Temelj naših bliskih odnosa jeste živahna razmjena između ljudi iz Njemačke i Bosne i Hercegovine. Njemačka ostaje čvrst i pouzdan partner Bosne i Hercegovine u procesu pristupanja Evropskoj uniji.

Ambasadorica Margret Uebber

 

Savezna Republika Njemačka najznačajniji je evropski partner Bosne i Hercegovine. Orijentiranost naših građana prema ovoj političkoj sili prvenstveno proizlazi iz ekonomskih pobuda dok je država vlastiti razvoj pokušavala oslanjati na dostignuća njemačke industrije i tehnologije. Njemačka, kako i za mnoge druge istočnoevropske države, tj. za države bivšeg komunističkog bloka, i za nas simbolizira dobro uređeno društvo i, zapravo, ispunjenje željenog cilja svih – postajanjem društvom blagostanja. Ovaj dualni odnos, u kojem je u posljednjih pedesetak godina izrasla značajna bosanskohercegovačka dijaspora u Njemačkoj i naša privredna aktivnost s nesumnjivim evropskim liderom, zamajac je odnosa.

Posebno mjesto, u tom smislu, Njemačka ima kao prijatelj koji je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu učinio veliki napor u pomoći našoj domovini kao i izbjeglicama koje su zbrinjavane i potpomognute od njemačke države i njemačkog naroda.

S ekonomskog gledišta, SR Njemačka najveći je pojedinačni izvoznik u Bosnu i Hercegovinu, ali i najveći kupac roba i usluga koje Bosna i Hercegovina izvozi. Poseban trenutak tranzicije svjetske ekonomije i potreba za kraćim putevima snabdijevanja, visokotehnološkim konceptima, opremi i uslugama s većim intelektualnim i kreativnim kapacitetima poseban je izazov za privredu SR Njemačke, ali i razvojna šansa Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina ima priliku da na izazovnom putu u Evropu postane prostor razvoja novih ideja, inicijativa i prijateljskog okruženja. Na tom putu važna je podrška SR Njemačke i bliska koordinacija s drugim međunarodnim vođama i izabranim predstavnicima, ali i s građanima, posebno s mlađom generacijom.

Nakon sloma Istočnog bloka i procesa osamostaljivanja, ponovo ujedinjena Njemačka predstavljala je za Bosnu i Hercegovinu jednog od najznačajnijih vanjskopolitičkih partnera. Veze koje su od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća uspostavljane dominantno preko gastarbajtera smatrane su, barem s bosanskohercegovačke strane, izuzetno pozitivnim. S tim u vezi je uloga ove evropske države tokom Agresije i ratnih godina bila više nego značajna. Historijska uloga Njemačke i zainteresiranost prema ovome području skupa sa snažnim iseljeničkim faktorom predstavljali su osnovu saradnje. Zbog toga je njemačka država za bosanskohercegovačko stanovništvo predstavljala utočište (izbjeglice i prognani), ali i logističku bazu (odbrana i organizacija) za državne organe.

Ujedinjavanje Njemačke, slično onom od prije 120 godina pod Bismarckom i Wilhelmom I, znatno je promijenilo mnoge odnose na evropskom kontinentu. Sasvim jasno da su i odnosi sa SAD-om osjetno redefinirani. Saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama temeljila se na sigurnosnim brigama (NATO), što je tokom hladnog rata američko-njemačke odnose činilo veoma dobrim. Ipak, nova era trebala je i novi koncept. “Partner u vodstvu” bio je okvir unutar kojeg je Njemačka pokušala iskoristiti inicijativu koju je iznjedrila ta nova uloga, a njemački doprinos osjetio se u NATO-ovom Strateškom pregledu i programu rekonstrukcije snaga iz 1991. godine. Pad komunističkog bloka kod NATO saveza pokrenuo je logičan proces redefiniranja ciljeva.

POČETAK RASPADA JUGOSLAVIJE

U ovom su kontekstu njemački dužnosnici bili na jasnom stanovištu da nestabilnost i nesigurnost istočnoevropskog područja predstavlja novi izazov i rizik za Zapad koji se kroz izgradnju i očuvanje mira treba nadzirati. Ovim je pristupom, zapravo, njemačka pozicija bila dodatno ojačana unutar Evropske unije (EU) i NATO saveza. Određene distrakcije dolazile su kod zalaganja Bonna i za francusku inicijativu (Evropska odbrambena inicijativa), ali ne tako da je Njemačka gubila značaj.

Kada je riječ o odnosu prema budućnosti SFR Jugoslavije, krajem osamdesetih stanje u ovoj socijalističkoj državi zabrinjavalo je evropske partnere koji nisu bili spremni za konflikt u svom predvorju iako su bili duboko svjesni nezaustavljivog procesa i potrebe redefiniranja. To je svjedočio i izvještaj CIA-e od 18. oktobra 1990. godine, u kojem se srpski nacionalizam, posebno odnos prema Albancima, vidio kao najveća prijetnja čak i opstanku zajedničke države. Na ovim pretpostavkama određivan je i opći pristup Evropske zajednice (EZ) prema Jugoslaviji, a najjasnije je definiran Deklaracijom Ministarskog vijeća EZ o Jugoslaviji i Deklaracijom o smjernicama za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu.

Dakako da su ukupni politički odnosi te evropski i globalni kontekst suštinski utjecali na proces donošenja odluka. Jedna od glavnih ideja tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću glede opstanka Jugoslavije bila je vezana za Sloveniju i Hrvatsku. Naime, smatrao je da bez ove dvije republike nema niti zajedničke države. Zbog toga je jedno vrijeme smatrano da je bio među protivnicima priznanja Hrvatske u jesen 1991. godine, kada je apelirao na države EZ-a da ne priznaju ovu susjednu republiku. Riječ je, zapravo, bilo o želji da Bosna i Hercegovina ne ostane usamljena u procesu osamostaljenja. Politička vizija rukovodstava bošnjačkog i hrvatskog naroda korespondirala je onome za šta su bili njeni zapadni susjedi, ali je proces išao nešto drugačijim tračnicama.

Bez Slovenije se nekako i moglo, no bez Hrvatske nije, i to je bio nekakav posljednji pokušaj da se održi Jugoslavija. Zbog toga je čak priključenje Hrvatske kao nezavisne države novoformiranoj labavoj federaciji zadovoljilo sve strane. Zanimljivo je da su i najbliži saradnici Franje Tuđmana sredinom jula 1991. godine mislili da se od bivših republika, ipak, može iskonstruirati konfederacija.

U tom kontekstu i iz tih razloga, a nakon ozbiljnog pogoršanja odnosa u Bosni i Hercegovini, ova molba postavljena je 22. novembra na sastanku u Bonnu s njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom. Ono šta je Izetbegović tražio od njega bilo je da ne prizna samo Sloveniju i Hrvatsku i time ostale osudi na ostanak u “Velikoj Srbiji”. Ministar Genscher razumio je Izetbegovićev stav tako što je u decembru vodio vrlo jasnu diplomatsku akciju pridobivanja članica EZ-a za priznavanje svih republika koje izraze želju za nezavisnošću.

Njegovo uvjerenje da Beograd vodi osvajački rat mnogi su počeli dijeliti, tako da je put ka priznavanju onih republika koje se izjasne za nezavisnošću bio prokrčen. I u SAD-u sazrijevalo je mišljenje da je Jugoslavija stvar prošlosti. Senator Al Gore bio je stava da je “Jugoslavija stvorena kao reakcija na vilsonovska načela samoodređenja. Cijenili smo je kao zaštitnu prepreku sovjetskoj agresiji. (...) Ona nama više ne služi ni u kakvu geostratešku svrhu”.

Činjenica je kako je Njemačka bila snažni zagovornik preispitivanja položaja Jugoslavije, a nakon posjete Genschera Beogradu (1. jula 1991), nekoliko mjeseci prije nego će doći do ove epizode s Izetbegovićem, odlučnost da se ide putem priznavanja Slovenije i Hrvatske, zbog uvjerenja o nemogućnosti opstanka Federacije, postala je još veća. Što zbog njemačkog utjecaja, što zbog odluke o povlačenju JNA iz Slovenije donesene 18. jula 1991. godine na Predsjedništvu SFRJ, politika međunarodne zajednice totalno se okrenula i postala povoljna za “pobunjene'” republike jer je delegitimizirala Miloševićeva lažna nastojanja da se sačuva Jugoslavija. Naravno da je u Evropi bilo i onih kojima je koncept redefiniranja granica bio prihvatljiv, u prvom redu Holandskoj vladi, koja je to i predložila.

MIROVNI PREGOVORI PRIJE AGRESIJE

Mirovna konferencija o Jugoslaviji koja je počela s radom 7. septembra 1991. godine u Haagu  i kojom je predsjedao engleski lord Peter Carrington tragala je za mirnim i stabilnim rješenjem. Ono šta je Carringtonu bio veliki problem jeste jasna spoznaja da su Tuđman i Milošević imali uzajamno prihvatljivo rješenje temeljno na podjeli Bosne i Hercegovine. Kako je i sam rekao, tzv. srpska područja išla bi Srbiji, hrvatska područja Hrvatskoj, dok uopće nisu pokazivali interes za pitanje šta će biti s Bošnjacima. S ovakvim pristupom bilo je bjelodano da Bosna i Hercegovina ulazi u vrlo rizičan period u kojem je zalaganje evropskih sila u njenu korist stvar od suštinskog strateškog značaja. U tom smislu, potrebno je razumijevati i bosanskohercegovačko zalaganje na Konferenciji za proširenje misije ECMM (European Community Monitoring Mission, Promatračka misija) i na Bosnu i Hercegovinu (bila u Hrvatskoj), kao i to da konferencija bude bazirana na nezavisnim državama, a ne jugoslavenskim republikama.

Čitav proces doživio je svojevrsni vrhunac tokom pregovora u Maastrichtu (9–10. decembar, kada su ministri vanjskih poslova EZ-a postavili skup uvjeta koje treba ispuniti na putu ka nezavisnosti sovjetskih i jugoslavenskih republika. U Bruxellesu je 16. decembra na sjednici Ministarskog vijeća dogovor potvrđen i usvojena je već spomenuta Deklaracija o Jugoslaviji (pet zahtjeva koji se moraju ispuniti). Republike koje su težile nezavisnosti pozvane su da se o tome izjasne do 23. decembra 1991.

Njemačka je, nakon jasnog određenja da je Milošević najveća prijetnja, snažno zagovarala priznanja republika, što je pokrenulo rasprave o njemačkoj političkoj težini unutar evropskog i svjetskog političkog konteksta. Priznanje Slovenije i Hrvatske na Božić 1991. godine nije u Evropi gledano blagonaklono. Breme prošlosti i bojazni koje su iskazivane prema njemačkoj ekonomskoj moći, koju se gledalo kao temelj njene političke dominacije na kontinentu, utjecali su na ponašanje nakon ovoga događaja. Stoga je vrlo vidljivo pasiviziranje njemačke vanjske politike početkom 1992. godine u jugoslavenskoj krizi moguće objasniti unutar ovih kontradiktornosti.

Ovo njemačko povlačenje nakon priznanja Slovenije i Hrvatske u kontekstu Bosne i Hercegovine nije bilo dobro. Nema sumnje da bi aktivnija uloga Bonna za donošenje konkretnijih odluka i povlačenje bržih poteza Evropljana djelovala pozitivno na tadašnje odnose i prema Bosni i Hercegovini. Nakon referenduma i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, što je iniciralo otvorenu agresiju Beograda, i u Njemačkoj je nastupila značajna promjena. Priznanje nezavisnosti nije bilo upitno i dogodilo se 6. aprila 1992. godine. No, novi ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, koji je kancelariju preuzeo u maju, saveznicima je dao čvrsto obećanje da neće biti više nikakvih unilateralnih inicijativa, a sve u kontekstu “božićnog priznanja”. Ono na čemu je Njemačka povratila aktivniju ulogu bila je uspostava Kontakt grupe (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i SAD) i njenog plana za Bosnu i Hercegovinu iz 1994. godine, koji je kasnije i u Daytonu imao jasan utjecaj.

NJEMAČKA KOLEBANJA U ODNOSU PREMA HRVATSKOJ

Do ovog perioda njemački kancelar Helmut Kohl bio je vrijedan saveznik američkom novoizabranom predsjedniku Billu Clintonu i nastojao je, zajedno s njim, vršiti pritisak na Veliku Britaniju i Francusku da se bosanskohercegovačkim vlastima pomogne i pospješi otpor brutalnim i agresivnim pohodima iz komšiluka, u prvom redu srpskom napadaču. Upravo su o tome izvijestili Izetbegovića kada je 26. marta 1993. godine bio u Bijeloj kući na sastanku s američkim potpredsjednikom Goreom u vezi s ponuđenim i od Bosne i Hercegovine prihvaćenim Vance-Owenovim mirovnim planom. Tom su mu prilikom također prisutni Clinton i Kohl kazali da sve čine kako bi uvjerili Evropljane, u prvom redu Francuze i Britance, da mu pomognu. No stvari nisu išle baš najbolje.

No bez obzira na ukalupljivanje u evropske zajedničke inicijative, Njemačka je u kontekstu informacija koje je prikupljala s terena bila dosta precizna i aktivna. Posebno se to odnosilo na ulogu Hrvatske u sukobu s legalnim bosanskohercegovačkim snagama. Republici Hrvatskoj upućena je vrlo ozbiljno prijetnja o uvođenju sankcija, što je i samog predsjednika Tuđmana navelo da počne snažnije kontrolirati vojno-političke akcije lidera bosanskohercegovačkih Hrvata Mate Bobana. Klaus Kinkel izražavao je veliki otklon od hrvatskih političara u Mostaru smatrajući ih kriminalcima i dosta je otvoreno o njima tako govorio, što je potvrđivalo njegovu dobru informiranost. Boban mu je bio dosta prepoznatljiva meta.

Isto je tako rezolutan stav Njemačke u vezi s “Programom zajedničke akcije” (Owen-Stoltenbergov plan) iz sredine 1993. godine pokazivao principe na kojima je Bonn stajao u vezi s nalaženjem mirnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Njemačka, iako nije učestvovala u izradi Programa, negativno je komentirala ovaj prijedlog. Tadašnji njemački ministar odbrane Volker Ruhe bio je više nego jasan kada je Program nazvao “moralnom katastrofom”, dok su njemačke novine Westdeutsche Zeitung pisale da su “oni koji ubijaju, proganjaju i siluju pobijedili”.  Ovakav pristup izazivao je u bosanskohercegovačkom političkom vrhu simpatije, a principijelan odnos doživljavao se i kao podrška Sarajevu u njegovoj pravednoj borbi. Ovaj Program (unija tri republike) na kraju je, tokom oktobra 1993. godine, nevoljko prihvaćen i od Njemačke (kao i Holandije), što je pregovarač Owen smatrao veoma bitnim. Ipak, kada je kancelar Kohl, podržavajući američku inicijativu iz juna 1993. godine, izrazio sumnju i zabrinutost u vezi s planom lift and strike – pitao se da li će bosanske snage to oružje koristiti protiv Hrvata – bilo je jasno da osim principa postoji i druga vrsta njemačkog interesa. Sasvim jasno pokazala se njemačka fokusiranost na Hrvatsku i hrvatske interese, tako da su, i osim jasnog saznanja o brutalnosti hrvatskih vojnih formacija, davali do znanja kako stoje na strani Zagreba (i Gruda).

NJEMAČKI VOJNICI U BOSNI I HERCEGOVINI

U aprilu 1993. godine Njemačka vlada odobrila je sudjelovanje svojih trupa u vojnim operacijama – odlučila je doprinijeti NATO zrakoplovnim nadzornim i kontrolnim letovima AWACS – što je predstavljalo veliki korak za ovu državu. Samim time bilo je jasno kako Njemačka želi imati veći angažman jer proces donošenja ove odluke nije bio nimalo jednostavan i zahtijevao je vrlo ozbiljne intervencije u njemačkom zakonodavstvu. Kada je kreirana Kontakt grupa, Bonn je dosta vidljivo stao uz američku stranu i podržao pristup Washingtona naspram evropskih članova. U augustu 1994. godine Ustavni sud u Karlsruheu prihvatio je učešće Bundeswehra unutar mirovnih snaga UN-a, što je značilo da je Njemačka od tada mogla svoje vojnike UN slati širom svijeta. No tom je odlukom Karlsruhe ozakonio i položaj njemačkih pomorskih snaga na Jadranu.

Nošen potrebom da izrazi zahvalnost onima koji nisu previše kalkulirali u pogledu podrške Bosni i Hercegovini, a posebno u kontekstu ovakve Kohlove odluke, predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović uputio je pismo njemačkoj javnosti. Naime, kancelar je, također krajem augusta 1994. godine, izvijestio Izetbegovića da je Njemačka vlada osigurala bošnjačkoj djeci u SR Njemačkoj pohađanje nastave na maternjem jeziku. Zahvaljujući mu na tom angažmanu, predsjednik Predsjedništva dodao je “da je ugled Njemačke u našem narodu još više porastao od uvođenja evropske administracije nad Mostarom, pod rukovodstvom hrabrog i časnog građanina SR Njemačke, gospodina Hansa Koschnika”.  Vašingtonski sporazum, koji je snažno podržavan od Njemačke, uprava nad Mostarom i uključivanje njemačke vojske tri su tačke na kojima se vidjela odlučnost Bonna i sve tri su iz perspektive Sarajeva bile pozitivne.

Vrlo brzo nakon ove odluke SAD su od svoga saveznika zatražile vojni doprinos u Bosni i Hercegovini u kontekstu NATO-a. Savezna vlada bila je pred ozbiljnim pitanjima, s jedne strane želeći ispuniti obećanje dato partnerima da će nakon zakonskih prepreka Njemačka postupati odgovornije, a s druge strane suočene sa strahovima od povijesnih percepcija kod kuće. U ovome periodu bosanskohercegovačka i hrvatska diplomatija (Silajdžić i Granić) tražila je prostor za saradnju. Dogovoren je sastanak između dvojice predsjednika u Bonnu (Bad Petersberg), a Klaus Kinkel i američka administracija izričito su tražili savez Bošnjaka i Hrvata.

Ipak, nakon velike debate, kancelar Kohl odlučio je poslati njemačke vojnike na teren, što je bilo u domeni značajne historijske odluke, a u junu 1995. godine njemački borbeni avion “Tornado” učestvovao je u zračnim udarima. Udari Alijanse na pozicije VRS-s intenzivirani su nakon genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj UN zoni Srebrenica i ponovnog masakra u Sarajevu krajem augusta 1995. godine. Rusi, pa čak i neke evropske države, otvoreno su napadali trajanje NATO bombardiranja, ali SAD su odlučno nastavile s operacijom. Njemačka je, kao i prije, ostala vjerna zračnim napadima i bila podrška SAD-u. Ova vojna akcija i diplomatski napori Richarda Holbrookea bili su uvertira za dejtonske pregovore i za kraj rata u Bosni i Hercegovini.

Nakon uspostave mira i početne normalizacije, sljedeći korak koji je Njemačka preduzela bio je vezan za uspostavljanje Pakta za stabilnost za Jugoistočnu Evropu. Dvije godine prije nego je održan samit u Sarajevu (1999) definiran je okvir odnosa EU – Zapadni Balkan (Regional Approach). Uvjeti koji su uvedeni za regiju (poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i ostvarivanje pune saradnje s Međunarodnim tribunalom za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije – ICTY) davali su vrlo jasan okvir unutar kojeg se saradnja odigrava. Kada je Pakt postao operativan, Njemačka je finansirala veliki broj projekata u Bosni i Hercegovini, a na samo pet donatorskih konferencija donirala je 102,5 miliona dolara. U okviru SFOR-a njemački kontingent bio je jedan od najbrojnijih, a preko CIMIC-a (civilno-vojne saradnje na povratku izbjeglica i rekonstrukciji) obnovljen je veliki broj škola i obdaništa. Na projektima rekonstrukcije od 1997. godine obnovljeno više od 1.600 kuća za povratnike.

AKTIVNIJA POLITIČKA ULOGA NJEMAČKE

Njemačka je nakon Schroederovog iskoraka nastavila putem koji je ovu evropsku silu dovodio na političko mjesto koje joj faktički i pripada, a to je pozicija utjecajne svjetske sile. Možda i neočekivano, ali dosta snažno, istaknula je i podržala kandidaturu dr. Christiana Schwarza- Schillinga na mjesto visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, koji je kancelariju preuzeo u januaru 2006. godine. Zanimljivo je kako su ove odluke donesene početkom rada vlade kancelarke Angele Merkel. Skoro svaka od odluka popraćena je vrlo oštrom debatom u njemačkoj javnosti i među političarima. No ono šta je njemačku poziciju činilo dosta bremenitom odnosilo se na potrebno diplomatsko balansiranje između SAD-a (strateško savezništvo) i Rusije (ekonomski interesi i energetska ovisnost) te je na početku Merkelinog vladanja prolazilo ozbiljno političko testiranje. Amer Kapetanović u tekstu Pogled iz balkanske perspektive prenosi dosta vrijedno zapažanje Egona Bahra, koji je sasvim jasno kazao da Njemačkoj Rusija treba zbog energije, Kosova, ali i zbog Irana. Jednostavno, Berlin se nalazio između američkih zahtjeva i ruskih protivljenja.

Ovaj period njemačke aktivnije uloge na globalnom nivou – između ostalog, sredinom 2007. godine preuzimala je predsjedavanje EU – poklapao se u Bosni i Hercegovini s propašću ideje o ustavnim reformama (Aprilski paket) i vrlo primjetnog američkog povlačenja, kojem je razlog bilo i razočarenje zbog odbacivanja prijedloga od bošnjačke politike. Otuda je i pozicija njemačkog visokog predstavnika bila dosta nejasna i bez konkretnog učinka. Ono šta je postalo vrlo vidljivo, bez obzira na učinke, bila je dominantna involviranost Berlina. Osim činjenice da je novi visoki predstavnik Nijemac, također je glavnokomandujući EUFOR-a bio Nijemac, a Bundeswehr je imao jedan od najvećih kontingenata u okviru EUFOR-a. Sve je ličilo na preuzimanje “posebne odgovornosti za budućnost i sigurnost Bosne i Hercegovine”.

Unatoč ovolikom udjelu, njemački pristup, nažalost, nije dao željene rezultate, tako da je i period Schwarz-Schillinga bio cijenjen kao “gubitak vremena”, a Berlin je pokazivao volju da napusti poziciju odgovornosti i zbog nedovoljne podrške međunarodnih partnera, posebno članica EU. No uslijed dobrih bilateralnih odnosa Bosne i Hercegovine i Njemačke, ali i fokusiranosti njemačke vanjske politike ka Balkanu, Schwarz-Schilling nije otišao potpuno zatvarajući vrata. Proces ustavnih reformi, za koji je Berlin bio zainteresiran i kojim je nastavljen njemački angažman na ovome izuzetno važnom pitanju za budućnost Bosne i Hercegovine, i dalje je potenciran.

Upravo u ovom periodu svojevrsnog redefiniranja odnosa, povlačenja SAD-a i EU, u Bosni i Hercegovini veću ulogu počeli su zadobivati Rusija i Turska. Djelomično su politički odnosi na Balkanu počeli ličiti na one iz druge polovine 19. stoljeća. Proglašenje kosovske nezavisnosti (2008) dodatno je opteretilo situaciju u Bosni i Hercegovini. Različito definiranje međunarodnog prava, tj. povezivanje slučajeva, počelo se primjenjivati na bosanskohercegovačkom entitetu RS i Kosovu. Bosna i Hercegovina dobila je u ovom periodu ciljeve i uvjete (5 + 2) koji se moraju ispuniti prije nego bi OHR prestao postojati, jer su glasovi o gašenju institucije direktno vezane za Dejtonski ustav države postajali jaki. Ova ideja o prestanku mandata OHR-a dobivala je sve više pažnje iako je bilo jasno da bi zemlja najvjerovatnije vrlo brzo potonula u haos uslijed ionako pogoršane političke situacije.

Dodatni pozitivan pomak predstavljala je posjeta tadašnjeg potpredsjednika SAD-a Joea Bidena Bosni i Hercegovini 2009. godine. Izborni proces 2010. godine u Bosni i Hercegovini i problemi uspostave vlasti vratili su i njemačku pažnju kao i njihov pokušaj odlučnijeg djelovanja. Veliki problem predstavljala je svjetska ekonomska kriza čiji su se repovi vrlo snažno osjećali u komšiluku. Naime, Grčka je bila izuzetno pogođena i prijetio je potpuni kolaps, što je dovelo do diplomatskog rata Atine i Berlina zbog negativnog odnosa Vlade Njemačke prema udovoljavanju grčkih finansijskih zahtjeva. Diplomatska, ali i stručna inicijativa išla je ka pozicioniranju Njemačke kao ključnog faktora koji će Bosnu i Hercegovinu vratiti na put progresa i prevladavanja krize. Zbog toga je došlo do pozivanja bosanskohercegovačkih lidera u Berlin radi razgovora koji bi postavili temelj njihovoj lakšoj i boljoj saradnji pod njemačkim mentorstvom. Kuriozitet je predstavljalo izostavljanje predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta RS Milorada Dodika iz ovog prvog razgovora, odnosno prihvatanjem tek njegovog izaslanika kao sudionika sastanka. Ipak, u januaru 2011. godine, prilikom drugog susreta, u Berlinu je bio prisutan i Dodik.

BERLINSKI PROCES

Novi politički zamah iz 2010. godine nije imao konkretne efekte na vrlo važna pitanja, kao što je ustavna reforma, ali je ostavljanje fokusa na evroatlantske integracije davalo do znanja u kojem se smjeru očekuje da ide Bosna i Hercegovina. S tim je u vezi i ideja o povlačenju OHR-a, nerijetko viđena kao njemačko-ruska inicijativa, prije svega svjedočila o zamoru Evropljana i njihovoj neutemeljenoj želji da Bosna i Hercegovina ima kapacitet da samostalno nastavi ove procese. Vjerovatno je i izvjesno priključivanje Republike Hrvatske Evropskoj uniji, koje se dogodilo 2013. godine, budilo nadu da će biti pokrenut domino-efekt na čitavom Zapadnom Balkanu. Dobrim je dijelom i iz tog razloga došlo do britansko-njemačke inicijative u drugoj polovini 2014. godine koju je vrlo brzo i EU prihvatila kao svoju vlastitu.

Protesti iz februara 2014. godine svjedočili su o vrlo kompleksnim društveno-političkim odnosima u Bosni i Hercegovini koji su zahtijevali veći međunarodni angažman. Nova je inicijativa, ipak, napravila odmak od dominantne priče o ustavnim reformama i bila je na strukturnoj socijalno-ekonomskoj reformi. Osjetljiva politička pitanja, poput ustavne reforme, gurnuta su ustranu – radi razmatranja u kasnijoj fazi proširenja – kako bi se deblokirao dugo zaustavljeni proces integracije u EU. Nakon općih izbora 2014. godine i dva mjeseca međusobne rasprave, državne i entitetske vlasti dogovorile su se u julu 2015. godine o konačnom tekstu onoga što je trebalo postati Reformska agenda 2015–2018. (tri akciona plana za državni nivo i dva entiteta bila su usvojena između augusta i oktobra 2015. godine).

Kancelarka Merkel pokrenula je “diplomatsku inicijativu” (“Berlinski proces”) čiji je cilj bilo koordinirati tempo integracija balkanskih zemalja, tako da je i fokus EU ka Zapadnom Balkanu dijelom bio proširen zbog davanja mogućnosti državama članicama (Albanija, Bosna i Hercegovina, FYR Makedonija, Kosovo, Crna Gora, i Srbija) da poboljšaju svoje ekonomske i političke odnose. Inicijativa nije predstavljala zamjenu za članstvo u EU, više je obrazlagana kao spremnost EU da se dodatno uključi u razvoj Zapadnog Balkana. Strategija EU o proširenju iz 2015. godine išla je naruku Berlinskom procesu jer je značajno naglašavala regionalnu saradnju, a dva stuba ovog okvira bila su ranije pokrenut proces “Brdo-Brijuni” i “Zapadni Balkan Šest” (Western Balkans Six).

Ekonomska aktivnost trebala je napraviti pozitivan učinak na regionalne tokove. Njemačka je prednjačila, a EU je gradila svoju ulogu kroz poboljšanje odnosa između investicijskih agencija, kao i načinom komunikacije s “Germany Trade & Invest” (njemačka agencija za ekonomski razvoj). Evaluacija dosega i ishoda Berlinskog procesa dešavala se na godišnjem nivou (konferencije su održavane u Berlinu, Beču, Parizu, Trstu i Londonu) i bilo je jasno vidljivo kako je napredak vrlo spor. No prepoznat je i jasan rastući utjecaj Rusije i, prije svega, Kine na Zapadnom Balkanu, što je potcrtano na završnom londonskom okupljanju. Uloga Rusije u regiji povezana je s namjerom ometanja integrativnih procesa sa Zapadom, odnosno s EU, a kineska ulaganja u infrastrukturu i industriju vide se kao vitalni izvor finansiranja, čime je Kina prepoznata kao možda i najozbiljniji nadolazeći takmac. Stoga je prepoznavanje “Berlinskog procesa” kao dobrog formata bilo nužno, kao što je bila potrebna i prioritetizacija glavnih procesa unutar same platforme. U kontekstu projekcija budućnosti Bosne i Hercegovine, Berlin je stajao na jasnom stanovištu kako se treba izdići iznad dejtonskog konstitutivnog modela i krenuti ka građanskoj državi. Nema sumnje kako su ove silnice odobrovoljile mnoge političke subjekte u našoj državi, ali i dovele do nesuglasica na relaciji Berlin – Zagreb. Ovaj razvoj doveo je i do vrlo jasne nepopularnosti HDZ BiH u njemačkim političkim krugovima.

Nastavak ove inicijative bio je na narednoj konferenciji u Poznańu (Poljska) 2019. godine, te samitu EU – Zapadni Balkan u Sofiji 2020. Ovaj postlondonski razvoj vezan je za nastavak inicijative kao “Berlin plus”, najavljene još 2017. godine, a koji se u određenim krugovima poistovjećivao s Maršalovim planom za Zapadni Balkan. No u ovom periodu Bosna i Hercegovina proživljavala je svojevrsnu dramu nakon općih izbora 2018. godine i neformiranja vlasti na državnom nivou: novi saziv Vijeća ministara izglasan je tek krajem decembra 2019, a nova vlada Federacije BiH ni do danas nije uspostavljena.

U mnoštvu problema s kojima se Bosna i Hercegovina suočava, dva se posebno izdvajaju – Izborni zakon i integracija u NATO – i predstavljaju istinske tačke preokreta. Dok hrvatska politika u Bosni i Hercegovini putem Izbornog zakona nastoji cementirati etnički princip i sačuvati ucjenjivačku poziciju, prvenstveno putem Doma naroda FBiH, srpska strana (Dodik i njegov SNSD) sve čini u onemogućavanju Bosne i Hercegovine da ispuni jedan od važnih strateških ciljeva vanjske politike – pristupanje Alijansi. List Der Standard dao je u recentnoj analizi vrijedan okvir za razumijevanje niza nonsensa, posebno u slučaju Željana Zovko, aludirajući kako pred dolazak novog visokog predstavnika (Christiana Schmidta) mnogi žele vidjeti konkretne akcije, posebno u kontekstu pomoći koja se može dobiti od nove američke administracije. Ako je suditi po ovom osvrtu, Njemačka će pozitivno odgovoriti zadatku u Bosni i Hercegovini.

EKONOMSKI ODNOSI IZMEĐU DVIJU DRŽAVA

Njemačka je ekonomski najsnažnija članica EU. Njenih 82,2 miliona stanovnika čine oko 16 posto stanovništva i stvaraju oko 20,6 posto ukupnog BDP-a Evropske unije. Uslijed toga, kretanja u Njemačkoj bitno određuju kretanja na nivou EU i u pravilu su prisutni konvergentni trendovi u kretanju privreda SR Njemačke i EU. Njemačka je, ujedno, i najveći izvoznik među članicama EU, čiji izvoz čini gotovo 25 posto ukupne vrijednosti izvoza svih članica. Međutim, taj se udio dodatno povećava na gotovo 29 posto, kada se posmatra vrijednost izvoza izvan granica EU. On je generalno dosta koncentriran, pa četiri ekonomski najjače članice ostvaruju oko 60 posto tog izvoza. Zbog snažne privrede i visoke vrijednosti izvoza, Njemačka je istovremeno i među najvećim uvoznicima unutar EU. Njen uvoz čini oko 20 posto ukupnog uvoza svih članica EU, dok je udio izvoza izvan granica EU tek neznatno ili za oko 1 posto manji. Kretanje BDP-a u Njemačkoj posljednjih godina snažno je povezano s efektima globalne ekonomske krize. Nakon značajnog pada u 2009. godini, uslijedile su dvije godine dinamičnog rasta, a nakon toga slijedi razdoblje stabilnog oporavka i lagahnog dinamiziranja stopa rasta. Za razliku od većeg broja drugih članica (poput Grčke, Španije, Slovenije), u Njemačkoj su direktne posljedice globalne ekonomske krize bile kratkotrajne. To je rezultiralo time da je realna vrijednost BDP-a u Njemačko već u 2011. godini premašila pretkrizni nivo.

Kriza je ipak djelovala i na Njemačku u znatnoj mjeri i direktno preko utjecaja na potražnju u vanjskotrgovinskim partnerima. Efekt toga bio je taj da je rast donekle usporen. Međutim, realna vrijednost njemačkog BDP-a u 2017. godini bila je približno 8,3 posto veća nego u 2008. godini, dok je u uporedivom razdoblju od 2000. do 2008. rast iznosio umjereno većih 11,4 posto.

Uslijed stalnog rasta baze, nije došlo do značajnijeg usporavanja rasta njemačke privrede. U 2017. godini  nastavljen je stabilan, ali umjeren rast od 1,9 posto, donekle usporen u drugom u odnosu na prvo polugodište. Na takvo usporavanje utjecao je izraženiji rast uvoza od izvoza, što je dovelo do negativnog utjecaja vanjskog bilansa na rast BDP-a.

Njemačka je najveći pojedinačni izvoznik u Bosnu i Hercegovinu, ali i najveći kupac roba i usluga koje Bosna i Hercegovina izvozi. Bosna i Hercegovina izvezla je u 2019 godini roba i usluga u SR Njemačku u ukupnom iznosu od 856.776.000 eura, što predstavlja 16,6 posto od ukupnog izvoza iz države. Kada je u pitanju ukupan izvoz prema sektorima, najveći udio, s 42,4 posto, predstavljaju raznoliki gotovi proizvodi, među kojima dominiraju namještaj, odjeća i obuća. Druga značajna grupa proizvoda, s udjelom od 22 posto, u ukupnom izvozu prema SR Njemačkoj jesu mašine, električni uređaji i transportna sredstva. S 19,57 posto u ukupnom izvozu učestvuju proizvodi svrstani po materijalnim karakteristikama, a među njima dominiraju koža, drvo, papir, željezo, metalni proizvodi i sl.

Uvoz roba iz SR Njemačke u Bosnu i Hercegovinu u 2019. godini iznosio je 1.195.299.000 eura i veći je za 338.523.000 eura od izvoza koji plasira Bosna i Hercegovina. Uvoz u Bosnu i Hercegovinu pokriven je sa 71,67 posto izvoza. Kada se posmatra uvoz po sektorima, najveći udio od 44,71 posto jesu proizvodi iz grupe mašina i transportnih sredstava, tj. električni uređaji, mašine, vozila i dijelovi. Podjednak udio, s po približno 20 posto, u uvozu na drugom i trećem mjestu predstavljaju hemijski proizvodi i proizvodi svrstani po materijalnim osobinama. Deficit izvoza nad uvozom u korist Bosne i Hercegovine predstavljaju proizvodi iz segmenta gotovih proizvoda i sirovih materija, dok, s druge strane, postoji znatna razlika u skoro deset puta manjem izvozu hrane iz Bosne i Hercegovine nego što se uveze iz Njemačke.

NJEMAČKA PREDSTAVNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI

Osim Njemačke ambasade, u Bosni i Hercegovinu posluju i dvije državne agencije koje se bave različitim poslovnim aktivnostima. “Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit” (GIZ) GmbH od 1995. godine djeluje u Bosni i Hercegovini u ime Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ). GIZ podržava ekonomsko-političku i unutrašnjopolitičku stabilizaciju zemlje i provođenje reformi. Težišta saradnje GIZ-a jesu održivi ekonomski razvoj i unapređenje zapošljavanja, razvoj energetskog sektora (energetska efikasnost i obnovljive energije te reforma javne uprave). Jedno od polja djelovanja svakako je i unapređenje regionalne saradnje između šest zemalja Zapadnog Balkana: Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Srbije.

Od septembra 2010. godine ured GIZ-a u Sarajevu također je i sjedište Otvorenog regionalnog fonda za Jugoistočnu Evropu. Program unapređuje regionalnu saradnju u procesu pristupa Evropskoj uniji između zemalja Jugoistočne Europe u oblastima vanjske trgovine, biološke raznolikosti, energetske efikasnosti, modernizacije komunalnih usluga te pravnih reformi i integracije u EU.

Predstavništvo njemačke privrede u Bosni i Hercegovini (AHK) broji približno 120 aktivnih članova/kompanija koji su svojim poslom ili investicijom vezani za njemačke partnere. Ovo predstavništvo radi na aktivnostima izrade studija tržišta prema unaprijed definiranim kriterijima i za specifičnu branšu. Također nude podršku prilikom potrage za odgovarajućim poslovnim partnerima. Predstavništvo njemačke privrede u Bosni i Hercegovini nositelj je raznih licenci za provođenje edukacijskih programa. “Germany Trade & Invest” (GTAI) je Agencija za ekonomski razvoj Saveznog ministarstva za ekonomiju i energiju SR Njemačke i partner Predstavništva njemačke privrede u Bosni i Hercegovini (AHK).

Nakon što je Savezna vlada SR Njemačke ostvarila preduvjete povezivanje kompanija iz zemalja Zapadnog Balkana s njemačkim kompanijama, preko svojih agencija na terenu pokrenula je inicijativu pod nazivom “Einkaufsinitiative Westbalkan” s idejom da se grade mostovi između tržišta. Time su otvorene nove mogućnosti za uvoz roba iz zemalja Zapadnog Balkana, a samim time i Bosne i Hercegovine. S B2B konferencijama spajaju se mogući partneri iz regije i Njemačke, a fokus saradnje jesu potrebe njemačkih kompanija.

Njemačka je veliki potrošač roba proizvedenih u industrijama zemalja Zapadnog Balkana i mnogo kompanija na terenu dio su lanca snabdijevanja njemačke industrije. Potencijal regije, koji je prepoznat i koji je zainteresirao njemačko tržište, nije u potpunosti iskorišten. Bilateralna razmjena roba i usluga između šest zemalja Zapadnog Balkana s Njemačkom dinamično je rasla do nastupanja pandemije. S ukupnom razmjenom od 12,7 milijardi eura, Zapadni Balkan ubraja se u četrdeset najvažnijih partnera SR Njemačke. U diskusijama u njemačkoj javnosti o kompleksnim i dugim strukturama logistike i nabavke Zapadni Balkan pojavljuje se kao alternativa i smatraju ga “tržištem pred kućnim vratima”, a kompanije u regiji na radaru su njemačkih skauta i nabavke. U početku je fokus bio na metalima i plastici, a u međuvremenu je proširen na poljoprivredu i tekstil. Pored blizine, prednost ove regije pokazala se i u fleksibilnosti koju posjeduju preduzeća male i srednje veličine. Kina i druge države s velikim kapacitetima ostat će prvi izbor za njemačku privredu, dok zemlje Zapadnog Balkana i prednosti tradicionalnih i novih industrija, poput IT-a, mogu za njemačku privredu postati sigurni alternativni dobavljači. Time njemačke kompanije žele smanjiti rizik zavisnosti i nesigurnosti koje nastaju preferencijom jednog dobavljača.

KAKO DALJE

Bosna i Hercegovina postala je 1995. godine, nakon trogodišnjeg rata, veoma složena država. Sastoji se od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike srpske – te Brčko distrikta. Drugi nivoi vlasti uključuju podjelu u deset kantona u Federaciji, kao i u općine u cijeloj zemlji. Njemački stav, koji je svih ovih trideset godina zagovarao demokratske principe, evropske i civilizacijske vrijednosti te nepriznavanje rezultata rata u nalaženju rješenja za bosanskohercegovačku državu, vrijedan je potenciranja. S tim u vezi, doprinos Hansa Koschnika, a posebno Volkera Rühea, njegov čvrst stav u pogledu rješenja u Planu zajedničke akcije iz ljeta 1993. godine, ali i drugih ponuđenih mirovnih ugovora, vrijedni su spomena. Uspostavi li novi visoki predstavnik Christian Schmidt na toj tradiciji svoj odnos prema Bosni i Hercegovini, dobra praksa nastavit će se u korist našeg društva.

Sadašnja struktura države sprečava ekonomski razvoj zemlje i političke reforme pa je naglašavanje dobrobiti koje mogu proisteći iz “Berlinskog procesa”, odnosno “Berlin Plus”, kao jasne njemačke inicijative koju je podržala i EU, način da se potcrta kako je bitno vratiti fokus na ustavne reforme. I prethodni visoki predstavnik koji je dolazio iz Njemačke Schwarz-Schilling otišao je s pozicije ostavljajući prostor upravo za ovaj ključni proces koji će odrediti sudbinu Bosne i Hercegovine. Zagovaranje “buldožer pristupa” (slično djelovanju bivšeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna) u implementaciji 5 + 2 ciljeva i uvjeta za odlazak OHR-a, odnosno četrnaest ključnih prioriteta za pristupanje EU, može dinamizirati ove procese u koristi države i društva. Pritom je veoma bitna promocija potrebne pomoći od OHR-a, ali i drugih međunarodnih činilaca u približavanju političkih snaga u Bosni i Hercegovini spremnih raditi na provođenju ovih politika.

Domaći i strani investitori vrlo su oprezni zbog prethodno navedenih uvjeta i komplicirane strukture. Shodno tome, ekonomija se sporo razvija, a ne prema postojećem potencijalu. Bosna i Hercegovina atraktivna je poslovna destinacija za njemačku privredu i investicije s jedinstvenom stopom poreza na dodanu vrijednost, niskim stopama poreza na dobit i poreza na dohodak te primamljivim porezom na podizanje dividende. Uz prednost da je na samoj granici tržišta Evropske unije, Bosna i Hercegovina treba iskoristiti inicijativu izgradnje i jačanja kapaciteta za alternativne dobavljače njemačke privrede.

Uz postepeno smanjivanje carinskih stopa za tržište Evropske unije, a troškovno prihvatljiviju radnu snagu, sve više kompanija iniciraju ideje o premještanju svojih pogona i proizvodnje u Bosnu i Hercegovinu, a s novom inicijativom dodatno traže sigurne i pouzdane dobavljače. To se reflektira na rast industrija poslovnog savjetovanja i outsourcinga koji se proteže od IT sektora do računovodstva, telekomunikacija i pružanja različitih usluga u sektoru građevinarstva, finansija, planiranja i kreiranja softverskih rješenja. Lokalne zajednice trebaju iskoristiti trenutak i zaposliti mladu i obrazovanu radnu snagu u borbi protiv visoke stope nezaposlenosti i rastuće emigracije.

Blizina Bosne i Hercegovine omogućava brzi transfer radnika za potrebe doedukacije i pripreme za rad, a omogućava i relativno brz transport proizvoda. Posebno se tu ističu rastući sektori prerade metala, drveta, tekstila, ali i industrija hrane. To je naročito vidljivo u segmentu primarne obrade, prerade, ali i pakovanja poljoprivrednih proizvoda. Visokoobrazovani kadrovi, s iskustvom rada u različitim sektorima, znatan dio lokalnog stanovništva koja govori njemački i engleski jezik, generalno razumijevanje poslovnih praksi Njemačke, te tradicionalno vezivanje lokalnih zajednica za njemačka tržišta kreiraju izuzetno dobru i sigurnu poslovnu bazu. Njemački model dualnog stručnog obrazovanja pokazao se održivim rješenjem za ekonomiju i industriju. Mnoge evropske države prepoznale su u tom modelu efikasan instrument za osiguranje kvalitetne i stručne mlade radne snage te njihovo što bolje uključivanje u tržište rada. I Bosna i Hercegovina suočena je s visokom stopom nezaposlenosti mladih i manjkom stručnog kadra te njemački model nudi provjereno rješenje.