Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine na vanrednoj sjednici potvrdio je imenovanje SNSD-ovog Srđana Amidžića za novog ministra finansija i trezora Bosne i Hercegovine. Ova vijest uopće ne bi bila vrijedna pažnje i analize da se ko zna koji put nije potvrdila praksa političkog djelovanja “trojke”, od kojih je najveća posljedica upravo činjenica da se javnost neće “zamarati” samim kandidatom, što bi bilo najracionalnije (ko je Srđan Amidžić, kakva mu je biografija, koliko je kompetentan...). Naprotiv, zahvaljujući “trojki” u političku su javnost uvedene teme koje unose nemir, nesigurnost, neizvjesnost.
Ovom, još jednom sluganskom odnosu “trojke” prema Miloradu Dodiku i SNSD-u, koji baštine politiku razgradnje bosanske države, genocida i ratnih zločina, prisjetimo se, prethodio je teatar u kojem su neki ugledni članovi političkih partija tzv. B-komponente vlasti nastojali dokazati ni manje ni više nego odlučnost i patriotizam. Najprije oštre, a šta bi drugo bile do riječi, Denisa Bećirovića kada je riječ o imenovanju Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH, ostat će samo to: on neće učiniti ništa da spriječi još jednu od akcija srpskohrvatske koalicije protiv naše države, a može. Može, a neće.
Kao što je i Saša Magazinović mogao, a nije htio, zaustaviti SNSD-ovu okupaciju državnih institucija kojima se kontroliraju – novci. U davanju nade javnosti da “trojka” nije baš do kraja produžena ruka srpskohrvatske koalicije, pridružila se i manje bitna partija, stranka notornog Fuada Kasumovića, čija je zastupnica Aida Baručija do jučer bila jasna – 20. ili 21. augusta govorila je: “Stav naše stranke je jasan, nema podrške SNSD-ovom ministru, i ta odluka neće biti promijenjena.” Dan poslije, 22. augusta, dolaskom na sjednicu Komisije za pripremu izbora Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine, omogućila je potreban kvorum, “održala je riječ” na sjednici Komisije, nije glasala za prijedlog SNSD-a, što je potpuno bezvrijedno jer je preglasana.
Zamajavanje javnosti ključna je strategija političkog djelovanja “trojke”. Vrhunac mu je, pred još jedan antidržavni čin, Facebook status predsjednika SDP-a BiH Nermina Nikšića, jedan populistički igrokaz kojem mogu povjerovati samo potpuno disocirani građani, okorjeli u mržnji prema SDA, zbog čega slave “trojku” ma šta da uradi, jer je ispunila njihov jedini politički cilj – skidanje SDA s vlasti. Uz bok Nikšićevoj objavi, kojom ko zna koji put vrijeđa inteligenciju razumnih građana, išla je i slika dolaska Saše Magazinovića na sastanak “trojke” s Dodikom i Čovićem u, pazite sad – staroj Škodi. Vjerovatno bismo trebali povjerovati da je Magazinović narodni čovjek, skroman, nezainteresiran za lični finansijski profit koji, kao i svi zastupnici i političari na funkcijama, legalno dobija. I da, kao takav, ne može učiniti ništa što je na štetu države. Nevjerovatni su drskost i bezobrazluk kojim političari “trojke” opterećuju javni prostor.
Blokiranje procesa, nepostizanje kompromisa – ključne su sintagme kojima se negativno atributiraju politički potezi svih aktera. Ali nikada u Bosni i Hercegovini kao poslije dolaska bošnjačke socijalističko-populističke koalicije na vlast nije bilo više potrebe da se razumije kontekst i prepoznaju nijanse.
Primjera radi, može se prigovoriti negativnoj kritici poteza Aide Baručije zbog njenog omogućavanja postizanja kvoruma Komisije za pripremu izbora Vijeća Ministara BiH, jer bi u slučaju njenoga dolaska ona bila – blokirana! Ja, i? Zašto je blokada institucija problem ako je ona, u postojećem političkom kontekstu, jedini legalan instrument za zaštitu tih istih institucija od velikosrpske i velikohrvatske agresije? Blokiranje antidržavnog projekta koalicije na državnoj i entitetskim razinama – nije li eksplicitan državni čin? Da li je potrebno objašnjavati da se političkoj partiji i njenom lideru, SNSD-u i Miloradu Dodiku, koji onemogućavaju reforme potrebne svim građanima naše države, ne smije omogućiti potpuna kontrola nad finansijskim tokovima!? I da li je blokada u takvim ili sličnim situacijama državni ili antidržavni čin? Neumoljiva je logika iz koje se odgovor sam obznanjuje, očigledan i jasan.
Ne mora, dakle, problem biti u samom novom ministru. Problem je što je “trojka” omogućila novum u našoj političkoj praksi: do danas se nije desilo da imamo direktora Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) i ministra finansija u Vijeću ministara BiH iz jedne stranke. Dodik i njegov SNSD preko Milana Tegeltije kontrolirat će UIO, preko Srđana Amidžića ministarstvo finansija. Srbi, dakle, danas kontroliraju sektor sigurnosti, obavještajne službe i finansije, čitaj – imaju realnu moć u državnim institucijama. Što bi bilo sasvim uredu, jer su Srbi jedan od tri naroda / konstituenta u Bosni i Hercegovini. Ali kada Srbi biraju političke predstavnike koji otvoreno, nedvosmisleno, jasno i bez zadrške rade sve da destruiraju institucije i kada u javnom prostoru na najvulgarniji način komuniciraju s političkim oponentima i predstavnicima međunarodne zajednice, onda nije samo problem, nego je i opasno dati im realnu moć. A “trojka” im je dala upravo to.
“Trojka” nije napravila nikakav kompromis. “Trojka” i ne može napraviti nikakav kompromis, jer za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu od SNSD-a i HDZ-a – traži ništa! Sve što traži jeste uhljebljenje svojih kadrova u institucije sistema, potpuno nekompetentnih, što im ovi bez problema daju jer im je u interesu da B-komponentu sačinjavaju nesposobni, korumpirani kadrovi. To im je bonus na sve što žele i dobijaju. “Trojka” SNSD-u i HDZ-u time daje i ono što nisu tražili, a dobijaju – veseli se srpskohrvatski rode!
“Ali usvojeni su zakoni na evropskom putu” – čujemo glas iz advokatskog tabora “trojke”.
Prvo i osnovno – nama je važniji NATO-put od puta u Evropsku uniju. Ne može se biti članicom Evropske unije a da nisi članica NATO-saveza, obratno je moguće. Norveška cvjeta upravo zbog toga. Evropska unija, ozbiljni intelektualci na to ukazuju godinama, pretvara se u administrativno-birokratsko čudovište, libertarijanci ga zovu novi marksistički poredak... Najveća je nevolja što mi nemamo ni prostora ni vremena da u javnost plasiramo ključno pitanje: Da li nam je, uopće, potrebna Evropska unija? Nažalost, nemamo kapaciteta za takvo što, naša je realna moć isuviše mala da odbijemo ulazak u Evropsku uniju.
Stoga, treba pozdraviti sve usvojene zakone koji nam ubrzavaju put prema toj nadnacionalnoj zajednici. Ali isto tako u javnoj debati treba propitati te iste zakone. Ne da se oni ne bi usvojili, nego da bi se formulirali tako da odgovaraju i nama i toj birokratskoj mašineriji. To jeste moguće. Dobra stvar političke prakse Evropske unije jeste što u reformama koje traži od država potencijalnih članica ostavlja prostor da se u njih uvedu ona poglavlja koja odgovaraju nacijama, a ne krše EU standarde. Koliko se u javnosti na to obraća pažnja? Koliko mi, uopće, znamo šta nam nose i donose usvojeni zakoni na EU putu? Nemamo vremena baviti se tim važnim pitanjima, zahvaljujući “trojki” prinuđeni smo najprije odbraniti kuću, pa joj tek onda udariti fasadu i krečiti zidove.
Usvojeni zakoni, prema prvim analizama poslanika koji su na braniku države, dobrim su dijelom problematični. Tako je SNSD-ovim amandmanom na izmjene Zakona o porezu na dodatu vrijednost (PDV) izbačena mogućnost da rok za podnošenje porezne prijave s desetog u mjesecu bude pomjeren na kraj mjeseca, što bi bila velika olakšica našem realnom sektoru. To je primjer koji u praktičnom i pragmatičnom, svakodnevnom, egzistencijalnom smislu dokazuje da interes SNSD-a nije olakšati život građanima ove zemlje, uključujući i Srbe, nego upravo suprotno. Samo ovaj primjer jasno pokazuje da je “trojka” ili potpuno nesposobna za bavljenje realnim političkim i društvenim temama ili, jednostavno, neprijateljska organizacija, kao i SNSD.
Ali Evropska unija je, citiramo: “Pozdravila sporazum koji su danas potpisali čelnici koalicionih stranaka na državnom nivou i usvajanje važnog zakonodavstva u vezi s pristupanjem Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.” A upravo ovo pozdravljanje (sporazuma čelnika koalicionih stranaka) jeste praksa na koju naša javnost, prije svega intelektualna, treba staviti fokus. O čemu je riječ? Uporedimo to s nastavnim satom u školi. Direktoru je važno da nastavnik ima uredno i po propisima napisanu pripremu za nastavni sat, a da li je nastavnik uistinu uradio šta treba ili je surfao po mobitelu, a učenicima rekao da rade što hoće, ali budu tihi, e to je teško prepoznati.
Upravo se tako ponaša Evropska unija prema zemljama Zapadnog Balkana. Njoj je bitno da se zakoni usvoje. A kakve će posljedice oni imati, odnosno hoće li usvajanje tih zakona uistinu imati pozitivne posljedice za društvo, zajednicu, time i za Evropsku uniju, njih to savršeno ne zanima. Evropska unija dobila je dokaz da je posao završen. A nije. Situacija se dodatno zakomplicirala, a kada će, i da li će, uopće, arogantni zapadni diplomata shvatiti da nije ništa bolji od balkanskog, da je on, zapravo, samo njegovo ogledalo, ne znamo. Nama je uzdati se u vlastite snage, s Drugima (od Srba i Hrvata, preko diplomata EU, SAD-a i Velike Britanije) graditi odnose koji su nama u interesu, a za takvo što je potreban dan kada će “trojka” otići u političku povijest Bosne i Hercegovine.
