Prinuđeni smo otkrivati toplu vodu, jer u Bosni dominantni mediji u protekle tri decenije uspješno subordiniraju velikosrpskoj propagandi i relativiziraju činjenice. Razuman čovjek razumno će se ponašati u slučaju bolesti, smrti, elementarnih nepogoda, ali kada mu se pokuša nametnuti razumu neprihvatljiva pojava, onda i sam dolazi u iskušenje da se ponaša nasilno, reagira emocionalno i tako napravi upravo ono što neprijatelji razuma i morala žele – odluke donese motiviran emocijama opravdane ljutnje, a ne racijom. Zato je od krucijalne važnosti “nalog” Alije Izetbegovića: “Budimo strpljivi” i “Mi se nećemo umoriti.” Moramo strpljivo podnositi agresiju nemorala i mirno odgovarati na njegova nepočinstva, ne smijemo se umoriti. Zato smo odlučili još jednom ukazati na zloćudnost velikosrpske propagande, ukazujući na novi uradak Nenada Kecmanovića na jednom srpskom portalu. Ali prije toga mali uvod...

To što nam se pojam “legitimno” ogadio zbog Dragana Čovića i njegovog HDZ-a, ne znači da nije izuzetno važan. Legitimno je ono što se u jednoj zajednici, neovisno o zakonima i propisima, doživljava i razumijeva kao moralno, pošteno, funkcionalno, opravdano. Legalno se odnosi na nešto što je u skladu sa zakonima ili pravilima koje uspostavlja vlast. Ako nešto ima pravni status i nije u suprotnosti sa zakonima, smatra se legalnim. K tome, država je stabilnija, ne nužno i pravednija, ako ima aparat (policiju) kojim može natjerati svakog građanina da poštuje propise, čak i ako su propisi nelegitimni. Što je legalitet više u harmoniji s legitimitetom, to je država pravednija, ne nužno i stabilnija, iako je pravednost uslov za stabilnost. Legitimnost proizlazi iz života, kao takvog, iz emocionalnog registra pojedinaca i grupa, a emocije su te koje motiviraju na pokret, akciju, djelovanje koje sam život čine manje ili više kvalitetnim.

Konkretno, niko Srbima u Bosni i Hercegovini nema pravo osporiti legitimitet da ne vole svoju domovinu, da ne žele participirati u njenom konstituiranju kao stabilne i pravedne države, da se politički organiziraju u borbi za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Isti je slučaj i s Hrvatima, niko ne bi trebao osporavati njihovo legitimno pravo da su ravnodušni spram postojanja bosanske države, da im je svejedno hoće li je biti ili neće sve dok ništa ne ugrožava njihove veze sa Zagrebom, kao političkim i kulturnim centrom.

Sad, kad smo, bez imalo ironije, Srbima i Hrvatima priznali pravo da žele nešto što je potpuno suprotno bošnjačkoj političkoj želji, nije li razumno i moralno čuti šta je to bošnjački legitimitet, te legitimitet ne baš zanemarivog broja građana naše zemlje koji se odbija etno-nacionalno atribuirati. Nije li sasvim legitimno boriti se za stabilnu i pravednu Bosnu i Hercegovinu bez obzira na suprotne želje srpskohrvatskog saveza u Bosni. Posebno ako su srpskohrvatska legitimna prava s one strane morala, a jesu. Jer, ma koliko i Srbi i Hrvati imali legitimno pravo da ne vole, ne žele Bosnu i Hercegovinu, nemaju ni legitimno ni legalno pravo da za ostvarenje svojih ciljeva koriste zločine i genocid, a upravo su to uradili.

Bosna i Hercegovina nestabilna je jer Srbi i Hrvati ne priznaju bošnjački legitimitet, jer u njihovom emocionalnom registru Bošnjaci kao kulturni i politički subjekt ne postoje. Teško se uklapaju u njihovu percepciju svijeta. Doživljavaju ih kao strano tijelo u samom postojanju. Nešto što do prije samo tri decenije nije moglo biti ni zamislivo. (Kako Srbima i Hrvatima, tako i Jugoslavenima, danas Bosancima, koji bi, nekako, i mogli prihvatiti postojanje Srba i Hrvata kao političkih i kulturnih subjekata, ali kako prihvatiti one koje je organizirao jedan Alija?!)

Današnji legitimni politički predstavnici i Srba i Hrvata prepreka su stabiliziranju Bosne i Hercegovine, time i Zapadnog Balkana, jer odbijaju prihvatiti da Bošnjaci imaju pravo na vlastiti legitimitet. I ma koliko se Bošnjaci trudili da uvaže srpski i hrvatski legitimitet, uzalud je. Ništa im nije dovoljno. Bit ćemo otvoreni do kraja... Bez obzira na to što je Ustavom propisano da su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavnici građana i što ih ne biraju pripadnici naroda konstituenata, stavimo li se u poziciju prosječnog građanina hrvatske nacionalnosti, ne možemo a da ne osjetimo nelagodu što je Hrvat izabran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine glasovima Bošnjaka. To jeste legalno, ali nije legitimno, ne izvire iz nepisanih pravila hrvatskog kulturnog bića u Bosni i Hercegovini. Možemo mi koliko hoćemo govoriti da je “ono što je legalno istovremeno i legitimno”, jeste, ali samo na teorijskoj razini. Teorija je važna, ali život je i praksa, nerazumno je ignorirati je.

I da zloduh korumpiranih zapadnih diplomata i “trojke” nije zavladao institucijama sistema i javnim prostorom, ovi teški i složeni prijepori na granici legitimnog i legalnog mogli bi se razumjeti kao problem čijim bi prevladavanjem svi građani i narodi u Bosni i Hercegovini sutra mogli živjeti bolje. Nada da se razumno i mirno može prići rješavanju pravog rata između legitimnog i legalnog javila se 2014. godine formiranjem koalicije narodnjačkih partija svih naroda, ali kratko je trajala, nažalost.

Ne možemo zanemariti legitimitet. Niti je pošteno, niti funkcionalno. Nije u duhu slobode i demokratije. Legitimno i legalno moraju naći kompromis. Insistiranje na legitimitetu koji ignorira legalitet akt je moralizma u istoj mjeri kao i insistiranje na legalitetu koje zatvara oči pred legitimitetom. Legitimno je važno, jer je nepatvoreno, iskreno. Legalno, opet, neophodno, kako bi se legitimne nepatvorene želje kanalisale na način da ne ugrožavaju druge. Legalno je stvar civiliziranosti, koja podrazumijeva prihvatanje nikome ugodne činjenice da ne možemo imati baš sve što želimo, nego samo dio.

Odavno je prošlo vrijeme da izgovorimo: “Car je go!”. odnosno – srpski i hrvatski legitimitet – nemoralan je, iz više razloga: ne priznaje subjektivitet Bošnjaka, u ostvarenje svojih ciljeva kršio je i gdje god može i danas krši i legalno i legitimno pravo Bošnjaka na postojanje, nije civiliziran (ignorira legalitet), kako na nivou države, tako i na međunarodnom nivou.

Ako su Srbi 9. januara imali legitimno pravo da odbiju postojanje Bosne i Hercegovine, nisu imali legalno pravo na taj čin. I problem ne bi bio ući u proces razgovora i traženja rješenja da se njihove legitimne želje ugrade u legalne okvire, da one nisu podrazumijevale izvršavanje čina koji je eksplicitno – zlo. Drugim riječima, odbijanje legitimnih političkih želja Srba od devedesetih godina do danas – moralna je obaveza. Slično bi se moglo reći i za Hrvate. Glasanje za Željka Komšića kao kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u posljednja dva izborna ciklusa bila je moralna obaveza Bošnjaka, jer je svojim političkim potezima Dragan Čović jasno dao do znanja da je pristao na srpskohrvatski plan podjele Bosne, ne formalno, ali suštinski, na interesne zone dvije susjedne države, plan čije izvršenje danas omogućava bizarni politički projekt “trojka”.

Prinuđeni smo bili potisnuti legitimitet drugih, jer dijalog s njima nije bio moguć. Niti su ga željeli, niti su ga htjeli, Srbi i Hrvati ulaze u dijalog s Bošnjacima samo kada ih pritisne neko sa strane. U konačnici, uopće nema mjesta kritici bošnjačke politike; njena borba protiv legitimnih prava Srba i Hrvata zdravorazumska je odluka, jer su politički ciljevi i jednih i drugih da Bosne nema ili da je pod kontrolom inostranih centara moći. U konačnici, bošnjačka politička borba nikada nije izlazila iz granica civiliziranosti, odnosno legaliteta, za razliku od srpskohrvatskih. U tom poslu, dakle, ponašali smo se i ponašamo civilizirano.

Zato je stajanje Sabine Silajdžić u odbranu političke volje Srba krajnje nemoralno jer su, kako rekosmo, legitimni politički ciljevi Srba u Bosni i Hercegovini artikulirani na krajnje zločinačkim osnovama. Nemoralna jeste, ali je zato postala zvijezda u srpskoj diskurzivnoj praksi. I u tome nema ništa nelogično, u velikosrpskoj naraciji svjetlo je mrak, mrak je svjetlo. Najnoviji članak Nenada Kecmanovića “Nad tamnim vilajetom sija zvijezda Sabine Silajdžić” jedan je u nizu dokaza da je srpska diskurzivna paradigma iz devedesetih ostala netaknuta. I danas lažu, i danas mijenjaju teze, i danas – ne priznaju postojanje bošnjačkih legitimnih ciljeva.

Kecmanović, u stilu najprizemnijih srpskih šovinista, opterećuje svoj tekst pojmovima (poput onog u naslovu) kojima se dehumaniziraju muslimani i nastoji se prikazati kao racionalan čovjek koji uvažava realnost: “Sabina je dodirnula najosjetljiviju tačku u potisnutoj memoriji bošnjačke elite toga vremena i poturanje narednim generacijama načertanija i memoranduma kao krivaca za sve zlo u Bosni. Tačku, od koje je sve hronološki i kauzalno počelo.”

Za Kecmanovića, dakle, povijest bošnjačko-srpskih odnosa počela je 9. januara i/ili 1. marta, a sam početak tih odnosa Bošnjaci su “potisnuli”. Pa, sve i da neko ništa ne zna o protjerivanju Bošnjaka iz Srbije nakon odlaska Osmanlija, rušenju skoro svih džamija u toj zemlji, agrarnoj reformi dinastije Karađorđević koja je osiromašila Bošnjake, genocid u Podrinju u Drugom svjetskom ratu, dehumaniziranje muslimana u saradnji s jugosocijalističkim ideolozima, dovoljno mu je bilo svjedočiti genocidu iz devedesetih, opsadama gradova, da shvati šta su legitimne želje Srba kad su Bošnjaci i Bosna u pitanju. Nikakva “načertanija i memorandumi”, koji nisu nikakvi lažni dokumenti, nego velikosrpski nacionalni programi, nisu potrebni razumnom čovjeku da prepozna stvarne interese srpske kulture. Također, dovoljno mu je, nakon usvajanja informacija o onome što su ljudske oči mogle vidjeti tokom Agresije i Genocida, da čita i sluša šta i kako srpska i intelektualna i estradna elita govori, pa da shvati da je u ozbiljnom problemu svako ko za susjeda ima kulturu potpuno nespremnu za uvažavanje činjenica, time i racionalan dijalog kako o legitimnim, tako i o legalnim pitanjima.

No, Kecmanović nije nepromišljen. Vrlo dobro zna šta radi, više je nego svjestan važnosti napisane i izgovorene riječi i tačno zna koju, kao sjeme, treba posijati u narativni prostor. Obratimo pažnju na sintagmu “poturanje narednim generacijama”. Nacionalni projekti su dugoročni. Ozbiljni nacionalisti danas povlače poteze čiji će se rezultati vidjeti za jednu, dvije ili više decenija. Velikosrpskom projektu, nažalost, dobro ide. Srbija nije adekvatno kažnjena za agresiju i genocid. Bez obzira na presude njenoj eliti za genocid i zločine protiv čovječnosti, srpska kultura ne pokazuje namjeru obračunavanja s vlastitom prošlošću, a u realpolitičkoj hemisferi koristi sve što može kako bi projekt “svi Srbi u jednoj državi” jednoga dana postao realnost. Kecmanović radi upravo na tome. Svjestan je da će za nešto manje od pola stoljeća s ovoga svijeta otići generacije koje su svjedočile stvarnim srpskim namjerama na Zapadnom Balkanu. Ostat će tekstovi, ostat će priče, filmovi... Ostat će narativ u kojem su Bošnjaci odgovorni za srpsku agresiju i genocid, “jer nisu uvažili legitimnu političku volju srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini”.

Ali da bi velikosrpski narativi, za koje je Kecmanovićev tekst paradigmatičan, imali prolaz u balkanskom diskursu, potrebna mu je pomoć bošnjačke strane kako bi dobio na objektivnosti. Zato je “Sabina Silajdžić” svjetlo, a Bošnjaci i Bosna i dalje su “tamni vilajet”.

Savršena je sinhronizacija “transnacionalnih” Bošnjaka i Bošnjakinja – među koje sebe ubraja Sabina Silajdžić – i velikosrpskog nacionalšovinizma, do perfekcije se uklapa bošnjački, muslimanski “ekumenizam” sa svetosavskom verzijom ljubavi, u ime koje ne da nije grijeh nego je i obaveza fizički eliminirati muslimane jer, sjetimo se Amfilohija Radovića, “duhovna smrt je gora od fizičke smrti”. Morat ćemo se izvinjavati Srbima što su nas ubijali, upravo onako kako je to Dušan Kovačević opisao u filmu Balkanski špijun. Nenadovo i Sabinino suglasje nosi jasnu poruku: Nemaju Bošnjaci pravo željeti išta drugo od onoga što Srbi žele. Bošnjaci su odgovorni za rat jer su odlučili ginuti braneći se.

Ali vratimo se priči o važnosti i legitimiteta i legaliteta. Ako je iko među Bošnjacima bio svjestan važnosti i jednog i drugog, bio je to Alija Izetbegović. Dio govora s predizbornog skupa SDA u Foči 1991. godine jasan je do mjere preko koje je svako optuživanje Bošnjaka za početak rata maliciozno i u službi samoga zla. Ovako je govorio Alija:

“Došli smo da na današnji dan, 25. augusta, ovdje baš u Foči, ponudimo pomirenje. Bilo je razgovora o tome da predstavnici naše stranke i predstavnici srpske stranke danas iskoriste priliku, ovdje, i da bace cvijeće na stratišta Muslimana i na stratišta Srba. Nevinih ljudi koji su pali u ratu između 1941. i 1945. godine. To se, međutim, nije desilo. Iz razloga koji nama nisu poznati, srpska stranka od toga je odustala. Predlažem da mi uprkos toga učinimo taj gest i da bacimo cvijeće ne samo muslimanskim nego i srpskim žrtvama.”

Alija Izetbegović je bio duboko svjestan da su u emocionalnom registru Srba pohranjeni osjećaji zločina nad njima počinjenim za vrijeme NDH, između ostaloga i u dijelu Podrinja koje gravitira Foči. Respektirao je srpsku kulturu sjećanja, srpski legitimitet. Otuda i njegov historijski poziv Srbima na pomirenje i bacanje cvijeća za sve nevine žrtvama, kako srpskim, koje su pobile ustaške, tako i bošnjačkim, koje su pobili četnici. Odbijanje Srba da dođu na taj događaj isuviše je jak simbol koji jasno označava stvarne srpske namjere – potpuno odbijanje kompromisa s Bošnjacima, etnički progon i genocid nad njima. Zašto? Zato što su Bošnjaci postali politički subjekt. Postali su, kako je također Alija Izetbegović rekao u spomenutom govoru, “probuđeni, preporođeni, osviješteni i organizovani muslimanski narod” i kao takav ne da nije mogao, nego bi bilo ravno civilizacijskoj nepravdi potpisati “historijski sporazum Srba i Muslimana”, što Kecmanović pokušava na teret staviti Bošnjacima kao znak da nisu bili spremni za mir i dijalog.

Evoluirao je velikosrpski diskurs. Od “običnih” građana stigao je do elite, univerzitetskih profesora. Jučer je stvarnu istinu o srpskom odnosu prema Bošnjacima trebalo skrivati “malim” pričama o Bošku i Admiri, Sekuli Drljeviću i Srđanu Aleksiću. Danas se svjetlo nad istinom nastoji izbrisati “transnacionalnim” savezništvom bošnjačke i srpske elite, univerzitetskih profesora Sabine Silajdžić i Nenada Kecmanovića.