog ambasadora da je relativizirao, pa čak i negirao Genocid u Srebrenici, kazavši, navodno, kako se tamo desio nekakav zločin. Ubrzo je, naravno, utvrđeno da ambasadorove riječi nisu prevedene precizno te da iranski ambasador uopće nije negirao genocid. To je potvrdila i ambasada Irana u Sarajevu svojim medijskim saopćenjem. Mediji u Srbiji, koji su prvi prenijeli ovu vijest, poslije su se ispričali zbog ovog nespretnog čina.
Ono što se namjerno prešućuje i gura pod tepih jeste poenta iranskog ambasadora, koji je kazao kako zapad, odnosno američka politika, namjerno forsira donošenje rezolucije o Srebrenici, ne zbog iskrenog suosjećanja i brige za porodice žrtava, niti zbog zabrinutosti za očuvanje mira i međuetničke koegzistencije u Bosni i Hercegovini, već zbog vlastitih strateških interesa, kako bi prikrili svoje saučesništvo i srebreničkom genocidu i odvratili pažnju svjetske javnosti s genocida nad palestinskim narodom u Gazi. Riječ je o prvom “televiziranom” genocidu, koji čitav svijet više od šest mjeseci gleda u stvarnom vremenu dešavanja, a u kojem su Bidenova administracija i vlade Velike Britanije i Njemačke direktni saučesnici.
Rašid Hasan Pur Baei, ambasador Irana u Srbiji
Doista, genocid u Gazi nije samo izraelski, već američki, britanski, njemački i zapadni genocid. Palestince ubijaju oružjem ovih zemalja pod diplomatskom i vojnom zaštitom te budnim okom američke sile. Američki kongres nedavno je odobrio dodatnih 13 milijardi dolara pomoći Izraelu kako bi se mogao dovršiti započeti genocid u Gazi u kojem je do danas ubijeno više od 35.000 nevinih osoba, od kojih je više od 70 posto žena i djece.
SRPSKI LOV U MUTNOM
Istini za volju, bez obzira na to šta mi Bošnjaci mislimo o režimu Aleksandra Vučića, zbog njegovog odnosa prema Bosni i Hercegovini, ne treba gubiti iz vida činjenicu da način kako Srbiju doživljavaju zemlje globalnog juga, pa i neke arapske države, naprimjer UAE ili pak Iran, ne mora biti identičan našim pogledima na Srbiju. Neke zemlje, posebno Rusija i Kina, ali u nekoj mjeri vjerovatno i Iran, Srbiju doživljavaju kao suverenu državu koja pokušava zaštititi svoju nezavisnost i na određen način se, makar samo u nekim dimenzijama, čak i identificiraju s odlučnošću Srbije da slijedi nezavisnu vanjsku politiku, umjesto da ispunjava direktive Washingtona.
Mi Bošnjaci, zbog našeg krvavog i tragičnog iskustva s režimom Slobodana Miloševića i njegove uloge u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, zbog srpske opsade Sarajeva i brojnih srpskih zločina počinjenih nad našim narodom, i dalje Srbiju vidimo kao izvor potencijalne opasnosti i kao ozbiljnu prijetnju miru. Naše percepcije Srbije utemeljene su na činjenici da Srbija nije odustala od aspiracija prema Bosni i Hercegovini, da se rapidno naoružava, da je uspjela vratiti kontrolu nad političkim procesima u Crnoj Gori – čak i nakon što je ova zemlja postala članica NATO-a –, da ima bliske odnose s Rusijom i posebno zbog podrške Beograda secesionističkoj politici Milorada Dodika.
S druge strane, zemlje globalnog juga, uključujući i veliki broj muslimanskih zemalja, Srbiju percipiraju kao državu koja odbija da se pokori diktatu i koja prkosi zapadnim silama, posebno Velikoj Britaniji i SAD-u. Neke od tih zemalja postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu, i Kosovo –kojem Srbija odbija priznati suverenitet – smatraju “proizvodom američkog liberalnog intervencionizma”, iz vremena američke unipolarne hegemonije.
U tom kontekstu, vanjska politika Bosne i Hercegovine, njena državna, ali i javna diplomacija, posebno njena akademska zajednica, morale bi početi tragati za novim pristupom, originalnom paradigmom i autentičnih metodama tumačenja vlastitih nacionalnih interesa, koje će i naši nezapadni prijatelji prihvatiti kao legitimne i koji nas neće percipirati kao megafon zapadne politike, s jedne, ili pak kao priljepak regionalnih politika naših snažnijih susjeda, s druge strane. To podrazumijeva i naše tumačenje pozicije Srbije u regionu zapadnog Balkana koju vidimo kao revizionističku državu s aspiracijama prema Bosni i Hercegovini i koja se želi nametnuti kao regionalni hegemon, što dakako predstavlja prijetnju teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.
Posjeta kineskog predsjednika Xi Jinping Srbiji uoči donošenja rezolucije o Srebrenici
Američka politika često se naslanjala na njoj naklonjene regionalne hegemone. Najbolji primjer za to su Australija, koju su neki nazvali regionalnim deputy šerifom, ili Singapur, Izrael, Saudijska Arabija... svako u svojoj regiji. Da Srbija kojim slučajem nema bliske odnose s Rusijom i Kinom, Washington bi vjerovatno jedva dočekao da ovu državu instrumentalizira kao utjerivača američke volje na Balkanu. Stvari postaju komplicirane zbog odbijanja Srbije da napravi raskid s Rusijom i s Kinom. O tome zorno svjedoči upravo okončana posjeta predsjednika Narodne Republike Kine Xi Jinpinga Srbiji. Simboličan datum posjete, na 25. godišnjicu američkog (NATO) bombardiranja kineske ambasade u Beogradu, nije slučajan i njime se šalje poruka zapadu da je Kina ozbiljan partner Srbije ne samo u ekonomiji, investicijama i trgovini a time i glavni koridor od grčke luke Pirej do Mađarske u Evropskoj uniji, već i u političkom pogledu.
IZRAELSKO NEGIRANJE GENOCIDA
Kad kineski predsjednik kaže da “Kina nikad neće dozvoliti da se ponovi sličan napad na kinesku ambasadu”, takva poruka ima višedimenzionalno značenje i može se tumačiti kao izravna podrška Srbiji. Stoga ne čudi što je odlazeći pomoćnik zamjenika američkog državnog sekretara za Evropu i Euroaziju Gabriel Escobar, arhitekt recentne politike Washingtona prema Zapadnom Balkanu, posjetu kineskog predsjednika Srbiji kritizirao ne samo zbog pogrešnog tajminga već zbog sijanja razdora između Srbije i Zapada. Escobar je izjavio da posjeta kineskog predsjednika Beogradu povećava tenzije između Srbije i Zapada, upozorivši kako je nezdravo podizati tenzije između Srbije i zapadne zajednice i pozvao partnere da budu oprezni u vezi sa kineskom agendom u Evropi.
Ništa u međunarodnoj politici ne možemo posmatrati izolirano, pa ni rezoluciju o Srebrenici. Iako je ona legitimno i legalno utemeljena na pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ne treba odbaciti mogućnost da Amerikanci podrškom rezoluciji žele poslati i simboličnu poruku svijetu kako ova supersila ipak nije tako zla jer pomaže bosanskim muslimanima i štiti njihovo prisustvo u Evropi. S druge strane, svjedoci smo kontradikcije da Zapad sve vrijeme naoružava i štiti od pravne odgovornosti cionistički režim u Izraelu, a koji nastavlja činiti do danas nezabilježen genocid u postratnoj modernoj ljudskoj povijesti. Nema sumnje da je politika zapada – iako nam ona u slučaju Srebrenice ide u prilog – kada je riječ o genocidu u Gazi, utemeljena na dvostrukim standardima.
To što je genocid u Srebrenici počinjen prije skoro tri decenije ne umanjuje njegovu monstruoznost i karakter. Također je nepobitna činjenica da se ovaj genocid dogodio pred očima UN-a i zapadnih sila, posebno SAD-a, koje su ga mogle spriječiti ali to ipak nisu učinile. Zapad je mogao spriječiti i genocid u Ruandi. Štaviše, postoje dokazi da je zapadna politika pomogla, čak i bila instrumentalna u kreiranju okolnosti koje su dovele do genocida u ovoj maloj centralno afričkoj zemlji. Ove činjenice ne treba gubiti iz vida jer, ma koliko to zvučalo nevjerovatno, politike velikih sila mogu iskoristiti zločine poput genocida za lakše manipuliranje pluralnim državama i etničkim grupa, a po potrebi ih ponovo mogu gurnuti u destruktivni rat ako se to pokaže oportuno za njihove strateške interese.
Za razliku od iranskog ambasadora u Srbiji, koji je izrazio sumnje u zapadne namjere i u moguću navodnu “suspektnu agendu glede tajminga rezolucije o Srebrenici”, a čija je zemlja oružjem pomogla bosanskim patriotima da Bosna i Hercegovina ne bude izbrisana s geografske karte Evrope u vrijeme kad je licemjerni Zapad čekao, nadajući se da će ona biti uništena a njen većinski narod, Bošnjaci, biti pretvoreni u Palestince Balkana i Evrope, izraelski ambasador u Beogradu je otvoreno negirao genocid u Srebrenici.
Izraelski cionistički režim tajno je oružjem podržavao srpsku pobunu protiv države Bosne i Hercegovine. Genocid u Srebrenici otvoreno je negirao i Efraim Zuroff, izraelski historičar američkog porijekla i tzv. lovac na naciste, koji je, navodno, odigrao ključnu ulogu u izvođenju nacističkih i fašističkih ratnih zločinaca pred suđenje. Zuroff, direktor ureda Centra Simon Wiesenthal u Jerusalemu, koordinator je istraživanja nacističkih ratnih zločina širom svijeta za Wiesenthal centar i autor njegovog godišnjeg “Izvještaja o statusu” o istrazi i procesuiranju nacističkih ratnih zločinaca koji uključuje listu najtraženijih nacističkih ratnih zločinaca.
Efraim Zuroff, lovac na naciste i negator genocida u Srebrenici
Ovo nije prvi put da je Zuroff negirao genocid u Srebrenici. Da živimo u svijetu šizofrene kolektivne svijesti i poremećenih moralno-etičkih vrijednosti zaključujemo i iz činjenice da je Centar “Simon Wiesenthal” 2020. godine pozvao vlasti Bosne i Hercegovine da zabrane memorijalnu misu održanu 16. maja u Sarajevu u znak sjećanja na “Hrvate ubijene u Sloveniji od strane Titovih partizana”, kako je navedeno u saopćenju tog centra. Izrael također otvoreno podržava političke secesioniste u Bosni i Hercegovini i sponzorira kulturne, sportske i poslovne programe upravo onih političkih struktura u Bosni i Hercegovini koje dovode u pitanje njen suverenitet i teritorijalni integritet a koji su vodeći protagonisti revizionističkog fašizma kojem Centar “Simon Wiesenthal” od bosanskih vlasti traži da mu se suprotstavi.
BOSANSKO-IRANSKI NISU NI BLIZU KAO NEKADA
Nažalost, odnosi Bosne i Hercegovine i Irana dugo nisu na zadovoljavajućem nivou. Bosna i Hercegovina je zbog svoje euroatlantske perspektive pod pritiskom zapadne politike da se distancira od ove zemlje, čak i onda kada to nije ni nužno niti u bosanskom interesu. Zanimljivo je da su predstavnici Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama, osim u jednom slučaju 2022. godine, kada je Bosna i Hercegovina bila suzdržana, redovno glasali u korist rezolucija kojim se osuđivala i kritizirala unutrašnja i vanjska politika Irana glede statusa ljudskih prava ili kad se glasalo o navodnoj nuklearnoj opasnosti iz ove zemlje. Bosna i Hercegovina je 2011. godine bila primorana protjerati i nekoliko iranskih diplomata pod pritiskom zapadne politike.
Popustljivost bosanske politike i njen vazalski odnos prema zapadnim interesima, a posredno i interesima Izraela, najbolje ilustrira činjenica da su se zvaničnici Bosne i Hercegovine iz reda srpskog i hrvatskog etničkog korpusa, ali i neki Bošnjaci, odbili susresti sa šefom iranske diplomatije Amirom Abdollahianom za vrijeme njegove posjete Bosni i Hercegovini 2022. godine.
Bosna i Hercegovina nikad se nije odvažila zvanično pokazati svoju suverenu neovisnost o interesima zapadnih sponzora ili izraelskih želja i osuditi nezakonita ubistva brojnih iranskih naučnika ili eksplicitno osuditi nedavni izraelski teroristički napad na iranski konzulat u Damasku i ubistvo iranskih diplomata i vojnih dužnosnika, kao ni teroristički akt ubistva iranskog generala Kasima Sulejmanija u Bagdadu počinjenog od američke vojske.
Zvanična Bosna i Hercegovina također je ostala nijema ne reagiravši na iransku operaciju Istinito obećanje, kojom je, u skladu s međunarodnim pravom na samoodbranu, Iran odgovorio na izraelski napad. Jedan od najbanalnijih primjera koliko bosanskohercegovačke vlasti strahuju od reperkusija zapadne politike jeste i odsustvo visokih zvaničnika s obilježavanja državnog praznika Irana u februaru 2024. godine, što nije bio slučaj ranijih godina, posebno ne u vrijeme potpisivanja nuklearnog sporazuma JCPOA, kad nije postojala opasnost od političkih posljedica.
Drugim riječima, naša država pokazuje da nema suverenu i koherentnu vanjsku politiku koja odražava volju većine njenih građana, već stihijski udovoljava politici nekih svojih susjeda i zapadnih sponzora, čak i onda kada to nije u vlastitom nacionalnom interesu a često i na štetu svojih dugoročnih interesa u odnosima s ostatkom svijeta. Englezi imaju dobru izreku – nikad ne stavljaj sva jaja u istu košaru. Zbog toga bi i mi u Bosni i Hercegovini trebali pokazati veći dignitet i preispitati naš odnos prema državi bez čije bismo pomoći tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu imali mnogo manje šanse da se odbranimo.
PRANJE SAVJESTI I KRVAVIH RUKU
Nekoliko mjeseci prije proteklih izbora u Bosni i Hercegovini Sarajevo je bilo oblijepljeno plakatima na kojim su dominirale zastava Bosne i Hercegovine i Izraela, koje je sponzorirala privredna komora Izraela u Mostaru. Slogan na plakatu glasio je “Vjerujemo u Vas”. Nije isključeno da je ovaj propagandni potez, iako na prvi pogled komercijalni, zapravo bila bosanska varijanta promoviranja ciljeva Abrahamskog sporazuma i ne tako skrivena poruka građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine da je Izrael ovdje itekako prisutan, da želi i da može utjecati na promjenu ovdašnjeg političkog diskursa, da ima namjeru obračunati se sa tzv. politikom bošnjačkog islamizma i da će učiniti sve da u Bosni i Hercegovini eliminira bilo kakav nepoželjni utjecaj muslimanskih država i pokreta koje Izrael smatra svojim neprijateljima, a koji stoje na putu implementacije Abrahamskog sporazuma i uspostavljanja izraelske hegemonije u Zapadnoj Aziji.
Propagandni potez Izraela uoči općih izbora u Bosni i Hercegovini 2022. godine
Što je još važnije, Izrael kao da je želio poručiti da za to ima pripremljen tim lokalnih izvođača radova u medijskom, akademskom, poslovnom, ideološkom, kulturnom, političkom i propagandnom domenu. Pažljiviji pogled i analiza proteklih dešavanja na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni nudi neke odgovore o tačnosti ove hipoteze.
Negiranje genocida u Srebrenici od diplomatskih predstavnika izraelskog režima u Srbiji, ponavljajuće negiranje genocida od Efraima Zuroffa, čovjeka bliskog izraelskom ministarstvu pravde, predstavlja još jednu zamku Bosni i Hercegovini i vjetar u leđa agresorima i secesionistima. Zbog toga je itekako važno da muslimanske države, ali i čitav svijet, podrži rezoluciju o Srebrenici, da ona bude izglasana u Ujedinjenim nacijama, kao što je i preporučeno i usaglašeno na zasjedanju samita Organizacije Islamske saradnje (OIC) u Gambiji prije nekoliko dana.
Rezolucija o Srebrenici važna je za državu Bosnu i Hercegovinu, za budućnost i sigurnost islama i muslimana u Evropi, ali i kao urnek za donošenje slične rezolucije o izraelskom genocidu nad palestinskim narodom u Gazi, kada Međunarodni sud pravde (ICJ) privede kraju svoj posao.
Zapad predvođen Amerikom, uz podršku najbližih saveznika, rezoluciju o Srebrenici podržava ne samo zbog griže savjesti već, prije svega, zbog vlastitih interesa, kako bi povratio moralni status i poziciju globalnog lidera izgubljenu zbog svojih imperijalnih ambicija, nelegalnih agresija i brojnih kršenja ljudskih prava, posebno nad muslimanima i drugim narodima širom svijeta, koji su ubijeni ili raseljeni i čije su zemlje devastirane, opljačkane i osiromašene kao rezultat iracionalne i pogrešne politike Washingtona.
Washington se očigledno nada i vjeruje da pomoću rezolucije o Srebrenici može očuvati svoju uzdrmanu globalnu hegemoniju i mehku moć (soft power) bez koje ne može biti američkog vodstva na globalnom planu.
Amerikanci, iz vlastitih interesa a ne iz ljubavi, nisu spriječili Islamsku Republiku Iran da naoruža branioce Bosne i Hercegovine prije tri decenije. Iran svoju vanjsku politiku temelji, između ostalog, na pružanju pomoći svim potlačenim narodima (mustezafin) bez obzira na vjeru. Podrška Irana rezoluciji o genocidu u Srebrenici stoga sigurno neće izostati ni ovoga puta bez obzira na nepravedan odnos bosanske politike prema Iranu.
Nacionalni interesi jesu važni, jer vlastite rane najviše bole, ali ne smije se iz vida gubiti šira slika svijeta. Bez borbe za pravedniji svijet, u kojem neće dominirati interesi jedne, dvije ili više velikih sila, ne može biti pravde i slobode ni za male države i narode. Stoga je nužno pokušati bolje razumjeti politiku Irana, kako u Zapadnoj Aziji tako i u svijetu općenito. Ta politika nije usmjerena ka dominaciji, kao što se to lažno servira u zapadnim, a često i u domaćim medijima, već upravo suprotno. Iran se uz velika odricanja, bori za odbranu digniteta, dostojanstva i časti islama i muslimana koji se još nisu uspjeli iščupati ispod čizme zapadnog imperijalizma, čiji je Izrael regionalni instrument kontrole, dominacije i utjerivanja straha.
Iran je jedina muslimanska država koja je uzdrmala temelje konsenzusa straha i savremene eksploatacije muslimanskog svijeta, ozbiljno se suprotstavivši izraelskoj hegemoniji i genocidu nad narodom Gaze. Upravo zbog takve politike, Iran je u fokusu i nemilosti vanjske politike zapadnih zemalja i na udaru različitih vrsta pritisaka i sankcija kojima ga žele oslabiti i diskreditirati predstavljajući Teheran kao remetilac mira na Bliskom istoku – mira zamišljenog po aršinima Izraela i Zapada, pa čak i neutemeljeno optužiti za negiranje genocida u Srebrenici.
Istovremeno, Zapad i njegove vodeće sile podržavaju, sponzoriraju, prikrivaju i negiraju genocid nad Palestincima u Gazi. Mahmut Karalić, ugledni bošnjački vjerski učenjak i poznavalac hadisa poslanika Muhammeda, naučnik koji se školovao u Medini (Saudijskoj Arabiji), javno je kazao u jednoj zeničkoj džamiji: “Da nije bilo Irana Bosna se nikad ne bi mogla odbraniti.” Karalić, koji je bio jedan od komandanata odbrane od srpske agresije, bio je u poziciji da razdvoji ko su pravi a ko lažni prijatelji Bosne i Hercegovine.
