Predizborni slogan Stranke demokratske akcije na općim izborima 2014. godine bio je u “U jedinstvu je snaga”. Dobar slogan nosi značenje jednog od nepromjenjivih univerzalnih, prirodnih socijalnih načela, blizak konzervativnom pogledu na svijet, u kojem se fokus s pojedinca blago pomjera prema zajednici, u konkretnom slučaju bošnjačkoj političkoj zajednici. Ali taj slogan sada treba prenijeti s Bošnjaka na bosanskohercegovačku državu.

Nećemo zarad ideološke i političke principijelnosti, a u kontekstu naših težnji da budemo dijelom liberalno-demokratskog svijeta (u kojem je fokus, ipak, blago pomjeren prema pojedincu, individualnim slobodama), izbjeći da zauzmemo stav, koji se per se može atribuirati kao populistički, da je svakom Bošnjaku i svakom nebošnjačkom patrioti danas dužnost lični interes podrediti kolektivnom. Nužno je, u takvom smo historijskom trenutku. Nismo Slovenci čija država sa susjedom (Hrvatskom) ima problem oko pecanja ribe u Piranskom zaljevu, nego Bošnjaci koji sa susjedima (Srbijom i Hrvatskom) imaju ozbiljnih problema koji se tiču opstanka identiteta Bošnjaka i bosanskohercegovačke države.

Prosječan Slovenac i prosječan Hrvat ima moralno pravo da ga ne zanima međugranični spor dviju država, jer ne dovodi u opasnost ni identitet naroda kojim pripadaju ni opstojnost njihovih država. Prosječan Bošnjak nema to moralno pravo. Zakonski ima, hvala Bogu na tome, ali moralno nema. Ako pojedinac nema moralno pravo ne podrediti lični interes kolektivnom u ratnim okolnostima (a mi jesmo u ratu, samo što ne pucaju meci, nego riječi i političke odluke), onda ni grupacija pojedinaca okupljena u ovoj ili onoj političkoj partiji, koje različito razumiju, doživljavaju, misle o problemu i vide drukčije puteve do njegovog rješenja, nemaju moralno pravo nadrediti partijski interes nacionalnom.

Najznačajnije političke partije SDA, DF, SDP (a po rezultatima posljednjih općih izbora i SBiH, NS i NiP) nemaju moralno pravo ne podrediti ideološke i partijske interese nacionalnim i ne usaglasiti zajednički plan odbrane bošnjačkog identiteta i bosanske države koja hoće biti dijelom kulturno-civilizacijskog kruga koji i de jure i de facto omogućava zaštitu i parcijalnih i kolektivnih interesa, u bilo kojem smislu.

Razlike između liberalno-konzervativne SDA i stranaka lijevog ideološkog spektra SDP i DF nesumnjivo postoje. Ideološke su prirode, svjetonazorske i nisu bezazlene. Ali niko ne može osporiti da nosioci tih razlika nisu pripadnici istom kulturnom krugu – bošnjačkom i/ili metakulturnom bosanskom. A to znači da je nemoguće oduzeti patriotski legitimitet bilo kojoj od tih partija zbog različitih mišljenja o načinu do kojih treba doći do istog državotvornog cilja.

Liberalni konzervativci oličeni u SDA primat daju religiji i tradiciji, kao bazičnim stubovima kulture, kao i svi evropski konzervativci, ne ispuštajući pritom važnost države i nacije. Stranke ljevice (SDP) i lijevog centra (DF) primarnu moć vide u državi, bolje reći administrativno-pravnim mehanizmima kojima se ciljevi mogu ostvariti. Važna je to razlika, nimalo bezazlena. Liberalni konzervativci uvažavaju moć kulture, odnosno primarnih kultura u Bosni i Hercegovini (bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj) i zato su spremniji na dijalog s njima. Ali ne i po cijenu slabljenja bosanske države. S druge strane, ljevica i lijevi centar čine sve da se samo administrativno-pravnim sredstvima osigura opstanak države, kojoj je bošnjačka kultura stožerna, ne obazirući se ni na bošnjačku, ali ni na srpsku i hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini, kojima stabilna država i nije cilj. Ali to ne znači da bi SDP i DF, u slučaju da se Bosna izgradi samo onako kako oni smatraju da treba, totalno negirale i zanemarile bilo koju od tri kulture u državi.

Drugim riječima, bilo bi nepošteno reći da i SDA-u, i SDP-u, i DF-u nije u interesu stabilna Bosna i Hercegovina u kojima će sve kulture, pa i građani nezainteresirani za artikuliranje kolektivnog identiteta, biti u miru sa sobom i drugima. U svom djelovanje sve partije mogu napraviti greške. I pravili su ih. I pravit će ih i dalje. I nije da se o njima ne treba govoriti. Ali to im ne može oduzeti patriotski legitimitet.

Partije se između sebe mogu iscrpljivati “cijepanjem dlake načetvero”, no time u ovom trenutku same sebi i drugima čine medvjeđu uslugu. Uistinu, sada je prioritetno odbraniti stabilnost bosanske države, koju je dobrim dijelom ugrozilo nametanje izbornih zakona Christiana Schmidta, koji je napravio, reći ćemo, paradoksalnu grešku.

U čemu se ogleda taj paradoks? U tome što Schmidt dolazi iz okvira konzervativne ideologije (njemačke CDU), koja, kako rekosmo, primat daje de facto stanju na terenu, a nastupa kao ljevičar – slijepo se drži postojećeg Dejtonskog sporazuma. De facto stanje na terenu u Bosni i Hercegovini jasno pokazuje da su ciljevima ideologije i politike Zapada i države iz koje Schmidt dolazi opredijeljeni Bošnjaci i Bosanci (ne i Bosnosloveni), a Schmidt to nije uvažio. Da, mogli bismo reći da je Schmidt povećanim brojem poslanika u domovima naroda HDZ-u zatvorio vrata za retoriku kojom neosnovano lamentiraju o svojoj ugroženosti, a time omogućio potencijalnu pluralizaciju hrvatskog političkog tijela. Ali u postojećim okolnostima više je nego očigledna realnost da takva odluka jača antibosanske političke opcije, što je u potpunoj suprotnosti i s interesima Bosne i Hercegovine i Zapada, kojem stabilna Bosna i Hercegovina mora biti interes. Dakle, Schmidt je smanjio narativni prostor HDZ-u da laže o ugroženosti Hrvata, ali mu je otvorio institucionalni prostor da slabi Bosnu i Hercegovinu.

Ideološke razlike između SDA, s jedne, i SDP i DF, s druge strane, jesu važne. Riječ je o razlikama o kojima se, nažalost, u javnom prostoru ne promišlja, između kojih nema ozbiljnog dijaloga koji bi vodio ka kompromisu među njima, osim u slučaju komunikacije na relaciji SDA – DF, ali to je u količinama potrebnim tek da se potpuno ne uruše politički temelji bosanskohercegovačkog državotvornog jedinstva. O razlikama treba govoriti. Nosioci tih razlika trebaju razgovarati, voditi dijalog. Ali dani u kojima ćemo više govoriti o ideološkim razlikama među nama doći će kada sačuvamo okvir u kojem i jedni i drugi mogu biti u miru sa sobom i s drugima, a takvo što je nemoguće ako nije stabilan okvir njihova postojanja, a taj je okvir država Bosna i Hercegovina.

Zato je u ovom trenutku prije ozbiljnog dijaloga (do kojeg će kad-tad morati doći), a zbog odluke visokog predstavnika u Bosni i Hercegovina Christiana Schmidta o izmjenama Izbornog zakona, potrebno ideološke razloge staviti po strani i usmjeriti se samo ka jednom cilju – jačanju institucija države. SDA ih sama ne može odbraniti, SDP i DF sami za to imaju još manje mogućnosti, a pogotovo je to nemoguće u kombinacijama koje isključuju SDA i DF, a uključuju stranke sumnjivih namjera.

Država će biti ugrožena ako se ostvare mračni planovi “ideološkog” brata Dritana Abazovića u Bosni i Hercegovini, ime mu je Elmedin Konaković. Ne smije se zanemariti. Taj opskurni političar ima takvo samopouzdanje da je nemoguće izvor mu ne vidjeti u nekome ili nečemu što mu omogućava da “nosom para oblake”, umjesto da ponizno spusti glavu pred narodom i zatraži halala za nered koji je napravio. Zato moramo reći dvije-tri riječi o njemu.

Ne smijemo se zavaravati... Naša stranka i Narod i Pravda nastali su podrškom centara moći koji rješenje balkanskog pitanja vide u ponovnom objedinjavanju “malih slavenskih naroda” pod pokroviteljstvom Srbije. Za takvo što potrebno je zaboraviti prošlost, izbrisati razlike među kulturama, a izvođači radova su čak i diplomate koje oficijelno služe onim centrima moći koje rješenje vide u političkom i ekonomskom artikuliranju zapadnog prostora u duhu liberalne demokratije Zapada. Dakle, u neovisnim državama, neovisnim kulturama, koje grade racionalne odnose jedni s drugima, što jeste naš interes. Mi, zapravo, svjedočimo pozadinskom ratu centara moći koji različito vide rješenje balkanskog pitanja.

Naša stranka i Narod i Pravda igraju za one centre moći čiji su interesi suprotni ciljevima zbog kojih smo u periodu od 1992. do 1995. prolili krv. (Mi smo ginuli braneći i pravo na vlastito postojanje i civilizacijski poredak Zapada, tri decenije prije Ukrajinaca.) Da li nosioci političkog projekta “sarajevska Trojka” to rade svjesno ili nesvjesno, potpuno je nevažno. Tek više je nego očigledno da je Konaković bosanski Abazović. Logoreični populist, beskompromisni spinadžija, lažni revolucionar, umišljeni mesija, čovjek koji do riječi koju je izrekao jučer već danas drži kao do lanjskog snijega, ako mu je to sredstvo za ostvarenje nekog samo njemu znanog interes, koji ne mora biti čak ni politički (ono što rade Konaković i Abazović nije ni politika). Slični njemu su i korifeji Naše stranke. Od Baralijinog da smo “ubijali jedni druge”, da su razlike među nama “u pet deka”, do bizarnih objava Nedžada Forte, Damira Arnauta i Sabine Ćudić na društvenim mrežama, nerijetko laži zbog kojih se razumnom građaninu kosa diže na glavi. Naša stranka i Narod i Pravda političke su grupacije koje proizvode nestabilnost, nemir, ulijevaju nepovjerenje, nevažna pitanja nameću kao presudna, a sudbonosna kao irelevantna.

Ali čak i njima, članovima i simpatizerima NS i NiP, a posebno pristalicama ozbiljnih i ideološki profiliranih političkih partija kakve su SDA, SDP i DF najmanji zajednički sadržilac jeste – bošnjački i/ili bosanski (meta)kulturni gen, od kojeg ne mogu pobjeći sve i da hoće, kojeg mogu zarad kratkoročnih interesa, ličnih razloga, ideološkog moralizma na tren zaboraviti, potisnuti, ne ugraditi ga u onaj kod kojim komuniciraju sa sobom i svijetom. Ali tada bježe od samih sebe, a bijeg od sebe skupo se plaća i, u konačnici, argument je onima koji negiraju postojanje jedinke (pojedinca / kolektiva) koja bježi od sebe. Jer bježati od sebe ništa je drugo do negirati vlastito postojanje.

Nije nikakvo politikantstvo, pa čak ni politička parola, pozvati na političko jedinstvo svih subjekata kojima ne smetaju bošnjačka kultura i bosanska metakultura i koji su svjesni da su one u opasnosti ako ne opstane bosanska država. Schmidtovo nametanje Izbornog zakona jasan su signal da se naša riječ neće uzeti zaozbiljno ako i sami ne budemo ozbiljni. Ozbiljnost, u ovom historijskom trenutku, nalaže sklanjanje ustranu ideoloških razlika i formiranje jedinstvenog političkog bloka na svim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti. Nosioci tog projekta su SDA, SDP i DF. Moraju naći zajedničku riječ. Bosna će opstati samo ako svi politički subjekti priđu centru, jer u jedinstvu bosanskog centra je snaga.