“Osam godina je prošlo kao osam nedjelja.” Ova rečenica mogla se čuti od mnogih majki, očeva, braće, sestara i supružnika šehida koji su pali braneći Turkiye tokom noći 15. jula 2016. godine. Vrijeme teče drugačije za preživjele koji su izgubili najdraže u tragičnim događajima. Pokušaj puča od 15. jula zaustavljen je žrtvom 253 šehida i borbom 2.500 gazija i miliona patriota koji su izašli na ulice i odbranili ne samo demokratski poredak nego, u retrospektivi, i sam opstanak zemlje.

Obilježavanje godišnjice nije samo obaveza i prilika da se oda počast šehidima i gazijama, te time učvrsti kolektivno sjećanje na jedinstveno veličanstven događaj u historiji moderne Turkiye, nego i da se tom sjećanju dodaju novootkriveni detalji te sagleda dokle se stiglo u borbi protiv organizacije koja je služila kao alat sila koje, zapravo, stoje iza njega. Naravno, riječ je o terorističkoj organizaciji fetulahdžija – FETÖ.

Šteta koju je manipulativni FETÖ s direktnim i/ili indirektnim pristalicama nanio plasmanom i ponavljanjem laži o “kontrolisanom puču” nije do kraja popravljena i, nažalost, o njoj se i dalje mora govoriti. Istina, promjena na čelu Republikanske narodne partije (CHP) donijela je i promjenu narativa najveće opozicione partije u vezi s 15. julom. Za razliku od prethodnog lidera Kemala Kılıçdaroğlua, koji je iz sve snage govorio da je to bio “kontrolisani puč” i “teatar”, novi lider Özgür Özel osuđuje takvu karakterizaciju događaja. Bilo bi apsurdno da to ne čini, jer se te noći, opet za razliku od Kılıçdaroğlua, za kojeg su FETÖ pučisti preparkirali tenkove na istanbulskom aerodromu kako bi on stigao do stana tadašnjeg predsjednika Bakırköy općine gdje je uz kahvicu u papučama gledao puč na televiziji, Özgür Özel tokom te noći bio u je parlamentu – što će reći pod bombama pučista.

Iako se ta promjena može pozdraviti kao korak u dobrom smjeru, s obzirom na druge izjave Özgüra Özela i drugih predstavnika te partije teško je povjerovati da promjena nije samo taktičkog karaktera. Naime, CHP insistira na slici prema kojoj je strašno mnogo “žrtava” čistki te da se ta tobožnja “nepravda” mora ispraviti.

Međutim, kako piše Nedim Şener u Hürriyetu, novinar koji hiruškom preciznošću prati i secira borbu protiv FETÖ-a, brojke govore suprotno. “Brojke koje ću dati pokazat će veličinu i pravni aspekt borbe protiv FETÖ-a. Do danas je pokrenut sudski postupak protiv 704.967 osoba. Za 357.204 lica donijeta je odluka o neprocesuiranju, a raspodjela sudskih odluka za 263.117 lica je sljedeća: suđeno je i osuđeno 125.435 lica, odgođeno je objavljivanje presude za 104.334 osobe, a oslobođene su 104.334 osobe. Broj lica protiv kojih su istrage još u toku je 61.732, a broj lica kojima su suđenja u toku je 22.914. Razlog zbog kojeg iznosim ove generalne brojke jeste da objasnim nekome da se borba protiv FETÖ-a vodi u okviru zakona i da su krivi i nevini odvojeni”, piše Şener.

Kada se ima u vidu da je podmukla infiltracija u obrazovanje, pravosuđe, policiju, turske oružane snage, birokratiju i obavještajnu službu trajala više od četrdeset godina, gornje brojke nisu velike za zemlju od 85 miliona stanovnika.

Kolika je opasnost bila infiltracija u oružane snage ilustruje podatak koji je na ceremoniji dodjele diploma na Univerzitetu nacionalne odbrane saopštio predsjednik Erdoğan – 81 posto štabnih oficira i 46 posto generala i admirala je dolazilo iz FETÖ redova. Şener je izračunao da je svega 20 posto učestvovalo u puču, a da je ostatak otkriven istragama i priznanjima.

Odgovor na te pokušaje viktimizacije predsjednik Erdoğan dao je tokom Programa obilježavanja Dana demokratije i nacionalnog jedinstva 15. jula održanom u predsjedničkom kompleksu. “Danas, ponovo naglašavam, milost prema tlačiteljima je okrutnost prema potlačenim. Ako se smilujemo onima koji su mučenički ubili 29 naših ljudi u kraju u kojem se trenutno nalazimo, onima koji su nam okrutno oduzeli našu malu djecu od 15-16 godina, onima koji su oružje koje im je povjerila država okrenuli protiv nacije i izmasakriranih nevinih, onima koji su prolili krv mnogih lavova u Gölbaşıju, Policijskoj upravi Ankare i Generalštabu, ne daj Bože, mučit ćemo duše naših šehida i stidjeti se naših herojskih gazija. Iako je prošlo osam godina, naša bol i ljutnja još su svježi. Naša odlučnost da se borimo protiv FETÖ-a i tutorstva je živa, jaka i postojana kao i prvog dana. Uz Božiju dozvolu, nećemo ni na koji način napraviti kompromis u vezi s ovom odlučnošću.”

“Te noći poražena je ne samo teroristička organizacija fetulahdžija već su poražene i Sjedinjene Američke Države, sila koja je iza nje, koja je i dalje štiti i koristi, i neke evropske zemlje, uključujući genocidni Izrael i Njemačku”, pisao je Şener prije spomenutog predsjednikovog govora. Erdoğan je na neki način potvrdio te riječi: “Volio bih da se to vrlo jasno zna. Ko god da stoji iza pučeva koji se provode u našoj zemlji od 1960. godine isti je ‘superiorni um’. Bio je prisutan sa svim svojim elementima u izdaji od 15. jula. Zapravo je bio uočljiv i odmah nakon naše ‘jedan minut’ izjave podrška koju smo mi i naša vlada pružili palestinskoj stvari uznemirujući globalni cionistički lobi i njihove agente utjecaja među nama.” (“Jedan minut” odnosi se na čitanje bukvice tadašnjem predsjedniku Izraela Shimonu Perezu na bini World Economic Foruma februara 2009. godine koji je Erdoğan protestno napustio.)

Ističući da je nelagodnost ovih grupa postala očiglednija kako je Turkiye počela samostalno djelovati u vanjskoj politici, Erdoğan je objasnio da se njegovu vladu pokušalo srušiti prvo krizom MİT-a (obavještajne službe) od 7. februara 2012, zatim događajima u Geziju 2013, a potom i pokušajem policijsko-pravosudnog puča 17/25. decembra 2013, da bi sve to kulminiralo 15. julom 2016. godine.

Tu bih se vratio na Özgüra Özela i CHP. Baš kao što bi da pruži “pravdu” puštajući FETÖ pučiste, Özgür Özel traži “pravdu” za zločince koji su pokušali državni udar (kolor revoluciju) Gezi protestima. “Mi smo svi Gezi”, kaže na sastanku CHP poslaničke grupe.

Taktičke promjene u narativu o 15. julu – uzgred Özel nije vrlo glasno protestovao protiv Kılıçdaroğluovog narativa dok nije došao na čelo partije – nisu ništa drugo do pokušaj približavanja većini. Nedavno je Özel ušao u otvoreni sukob s novinarom Yılmazom Özdilom, koji regularno vrijeđa glasače i zvaničnike Partije pravde i razvoja (AKP) izrazom “kanister (ili bidon) glave” (bidon kafa). Povjerovati da ga Özdilovo vrijeđanje građana naprasno stvarno dotiče, a nije to činilo prije, zapravo je teško.

Polarizacije će uvijek biti dok postoji negiranje stvarnosti. A stvarnost svih gorespomenutih pokušaja jeste da je “na meti bio naš opstanak, na meti je bilo naše bratstvo koje nas je vijekovima održavalo na životu, a pokušano je da se uništi postojanje nacije i države koja postoji od 1071. godine”, kako je u vezi s 15. julom govorio predsjednik Erdoğan.

Scenariji na temu šta bi se desilo da je puč, koji mnogi s pravom nazivaju invazija, uspio su brojni i jedan je crnji od drugog. Najbenigniji je da bi izbio građanski rat. Mnogi, posmatrajući susjedstvo (Irak i Siriju) misle da je to bio cilj. No ima i onih drugih teorija koje uključuju stranu invaziju i komadanje zemlje.

Neko može pomisliti da nema svrhe baviti se “šta bi bilo kad bi bilo” teorijama. Međutim, itekako je potrebno podsjećanje ne samo na šehide i gazije, koji su te sudbonosne noći odbranili zemlju patritizmom i golim rukama, nego i na to s kakve ivice ponora se zemlja vratila. Potrebno je iz jednostavnih razloga što se imperijalistički planovi nisu mijenjali čitav vijek, a Turkiye, pogotovo ovakva kakva je sada, mrsi konce. Godišnjica 15. jula služi i tom podsjećanju.