Ovih je dana u javnosti ponovo aktualizirana rasprava o neuspjeloj Reviziji presude protiv Srbije za Genocid u Bosni i Hercegovini, odnosno o zahtjevu koji je odbačen od Međunarodnog suda pravde u Haagu. Sama je po sebi ta tema zanimljiva širokoj javnosti jer je riječ o ogromnoj nepravdi koja je Bosni nanesena tokom Agresije i Genocida nad bošnjačkim narodom, ali i nepravdi koja je sadržana u samoj presudi koja Srbiju označava odgovornom za nesprečavanje, ali ne i za počinjenje Genocida. Ali to je tek sporedni razlog zbog kojeg se baš sada o tom pitanju ovoliko govori, dok glavni leži u činjenici da se u središtu cijele priče nalazi Bakir Izetbegović, kao čovjek koji je 2017. godine, kada je predata aplikacija za Reviziju, bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i koji će, sve su prilike, na predstojećim općim izborima ponovo biti kandidat za istu poziciju.

Iz javnih nastupa onih koji nisu u čitavom procesu imali nikakvu ulogu, a silno su je željeli kako bi zaradili veliku sumu novca, lahko se da pročitati kako njima nije važno to što je zahtjev za Reviziju odbijen i što pravda neće biti zadovoljena nego se u prvi plan očajnički pokušava proturiti tvrdnja da je za to odgovoran Izetbegović. Akcenat dakle, bez i najmanje sumnje, nije na Reviziji, nego na rušenju ugleda kandidata za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda i lidera Stranke demokratske akcije.

PONAVLJANJE GRADIVA

Nakon što je proglašavan izdajnikom koji će prihvatiti izmjene Ustava i izbornog zakona po Čovićevoj mjeri, pa se ispostavilo da su izdaju željeli počiniti neki drugi, a upravo ih Izetbegović u tome spriječio, njegovim je političkim oponentima ostalo da ga pokušaju diskreditirati tako što će mu pripisati neuspjeh Revizije, i to ne kao propust nego kao izdaju, namjernu, smišljenu i planiranu. U tome prednjače Senad Hadžifejzović, vlasnik i urednik FACE TV, i Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo. Tu su svakako i neizostavni Konakovićevi partneri iz Naše stranke, koji su zatražili od tužilaštava da utvrde “odgovornost za propast revizije”. Ali terminologiju koju koriste Konaković i Hadžifejzović drugi izbjegavaju, svjesni da bi se za takve tvrdnje moglo odgovarati na sudu.

Da za sada ostavimo po strani politikantsko prikupljanje poena pred izbore, vratimo se na suštinu samog zahtjeva za Reviziju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Iako su stvari više nego jasne i više nego očigledne, čitaocu je potrebno predočiti ključne elemente cijelog procesa. Prije svega, u samoj presudi iz februara 2007. godine nije presuđeno da je Srbija počinila Genocid jer: “Nije ustanovljeno da su masakri u Srebrenici izvršeni od strane osoba ili tijela koja imaju status organa odgovorne države. Isto tako se ne može ustanoviti da su ti masakri izvršeni po uputstvima ili usmjerenjima organa odgovorne države, niti da je odgovorna strana imala suštinsku kontrolu nad operacijama.” No, Srbija je jasno označena krivom što nije, a mogla je, spriječiti Genocid nad Bošnjacima Podrinja jer: “Odgovorna strana nije pokazala da je poduzela bilo kakvu inicijativu da spriječi ono što se desilo. Mora se stoga zaključiti da organi odgovorne strane nisu učinili ništa da spriječe srebrenički masakr, tvrdeći da su bespomoćni bili da bilo šta učine, što ustvari ne odgovara dobro znanom utjecaju koji su imali nad Vojskom Republike Srpske”. Osim toga, prema presudi, Srbija je odgovorna i što nije kaznila počinitelje Genocida.

Iako je ovom presudom prvi put jedna država osuđena za nesprečavanje Genocida, Bošnjaci i bosanski domoljubi, ali i drugi kojima je stalo do istine, smatrali su da time pravda nije zadovoljena i tražio se način da se proces obnovi, uz nove činjenice koje bi dokazale da je Srbija direktno bila uključena u počinjenje Genocida. Rok za jedini preostali pravni lijek, pokretanje postupka Revizije presude iz 2007, isticao je krajem februara 2017. Mnogi su predstavnici međunarodne zajednice dolazili u Sarajevo kako bi nagovorili naše političke predstavnike da ne traže Reviziju i da odustanu od svega, želeći staviti tačku na cijelu priču. U uvjetima u kojima ne postoji konsenzus u državnom Predsjedništvu, gdje je Mladen Ivanić izričito protiv obnavljanja procesa, a Dragan Čović prešutno na njegovoj strani, na Bakiru Izetbegoviću kao bošnjačkom lideru s najviše autoriteta i kao članu Predsjedništva, bilo je da donese odluku da li će se ići u pokušaj obnove postupka, odnosno Reviziju presude. U tom trenutku nije postojao nijedan značajniji političar među Bošnjacima koji bi se suprotstavio odluci da se zahtjev za Reviziju uputi.

U to se vrijeme znalo da zahtjev može uputiti samo osoba koja je za taj postupak ovlaštena od državnog Predsjedništva. Zbog više puta javno iznesenog stava Mladena Ivanića da neće podržati nikakvu odluku te vrste, potpuno je bilo jasno da nije moguće postići dogovor i imenovati agenta za taj postupak. Jedina osoba koja je imala teoretske šanse da bude prihvaćena u postupku bio je Sakib Softić, agent Bosne i Hercegovine koji je 2002. godine odlukom Predsjedništva imenovan za agenta u glavnom postupku, a koji je 2007. okončan gore navedenom presudom. Prema mišljenju mnogih domaćih i međunarodnih stručnjaka, među kojima je profesor ustavnog prava Kasim Trnka, Softić je morao biti prihvaćen kao agent i u procesu Revizije jer je o njegovom imenovanju postojala Odluka Predsjedništva iz 2002, koja kasnije nijednom drugom odlukom nije poništena. Bez valjanog obrazloženja na čemu temelji svoj stav, registrar Suda u martu 2016. obavještava Softića da mu je za pokretanje postupka potrebna nova punomoć Predsjedništva BiH. Cijeneći da stav registrara ne može biti stav Suda kao institucije, pravni tim Bosne i Hercegovine savjetuje Izetbegovića da od revizije ne treba odustati.

Ostale su bile, dakle, samo dvije opcije: ili da se odustane od revizije ili da se iskoristi i najmanja šansa, zahtjev preda i sačeka zvaničan odgovor Međunarodnog suda pravde. Urađeno je ovo drugo, a Sud je od članova Predsjedništva 24. februara tražio da se do 2. marta izjasne o ulozi Sakiba Softića. Izetbegović je odgovorio da potvrđuje njegov legitimitet, dok je Ivanić ponovio stav izrečen još 2016. u pismu kojim je obavijestio Sud da on ne prihvata Softića kao agenta. Sud je odgovorio da zahtjev za reviziju ne prihvata iz tehničkih razloga, ali je sasvim očigledno da je bila riječ o odluci s političkom pozadinom, o kojoj bi se moglo pisati nadugo i naširoko.

Umjesto da se racionalno i analitički pristupi stvarnim problemima s kojima se naša država suočila u samom procesu, ova se tema eksploatira za potrebe dnevne politike i predizborne kampanje. A onima koji su unaprijed nacrtali krivca za sve nije teško manipulirati.

NEBULOZE KOD HADŽIFEJZOVIĆA

Da bi se to političkim oportunistima moglo obiti o glavu, najbolje pokazuje groteskno gostovanje Nevenke Tromp, gdje drugo nego kod Hadžifejzovića. Gošća, koja uopće nije pravnica, iznijela je tvrdnje koje nemaju veze ni s pravom, a ni s elementarnom logikom, od toga da je ambasadorica u Haagu mogla predati zahtjev za Reviziju po nalogu samo jednog člana Predsjedništva do nebulozne ideje da bi fondacija koja je osnovana za prikupljanje sredstava za sudski proces protiv Srbije mogla preuzeti ulogu države i u njeno ime imenovati novog agenta ili pravni tim u postupku revizije. Objektivnom, a pažljivom posmatraču, međutim, nametnuo se zaključak da se na koncu sve vrtjelo oko novca. Naime, Tromp je, prema vlastitom priznanju, od Izetbegovića tražila milion eura za angažman njenog “ekspertskog” tima. Ponuda nije prihvaćena i zbog činjenice da je Tromp jedan od autora izvještaja Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju koji su za svoju odbranu koristili srpski zločinci Karadžić, Mladić, Tolimir i drugi, a koji je javno hvalio četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Dakle, i tada je bilo jasno da Nevenka Tromp nema moralni kredibilitet da bude angažirana na bosanskoj strani, a njene napade na Izetbegovića američki advokat David Scheffer okarakterizirao je kao njenu odmazdu prema klijentu koji je nije htio angažirati. Ali ju je zato u silnoj želji da naudi Izetbegoviću angažirala sarajevska “Trojka” i dodijelila joj titulu počasne građanke Sarajeva, i pored protivljenja koje su javno iskazala udruženja žrtava genocida i ratnih zločina u BiH.  

Za dnevnopolitičke svrhe Hadžifejzović i Konaković koristili su i informaciju da je Izetbegović u Beograd poslao “emisare” Safeta Softića i Denisa Zvizdića da Vučiću, tada premijeru Srbije, kažu kako “on zna da od presude nema ništa” i da je to “samo predstava za javnost”. Ali je i ovu laž na posljednjem gostovanju u emisiji Dan uživo na TV N1 demantirao upravo “emisar” Zvizdić, novopečeni nipovac, koji je eksplicitno rekao da je Izetbegović njega i Softića zadužio da Vučića obavijeste da će zahtjev za Reviziju biti predat jer ne želi odustati od borbe za pravdu, ali da time ne namjerava ugroziti odnose dviju susjednih država.

Kako se izbori približavaju, medijskih spinovanja raznih manipulatora i populista bit će sve više, a s društvenim, političkim i ekonomskim izazovima i dalje će se baviti samo najozbiljniji i najodgovorniji među nama, oni koji su upornim i dosljednim djelovanjem uspjeli sačuvati Bosnu i Hercegovinu i, uprkos konstantnim pritiscima koji su dolazili od antibosanskih politika i iz dijelova međunarodne zajednice, odbraniti njen integritet i suverenitet.